Knjiška kultura hrvatskog srednjovjekovlja

Čovjek je oduvijek pokazivao odlučnost da svoje misli ovjekovječi pismom, koje se tisućljećima širom svijeta s nevjerojatnom upornošću utiskuje u drvo i metal, kamen i pečenu glinu, vosak, papirus, pergamenu, svilu i papir. Pojava tiskane knjige sredinom 15. st. pokreće izvanredno bogat kulturni razvoj kao najsigurniji popularizator i vrlo uspješan prijenosnik društvenih, kulturnih, političkih i religioznih zbivanja. U vrijeme kad je izišla iz tiskarske radionice prva knjiga na crkvenoslavenskom jeziku, glagoljski Misal po zakonu rimskoga dvora (1483), Europa raspolaže s tiskarama u 260 gradova. Danas imamo relativno bogat izbor inventara i kataloga različitih knjiških fondova, koji ilustriraju kulturne prilike i razvoj znanosti u Hrvatskoj u vrijeme otkrića i razvoja tiskarske tehnike. Katedralna knjižnica u Zagrebu, današnja Metropolitana, imala je već tada pozamašan broj srednjovjekovnih rukopisa i prvotisaka, dok je u isto vrijeme knjižnica dubrovačkih dominikanaca raspolagala s 242 srednjovjekovna kodeksa i 250 prvotisaka.

Osobna zbirka Marka Marulića Splićanina (1450–1524), »oca hrvatske književnosti«, 1521. imala je više od 150 svezaka i to uglavnom tiskanih djela. Marulić je dio svoje bogate knjižnice s vrijednim prvotiscima oporučno ostavio splitskim dominikancima i franjevcima (H. Morović, Povijest biblioteka u gradu Splitu, 59–71). I trebinjski biskup Juraj Kružić početkom 16. st. ostavlja svoju privatnu zbirku od 600 svezaka knjižnicama prosjačkih redova u Dubrovniku. Vrijedni kodeksi i inkunabule koje »s mnogo mara i tijekom dugih godina uspio je nabaviti« bili su mu, prema vlastitom priznanju, »životnom utjehom«. Sačuvani inventari javnih knjižnica, koji su u ono doba bili isključivo vlasništvo crkvenih ustanova i redovničkih zajednica, najbolje su mjerilo zanimanja za knjigu u Hrvatskoj na prijelazu iz srednjega vijeka u novi vijek.

Kulturni aspekt knjige nije u nas još uvijek dovoljno istražen da bi se moglo stvarati dalekosežnije zaključke. Popis naslova prvotisaka sačuvanih u crkvenim i samostanskim knjižnicama širom Hrvatske potvrđuje da je najveći dio tih knjiga nabavljen u vrijeme ili neposredno nakon njihova izlaska iz tiska. Dominikanci u Dubrovniku posjeduju zanimljiv letak s popisom knjiga koje se 1480. moglo naručiti kod uglednoga nürnberškog izdavača Antona Kobergera.

