Kad gosti dođu u prozu

Krvatska književnost kraja 20. i početka 21. stoljeća obilježena je neobičnom plodnošću autorskih poetika, žanrova i tema. Među svim iznenađenjima kojima nas obasipa postmoderno doba svakako su i pisci koji žive na više mjesta i djeluju u različitim sredinama i kulturama. Takvim piscima pripada i Haira Lacmanović Heydenreuter. Rođena je u Šibeniku, a danas živi na relacijama München, gradić Penzberg u Gornjoj Bavarskoj i Šibenik. Jedan od profesora bio joj je književnik Ivo Brešan, s kojim je i danas povezana. Studirala je povijest umjetnosti, germanistiku, slavistiku i povijest južnoistočne Europe. Studij je počela u Zadru te nastavila u Münchenu. Magistrirala je temom »Pad Dubrovačke Republike«, a doktorirala temom »Dalmacija u Beču: Dalmatinski zastupnici u Beču od 1867. do 1918.«. Radi kao samostalna znanstvena suradnica na različitim povijesnim izložbama i nakladničkim projektima u Münchenu. Bavila se heraldikom i genealogijom njemačkoga i hrvatskoga plemstva. Surađivala je u Institutu za njemačko-ukrajinske odnose u Münchenu te dobila počasni doktorat Sveučilista u Kirovogradu.

Prozni prvijenac Haire Lacmanović Heydenreuter Kad gosti dolaze sastoji se od dvadeset i pet kratkih priča okupljenih oko zajedničke teme – fenomena i društvene prakse ugošćivanja, gostovanja i gostinstva. Autorica u uvodu ukratko opisuje fenomen gostiju i svoju osobnu fascinaciju gostima, koja je i njezino životno iskustvo. Kao rođena Šibenčanka udana za društveno visoko pozicioniranoga bavarskog intelektualca autorica je više od dvadeset godina i sama sudionica prakse elitnoga gostinstva u Münchenu, bilo tako što redovito odlazi drugima »u goste« bilo tako što sama ugošćuje odabrane goste iz najviših političkih, intelektualnih i umjetničkih krugova u glavnome bavarskom gradu. Upravo to životno iskustvo elitnoga gostoprimstva i gostovanja, potpomognuto biografskom činjenicom da je autorica kao gost u tuđini završila studij povijesti jugo­istočne Europe na Sveučilištu u Münchenu te doktorirala iz političke povijesti Dalmacije – poslužila je kao poticaj za izbor teme i način njezine književne reprezentacije.

Priče Haire Lacmanović Heydenreuter tematski se dijele na dva kruga: priče iz njemačke, pretežno münchenske i bavarske aristokratske, novčarske, medijske i intelektualne elite i priče iz prošlosti i sadašnjosti Dalmacije. Riječ je o amalgamu popularne, stvarnosno-kulturološke i autobiografske proze. U neutralnome trećem licu autorica jednostavnim jezikom opisuje likove i njihove sudbine u trenutcima gostoprimstva i gostovanja. Primanje gostiju i dolazak u goste iznimno je društveno vrijeme u kojem susreti domaćina i gostiju ili gostiju uzajamno omogućuju razotkrivanje sudbina likova i prijelome u njihovim sudbinama. Priče se mogu čitati na tri žanrovske razine: u popularnome, stvarnosno-kulturološkome i autobiografskome kodu, pri čemu će najplodnije čitanje biti ono koje se istodobno odvija na sve tri razine.

