Kaptoli, vjerodostojna mjesta (loca credibilia)

Institucije kaptola u vrijeme dok su Država i Crkva bile usko povezane imale su velik utjecaj i na crkvene i na državne poslove. Oni su kao jedinstven ili nedjeljiv organizam (corpus) bili usko povezani ne samo sa svojim biskupima ili papama nego i s vladarima i velikašima te s ostalim pučanstvom, koji su im darivali i oporučno ostavljali manje posjede, kuće i zemlje za njihovo uzdržavanje. S obzirom na to da su tadašnji kaptoli u gospodarskom pogledu stajali iznimno dobro, i oni su, kao i svi drugi feudalni veleposjednici, imali među ostalim i dužnost uzdržavati vojsku i tvrđave za obranu od neprijatelja, zatim graditi ceste i podizati mostove te suditi kmetovima i još štošta drugoga. Kaptoli su osim toga bili dužni obrađivati svoje posjede, a posebice vinograde, kako su im to nalagali kaptolski statuti. Sva takva ili slična gospodarska djelatnost kaptola bila je od osobitog značenja za razvoj našega srednjovjekovnog društva.

Osim gospodarske djelatnosti i prvenstvene ili glavne zadaće – bogoslužja, naši su kaptoli, po uzoru na one u Ugarskoj, započeli sredinom prve polovice 13. st. obavljati i javnu djelatnost. Naime, kako su ugarski kaptoli obavljali za kralja ili državu određene službe, tako su u 12. st., već po tradiciji ili običaju, stekli privilegij da budu tzv. loca credibilia, tj. vjerodostojna mjesta. Isprave što su ih oni izdavali i proviđali kaptolskim pečatima uživale su javnu vjeru (fides publica), tj. smatrane su autentičnima. Takvu su praksu, koju je 123l. godine dekretom ozakonio kralj Andrija II., preuzeli i kaptoli sjeverne i središnje Hrvatske, a uskoro zatim i oni iz naših primorsko-dalmatinskih područja. Pred kaptolima su se sklapali kupoprodajni ugovori, mirile zavađene stranke, prodavali i kupovali, darivali i zalagali, otuđivali i omeđivali posjedi i zemlje, te obavljali i poslovi druge vrste; u njihovim su se arhivima čuvale isprave o kupljenim ili prodanim, darovanim ili naslijeđenim, založenim ili otuđenim posjedima. Ako je koja stranka, kralj ili kraljica, ban ili plemić, zatražila da joj se izda ovjerovljeni prijepis, kaptol je to u svako doba mogao učiniti na osnovi čuvanog izvornika. Osim toga ako bi među plemićima ili drugim slobodnim posjednicima nastali sporovi zbog međa na posjedima, kralj bi obično kaptolu povjerio da spor ispita te zavađene stranke pomiri, potom bi kaptolski izaslanici ili vjerni kaptolski ljudi (homo fidelis capituli), u nazočnosti kraljeva izaslanika, odlazili na mjesto spora te nakon uviđaja, na zahtjev stranaka, o svemu sastavili potreban dokument u kaptolskoj kancelariji. Kaptolske su isprave obično sastavljali kanonici lektori, odnosno pod njihovim nadzorom kaptolski pisari, tj. notari, a ovjeravao ih kanonik kustos kaptolskim pečatom. Time su naši kaptoli, uz pojedine samostane, postali ne samo javnim arhivima nego i prvim središtima naše kulturne pismenosti. Takvu su praksu obavljali i nakon 1526., a neki čak i do 1868. godine.

Kaptoli kao loca credibilia
u kontinentalnoj Hrvatskoj

Osnivanje kaptola sjeverne i središnje Hrvatske nerazdvojno je vezano uz osnivanje naših biskupija na istom području, koje su dekretom Apostolske stolice bile uspostavljene ili pak obnavljane u razdoblju od kraja 11. ili početka 12. pa sve do sredine prve polovice 13. st. U istom su razdoblju, uz dopuštenje Apostolske stolice, bili osnovani već spomenuti kaptoli: Zagrebački sv. Stjepana, poslije sv. Marije, 1091. ili 1093/94; Čazmanski sv. Duha 1232; Požeški sv. Petra 1229/30; Bosansko-đakovački sv. Petra 1232. (u Đakovu 1244); Srijemski sv. Stjepana 1231. i sv. Ireneja 1250., te Krbavsko-modruški nakon 1185. godine. Svaki se od tih kaptola postupno ustrojio i oblikovao unutar svoje biskupije kao zbor kanonika ili svećenika, kojima je u početku stajao na čelu biskup, a poslije njihov predstojnik ili tzv. prepozit (prepošt).