Po svojim rukopisnim kodeksima (200) i bogatoj kolekciji prvotisaka (238) Metropolitanska knjižnica u Zagrebu po važnosti je odmah uz onu dubrovačkih dominikanaca. Zagrebačka Metropolitana, utemeljena čini se još u 12. st., dostiže današnje okvire tek u 17. i 18. st. i to ponajviše zauzimanjem biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića (1688–1694), koji je knjižni fond obogatio kupnjom zbirke poznatoga ljubljanskog kolekcionara Johanna Weikharda Valvasora, te nastojanjem uglednog prosvjetitelja i prijatelja knjige biskupa Maksimilijana Vrhovca (1787–1827). Prema inventarima iz 15. st. fond tadašnje katedralne knjižnice sastojao se od biblijskih kodeksa, knjiga namijenjenih za liturgijsku upotrebu, priručnika teologije, vrijednih zbirki rukopisa i prvotisaka namijenjenih proučavanju crkvenog i građanskog prava, a posjedovala je i znatan broj znanstvenih djela iz povijesti, astronomije, matematike i medicine. S četrdeset rukopisa i sedam inkunabula medicinskog sadržaja ta je knjižnica imala gotovo sva klasična i srednjovjekovna djela medicinskog i farmaceutskog znanja onoga vremena. Od poznatijih autora tu su Galijen, Avicena, Averoes, Majmonid, Albert Veliki, Arnaud de Villeneuve i drugi. Knjižni fond obuhvaća i mnoge rijetkosti od prije 1500: Povijest Rima Tita Livija (dva primjerka: Rim, 1469. i Venecija, 1470), Tukididovu Povijest peloponeskog rata (1483), Papiasov Vocabularium (Milano, 1476), tri primjerka Juvenalovih Satira (najstariji je tiskan u Parizu 1472), Euklidove Elemente (1482), koje je kao što je poznato 1140. preveo Herman Dalmatin. Riječ je o djelu koje je do prošlog stoljeća bilo autoritet u proučavanju elementarne matematike. Popis prvotisaka sadrži jedno enciklopedijsko djelo, devedeset i devet teoloških rasprava, trideset četiri spisa iz klasične i skolastičke filozofije, trideset osam iz crkvenog i građanskog prava, osamnaest iz povijesti i zemljopisa, četrdeset četiri filološka i literarna djela, petnaest knjiga iz prirodnih znanosti, sedam iz medicine i jedan spis posvećen vojničkom umijeću (Š. Jurić, »Zbirka inkunabula«, str. 117–119).

Srednjovjekovna podjela znanosti na trivium i quadrivium
(prema crtežu iz 1508)

Utemeljeni po uzoru na sveučilišne korporacije, dominikanci njeguju vlastiti školski sustav u kojem značajnu ulogu ima samostanski lektor, redovnik koji posjeduje licentiam docendi i osposobljen je podučavati redovničke kandidate i druge studente u osnovama ljudskog znanja. Studij artium bio je preduvjet studiju teologije. Dominikanski Plan studija – Ratio studiorum (1256) naglašava da dijalektika ili logika ima za svrhu usmjeriti mladog čovjeka pravilnom zaključivanju, retorika, pjesništvo i glazba vode ga spoznaji lijepog, čije su skladno očitovanje, a astronomija mu uprizoruje stvaranje. Te laičke znanosti putokazi su u svjetlu kojih čovjek upravlja svoj hod prema višoj mudrosti, tj. prema Bogu (»Dominikanci i razvoj školstva«, str. 51). Plan i program studija naglašava da »jedino spoznaja Krista, a ne neko drugo umijeće (aliqua ars alia), vodi k blaženstvu«, iako je to drugo umijeće ne samo korisno nego i prijeko potrebno za spoznaju Boga i uravnotežen ljudski život. Marginalne bilješke rijetkih kodeksa iz 13/15. st., koji su nekoć pripadali samostanu sv. Nikole u podnožju biskupskoga Zagreba ili, od sredine 15. st., uz crkvicu sv. Katarine na Gradecu, a danas krase vitrine Metropolitanske knjižnice u Zagrebu ili su otuđeni izvan Hrvatske, u Grazu, Ptuju, Budimpešti i drugdje, potvrđuju da su predavanja u zagrebačkih dominikanaca bila usmjerena studiju slobodnih umijeća, neophodnom preduvjetu za ozbiljan studij teologije i prava.

