Luči promjene

Prema uvriježenom mišljenju propašću Zapadnoga Rimskog Carstva 476. g. dolazi do uspostave novog razdoblja u periodizaciji ljudske povijesti poznatog pod nazivom srednji vijek, koji je potrajao sljedećih tisuću godina sve do otkrića Amerika. U pop-kulturi percipira se kao vrijeme vještica, heretika, marljivih benediktinaca, skromnih franjevaca, velikaša i njihovih utvrda, različitih bolesti i liječenja, trubadura, vitezova i princeza. Povijesna znanost svakako ne bi trebala biti sklona takvom pojednostavljivanju povijesne zbilje (jer neovisno o propasti Zapadnoga Rimskog Carstva nije nastao nikakav lom i nitko se nije probudio sa sviješću o novom razdoblju). No, to je veoma složena priča kojom se povjesničari bave već stoljećima. Sliku o srednjem vijeku uvelike su oblikovali humanistički i renesansni autori čija su stajališta bila suprotna srednjovjekovnoj civilizaciji pa su je zato okarakterizirali kao mračnu, primitivnu i zaostalu. Takvo je mišljenje dugo ostalo u javnosti, ali i u historiografiji. Tim je tragom stvorena priča o lomu, kraju ili krahu Rimskog Carstva. Nakon razdoblja rimskog sjaja uslijedilo je razdoblje tame ili mraka – srednji vijek. Prilog takvom mišljenju bio je nedostatak pisanih povijesnih vrela iz ranoga srednjeg vijeka koji su direktna korelacija pojave različitih naroda/skupina koji dolaze na teritorije nekadašnjega Rimskog Carstva i donose svoju kulturu, običaje, način života, ali i nedostatak pisane riječi. Tek kasniji autori pišu o prošlosti svojih predaka, koju često mistificiraju, čak i lažiraju. Druge rijetke informacije pružaju pisci iz drugih naroda donoseći određene stereotipe, simplifikacije i narative sa svrhom opravdavanja vlastite ideje, naroda ili političkih pozicija.

Ranokršćanski grob iz Rudine (crtež: Lidija Ivančević Španiček)

Rani srednji vijek Požeške kotline uklapa se u tu nejasnu sliku kakvu rani srednji vijek ocrtava na širem prostoru jugoistočne Europe. Poznati su rijetki i vrlo dvojbeni pisani izvori te nekoliko arheoloških ostataka.

Natruhe ostataka antike

Kontinentalna je Hrvatska u vrijeme Rimskog Carstva bila provincija Panonija te je bila važan dio obrambene dunavske granice (limesa). Na tom se teritoriju nalazi i Požeška kotlina, u kojoj je pronađeno više od šezdeset arheoloških nalazišta iz antike. Većina nalazišta datirana je u kasnu antiku (od 3. stoljeća), a od spomenutog 3. st. pojedini barbarski narodi pokušavaju se naseliti na područje Rimskog Carstva, čime se mijenja socijalna i gospodarska struktura carstva. To im manje ili više uspijeva, no formalnim (a i stvarnim) prestankom Zapadnoga Rimskog Carstva u 5. st. Panonija je u barbarskim rukama i takva ostaje sve do 12. st., kada postaje dio ugarsko-hrvatske države. Panonijom se izmjenjuju Goti, Gepidi, Avari, Slaveni, Franci, Bugari, Hrvati i Ugari. Kao posljedica takvog mozaika različitih skupina (učestala su nazivanja pojedinim etničkim i identitetskim imenima ili samo naziv narod ili pleme, no ovdje se nećemo koristiti tim kategorijama za spomenute vrlo amorfne skupine posjetitelja – došljaka) pronalaze se grobnice pripadnika različitih naroda, no rani je srednji vijek u kontinentalnoj Hrvatskoj relativno nepoznat.

Primjetno je kako su mnogi gradovi nastavili život barem u dijelu ranoga srednjeg vijeka (Siscija, Cibale, Sirmij barem do druge polovice 6. st.) i time su moguće određene usporedbe gradskoga društvenoga, gospodarskog i drugog života između kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. Na području Požeške kotline nisu pronađena naselja koja bi pokazala kontinuitet između kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. Međutim, zbog premalog uzorka, ne možemo zaključiti ni suprotno – da su se naselja nalazila na nekom drugom mjestu, manje ili više udaljena od antike. Može li rano kršćanstvo ponuditi odgovor? Postoje li nalazišta s ranokršćanskom tradicijom iz ranoga srednjeg vijeka?

