Katedralna škola u Zagrebu, prvi viši studij u Hrvatskoj

Ideju da se zlu neznanja suprotstavi prosvjetom, zagrebački biskup Augustin Kažotić (1303–1322) ostvario je osnutkom katedralne škole u Zagrebu, ustrojene po uzoru na srednjovjekovne dominikanske provincijalne studije (studia solemnia) i 18. kanon Trećega lateranskog sabora (1179) da »Crkva treba zbrinuti potrebne ne samo u onom što se odnosi na uzdržavanje tijela nego i u svemu što pridonosi napretku duha« te da »spriječi kako siromašni i oni bez obiteljskog imetka ne budu u nemogućnosti poći na nauke i napredovati u znanju«. Učeni biskup osigurao je kanoniku-lektoru i njegovim suradnicima dostatnu nadarbinu da »bez naknade poučavaju klerike zagrebačke biskupije i sve siromašne studente, otvarajući im tako putove znanja«.

Prema strogim Kažotićevim odredbama, koje je u kaptolske Statute (1334) unio njegov bliski suradnik Ivan, arhiđakon gorički, »u ime poštovanja magistar ili nastavnik ne smije ništa, pa čak ni najmanje usluge tražiti od siromašnih studenata, koji prose ili bi prosili da ih netko iz milosrđa ne uzdržava. Od onih pak studenata koje zbrinjavaju roditelji ili rođaci, koji nemaju vlastitog posjeda ali radom dostatno zarađuju za život, o Božiću mogu zatražiti jednog pijetla ili četiri obična kruha. Slično i za Uskrs četiri kruha i jedan sir ili dvadeset jaja, a za blagdan bl. Stjepana (ugarskog) kralja jedno pile i (četiri) kruha, kako je rečeno. Od djece imućnijih trgovaca, zanatlija i nižeg plemstva magistar može zatražiti po dvanaest banskih denara ili šest banskih denara i šest valencijanskih novčića, a od sinova velikaša, čiji roditelji obiluju vremenitim dobrima, može zaiskati do dvadeset denara, ali ništa preko toga«.

Portret trogirskog dominikanca Augustina Kažotića, laureata Pariškog sveučilišta i zagrebačkog biskupa (1303–22) prema talijanskom slikaru i minijaturistu Tomi iz Modene (oko 1325)

Augustinove odredbe o nagrađivanju voditelja katedralne škole izražavaju svu slojevitost ondašnjega hrvatskog društva. Na dnu ljestvice nalazi se najsiromašniji sloj ruralnog pučanstva i gradske sirotinje, čija egzistencija ovisi o tuđoj pomoći; slijede najamni radnici, obrtnici i trgovci, niže plemstvo i konačno na samome vrhu velikaši.

Nastavni program (Ratio studiorum) podsjeća na više studije artium i teologije primjenjivane na europskim visokim školama i sveučilištima. Prema izvješću Ivana Goričkog, »svakog dana ujutro studenti najprije slušaju predavanja iz latinske gramatike (...), u podne, kad su već bili spremniji slušati, tumačila bi im se dijalektika ili logika, a poslije večernje, tj. krajem poslijepodneva ili oko osamnaest sati ponavljale bi se deklinacije, već prema napredovanju pojedinaca, tako da svi budu sposobni izražavati se latinski i razumjeti što im se predaje«.

Učeni biskup traži da se temeljni tekstovi iz Svetog pisma, djelâ crkvenih otaca i skolastičkih pisaca kao i spisi profanih autora Aristotela, Seneke i Avicene »čitaju po redu, jer oni, koji su dostatno poučeni, sami ili s neznatnom pomoći mogu lako uočiti smisao istih, kako to iskustvo pokazuje« i da se sve studente bez razlike poučava »barem u osnovama ljudskog znanja, prema njihovoj nadarenosti i sposobnostima, ne na isti način za sve nego raznoliko, onako kao što se i sposobni liječnici služe različitim lijekovima za liječenje različitih vrsta bolesti«.

Katedralnoj školi učeni je dominikanac ostavio nekoliko vrijednih kodeksa. Ivan, arhiđakon gorički, spominje da se među knjigama učenog biskupa nalaze Libri ‘artium’, medicinales, sermonicales, iuris canonici, textus sententiarum i legendae novae. Osobna Augustinova knjižnica doživjela je, nažalost, istu sudbinu kao i knjižnica zagrebačkih dominikanaca, uz optimističnu konstataciju da se, prema dugogodišnjim istraživanjima uglednoga našeg teologa fra Karla Balića, desetak kodeksa i danas nalazi u trezoru zagrebačke Metropolitanske knjižnice. Riječ je o rukopisima koji se vode pod nomenklaturom MR (Metropolitana raritas) 14, 41, 56, 78, 79, 114, 140, 146, 150 i 162.