Među najstarijim još uvijek aktivnim dominikanskim knjižnicama u Hrvatskoj najznačajnije mjesto pripada dubrovačkoj, koja, kao i samostan, datira iz prve polovice 13. st. Po broju rukopisnih kodeksa, prvotisaka i drugih izdanja, ona zauzima vrlo značajno mjesto u kulturnim nastojanjima Hrvata u doba renesanse i humanizma. Izdašnom pomoći Republike, između 1494. i 1520., dubrovački dominikanci grade novu prostranu knjižnicu s dva reda od po dvadeset i dva stalka, za koje su knjige vezane lancima. U nepunih šest godina, između 1495. i 1500., dubrovačka dominikanska knjižnica obogaćena je s trideset i šest različitih izdanja Savonarolinih spisa, uglavnom propovijedi, a posjeduje i Dragišićeve Propheticae solutiones pro Hieronymo Savonarola. U vrijeme otkrića tiska dubrovački su dominikanci popunili svoju knjižnicu brojnim djelima s područja klasične literature, humanističkih i prirodnih znanosti. Filozofija i klasična književnost zastupljene su djelima Platona (dva primjerka autorovih sabranih spisa iz 15. st.), Cicerona (Opera omnia, De finibus bonorum et malorum), Horacija (dva izdanja, 1482. i 1495), Vergilija (Opera, izd. 1482., 1491. i 1499), Seneke (Epistolae), Lukana, Juvenala i drugih. Posebno mjesto u knjižnici zauz­imaju povijesni radovi, kao što svjedoče spisi Herodota (Historiae, 1494), Diodora Sicilskog (Bibliotheca historica, 1477), Tita Livija (Povijest Rima, 1480), Svetonija (Životi dvanaest Cezara, 1496), Dyona Chrisostoma (De Troia capta, 1492), Apijana Aleksandrijskog (Historia romana, 1495), Vinka iz Beauvaisa (Speculum historiale, 1474), Antonina Florentinskog (Chronicon, više izdanja, od kojih je najstarije ono iz 1484) i mnogih drugih.

Budući da renesansa i humanizam promiču studij jezika i literature, dominikanci su prikupili vrlo bogat izbor knjiga namijenjenih proučavanju latinskog jezika: Varonovu raspravu De lingua latina o gramatici i filologiji, čije je izdanje 1478. priredio naš poznati tiskar Dobruško Dobričević; zatim Grammaticae libellus et de arte metrica istog pisca (1474); De proprietate latini sermonis Marcela Noniusa (1474); Epitomae seu regulae constructionis et summa declinationis talijanskoga humanista Mancinellusa; Opus elegantiarum linguae latinae Lorenza della Valle (1486); Rudimenta grammatices (1478), De generibus metrorum i De Horatii Flacci ac Severini Boetii metris Nikole Pierottija; Mataratiusov spis De componendis versibus hexametro et pentametro (1493) i dr.

Prvak erudita Giovanni Picco della Mirandola zastupljen je s nekoliko izdanja svojih filozofskih i teoloških djela (Opera philosophica et theologica, 1498). Dubrovačka dominikanska biblioteka posjeduje i njegovo Izlaganje sedam pogleda na stvaranje (Heptaplus), kao i primjerak njegovih spisa Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae te Apologia conclusionum suorum, koje je Rimska kurija svojedobno zabranila. Podsjećamo da je u samostanu zasjedao Sv. oficij inkvizicije za područje Dubrovačke Republike, koja se u to vrijeme pretežno bavila cenzurom knjiga i spisa, što najvjerojatnije objašnjava prisutnost zabranjenih izdanja u današnjoj knjižnici.