Rano kršćanstvo: most ili
razdjelnica epoha

Kršćanstvo se pojavljuje u Panoniji dvostruko – zahvaljujući podjednako doseljenicima i širenjem te ideje među domaćim stanovništvom pa se javljaju i panonski mučenici poput cibalskog biskupa Euzebija, koji je prvi mučenik iz sredine 3. st., zatim njegova suradnika Poliona ili siscijskog biskupa Kvirina, jednog od posljednjih mučenika, koji je ubijen 303. godine. Širenjem kršćanstva u rimskoj Panoniji, odnosno međurječju Save, Drave i Dunava, Siscija (Sisak) i Jovija (Ludbreg) postaju biskupije, a Sirmij (Srijemska Mitrovica) nadbiskupija. Sirmijski biskup, zajedno s biskupima Murse (Osijek) i Singidunuma (Beograd), a možda i Cibala (Vinkovci), u drugoj polovici 4. st. uspio je nametnuti prevlast arijanskog nauka o Božjem Trojstvu. Njihov nauk osuđen je u Akvileji na koncilu 381. g., a protiv tog nauka bili su biskupi Siscije i Jovije. Tada se nastavlja katolički oblik kršćanstva. Arheološke spoznaje o tom razdoblju vrlo su skromne. Tek su novija istraživanja pokazala moguće ranokršćanske objekte u Štrbincima, Vinkovcima i drugdje. Upadi različitih manje ili više povezanih skupina koji tadašnji izvori i kasnija historiografija uokviruju pod istim nazivom Huni kao i drugih skupina/naroda seobe naroda doveli su do kraha ustroja kršćanske crkve u Panoniji koji je vrhunac doživio u 6. st., a nastavljen je u vrijeme različitih predmodernih etnija i skupina pod vodstvom Avara i Slavena. To nikako ne znači da su kršćani nestali iz Panonije, nego je riječ o slabljenju/nestanku crkvenih struktura i institucija. Potkraj osmog stoljeća i u sljedećim stoljećima tijekom franačke prevlasti dolazi do žive misionarske djelatnosti, dolaska benediktinaca i obnove kršćanstva u punoj mjeri na području Panonije.

Požeška kotlina nije odudarala od ostatka Panonije u vrijeme kršćanstva. Dosadašnja su istraživanja pokazala ranokršćanske ostatke u Grabarju, Tekiću i Rudini. U Grabarju, na lokalitetu Brđanski srdan ili Rupe, pronađen je rimski građevni materijal (ulomci opeke, crijepa, žbuke, keramike i stakla). Postojao je objekt dimenzija 2,30m x 2m. Pretpostavka je da je ovdje bio manji sakralni objekt (možda grobna kapela).

Istraživanjima romaničke crkve sv. Mihovila, koja je bila dio benediktinske opatije na Rudini nedaleko od sela Čečavca, pronađen je muški kostur iz prijelaza 3. na 4. st. Iznad glave pokojnika otkrivena je kamena ploča koja ima na unutarnjoj strani urezani stilizirani crtež ribe, što je simbol kršćanstva (riba se na grčkom kaže ihtis odnosno ἰχθύς: ikhthys, što je smatrano kraticom od Isus Krist Božji sin Spasitelj: ΙΗΣΟΥΣ (Iēsoûs »Isus«), ΧΡΙΣΤΟΣ (Khristós »Krist – Pomazanik«), ΘΕΟΥ (Theoû »Božji«), ΥΙΟΣ (Hyiós »Sin«), ΣΩΤΗΡ (Sōtér »Spasitelj«). Očito je riječ o ranokršćanskom podrijetlu pokojnika.

