Identifikacija zemalja Ungaria, Mesia, Sclavonia u ispravi ugarskoga kralja Ladislava (1091)

U povijesnoj znanosti već odavno izaziva interes titula kralja Ladislava u pismu upućenom montecassinskom opatu Oderiziju 1091. godine: »kralj Ugra i Mesije« (CD, I, 197). U pismu se Mesija spominje na još jednom mjestu. Naime, Ladislav, u velikoj želji da predobije opatovu sklonost, obećava mu bogate posjede »in Ungaria et Mesia et Sclavonia« očito zato što želi da mu opat pomogne svojim utjecajem kod pape. Što je Mezija? Po Šišiću je riječ o nekadašnjoj rimskoj provinciji Meziji, koja je, uz ostalo, obuhvaćala sjevernu Srbiju u koju su ugarski vladari prodrli 1071–1072., pa je »to razlog, s kojega Ladislav uzima naslov kralja Mesije« (Šišić, 1914., 297). Györffy pak tvrdi da se pod Mezijom treba misliti na Bosnu (»A lovagszent«, 559). Konačno, kako se Ladislav inače nikad ne naziva kraljem Mezije, to je, uz ostalo, potaknulo Švaba da za tu Ladislavovu ispravu ustvrdi kako je krivotvorena (M. Švab, »Prilog kritici«, 313–320). Švabovo mišljenje može se bez daljnjega odbaciti jer se ne vidi razlog za krivotvorenje Ladislavova pisma. Naime, iz njega ne pro­izlazi nikakvo pravo na koje bi montecassinski opat ili netko drugi, npr. papa, mogao pretendirati pozivom upravo na to pismo. Ali, ni identificiranje Mezije s rimskom Mezijom ili Bosnom nije puno sretnije jer obje teze ne mogu odgovoriti na osnovno i jednostavno pitanje: zašto naslov kralja Mezije ne nalazimo ni prije ni poslije u tituli ugarskih kraljeva. Iz toga proizlazi da je ta titula bila nešto posve efemerno, što je odgovaralo upravo 1091. godini i pismu upućenom montecassinskom opatu, koje je bilo posredno namijenjeno papi Urbanu II.

Rasprava između klerika i svjetovnjaka na satu logike
(prema minijaturi iz 13. st.)

Držimo da na položaj Mezije upućuje Ladislavovo obećanje da će montecassinskog opata bogato obdariti posjedima in Ungaria et Messia et Sclavonia, dakle, u Ugarskoj, Meziji i Hrvatskoj. Obećavati posjede u Srbiji ili Bosni, kamo se Ladislavova vlast nije protezala, graničilo bi s porugom. Dakle, Mezija je svakako područje nad kojim Ladislav ima stvarnu vlast. Nadalje, Mezija nije sastavni dio Ugarske – da jest, ne bi ju se spominjalo. Zatim, prema njezinu položaju (između Ugarske i Hrvatske) proizlazilo bi da je vrlo vjerojatno riječ o srednjovjekovnoj Slavoniji. A Mezija je kao pojam morala biti poznata u kulturnim, u prvom redu crkvenim krugovima, jer bi u protivnome obećanje darovanja u Meziji bilo u najmanju ruku nejasno. I doista, Ravenski anonim poznavao je provinciju Valeriju-Mediju, tj. provinciju »Srednju« Valeriju, koja je, po njegovu mišljenju, obuhvaćala dva područja, jedno jugoistočno od Blatnog jezera prema Dunavu a drugo nepovezano (!) s prvim od grada Siska prema zapadu, tj. nekadašnju Dioklecijanovu provinciju Saviju (F. Kos, Gradivo, I, 222–223). Za znanstveni rad nužno je rabiti izdanje J. Schnetza iz 1940. – Ravennatis Anonimi Cosmographia. Ladislavova Mezija (»Srednja«) nije mogla biti istočni dio Valerije-Mezije jer se taj dio nalazio u središtu Ladislavove Ugarske pa ga Ladislav sigurno ne bi spominjao uz Ugarsku. Naziv Mezija nalazimo katkad u smislu istočnoga dijela Valerije-Medije. Taj je u obliku Mesia spomenut u poznatim krivotvorinama koje je sastavio još u drugoj polovici 10. st. Pilgrim, biskup iz Passaua (v. F. Kos, idem, II, 342–343). Nema dvojbe da je Ladislav za Slavoniju svjesno rabio pomalo dvosmislen naziv Mezija, da bi i time pokušao ublažiti papino negodovanje gledom na ugarski prodor prema moru.

Kada se malo pobliže razmotri Ladislavovo pismo, vidi se da je ono majstorski sastavljeno, najboljim diplomatskim stilom. Znamo da je Ladislav osvojio velik dio Hrvatske, da je Hrvatska bila papinim feudom i da je papa bio značajan međunarodni čimbenik s kojim je Ladislav i te kako želio ostati u što je moguće boljim odnosima. Zbog toga se Ladislav spretno obraća montecassinskom opatu, koji je papina desna ruka. Odmah u uvodu pisma Ladislav priopćuje da je on rex Mezije. Time na profinjen način priopćava papi da je osvojio Slavoniju. A osim toga, sam je naslov, kao što smo upravo vidjeli, dvosmislen. Ladislav je oprezan pa ne želi previše trijumfirati da je osvojio Slavoniju – a pogotovu ne pred papom! Ali pravi problem nastaje tek sada: kako priopćiti papi da je on (Ladislav) navalio i na Hrvatsku i gotovo je u cijelosti osvojio? Ladislav to javlja riječima: Sclavoniam iam fere totam acquisivi (već sam stekao gotovo cijelu Slavoniju) – tj. riječima koje su izazvale nebrojena objašnjavanja i s hrvatske i s mađarske strane. A ipak nam se čini da je Ladislav pravom diplomatskom majstorijom izbjegao pravnu kvalifikaciju svoje agresije na Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije. On nije ništa »osvojio«, on je samo »stekao«, a pogotovu on nije ni dirnuo u Regnum Croatiae et Dalmatiae kao međunarodnopravni subjekt – ne, on je samo stekao (!) Slavoniju, tj. zemlju u kojoj žive Slaveni (!). Svojim pismom Ladislav zapravo otvara pregovore s papom kako bi se stvarno stanje uskladilo s pravnim. Ladislav ima jaču stvarnu poziciju od pape, ali nema naslov (titulus) kojim bi stvarno stanje pretvorio u međunarodno priznato. Ladislav nudi dokaze dobre volje: štogod montecassinski opat zatraži »u Ugarskoj, Mesiji i Slavoniji« – sve će mu biti odobreno. Ali to je očito za papinstvo bila premršava kompenzacija (Lit.: Šišić, 1914; J. Schnetz, Ravenatis Anonymi Cosmographia, Lipsiae/Leipzig, 1940; G. Györffy, »A lovagszent« uralkodása (1077–1095), Történelmi Szemle 20, Budapest, 1977; M. Švab, »Prilog kritici regesta pisma ugarskog kralja Ladislava montecassinskom opatu Oderiziju«, Historijski zbornik, 31–32/1978–1979; L. Margetić, »Događaji u Hrvatskoj i Dalmaciji u svjetlu do sada neiskorištene vijesti o Rabu«, Jadranski zbornik, 12/1982–1985).