Iznimno su brojna djela neophodna za studij slobodnih umijeća, koja su na prijelazu iz srednjega u novi vijek još uvijek temelj za viši studij prava, medicine i teologije. Oko 1500. spomenuta knjižnica ima lijepu zbirku znanstvenih spisa: Gafuriusov Practica musicae utriusque cantus (1496), tri primjerka P1inijeva spisa Historia naturalis (1472. i dr.), Teofrastovu raspravu De historia et causa plantarum (1483), Columellin De cultu hortorum i dr. Mnogo su značajnija djela iz astronomije, zemljopisa, matematike i prirodnih znanosti: Higinov Poeticon astronomicon (1486), zatim Tabulae astronomicae (1483) kastiljskoga kralja Alfonsa, Epitomae in Almagestum Ptolemaei (1496) Johanna Müllera, poznatijeg pod humanističkim imenom Regiomontanus, De compositione astrolabii (1485) Flamanca Henrika Bate, Abu Ma’sharova djela Flores astrologiae (1488) i Introductorium maius in astronomiam (1489) u prijevodu Hermana Dalmatina. Dubrovački dominikanci imaju po jedan primjerak Ptolemejeve Kozmografije (1475), Geografije (1535) i Opus quadripartitum (1484). Valja još spomenuti i tri izdanja rasprave De sphaera mundi ili Opus sphaericum (1485., 1491. i 1499), koju je u srednjem vijeku napisao engleski astronom i matematičar John of Halifax of Holywood, poznatiji pod latiniziranim imenom Johannes de Sacrobosco.

Bogatstvo i raznovrsnost dubrovačke knjižnice može se protumačiti znanstvenom disciplinom i kulturnim utjecajem dominikanaca, koji u vrijeme novih intelektualnih gibanja predlažu nov stil teološke refleksije, prilagođen ekonomskim i pravnim preobrazbama europskog društva, polažući temelje međunarodnom pravu (Francisco de Vitoria) i upozoravajući na nedjela kolonijalizma nakon otkrića Novog svijeta (Las Casas, Vinko Paletin).

Razvoj knjižnice usko je vezan uz redovnike povratnike s europskih sveučilišta, učene pisce, crkvene dostojanstvenike i diplomate, kao što su Blaž Constantini, Donat Đorđić, Toma Basiljević, Matej i Serafin Bunić, braća Martinušić, Bernard Getaldić, Ambroz i Klement Ranjina, Petar Gučetić i Grgur Budisaljić, poznat po svojim znanstvenim spisima De astrologia, De sphaera, Adnotationes super medicinam i Silva naturae sive observationes in historiam naturalem et rem pharmaceuticam, čiji rukopisi i danas krase vitrine sveučilišne knjižnice u Bologni.

Ivan Stojković je za boravka u Carigradu (1435–1437) dao prepisati mnoga vrijedna djela antičke mudrosti i kršćanske starine. Erazmo Roterdamski, koji se obilno služio bogatom Stojkovićevom knjižnicom u Baselu, ubraja našeg dominikanca među prve humaniste. Na hrvatskom jeziku prvi se javlja Arkanđeo Gučetić (16. stoljeće), dok je Rajmund Zamanja (Giamagnik, Džamanjić) u Mlecima 1639. objavio Nauk sa pisati dobro latinskiem slovima rieci jesika slovinskoga.

Svestrani interes trogirskog dominikanca i zagrebačkog biskupa (1303–1322) Augustina Kažotića odražava se u njegovoj rukopisnoj ostavštini, u kojoj se nalaze Libri artium, medicinales, sermonicales, iuris canonici, textus sententiarum i legendae novae. Augustinova osobna knjižnica doživjela je sudbinu knjižnice zagrebačkih dominikanaca, uz optimističku konstataciju da se desetak kodeksa, prema dugogodišnjim istraživanjima Karla Balića, i danas nalazi u trezoru zagrebačke Metropolitane kao codices MR 14, 41, 56, 78, 79, 114, 140, 146, 150 i 162. Jedan primjerak Dijaloga pape Grgura iz početka 14. stoljeća s posvetom »Augustinu, Božjom milošću zagrebačkom biskupu« nalazio se nakon Prvoga svjetskog rata u nadžupnoj knjižnici u Kranju. Učenoga zagrebačkog biskupa zanimali su spisi Alberta Velikog (De metallis, De mineralibus), komentari Tome Akvinskog na Liber de causis i Aristotelova djela o Metafizici i Etici, Avicenina Cantica i Averoesovi Komentari, Liber etymologiarum Izidora Seviljskog, tri primjerka Sentencija Petra Lombardskog s Tominim komentarom na spomenuto djelo, Summa de poenitentia Rajmunda Penafortskog i nadaleko poznata Jeronimova rasprava De viris illustribus, koja je za Hrvate zanimljiva i zbog bilješke s naznakom da je učeni crkveni pisac »rođen u Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije«. Od Kažotićevih teoloških kodeksa najzanimljiviji je zbornik kontroverzističkih tekstova (MR 146), neka vrst vademecuma ondašnjih propovjednika u raspravama s pristašama dualističkog svjetonazora i zagovornicima heterodoksnih učenja u srednjem vijeku. Uz ostale, tu je i Summa de catharis et leonistis dominikanca Rajnera Sacconija (1250), u kojoj se, među ostalim, raspravlja i o utjecaju hrvatskih krivovjeraca »slavonskoga reda« na katare i patarene u Lombardiji i Okcitaniji (Languedoc). Poznate su i Kažotićeve rasprave O dobrima Krista i njegovih učenika (1322) i Izlaganja o pitanjima krštavanja slika i drugim praznovjerjima (1320) te dva spisa njegova redovničkog subrata Martina iz Zadra: Abstractiones de libro sententiarum i Tractatus de potentiis animae.