Na jugozapadnom dijelu rimskoga groblja na Treštanovačkoj gradini – Tekiću u istraživanjima 1975. g. otkrivena je manja grobna kapela (memorija) oko koje je otkrivena ograda zidana kamenom. Kapela je bila u smjeru istok – zapad, a ulaz je bio na istoku. Unutar nje nađeno je sedam kosturnih grobova, ali i mnogo ostataka građevnog materijala (žbuka, opeke i sl.), ulomaka stakla, keramike i jedan slabo očuvan bakreni novčić. Zbog pronalaska predmeta koji upućuju na liturgiju i nakita (posebno narukvica s ukrasom u obliku Andrijina križa) smatralo se da je groblje ranokršćanskog podrijetla. No, način pokapanja i grobnice kao i grobni prilozi ne upućuju da je groblje isključivo ranokršćansko, nego se može zaključiti kako ima pokopanih kršćana, no i pripadnika drugih religija iz kasne antike. Trebaju se spomenuti podatci vlč. Josipa Kunkere u kojima ističe postojanje starokršćanskih crkava u istočnom dijelu Požeške kotline (Imrijevci i Paka). Iako arheološki još nepotvrđeno, Kunkera temelji navedene crkve po nazivu Oltarić.

Možemo zaključiti kako je ranokršćanski sloj u Požeškoj kotlini slabo istražen. Riječ je o samo nekoliko lokaliteta iz kasne antike na kojima se pronalazi ranokršćanstvo. Problem je u nedovršenim arheološkim istraživanjima, koja bi, vjerujem, na još mnogim rimskim lokalitetima, a možda i na nekim ranosrednjovjekovnim, pronašla ostatke kršćanstva. Međutim, nismo uspjeli povezati rano kršćansko razdoblje s mogućim nalazištima iz ranoga srednjeg vijeka. Time je pitanje o ranokršćanstvu u ranom srednjem vijeku na području Požeške kotline ostalo otvoreno. Ostaje se vratiti na ono što nedvojbeno imamo: arheološka nalazišta.

Osvit ranoga srednjeg vijeka

Rani srednji vijek na području Požeške kotline slabo je poznat. Osim rijetkih pronalazaka keramike poznata su samo dva veća nalazišta iz kasnije faze seobe naroda: Brodski Drenovac i Brestovac.

O prvoj fazi seobe naroda, koja se tradicionalno povezuju uz Hune, nema gotovo nikakvih podataka. Može se pretpostaviti da Huni (odnosno skupine naroda koji se ušli u historiografiju pod tim imenom) nisu bili smješteni u Požeškoj kotlini. Razlog može biti u geografskim osobitostima Požeške kotline koju je relativno teško osvojiti i kontrolirati pa ju je jednostavnije zaobići, posebno kad je riječ o nomadskom stanovništvu. Nastavak seobe naroda s Gepidima i Avarima donosi vlč. Kunkera i markira ga s uništenjem vile rustike u Imrijevcima, crkve u Sesvetama i Oltarića. Navodi kako je postojao avarski hring na području Sovskog Dola, o kojem svjedoči naziv Obrovac ili Obrovci. Novija lingvistička analiza pokazuje kako su nazivi s korijenom obar u vezi sa slavenskom riječi obrov u značenju opkop. Time se može pod upitnik staviti avarsko nalazište i možda ga atribuirati Slavenima. Dosadašnji podatci o Slavenima (istraživanja su rađena za istočni dio Požeške kotline) temelje se na toponimiji.

Slaveni su pak živjeli oko Londže ili Lone i, kako su tada bili pogani, štovali su svoja božanstva, među kojima je vjerojatno svetište u Paki, danas poznato pod nazivom Svetališće. Josip Kunkera navodi mogućnost da je Perun pokrštavanjem prešao u svetog Vida, što se svjedoči u nazivu i položaju crkve svetog Vida. Druga je mogućnost postojanje slavenskog božanstva Kraka kao boga Sunca koji se očituje u ruševačkom nazivu Krakača, te Kračun u Ruševu. Toponim Gaj ili Gaić koji je sačuvan pokraj Migalovaca svjedoči o žrtvovanju poganskim bogovima. Značajno je spomenuti širi prostor južno od Ruševa gdje se nalazi niz slavenskih poganskih toponima (Tamnjak, Kozjak, Ćukino brdo, Ćukin Kozjak, Hajdučko ili Pustainsko skakališće). S druge strane potoka nalazi se niz suprotnih toponima (Bili zdenac, Bila jama, Medgajevi). Kunkera primjećuje kako je riječ o antagonizmu dobra i zla (Crnobog i Bilbog) koji je satkan u narodnu legendu o strašnom zmaju kojeg su ljudi hranili životinjama, a potom je odletio i završio u Sovskom jezeru. Osim bogova, prema Kunkeri postoje i tragovi vjerovanja u vile (npr. ruševačko pošumljeno brdo ima naziv Vilovnice, u Paki postoje toponimi Niske vile i Viline brazde), duhove (Dovišta u Dobrogošću), pretke (Djedovac u Ruševu, Plašni dol u Dobrogošću). Postupnim pokrštavanjem Slavena javljaju se novi toponimi, od kojih se poneki vežu za benediktince (Benešćica, Bankovac, Banovka). Značajnije odgovore o ranosrednjovjekovnim nalazištima nudi nam arheologija. Istraživanja su otkrila dva značajna nalazišta: Brestovac i Brodski Drenovac.