Haira Lacmanović Heydenreuter

Popularna komponenta priča i s njom povezano popularno čitanje odnosi se prije svega na temu gostinstva u visokim društvenim krugovima. Šira čitateljska publika rado će zaviriti u živote bogatih, plemenitih i slavnih u trenutku kada primaju goste i dolaze pozvani ili nepozvani u goste. Na toj razini teksta i čitanja u prvome su planu zanimljive fabule, karakteri likova i sudbinski obrati u životima gostoprimaca i njihovih gostiju. Raspon likova i njihovih sudbina vrlo je širok. U Rođendanskoj zabavi domaćini su idealan par bogatih intelektualaca, koji u velikoj kući priređuju zabavu za oko tristo ljudi. Takav iznimni društveni trenutak okvir je za razotkrivanje privida skladnoga braka, ljubavi i sreće. Neobična gošća iz Namibije izaziva u priči Posjet iz Afrike katastrofu u staroj grofovskoj obitelji. Grof Dodo parodija je novokomponirane i tradicionalne aristokracije. Naslovni lik i domaćin Dodo bogati je skorojević koji je tako dobro svladao aristokratske manire da se ponaša »aristokratskije od pravih aristokrata«: zaposlio je tursku obitelj da se brine o njegovu ladanjskom imanju, priređuje zabave u kojima se strogo poštuje vanjska forma, u trenutku određenom za spavanje ostavlja goste i odlazi na počinak. Na jednoj od takvih zabava – »kazališnih predstava« osiromašena bavarska aristokracija, koju Dodo redovito ugošćuje, obrušuje se na rijetke goste – direktora za zaštitu baštine i spomeničke kulture Egona i njegovu suprugu Martu kako bi ishodili državna sredstva za obnovu svojih oronulih dvoraca. Parodija dviju aristokracija, stare i nove, kulminira na kraju priče kada se turska domaćica oprašta od Egona i Marte u visokom aristokratskom stilu, izvješćujući ih s posebnom gestom da se grof Dodo »povukao« u svoje odaje. Nasuprot toj parodiji aristokracije priča Kneginja mala je studija o ponosu tradicionalne aristokracije koja obnaša svoje rituale i ne želi se pokloniti pred novčarskom aristokracijom. U priči Delikatesa pribivamo degeneraciji društvene elite: bogati domaćin, bankovni direktor s neostvarenim grafičkim talentom, falsificira i dizajnira skupocjena vina, a prijevara se razotkriva kada neki gost na banketu ukrade i proda ekskluzivnu bocu, pa se utvrdi da je etiketa lažna. Na razini popularnoga čitanja bit će privlačne i priče iz prošlosti i sadašnjosti Dalmacije. Primjerice, Venecijanski gost ljubavna je priča iz Šibenika iz doba mletačke vlasti i turskih osvajanja, a priča Američki gost napeti je triler o gostovanju kćeri bogatoga američkog industrijalca u suvremenome Dubrovniku koja prepoznaje vlastiti nakit na ženi s plakata za izložbu kulturne povijesti Dubrovnika, odgonetava preko slike svoj identitet i raskrinkava lažnoga grofa koji je palaču njezinih predaka prisvojio nakon Drugoga svjetskog rata.