Bašćanska ploča

Knjižnica splitskog samostana datira također iz 13. st. Trogirski pisari meštar Jakov iz Firma i Luka Matejev obvezuju se 20. srpnja 1272. prepisati za splitsku zajednicu jedan misal »in cartis ipsorum fratrum, bona lictera continuendo a principio usque ad finem. pro viginti duabus libris et quinque solidis venetorum parvulorum« (M. Barada, Trogirski spomenici, I/1948., str. 390). Knjižnica posjeduje više knjiga iz privatne zbirke Marka Marulića, koje im je »otac hrvatske književnosti« oporučno ostavio (Povijest Rima Tita Livija, tiskana 1470), a obiluju Marulovim bilješkama i zanimljivim crtežima. Uz neke, koje sadrže Marulićeve osobne zapise i crteže, samostanski je knjižničar dodao: »Iste liber est conventus sancti Dominici de Spalato. Orate fratres pro domino Marco Marulo, qui eum nobis reliquit anno Domini 1524« (Libraries in Croatia, Zagreb, 1975., 46).

Knjižnica zadarskih dominikanaca odgovarala je potrebama generalnog studija (1495) na kojem su se predavale tzv. humaniores litterae ili artes liberales, tj. latinski jezik, dijalektika, retorika, astronomija, egzaktne i prirodne znanosti, poezija i glazba, predmeti koji su preduvjet za studij diviniorum litterarum odnosno teologije. Posebno mjesto na fakultetu artium pripadalo je fizici ili prirodnoj filozofiji i metafizici. Predavanja su se izvodila čitanjem i komentiranjem Aristotelovih tekstova, na kršćanskom Zapadu poznatih u prijevodima arapskih komentatora Abu Ma’shara, Avicene, Averoesa i skolastičkih mislilaca Tome Akvinskog i Alberta Velikog, o čemu svjedoči i zanimljiv popis rariteta spomenute knjižnice, koje je u 18. st. popisao Henrik Dominik Christianopulo (CCP, 34/1994., 209–218). Iz popisa, koji se nalazi u središnjem dominikanskom arhivu u Rimu, razvidna su djela sv. Jeronima, Ćirila Jeruzalemskog, Euzebija, Augustina, Summa de casibus conscientiae Bartola Pisanskog, Liber eruditionis nepoznatog autora (13. st.), nekoliko kodeksa s djelima Tome Akvinskoga, Sentencije Petra Lombardskog (13. st.), Boetijev spis De consolatione, izvaci koncilskih akata kršćanske starine (Excerpta ex Actis Conciliorum, 11/12. st.), Dijalozi pape Grgura Velikog, veći broj kodeksa s propovijedima, svetačkim legendama, liturgijskih i biblijskih tekstova. Među dvadeset i tri najvrjednija kodeksa dominikanske knjižnice u Zadru svakako je onaj »fratris Martini de Iadra, lectoris«, koji sadrži Abstractiones de libro Sententiarum i De potentiis animae. Martin Zadranin (kraj 13. st. – nakon 1344) poznat je kao lektor splitskog samostana i profesor na zadarskom dominikanskom učilištu.

