Intrigantan povijesni krimić

Dino Milinović profesor je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za povijest umjetnosti. Bio je tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om, radio je kao savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Francuskoj. Sudjelovao je u realizaciji znanstvenih projekata pod vodstvom prof. dr. sc. Igora Fiskovića Umjetnička baština jadranske Hrvatske od XI. do XVI. stoljeća i Figuralne umjetnosti jadranske Hrvatske od XIII. do XVI. stoljeća. Objavio je nekoliko dramskih tekstova, među kojima je i tekst Svijet je muškog roda (1999), te romane Kradljivac uspomena (2002) i Tamo gdje prestaje cesta (2007). Prema romanu Kradljivac uspomena snimljen je film (2005).

Iz tih nekoliko biografskih uvodnih rečenica vidljivo je kako ono nevidljivo koje se krije iza imena Dine Milinovića pronalazi svoje zametke u tragovima prošlosti, u riječi koja bijaše na Početku, jer taj je povjesničar umjetnosti, dramatičar i romanopisac tekst izabrao kao mjesto na kojem i sam želi ući iza zrcala ne bi li polako tragao za istinom i odgovorima na pitanja kao što su nalazi li se ondje kradljivac uspomena, prestaje li upravo na tome mjestu cesta ili je tek tamo ono skriveno moguće razotkrivati?

Stoga nije nimalo čudno što je povod za priču njegova novog romana Skriveno događaj oko krađe grimiznog plašta u Splitu 356. godine i dolaska carskog istražitelja, ali i traženje glasovitog zapisa sa suđenja Isusu Kristu. Ta se zbivanja isprepleću s onima iz hrvatskih sedamdesetih i osamdesetih koja vode do aktualne sadašnjosti ne samo u prostorima Hrvatske nego i izvan nje. Signali prošlosti prepleću se iz poglavlja u poglavlje budući da autor nije pisao isključivo linearnu priču do suvremenosti, nego ju je smjestio u trenutak iz kojega se granaju različiti pripovjedni tijekovi koji meandriraju različitim kontekstima. U tim smjenama događaja iz prošlosti brojni su prikazi, primjerice, priča iz zatvora, traumatiziranih likova kao i istina iz života mladih istražitelja željnih pozicioniranja u društvu.

Skriveno je roman o utjecaju, značenju i vrijednosti pisane riječi, u njemu se govori o ulozi knjige ne samo na vrijeme i pojedinca nego i na različite mijene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U tome se suvremenom palimpsestu pozicionira knjiga kao Ona koja može uništavati, razotkrivati i stabilizirati osobu koja je vezana uz nju. U isto vrijeme ona je sjajan ulog u afirmaciju čitanja. Čitatelj već naslovnom sintagmom romana upada u Milinovićevu zamku koja ga dovodi u nepoznate riznice prošlih vremena vrijedne otkrivanja.

Skriveno pronalazi žanrovsku etiketu u polici na kojoj se nalazi naljepnica povijesni krimić. Spretno i svjesno izabravši upravo taj žanr za ponovni susret s arheologijom pamćenja kojom se profesionalno, ali i u slobodno vrijeme bavi, autor je osim klasičnog zapleta, intrige, traganja za istinom isprepleo u njemu povijest sa suvremenošću, politiku s ideologijom, gubitak ideala s vjerom u bolju budućnost. Na trenutak se tekst meandar pretvara u palimpsest slika, događaja, knjiga i likova što samu naraciju u jednome trenutku čini izvjesnom i neuzbudljivom da bi potom ona vrlo brzo postala spoj neizvjesnog i uzbudljivog. Stalno pretapanje tih stilski i jezično odmjerenih, distancirano šarmantnih oksimoronskih situacija ne dopušta čitatelju uzimanje daha. Oni koji užitak u tekstu pronalaze u razotkrivanju nepoznatoga što ga, primjerice, kriju tajni pretinci hrvatske prošlosti zasigurno će u njemu pronaći dovoljno podataka o čemu govorimo kada govorimo o neznanju.

Gotovo svako poglavlje, svaki dio te dinamične priče krije u sebi jedan intertekstualni itinerar koji se kreće prema hrvatskoj pisanoj baštini, ali i prema tekstovima svjetske literature. Od hrvatskih autora za spomenuti je Pavla Pavličića i njegove romane Pokora i Koraljna vrata, u kojima su povod za priču također bili rukopisi starih hrvatskih pisaca. Dino Milinović naraciju vodi oko izgubljenoga, nađenoga, možda prodanog ili ukradenog iz nacionalne knjižnice, rukopisa Marka Marulića.

Miroslav Mićanović napisao je na stražnjim koricama knjige kako tekst u njoj nalikuje nevjerojatnom snu u kojem se sudaraju životi protagonista: vječno nadareni student književnosti, istražitelji koji vjeruju u najbolji od mogućih svjetova, profesori koji prolaze put od sjemeništa do šume, usputni junaci i antijunaci, oni prolazni, ogorčeni i spašeni. Likove je Milinović oblikovao stavljajući ih u različite situacije, prateći pri tome njihove reakcije, što zahtijeva iznimnu koncentriranost i pedantnost samoga autora koji je duboko uronio u vlastiti tekst.

Zasigurno bi ovaj roman imao još više meandara nego što ih ovdje pronalazimo, sigurno su mnogobrojni likovi mogli imati opširnije priče da se tijekom čitanja ne osjeća čvrsta ruka urednika knjige koja je držala pod kontrolom nemir autora i njegova teksta. Ona je racionalizirala i zgusnula sofisticirani iskaz Dine Milinovića, a autor ga je ponudio čitateljima u svoj njegovoj napetosti dovoljno intrigantnih i dobro izbrušenih rečenica.