Kolekcioniranje putovanja, pijeska i čitanja

Iako putovanje počinje kao bijeg od svakodnevice, ono se u Antiatlasu, zbirci putopisnih tekstova sveučilišne profesorice i književnice Jasne Horvat, preobražava u potragu i žeđanje za novim informacijama, za učenjem i dubljim istraživanjem o već poznatim motivima i znanjima. Takav će se pristup čitatelju upućenom u njezin dosadašnji opus činiti komplementarnim poetici koju ispisuje u romanima, a koju je provjerila u korespondenciji s Irenom Vrkljan objavljenoj u knjizi Pismo u pismu (2008). Upravo su putopisne dionice u pismima Ireni anticipirale oblike putopisnih tekstova objedinjenih u zbirci simbolična naziva Antiatlas, koja je potkraj godine objavljena u biblioteci Bookmarker Naklade Ljevak. Iako je tematsko-motivski aspekt Horvatičinih romana raznolik, ono što književna kritika ne prestaje naglašavati jesu matematički principi u kombiniranja tekstnoga tkiva te oblikovanje velikih priča i pristupanje velikim idejama, poput ideje staroga hrvatskog pisma glagoljice ili kôda ljepote. Takve pasažne dionice, ali i dijelovi koji preuzimaju funkcije i strukture esejističkoga i znanstvenoga stila, prisutni su u ovim putopisima. Ti su tekstovi uobličeni klasičnim elementima književnopovijesne retorike putopisa koje detektira Dean Duda (1998): obrazloženje (okvir), itinerarij, subjekt putopisnoga diskurza, leksikon (katalog), dotematizacija, priča i naslovljenik. Upravo se iz Dudine knjige Kultura putovanja (2012) susreću citati u popratnim materijalima putopisa te čine jedan od tri mota prvoga dijela knjige, čime se očituje književna svijest i svijest o žanru kojemu se putopisni subjekt posvećuje nakon putovanja. Autopoetička osjetljivost rukopisa također se iščitava u naslovima dvaju poglavlja, izvedenicama sintagme ars apodemica, odnosno nauka o umijeću putovanja – Apodemija – krećem na put! i Apodemijski savjetnik.

Tekstovi objedinjeni u Antiatlasu zapisi su sa sedamnaest putovanja. Zbirka je to u kojoj se »nalaze fragmentirani i izabrani dijelovi putopisa« koje je pripovjedačica pisala nakon putovanja te ih »u obliku pisama slala svojim prijateljima«. Tako stoji zapisano u obrazloženju, predgovoru Moji atlasi, koji donosi razloge putovanja i pisanja, ali i imenovanja, u kojem pripovjedačica tvrdi kako svoja »stvarna putovanja otpočinje bez atlasa«, ali ih u povratku materijalizira u pisma te kolekcionira u mapu nazvanu kao i kasniji naslov zbirke. Iako primarno pisana za prijatelje, pisma se u zbirci pretvaraju u putopise bez adresata, a jedina osoba koja je konstanta svih tekstova jest suputnik B. Itinerarij prvoga dijela zbirke Apodemija – krećem na put! čine španjolski gradovi Palma de Mallorca i Barcelona, Pariz, Moskva, Beograd, kineski Peking i Šangaj, jordanski gradovi Aman i Petra te Jeruzalem, luke na obalama Baltika – Kopenhagen, Tallinn, Sankt Peterburg, Helsinki i Stockholm, Zagreb, Beč, Osijek, Krk, meksički Cancun, indijski New Delhi, Jaipur i Agra te brazilski Rio De Janeiro i Buzios. Putovanja u tekstovima donose lutanja ulicama i trgovima, upoznavanje s poviješću, društvenim i kulturnim aspektima pojedine gradske lokacije. Čak i kada se odmiču od gradske vreve na prepoznatljiva turistička ruralna mjesta s izvornim prirodnim ljepotama, primjerice, posjet središtu stare majanske civilizacije, ti putopisni tekstovi ipak ostaju, kao i pripovjedna proza, »neraskidivo vezani za grad« (Dž. Karahasan).

Kroz mreže poznatih povijesnih osobnosti i nepoznatih svakodnevnih života na koje nailazi u gradovima subjekt putopisa u tekstovima locira ključna mjesta kulturnoga, društvenoga, ali i turističkoga života. Pri tome subjekt, i kao promatračica i pripovjedačica, ne odustaje od reprezentiranja prostora iz vizure predavačice i prenositeljice znanja. Reprezentacija prostora u Antiatlasu obilježena je osobnim iskustvima i preokupacijama putnice kojoj je svakodnevica isprepletena različitim diskursima (znanstvenoistraživački, nastavni, književni i općekulturni) pa je stoga zanimacija za posebnost arhitektonskih, kulturnih i turističkih »proizvoda« bitna značajka koja prožima tekstove. Itinerarijska dominacija snažnih civilizacijskih uporišta proizlazi i za posljedicu ima pripovjedačičino bavljenje poviješću i teorijom pisma. Prostori poput Meksika, Jordana i Izraela te Krka i Palma de Mallorce komparativno se dopunjavaju posvećujući se temama pisma i pismenosti, a u središtu su usporedbe razvoji pisama: staroga majanskog pisma, hebrejskoga pisma, glagoljice i latinice. Obuzetost gramatologijom kao temom koja je nepresušan izvor inspiracije i istraživanja u opusu Jasne Horvat pokazuju dionice u tekstovima posvećene glagoljici i Ars magni Ramona Lulla proizišle iz posjeta Jurandvoru na Krku i promatranja replike Bašćanske ploče. Tematiziranje pisma nije samo dotematizacijska vizura putovanja, nego ona čini dijelove putopisa obilježene znanstvenim stilom.