Bolski dominikanski samostan posjeduje znatan broj vrijednih kodeksa, prvotisaka i rijetkih izdanja. U impresumu sačuvanih izdanja nerijetko nalazimo latinske zapise koji svjedoče da dotično djelo pripada samostanu Gospe od milosti u Bolu na Braču ili bračkom (dominikanskom) samostanu i slično. Redovite stavke za nabavu novih knjiga, zabilježene u knjizi samostanskih računa, potvrda su značenja knjige u životu pojedinca i samostanske zajednice. Bolska knjižnica posjeduje raritet od prvorazrednog značenja za našu kulturu – glagoljski Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. U vihoru Drugoga svjetskog rata teško su stradali samostani i knjižnice u Gružu, Šibeniku i Trogiru, dok je knjižnica korčulanskog samostana manjeg opsega i značenja. Bogatstvom knjižnog fonda (rukopisi, inkunabule, rijetka i novija izdanja) ističe se i knjižnica dominikanskog samostana u Starom Gradu na Hvaru s više od dvadeset tisuća svezaka.

Privatne rukopisne i knjiške zbirke

Hrvatska u 15. st. ima sve veći broj privatnih knjižnica. Obrazovani ljudi prikupljaju i umnožavaju stare i srednjovjekovne tekstove i na taj način šire humanističku kulturu u nas. Zbirku rariteta iz klasične i patrističke epohe s puno je mara i zalaganja prikupio Ivan Stojković (1393/1395–1443), profesor Pariškog sveučilišta i ambasador navedene ustanove kod pape Martina V. (1417–1431) i cara Sigismunda (1411–1437). Brežičanin Juraj Slovinac, svećenik akvilejske dijeceze, student Sorbone i ugledni profesor sveučilišta u »gradu svjetlosti«, u društvu nećaka Ulrika i Pavla iz Krbave, parišku je intelektualnu zajednicu upoznao s hrvatskom dvojezičnom (latinski i hrvatski) i tropismenom (latinica, glagoljica i ćirilica) kulturom. Potkraj 1403. obale Seine zamjenjuje obalama rijeke Loire, gdje će kao kanonik i penitencijar stolne crkve u Toursu prepisati više kodeksa i glazbenim notama označiti liturgijske knjige. Na listovima 75v–77v ms. 95 današnje gradske knjižnice u Toursu, koji sadrži Jeronimovo tumačenje Psalama, Juraj Slovinac reproducira glagoljski alfabet – za koji tvrdi da je hrvatski – Istud alphabetum est chrawaticum – i nekoliko tekstova u glagoljskoj redakciji i latiničnoj transkripciji prilagođenoj francuskom izgovoru. Vrlo je zanimljiv i njegov popis hrvatskih biskupija u kojima je bilo dopušteno glagoljati: krbavska, kninska, krčka, splitska, trogirska (piše Troguir, jer bi hrvatsku riječ francuski čitatelj izgovarao Trožir), šibenska, zadarska, ninska, rapska, osorska i senjska. Pisac začudo ne navodi biskupije iz Istre, žarišta hrvatskoga glagolizma, ali i nju uključuje rečenicom »Istria eadem patria Chrawati«, što bi se moglo protumačiti tako da se u Istri, kao uostalom i u drugim hrvatskim krajevima, služba Božja obavlja na crkvenoslavenskom jeziku. Na listu 14r istoga kodeksa, uz tekst u kojem Jeronim prijatelju Sofoniju javlja da je »ljudima svog jezika podario (tj. preveo) gotovo sve Psalme«, hrvatski kopist u rubnoj bilješci pojašnjava ovako: »Tu je naznačen prijevod Psalama na slavonski jezik (in linguam sclavonicam)«.