Druga, stvarnosno-kulturološka komponenta priča traži zahtjevnije čitanje kulturnoga fenomena gostiju. Na toj razini autorica opisuje ili daje naslutiti različite aspekte gostiju, od gostinskih rituala (važnost pozivnica nije u sadržaju, nego u vanjskoj formi, zajedničko objedovanje) do psihologije domaćina i gosta (gost voli dobiti dar, susresti poznate ljude, domaćini se katkad žele riješiti gosta), tipova gostiju i metafizike gosta. Realistički pisci vjeruju u stvarno prikazivanje zbilje; postmoderni stvarnosnici ne vjeruju da je moguć stvaran prijepis zbilje, pa se poigravaju i konstruiraju zbilju. Tako je i u ovim pričama. Premda se autorica oslanja na stvarne događaje, ona ih literarizira stvarajući kulturni imaginarij fenomena »gosti«. U priči Obitelj Mayer ritual pospremanja stana i brige oko jela razotkriva se kao besmislen u karikaturalnome ponašanju slučajnoga gosta koji stalno odlazi u toalet kako bi se ispraznio i tako mogao nastaviti s jelom. U Grofu Dodi objedovanje je karikirano kontrastom između očekivane raskoši stola i obične paštašute s umakom od rajčica na koju se sjuruje aristokratska elita. U Uzgajivaču golubova gostima uopće nije ponuđeno nikakvo jelo, pa gosti jedva dočekaju da se dokopaju restorana itd. Tipologija gosta, reprezentirana u likovima, obuhvaća takve vrste gostiju kao što su gost iz prošlosti (u Posjetu iz Afrike gošća se pojavljuje nakon 40 godina), gost u prolazu (Obitelj Mayer), gost koji se ne može ugostiti (u priči Ne trudite se, molim vas, meni se i tako nigdje ne sviđa), gost na zadatku (profesor iz Passaua iz istoimene priče razbija ljubavne veze domaćina), plaćeni gosti za zabavu gostinske publike (plavokosa feministica u priči Predavanje drži predavanje o kastriranju pred skandaliziranim gostima), napasni gost i način kako ga se riješiti (u Gospođica Dr. iz Wiesbadena domaćini sami dolaze u goste napasnoj gošći i tako je odbijaju da ona dolazi k njima). Kao poseban tip gosta izdvajaju se povijesni i suvremeni gosti u Dalmaciji, od onih koji su donosili dobro (mletački general koji je spriječio tursko osvajanje Šibenika u Venecijanskome gostu) do kolonizatora i osvajača, bilo vojnih, kao u prošlosti (Venecija, Turci, Napoleon), bilo novčanih, kao danas (kupac vrijedne nekretnine u Dubrovniku u Ruskome gostu). Najdublju razinu kulturološkoga čitanja čini metafizika gosta. U apsolutizaciji teme gostiju i svih aspekata gostinstva čitatelji, ako to žele, mogu iščitati i autoričinu spoznaju, ili možda inspiraciju, da je čovjek bezdomno biće – privremeni gost na Zemlji.

Napokon, treća razina čitanja odnosi se na autobiografsku komponentu priča. Kao što autorica naglašuje u uvodu, priče potječu iz osobnoga iskustva gostiju, bilo tako što sama sudjeluje u praksi münchenskoga gostinstva ili tako što je ispričane priče o gostima čula od drugih ili o njima čitala. Na toj razini čitatelji mogu lako prepoznati autoricu u priči Teta Tona kao malu djevojčicu u mediteranskome gradu koja iz roditeljskoga doma odlazi u goste susjedi bez djece i doživljuje nježnost ili kao odraslu djevojku iz emigrantske obitelji s münchenske periferije koja gostuje kod djevojke iz bogatih krugova u priči Helena i Monikin nepoznati svijet. Uz razlikovanje autobiografije (žanr pisanja o sebi u prvome licu) i autobiografičnosti (fikcionalizacija osobnoga života) čitatelji će prepoznati ili izmaštati autoricu preodjevenu u ženske likove: kao suprugu uglednoga münchenskoga konzervatora starina u Grofu Dodi, kao Miju u Gospođica Dr. iz Wiesbadena koja se zajedno s mužem rješava dosadne gošće, kao Anu koja je u gostima ostala gladna u Uzgajivaču golubova itd.

Svojom temom suvremenoga europskoga elitnoga gostinstva i povijesnih, pa i današnjih gostovanja po Dalmaciji, svojim kulturološkim aspektima fenomena »gosti«, od gostinskih rituala do metafizike gosta, svojom galerijom likova i čvrstim strukturama s otvorenim ili poentiranim završetcima priče Haire Lacmanović Heydenreuter pomak su u popularnoj matrici suvremene hrvatske proze. Kao Šibenčanka na životnome gostovanju u Münchenu vjerujem da će Haira Lacmanović Heydenreuter biti dobrodošla gošća i kod hrvatske publike koja voli kratke, lagano ispričane, vlastitim iskustvom natopljene priče.