U Brestovcu je 1821. g. pronađen sitni arheološki materijal koji se od pronalaska do danas čuva u Kunsthistorisches Museumu u Beču. Nađeni su: pojasna kopča s pripadajućim jezičcem i dva završetka pojasa, dva mala pojasna okova, dva kuglasta privjeska, jedan prstenasti okov, dva prstena, naušnica i pločica, te jedan masivni pojasni jezičac germanskog podrijetla. Predmeti su izrađeni od zlata i srebra i datiraju se u 9. stoljeće. Može se pretpostaviti kako je pokojnik bio visoki odličnik, vjerojatno lokalni slavenski knez sudeći po bogatstvu nalaza. Zanimanje pobuđuje analiza nalaza, koji upućuju na različito podrijetlo: kasno­avarski pojas, franačka oprema za mač, bizantski nakit. Uočava se moda bogatijega slavenskog sloja 9. st. koji kombinira nakit i ukrase te opremu različita podrijetla.

Metalni nalazi iz Brestovca (prema Tomičić, 2000)

Budući da je pokojnik pokopan u groblje na redove, za očekivati je pronalazak još grobova u okolici. Način ukopa i moda pokojnika upućuju na prilagodbu slavenske zajednice trendovima 9. st., što je bitan odmak od slavenskih zajednica ranijeg razdoblja. Vjerojatno se u blizini nalazi i naselje. Međutim, ključno je pitanje: gdje? Naime, dosad nije otkrivena lokacija nalazišta. Spominje se Brestovac u polju, a recentna arheološka istraživanja nisu odgonetnula točnu poziciju. Osim Brestovca u literaturi se spominje i Dolac kao možebitni lokalitet, a nije isključeno da se nalazi u nekom od susjednih sela.

Uz spomenuti Brestovac kao osamljeni grob slavenskoga kneza, drugi je važan lokalitet iz ranoga srednjeg vijeka Brodski Drenovac. Riječ je o lokalitetu Plana u Brodskom Drenovcu. Otkriće je plod slučajnosti jer je Zdenko Vinski 1951. g. obilazio ostatke srednjovjekovne crkve sv. Dimitrija i načuo je za postojanje nekoga staroga groblja. Pregledavanjem je uočio kako je riječ o ranosrednjovjekovnom groblju. Već 1953. groblje je u potpunosti istraženo i otkrivena su 32 groba, a pokojnici su ukapani u jednostavne zemljane rake bez grobne arhitekture. U tri su groba pronađeni i kosturi konja uz čovjeka. Pronađeno je 10 muških kostura, 11 ženskih, 7 dječjih, a za 4 se pokojnika ne može odrediti.

Kosturi su položeni na leđa s ispruženim i priljubljenim rukama uz tijelo. Dva su odstupanja: dvojni grob s kosturom žene u zgrčenu položaju, a kostur djeteta s njezine lijeve strane na leđima i dvojno pokapanje. Pretpostavlja se da su majka i/ili dijete žrtvovani. Orijentacija grobova je istok–zapad s položenom glavom prema istoku s iznimkom groba 32, gdje je glava pokojnice orijentirana u suprotnom smjeru. Grob 32 je vrlo zanimljiv jer je pokojnici odrubljena glava (ne zna se prije ili poslije smrti), a na tijelu su primjetni tragovi rezanja i pokojnica je bila masakrirana. Takvi su rituali povezani sa strahom od zlih duhova.

Uz prisutno odsijecanje glava (dekapitacija) i pojedinih masakriranja tijela uočava se i parcijalno pokapanje, koje je vidljivo u grobovima 9, 25 i 27. Riječ je o pokopu kada nedostaju ruke, noge ili neki drugi dijelovi tijela. Katkad se pokapa samo lubanja (grobovi 2 i 12). Moguće je da je takvo pokapanje rezultat rituala i straha od mrtvih.