Josip Kolanović, analizirajući knjižnice dvaju šibenskih svećenika, Jakova Ziliavića i Petra Ivanova iz sredine 15. st. (CCP, 3/1979., 124–130), koji su iza sebe ostavili po 27 odnosno 26 knjiga, ističe da su se njihovi vlasnici bavili uglavnom crkvenim znanostima: teologijom, kanonskim pravom, liturgijom i glazbom. Svih 37 kodeksa Antuna Spilimberga, doktora medicine Padovanskog sveučilišta na službi u Šibeniku, odnose se na medicinske znanosti i farmakologiju, dok se bilježnik Rafael Ferro okružio knjigama pravnoga karaktera i djelima humanista. U popisu imovine Mihovila Petrova, zadarskog trgovca tekstilom, sastavljenom mjesec dana nakon njegove smrti (13. srpnja 1385), naveden je i popis knjiga iz njegove osobne knjižnice među kojima je i primjerak Danteove Božanstvene komedije: »Isto tako jedna knjiga na jarećoj koži s drvenim koricama, obloženim zelenom kožom s uzdignutim zakovicama od pozlaćena bakra i sa četiri kopče. Ova knjiga se zove Dante, a počinje: Na pola našeg životnog puta. Završava: Ovdje završava Danteov raj. Knjiga sadržava: pakao, čistilište i raj« (Raukar, 1997., 162).

Hrvatski humanisti pokazuju velik interes za znanost i znanstvena djela. Inventar splitskog notara Petra Petronje iz 1435. otkriva nam da je on posjedovao temeljna djela klasične literature (Katon, Vergilije, Ovidije, Ciceron, Lukan, Boetije i dr.), ali i vrlo vrijedan priručnik za notare onoga vremena, Summa artis notariae Rolandina Pas­saggierija i Sacroboscov (John of Hollywood) Tractatus de sphaera, temeljni priručnik znanstvene fizike na europskim sveučilištima u srednjem vijeku.

Sa 600 svezaka osobna knjižnica biskupa Kružića vjerojatno je najveća privatna zbirka knjiga u Hrvatskoj na prijelazu iz 15. u 16. st., ali joj nedostaje pobliži opis sadržaja. U istom razdoblju Marko Marulić daje vrlo iscrpan i kategoriziran opis svoje osobne knjižnice. Taj ugledni humanist, odgojen na Padovanskom sveučilištu, čije je djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum svojevrstan bestseler europske duhovne književnosti u 16. i 17. st., kad je prevedeno na šest jezika i tiskano u pedesetak izdanja (Croatica parisiensia, 1/1986., 55–66).

Marulić je napravio Repertorium librorum podijelivši ga na libri ecclesiastici i libri zentilium, tj. na knjige duhovnog i svjetovnog sadržaja. Od nešto više od 150 knjiga 42 su klasirane kao libri ecclesiastici, a sadrže dvije Biblije, različita djela crkvenih otaca i skolastičkih teologa te nekoliko autorovih djela, primjerice De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Pouke za čestit život po primjeru svetaca), Compendium Bibliae (Sažetak Svetog pisma), Evangelistarium (Evanđelistar), Quinquaginta parabolae (Pedeset prispodoba), De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj) i, kako sam kaže, »multa alia quae nondum sunt impressa«. Profana je djela podijelio na Poetae (petnaest knjiga, među kojima su i tri različita izdanja Vergilijevih spisa), Historici (dvadeset dva sveska), Geographi, Grammatici (trinaest knjiga), četiri sveska komentara književnih djela, Epistolae (šest knjiga), četiri knjige o obrađivanju zemlje i vrtlarstvu koje svrstava pod naslov De re rustica, tri priručnika iz astronomije (Sacrobosco, Tractatus de sphaera, trideset i tri naslova stavlja pod rubriku Philosophi et oratores, od kojih čak devet izdanja različitih Ciceronovih djela (H. Morović, Povijest biblioteka, 72–73).