Integracija različitih stilova i žanrova svojstvena putopisu ne izostaje ni u Antiatlasu, u kojem se isprepleću znanstveni stil (provjerljivi demografski i geokulturološki podatci, statistički grafikoni i sheme, objektivizacija, citatnice, korišteni izvori i literatura) i esejistički stil (fragmentarnost, asocijativno povezivanje argumenata, subjektivni iskazi, no koji signaliziraju mogućnosti sistematizacije nekih tema). Snažan odjek ima još i memoarski podstil (primjerice, povratak iz Beograda koji pobuđuje sjećanja vezana za pripovjedačičine tete) koji potkrepljuju različiti utjecaji drugih žanrova ponašajući se poput katalizatora (R. Barthes). Tako nailazimo na novinske vijesti (24. 7. 2008. PORODIČNA DRAMA PAVIĆA – napis s putovanja na Mallorcu), kulinarske recepte (recept za naan – indijske pogačice), transkript razgovora sa Željkom te fotografija kao dokaz razgovora (Željkina skica Zemlje sa silama koje utječu na jednadžbe za izračune prognoze vremena), dnevničarske notacije mjesta i vremena pripovijedanja te boravka na putovanjima (posebno se ističu notacije Amanopisa – puta u Aman, Petru i Jeruzalem te Indijanja – puta u Indiju) ili pak e-poruke prijateljice Milice Lenasi koje preuzimaju funkcije turističkoga vodiča.

I uopće, Antiatlas od turističkoga vodiča preuzima iskustvo multimedijalnosti, referencijalnost i taksativnost, a u drugom dijelu zbirke naslovljenom Apodemijski savjetnik nudi kompendij putovanja s praktičnim savjetima, od onih kako se pripremiti za put do onih kako se ponašati u drugim kulturama. Taj dio zbirke preuzima formu i strukturu leksikografskoga diskursa svojstvenu autoričinoj romanesknoj praksi (primjerice Slovarij u romanu Az /2009/ i Kazalo pojmova o vilama u romanu Vilikon /2012/). Leksikon (katalog) u pravilu je element putopisnoga diskursa te je kao postupak obradbe sadržaja prisutan i u Antiatlasu. Međutim, Apodemijski savjetnik donosi ustroj građe u natuknicama (itinerarij, osobne isprave, pametne naprave, odjeća, kozmetika, lijekovi, ručna prtljaga, hrana, let zrakoplovom, poveznice i kulturne prakse), pri čemu su leksikonski dijelovi najbolje razrađeni analizama kulturnih praksa (indijska kultura, islamska kultura, filipinska kultura, japanska kultura, kineska kultura, kršćanska kultura, hrvatska kultura i židovska kultura). Ostale natuknice predstavljaju katalog, odnosno popis savjeta korisnih na putovanju.

Da je »putovati gotovo istoznačno s pripovijedati« (D. Duda), ali i čitati, pokazuju i začetci putopisnoga rukopisa Jasne Horvat iz Pisma u pismu. Tako u Pismu u pismu putnica čita esej O čitanju Marcela Prousta, a u Antiatlasu čita eseje Itala Calvina iz Zbirke pijeska. Već i naslovi Calvinovih citiranih eseja upućuju na ključna mjesta putopisa i citatnoga dijaloga (D. Oraić Tolić) Calvina i Horvat, obilježenog i u romanu Vilikon. Tako je Calvinov citat iz eseja Zbirka pijeska jedan od mnogih citatnih mota, a općenito se njegovi eseji pokazuju kao stilsko i sadržajno uporište Antiatlasa. Ključni je citat: »Neka osoba skuplja pijesak. Putuje svijetom i kad dospije na morsku plažu, obalu rijeke ili jezera, u pustinju ili na kakvu pustopoljinu, grabi šaku pijeska i odnosi ga sa sobom. Po povratku, na dugačkim je policama čekaju stotine staklenih bočica [...]«. Kolekcioniranje pijeska lajtmotiv je putovanja koji se pretočio i u kolekciju putopisa. Putnica svoju zbirku bočica koju »čuva na polici s knjigama« ne popunjava samo pijeskom koji sama skuplja nego i bočicama s putovanja bliž­njih, čijim suputnikom postaje. Kolekcioniranje pijeska nije jedini pokazatelj kolekcionarskog duha putopisnoga subjekta, nego se on ogleda i u kolekcioniranju citata, pa se tako čitatelja u svaki tekst uvodi citatima iz proze, poezije, autobiografija, studija, eseja, a uz Prousta i Calvina među citiranim autorima svakako treba obratiti pozornost na Dantea, B. Hamvasa, A. G. Matoša, G. Pereca, M. Bulgakova, M. McLuhana, U. Eca i dr. Zbirka putopisa Antiatlas, ali i njezina popratna zbirka pijeska, tako postaje »pravi tajni dnevnik koji iziskuje iščitavanje«, a nalazi se i »među tim ostakljenim uzorcima plaža i pustinja« (I. Calvino), i među knjigama koje će nam čitanjem dati priliku putovanja.