Od predmeta pronađeni su metalni (brončane naušnice s privjescima od staklenog zrna koji podsjećaju na kap, sljepoočničarke, jahaća oprema, oružje, brončani jezičci, noževi, sablje), stakleni (ogrlice od staklene paste) i koštani predmeti (tuljac za igle), keramičke posude i vjedrica. Pronađene su bedrene kosti goveda i konjske kosti. Svi ti nalazi upućuju na zanimljiv ranosrednjovjekovni način pokapanja.

Grob 32 iz Brodskog Drenovca
(prema Ercegović, Vinski Gasparini, 1958)

Što se tiče pisanih vrela, zanimljiva su tri podatka. Prvi je vezan uz Ljudevita Posavskog, slavenskoga kneza koji je vladao Donjom Panonijom u suglasju s Francima. Sjedište mu je bilo u Sisku. U trenutku kada je nestalo suglasja, Ljudevit se 818. godine pobunio protiv franačke vlasti. Franački su se vojnici morali pomučiti tijekom tri godine ratovanja kako bi ugušili pobunu. Ljudevitu su se pridružili susjedni slavenski narodi (Timočani), što je pospješilo tijek pobune. Tijekom najvećeg napada, prema franačkom povijesnom izvoru, Ljudevit se sklonio u utvrdu na strmom brdu. Budući da kontinentalna Hrvatska ne obiluje brdovitim krajolikom, a kada se na to nadoda raspored Ljudevitovih saveznika, nameće se rješenje koje je prvi ponudio Stanko Andrić – da je spomenuto brdo Papuk ili Psunj. Međutim, zbog nedovoljno podataka to ostaje tek pretpostavka.

Drugi je važan spomen ispisan rukom anonimnog autora djela O upravljanju carstvom, koje se pripisuje bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu. Navedeno djelo spominje Gorje kao svojevrsnu granicu između Hrvata i Mađara. Josip Bösendorfer taj podatak smješta u Požeško gorje (Dilj, Krndija, Papuk), koje izgleda kao prirodna barijera. Izvjesno je da su Tomislavova Hrvatska i ranosrednjovjekovna Mađarska graničile, no zasad je teško dokazati tu granicu. Podatci iz djela O upravljanju carstvom trebaju se uzeti sa skepsom jer djelo nije nastalo kao znanstveni rad niti mu je cilj objasniti povijesna zbivanja, nego služi kao svojevrstan diplomatski vodič za budućega bizantskog cara sa svrhom opravdavanja bizantske vanjske politike.

Treći podatak donosi nepoznati mađarski pisac Anonim, koji navodi kako su oko 900. godine u vrijeme Arpadove vlasti Mađari osvojili »čitavu Hrvatsku«, ali »i prešavši Savu zauzeli su utvrdu Zagreb i jašući odatle zauzeli su utvrdu Požegu i utvrdu Vukovo i izašavši odatle preplovili su Dunav u Grkovoj luci te stigli na dvor vojvode Arpada...«. Taj bi podatak bio vrlo zanimljiv jer bi pokazao postojanje ranosrednjovjekovne utvrde u Požegi. Ipak, kao povijesni izvor Anonim je jako nepouzdan i proturječan. Tako na drugom mjestu navodi kako je Arpad osvojio Panoniju do rijeke Drave. Dakle, nije sigurno da su Mađari išta osvojili od navedenog, ali ni da su navedene utvrde postojale. Dosadašnji podatci o srednjovjekovnoj požeškoj utvrdi svjedoče o mogućoj izgradnji između 11. i 13. stoljeća. Međutim, nisu napravljena detaljnija arheološka istraživanja koja bi pokazala tu najraniju fazu. No s obzirom na mozaik različitih skupina koje kraće ili duže obitavaju u Požeškoj kotlini, postavlja se sljedeće pitanje:

Tko su ranosrednjovjekovni stanovnici Požeške kotline?