Tiskari i izdavači

Pretežno europski sastav hrvatskih institucionalnih i privatnih knjižnica 15. i 16. st. svjedoči o povezanosti obrazovanih Hrvata s kulturnim središtima širom Europe. Odgojeni na najpoznatijim sveučilištima, naši humanisti vrlo aktivno sudjeluju u kulturnim nastojanjima učenih ljudi renesanse. Sveučilišnim središtima, koja su do pojave tiska glavni nosioci kulturnih zbivanja i širitelji ideja u europskom srednjovjekovlju, sada se pridružuju sve brojniji hodočasnici i trgovci koji uče čitati i sami postaju širitelji knjiga i posjednici vlastitih knjižnica.

Svoj doprinos širenju knjige u doba renesanse i humanizma dao je i nemali broj Hrvata, vrsnih prevodilaca i komentatora literarnih i znanstvenih spisa. Ostavivši po strani raspravu je li prvi hrvatskim jezikom objavljeni glagoljski misal po zakonu rimskoga dvora (1483) tiskan u domovini ili u inozemstvu, pouzdano se znade da su mnogi Hrvati tiskali svoje radove izvan domovine. Nikola Modruški objavljuje 1474. u Rimu svoje pogrebno slovo u spomen Petru, kardinalu sv. Siksta, a tri godine poslije Šibenčanin Juraj Šižgorić tiska u Veneciji svoju zbirku Carmina et elegia. Nekako u isto vrijeme u Italiji rade i prvi hrvatski izdavači tiskari Kotoranin Andrija Paltašić i dubrovački građanin Dobruško Dobričević. Prvi je 1476. u Veneciji tiskao Bibliotheca historica Diodora Sicilskog, a drugi 1481. u Veroni raspravu Roma instaurata Flaviusa Blonda.

Posebno zanimanje za znanost u Hrvatskoj javlja se na prijelazu iz 15. u 16. st. zahvaljujući povratnicima s europskih sveučilišta. Andrija Dudić pripremio je za tisak Aristotelovu Raspravu o meteorima. Drugi su se istaknuli kao komentatori znanstvenih radova proslavljenih autora. Dubrovčanin Nikola Nalješković u svojoj knjizi Dialogo sopra la sfera del mondo (Mleci, 1579) komentira Sacroboscov Tractatus de sphaera mundi, a njegov sugrađanin Nikola Sagroević priređuje svoj Vodič za pomorce – Il carteggiatore i knjigu o važnosti poznavanja plime i oseke za plovidbu Atlantikom (Raggionamenti sopra la varietà de i flussi e riflussi del mare oceano occidentale, Mleci, 1574) po knjizi Španjolca Pedra de Medina L’arte del navegar – O umijeću plovljenja (Mleci, 1554), koju je na talijanski preveo Korčulanin Vinko Paletin s predgovorom u kojem taj nekadašnji konkistador iznosi i svoje vrlo zanimljive dojmove s puta i boravka u Americi.

Institucionalizirane i privatne knjižnice na našem tlu posvjedočuju solidnu rasprostranjenost knjige u Hrvata u vrijeme otkrića tiska. Od 15. st. knjiga u Hrvatskoj prestaje biti povlasticom tek neznatnog broja učenih redovnika, pripadnika svjetovnoga klera ili školovanih laika, nego postaje stvarna kulturna potreba mnogo širih narodnih slojeva. Na knjigu se više ne gleda kao na predmet određene umjetničke vrijednosti, nego kao na vrlo efikasno sredstvo komunikacije među ljudima, jer ona postaje vrlo uspješno sredstvo ne samo u kulturnom i znanstvenom napretku zemlje nego i u razmjeni iskustava s drugim europskim narodima.