Jedan primjerak Dijaloga pape Grgura Velikog iz početka 14. stoljeća, s posvetom »Augustinu, Božjom milošću zagrebačkom biskupu«, nakon Prvoga svjetskog rata nalazio se u nadžupnoj knjižnici u Kranju. Kažotić je poseban interes pokazivao za spise redovničkog subrata i pariškog profesora Alberta Velikog (De metallis, De mineralibus), zatim za komentare Tome Akvinskog na Aristotelov Liber de causis i djela filozofa iz Stagire o metafizici i etici, Avicenin spis Cantica i Averoesove Komentare, nadalje za Liber etymologiarum Izidora Seviljskog, a posjedovao je i tri primjerka Sentencija Petra Lombardskog s komentarom subrata Tome Akvinskog na spomenuto djelo, spis Summa de poenitentia španjolskog dominikanca Rajmunda de Peñaforte i Jeronimovo djelo De viris illustribus, za nas Hrvate zanimljivo i zbog bilješke s naznakom da je učeni crkveni pisac »rođen u Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije«.

Sorbonne (Sorbona), pariški kolegij za siromašne studente, nazvan po svom utemeljitelju (1257), pariškom profesoru i kapelanu francuskoga kralja Ljudevita IX. Svetog

Najzanimljiviji Kažotićev teološki kodeks bez sumnje je zbornik kontroverzističkih tekstova (MR 146), neka vrsta vademecuma ondašnjih propovjednika u raspravama sa zagovornicima dualističkog svjetonazora i drugim pristašama srednjovjekovnih heterodoksnih naučavanja na europskom Zapadu. Uz ostale, tu je i Summa de catharis et leonistis talijanskog dominikanca Rajnera Sacconija (1250), u kojoj se, među ostalim, raspravlja i o utjecaju hrvatskih krivovjeraca »slavonskoga reda« na katare i patarene u Lombardiji i na jugu Francuske, u pokrajini Languedoc.

Zagrebačkim studentima nisu bile nepoznate ni Augustinove teološke rasprave Super questionibus de baptizacione ymaginum et aliarum superstitionum (1320) i De bonis et usu Christi et discipulorum seu apostolorum (1321/1322). Prisutnost Platonovih, Aristotelovih, Aviceninih i Abu Ma’sharovih djela podsjeća na kozmogonijske i prirodoznanstvene rasprave na europskim sveučilištima u srednjem vijeku, na kojima su, nema sumnje, sudjelovali i pariški laureati, biskupi Stjepan II. Babonić (1225–1247) i Augustin Kažotić. Platonov spis De anima mundi (O duši svijeta), preko Avicene i Abu Ma’shara, a u prijevodu Istranina Hermana Dalmatina (oko 1105/1110 – nakon 1154), jedan je od temeljnih spisa u kojem učeni ljudi europskog srednjovjekovlja pokušavaju odgovoriti na međuodnos mikrokozmosa i makrokozmosa, podsjećajući na »legitimum societatis foedus« između neba i zemlje.

Predavanja su se odvijala u skladu s udomaćenom skolastičkom metodom – čitanjem i tumačenjem tekstova istaknutih autora (auctoritates), kao što su za teološki studij Sveto pismo, spisi crkvenih otaca i djela skolastičkih pisaca. Pojam lectio (čitanje) uzima se u dvostrukom smislu, tj. kao tumačenje (commentarium) teksta nekog uglednog autora i kao samostalno predavanje. Legere (čitati) valja shvatiti u smislu predavati, poučavati, tumačiti. Nakon pročitanog teksta slijedi gramatička analiza i dijalektičko ili logičko »vaganje« riječi i pojmova da bi se uočio njihov pravi smisao (sensus), a nakon toga se otvara rasprava (discussio) o izraženim pojmovima s obzirom na cjelovitost nauka. Pitanje (quaestio) ispituje argumente za i protiv otvarajući javnu raspravu u kojoj i studenti mogu izraziti svoje mišljenje. Na taj način izlaze na vidjelo sudionicima manje poznati ili posve nepoznati problemi. Na kraju profesor ili tumač teksta (commentator) zaokružuje i zaključuje raspravu (determinatio) svojim osobnim mišljenjima i komentarima u smislu cjeline (sententia).