Kulturološki promatrano, riječ je o mješavini različitih kultura pa se tako uočavaju bizantske naušnice, avarska vojna oprema, podunavska keramika i drugi različiti predmeti koji se mogu široko datirati od 7. do 9. st. i uobličeni su u naziv avaro-slavenska kultura. Novija istraživanja na drugi način promatraju tu problematiku pa se postavlja pitanje zajedničke avaro-slavenske kulture i pojmovi Avara, Slavena kao i kultura ranoga srednjeg vijeka. Kulturni habitus ranoga srednjeg vijeka vrlo je složen jer je riječ o brojnim migracijama različitih skupina i fluidnosti, odnosno širenju, prihvaćanju i odbacivanju različitih identiteta. Drugim riječima, je li neki pojedinac Slaven, to ovisi o njemu, njegovu nadređenom ali i onima koji ga tako moraju percipirati. Budući da nema pisanih tragova, a posebice narativnih vrela koje pišu sami stanovnici Slaveni ili »Slaveni«, riječ je o predodžbi drugih o njima. Koliko je poneki pisac mogao točno znati o nečijem identitetu, koliko je htio znati i što je bilo u njegovu (piščevu) interesu i ideologiji, i prema ideologiji i interesima naručitelja (kad se govori o Slavenima, u prvom je redu riječ o bizantskim carevima). S druge strane, pojam seobe naroda potječe od difuzionističkog shvaćanja, pri čemu se pojedine pojave, narodi i grupe šire iz istog centra. To su teorijske pretpostavke prve polovice 20. st. jer se zanemaruje širenje ideja, proizvoda i interesa koje ne mora uvijek pratiti migracija pojedinih ljudi. Iako su od 10. stoljeća pa nadalje u Panoniji (tako i u Požeškoj kotlini) obitavali Tomislavovi i Arpadovi podanici, za Požešku je kotlinu problem nedostatka vrela. To se najbolje uočava na jedinom sustavno istraženom lokalitetu Rudini, gdje su povijesni izvori i arheološki materijal u velikoj disonanci.

Problem 12. stoljeća – »mračni« srednji vijek Rudine

U 12. st. vrlo je važan bosanski ban Borić ili Borič, koji se javlja u nekoliko izvora između 1154. i 1163. g. On je na području Požeštine držao brojne posjede. Njegovo se potomstvo razgranalo u nekoliko grana (Berislavići Grabarski, Podvrški, Cernički). Pretpostavlja se da je bio patron, možda i osnivač benediktinskog samostana svetog Mihovila u Rudini.

Srednjovjekovni objekti na Rudini mogu se podijeliti u dvije cjeline: samostanski kompleks i manja crkva koja je nađena 40-ak metara od njega. Dimenzije te crkve su 9x6m s apsidom na istoku te je vjerojatno starija od samostana. Ne zna se kako je osnutak samostana utjecao na funkciju te crkve. U središtu samostana nalazio se klaustar dimenzija 12x12 m u kojem je četvrtasti popločani trijem obilazio oko dvorišta s cisternom i kamenim bunarom. S juga je klaustar zatvarala trobrodna bazilika veličine 14x8 m s tri polukružne romaničke apside na istoku. Zvonik je bio podignut uz sjeverozapadni kut bazilike i uz trijem klaustra. Pročelje bazilike gledalo je na zatvoreno predvorje veličine 11x8 m. Uz južni zid bazilike poslije je sagrađena dugačka prostorija koja je na istoku završavala gotičkom apsidom. S istočne strane klaustar je zatvarala sakristija (4x3,5m), povezana s bazilikom, do nje kapela (5x3,5m) s apsidom na istoku, te kapitulska dvorana u sjeveroistočnom kutu. Na sjevernoj strani nalazile su se kuhinja i blagovaonica koja je bila zgrada na kat (15x5,5m) i gore je vjerojatno bila spavaonica. Namjena prostorija na zapadnom krilu nije utvrđena. Cijeli kompleks bio je utvrđen, vanjskim zidovima samih samostanskih zgrada te posebnim zidinama za obrambenu svrhu. Zbog toga postosmanski izvori Rudinu opisuju kao tvrđavu. U okviru samostana obavljalo se ukapanje, te su grobnice otkrivene u bazilici, u predvorju zapadno od nje, u kapeli kraj kapitulske dvorane, u klaustru, u gotičkoj zgradi što je s juga prigrađena crkvi. U crkvi i sakristiji pronađeni su ostatci fresaka. Posebno je važan nalaz male krstionice u istočnom dijelu bazilike, što znači da je rudinska crkva imala i funkciju župne crkve.