Dalmatinski kaptoli kao loca credibilia

U dalmatinska loca credibilia ubrajamo one kaptole i konvente dalmatinskih gradova koji su po uzoru na kaptole sjeverne Hrvatske i Ugarske početkom druge polovice 13. st. započeli obavljati praksu javne djelatnosti, ponajprije po ozakonjenu dekretu kralja Andrije II. iz 1231., a poslije, tijekom 14. i 15. st., po odobrenju ugarsko-hrvatskih kraljeva: Ludovika I. Velikog, kraljice Marije i kralja Sigismunda, koji su pojedinim kaptolima dali pravo uporabe novog pečata kao znak javne vjere (publica fides) na svim njihovim dokumentima. Prvi je s takvom praksom započeo Ninski kaptol sv. Anselma/Asela (1251/53), zatim Skradinski kaptol sv. Marije (1283), Splitski kaptol sv. Dujma (1365), Zadarski kaptol sv. Stošije (1371), Kninski kaptol sv. Bartula (1371/75), Trogirski kaptol sv. Lovre (1383), Senjski kaptol sv. Marije (1392) te Šibenski kaptol sv. Jakova (1407).

Svi preostali kaptoli, Dubrovački sv. Vlaha, Kotorski sv. Tripuna, Korčulanski sv. Marka, Hvarski sv. Stjepana I. pape i mučenika, Biogradski sv. Marije, Paški sv. Marije, Rapski sv. Marije, Krčki sv. Marije, Osorski sv. Marije, Creski sv. Marije, te istarski u Poreču, Puli, Pićanu i Novigradu, nisu se bavili takvom vrstom posla, koju je obavljao javni notarijat.

Iako javna djelatnost dalmatinskih loca credibilia nije bila tako opsežna kao ona kaptola sjeverne Hrvatske, ipak je neosporno da je bila iznimna i važna. Razlog tomu bio je, prije svega, u izravnoj konkurenciji s pristavom, kao prvom institucijom javne vjere na tom području, koja traje do 14. st., a onda i s javnim notarijatom koji se kao druga ustanova javne vjere toliko razgranao tijekom 13. i 14. st. u dalmatinskim gradovima da mu kaptoli nisu mogli konkurirati. Unatoč konkurenciji, kaptoli su takvu djelatnost obavljali pouzdano, neki i do dva stoljeća, drugi pak nešto kraće. To nam očituje njihov sačuvani, a dijelom i objelodanjeni arhivski materijal kao vrlo bitan i iznimno koristan povijesni izvor za našu pravnu, kulturnu, demografsku, gospodarsku, pa i političku prošlost dalmatinskih gradova i njihova stanovništva.

Kao i notari, tako su i kanonici kaptola za svoj rad – sastavljanje, pisanje, prepisivanje, izdavanje i pečaćenje dokumenata kaptolskim pečatom – ubirali određen prihod, koji je do pada dalmatinskih gradova pod Veneciju 1420. bio prilično izdašan. Tada, naime, zbog razgranatosti javne notarske službe, a vjerojatno i zbog nekih mletačkih odredbi, zamire javna djelatnost dalmatinskih loca credibilia, osim Trogirskog i Skradinskoga kaptola, koji ju obavljaju i tijekom 16. st. Stoga se na kraju može zaključiti da javna djelatnost dalmatinskih vjerodostojnih mjesta nije imala tako snažan utjecaj na pravni život dalmatinskih gradova kao što je imao javni notarijat, koji je u toj praksi ostavio vidljiv trag. Nakon višegodišnjega znanstvenog istraživanja navedenih izvora i relevantne literature, tek danas možemo ozbiljno zaključiti što su značile te dvije institucije javne vjere koje su nam ostavile neprocjenjiv arhivski materijal kao nepobitno svjedočanstvo njihove javne, društvene i kulturne djelatnosti na tom području tijekom minulih stoljeća.