Rekonstrukcija opatije u Rudini, koju je izradila S. Gvozdanović-Sekulić (prema S. Andrić, 2009)

Dosad se zaključuje kako početci rudinske opatije sežu u kasno 12. st. To je doba koje karakterizira pojava gotike u Slavoniji. Zanimljivo je da se gradnja protegnula kroz više desetljeća, pa se zapravo kombinira romanika i gotika s jasnom težnjom na romaniku. Materijalni tragovi znatno su stariji od pisanog spomena, gotovo jedno desetljeće, jer se samostan prvi put spominje 1279. godine.

Praskozorje razvijenoga srednjeg vijeka: prva pisana vrela
i arheološki ostatci

Razvijeni srednji vijek započinje s prvim spominjanjem Požeške županije 1210., a potom i samoga grada i drugih utvrda i samostana u Požeškoj kotlini.

U važnoj povelji kralja Andrije II. iz 1210. g., u kojoj kralj daje templarima neke zemlje, spominje se i Odola, unuk bana Borića. Ta je isprava važna jer se ističe spominjanje Požeške županije, odnosno da je darovana zemlja izuzeta iz Požeške županije (de comitatu de Posega excepta). Prvi se poznati župan javlja u listini istoga kralja iz 1221. g. Navodi se »Ladislav, predstojnik konjušnice i požeški župan« (Ladislao marescalco et comite de Posogua). Riječ je o čovjeku koji se visoko uspeo došavši do pozicije bana Slavonije.

Srednjovjekovna utvrda Stari grad poznata pod nazivom Castrum de Posega prvi put se spominje 11. siječnja 1227. godine kada papa Honorije III. potvrđuje predaju požeškoga Staroga grada kaločkom nadbiskupu Ugrinu, kojemu je tu utvrdu nekoliko godina prije predao Andrija II. (pretpostavlja se da je predana 1225. godine). Cilj je bio ojačavanje katolicizma i borba protiv nevjernika u Bosni koji su postupno prelazili i u Slavoniju pa je utvrda služila kao svojevrsna baza. Uz nju nadbiskup Ugrin kupuje i službu Požeške županije. Inače, navedeni je Ugrin značajan jer je 1230. osnovao Zborni kaptol Svetog Petra u današnjem Kaptolu. Budući vladari, nasljednici Andrije II., po svemu su sudeći oduzeli tvrđavu i Požešku županiju nadbiskupu Ugrinu. Vjerojatno je to bilo u vrijeme Bele IV. Nekoliko godina poslije požeški Stari grad vjerojatno je preživio napad Tatara te tadašnji kralj Bela IV. 1258. poklanja utvrdu svojoj supruzi Mariji, što potvrđuje papa Urban IV. godine 1263.

Castrum de Posega – Stari grad izgrađen je na brežuljku i u tlocrtu je bio nepravilan šesterokut. Pretpostavlja se da se sastojao od dviju razina. Okružen je bedemima napravljenim od kamena lomljenca, a osim bedema postojale su i kule, dok je na najvišoj točki brda bila branič-kula. Na gornjem je dijelu bila zgrada zapovjednika i svojevrsna vojarna koja je mogla primiti stotinu vojnika. Donji je dio imao oblik nepravilna trokuta s četvrtastom kulom koja je bila ulaz. Razdjelnicu između dva dijela činio je poseban utvrđen ulaz s dvostrukim bedemima. Utvrda se tijekom prošlosti više puta mijenjala, a prvotni je oblik dobila u rasponu od 11. do 13. stoljeća (no, to nije prvo naseljavanje brežuljka jer su pronađeni prapovijesni i antički ostatci pa je brežuljak bio naseljen i prije).

Već spomenuti nadbiskup Ugrin osnovao je cistercitsku opatiju u Kutjevu 1232. g., a benediktinska opatija Rudina postojala je vjerojatno iz vremena bana Borića, tj. sredine 12. st. Franjevačka crkva sv. Dimitrija javlja se prvi put 1260. g. Dominikanski samostan s crkvom sv. Marije spominje se prvi put 1303. g. Već u darovnici Andrije II. iz 1210. g. spominju se templari i njihovi posjedi koje im kralj uvećava. Ivanovci su vjerojatno naslijedili neke templarske posjede i utvrde, a vjerojatno su imali svoju utvrdu u Vetovu. Time je zaokružena slika crkvenih institucija u Požeškoj kotlini. Otprilike u isto vrijeme javlja se gradnja utvrda, od kojih je najznačajniji Kamengrad.

U drugoj polovici 13. stoljeća javljaju se prvi graditelji Kamengrada, koji su bili pripadnici obitelji Rad. Godine 1250. kao nagradu za odanu službu braća Filip, Lovro i tad već pokojni Toma dobivaju posjed Hrušovac (današnje selo Kruševo nedaleko od Vučjaka Kamenskog) u sklopu kojeg podižu srednjovjekovnu utvrdu. Ona se u to vrijeme zove Crkvenik. No, potkraj 13. stoljeća osnivači Kamengrada, braća Rad, gube tu utvrdu, koju zaposjeda drugi požeški velikaš magister Csak (inače, on je graditelj utvrde Čaklovac na gornjem toku Pakre).

Sad smo u razdoblju različitih i bogatih pisanih vrela kao i arheoloških ostataka samostana, utvrda i naselja. Cijela je kotlina kršćanska i dosadašnji su problemi zamijenjeni nekim novim i drukčijim problemima.

Zaključak – koraci prema rješenjima ili vraćanje na početak

Rani srednji vijek Požeške kotline može se okarakterizirati kao luči promjene. Te su promjene nastale u svojevrsnom mraku, tj. nedostatku pisanih vrela i rijetkih arheoloških nalazišta. Dok je antika prisutna s više od 60 lokaliteta, u ranom se srednjem vijeku ta brojka reducira na samo dva dosad poznata i djelomično istražena. Pretpostavka je da će se brojka daljnjim i sustavnijim istraživanjima povećati. Međutim, nedvojbeno je da neće dosegnuti antičku brojku, ali ni kasnosrednjovjekovnu dobru napučenost o kojoj svjedoče brojna pisana vrela i arheološki ostatci. Razloga je više – geografska osobitost Požeške kotline uvjetovala je da pojedini narodi i skupine (npr. Huni) zaobiđu taj kraj, a, s druge strane, prirodni resursi od kojih su se gradila ranosrednjovjekovna slavenska i avarska naselja djelomično ili u potpunosti su propali ili sekundarno iskorišteni, a močvarni i poplavni teren dodatno je pospješio skrivanje lokaliteta. Dolaskom novog stanovništva došlo je do zamiranja i/ili nestanka crkvenih struktura pa se ne može uočiti kontinuitet ranoga kršćanstva i ranoga srednjeg vijeka. Time se Požeška kotlina manje ili više uklapa u uopćenu sliku južne Panonije (kontinentalne Hrvatske) u tom razdoblju. Arheološki podatci nude samo dva nalazišta: Brestovac i Brodski Drenovac. Oba su groblja s vrlo zanimljivim, ali i kulturološki različitim materijalom koji upućuje na lokalne odličnike ranoga srednjeg vijeka koji su slijedili trendove i nabavljali vrijedne proizvode različita podrijetla. To pokazuje ranosrednjovjekovni trend – proizvodi koji se stavljaju u grobove povezani su s ideologijom i društvenim statusom, a ne s etničkom pripadnošću pokojnika. Pisani izvori ne nude puno više informacija. Riječ je o trima podatcima, od kojih se dva odnose na Požeško gorje, a jedan na požešku utvrdu. Problem je nepouzdanosti samih izvora i reduciranosti podataka koji ne omogućuju donošenje sigurnih zaključaka. Unatoč očekivanjima, nepoznanica je dvanaesto stoljeće, koje se može ilustrirati na primjeru jedinog istraženog lokaliteta – benediktinskog samostana svetog Mihovila na Rudini. Ondje je uočeno nesuglasje između arheoloških nalaza iz 12. st. i prvih izvora iz 13. st. Razlog za tu stoljetnu šutnju ostaje nepoznat. Tek od 13. stoljeća javljaju se detaljniji i brojniji pisani izvori što omogućuju razvitak srednjovjekovne civilizacije i ulazak u razdoblje razvijenoga srednjeg vijeka. Dosadašnji podatci o ranom srednjem vijeku pokazuju da su istraživanja (daljinska, terenska, multidisciplinarna i interdisciplinarna) presudna za bolje shvaćanje ranoga srednjeg vijeka Požeške kotline i osvjetljavanja tame koja je prekrila to razdoblje.