Duhovni profil hrvatskoga kršćanstva u srednjem vijeku

Nije lako povijesno utvrditi kada Hrvati napuštaju svoje tradicionalno vjerovanje i prihvaćaju kršćanstvo u određenim aspektima društvenog ponašanja. Nacionalni crkveni sabori i dijecezanske sinode naglašuju značenje sakramenata u životu vjernika, postavljaju uvjete za sklapanje braka, inzistiraju da se ženidba obavlja u nazočnosti predstavnika Crkve, propisuju što i kako se valja ispovjediti, preporučuju kada i u kojim prilikama treba pristupiti euharistijskom stolu. Crkva nastoji kod svojih vjernika pobuditi svijest o nerazrješivosti sakramentalne veze, koja znači slobodan pristanak i uzajamnu ljubav do smrti jednog od bračnih drugova. Izniman sjaj ženidbenih svečanosti pribavit će instituciji braka važnu ulogu u hrvatskom društvu.

Hrvati i Hrvatska na al-Idrisijevu Zemljovidu Sredozemlja (1154)

Duhovni se život očituje preko bogoslužja, koje se obavlja na latinskom i na narodnom jeziku. Godišnji ciklus Marijinih blagdana i svetačkih slavlja predmet je mnogih sinodalnih rasprava. Religiozni zanos pospješuje razvoj duhovne propovjedne proze s apokrifnim tekstovima, egzorcizmima i nizom paraliturgijskih spisa, koji prate ordalije, tj. javni priziv na »sud Božji« i druge čine nekršćanskog podrijetla i sadržaja koji su našli mjesto u srednjovjekovnoj kršćanskoj praksi. Javni vjerski obredi odvijaju se pod okriljem vjerničkih bratstava i dobrotvornih udruga, proslavama župnih, mjesnih i nacionalnih crkvenih zaštitnika (sv. Jeronim, sv. Dujam, sv. Vlaho), pokorničkim procesijama i hodočašćima u domovini (Zadar, Trogir) i diljem kršćanske ekumene (Jeruzalem, Rim, Santiago de Compostela, Rocamadour, Aachen, Recanati, Assisi). U popisu hrvatskih hodočasnika, koji su prema zapisima iz čedadskog Evanđelistara u 9. st. posjetili tamošnje svetište, uz kneza Trpimira (845–864) hodočaste: Bribina, Petar, Marija, Presila, Trpimirov sin Petar, Braslav i supruga mu Ventescela, knez Branimir (879–892) i supruga mu Maruša.

Višestoljetno mukotrpno nastojanje Crkve na preoblikovanju surovih ratnika i neuka ruralnog puka u Evanđelju odane kršćane najjasnije se očituje u životu hrvatskih narodnih vladara. Knez Domagoj nema razumijevanja prema urotnicima, koji su oko 874. ustali protiv njega, pa mu papa Ivan VIII. preporučuje velikodušnost i potiče ga da ubuduće svoje političke protivnike ne kažnjava smrću, nego izgonom iz zemlje, što je nekako više u skladu s kršćanskim etičkim kodeksom. Slične pritužbe upućene su i knezu Branimiru, koji se papi Ivanu VIII. predstavlja kao »odani sin Rimske crkve«. Kraljevi Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir slove kao mecene Crkve u Hrvata i zaštitnici siromašnih. Od poznatih hrvatskih kneginja i kraljica iz navedenog razdoblja ističe se kraljica Jelena († 976), o kojoj je nepoznati kamenorezac utisnuo na nadgrobnu ploču da »u ovom grobu počiva Jelena slavna, žena kralja Mihaela, majka kralja Stjepana, koja je postigla mir kraljevstvu. Ovdje je pokopana 8. listopada 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, četvrte indikcije (...). Na istu, koja je za života bila majkom kraljevstva i zaštitnicom siročadi i udovica, pogledaj čovječe i reci: Bože, smiluj joj se duši!«.

Guillaume de Lorris, pisac Romana o Ruži, za pisaćim stolom

U 11/13. st. sve je izraženija težnja za povratkom na izvore kršćanstva. Znatan broj hrvatskih muževa i žena, po uzoru na prve kršćanske zajednice, svjestan je da se otkup grijeha može postići u prvom redu djelima ljubavi, zalaganjem, hodočašćima i materijalnom potporom Crkvi i siromasima. Ideal laičke duhovnosti odrazuje se posebno u djelima hrvatske predromaničke i romaničke umjetnosti. Vrsni majstori, domaći i strani, utiskuju svoja religiozna uvjerenja u sakralna zdanja diljem Hrvatske. Biblija, osobito tekstovi četiriju evanđelja, zajednička su značajka brojnih anonimnih graditelja i umjetnika u kojima nalaze ne samo potrebno umjetničko nadahnuće nego i smisao svojeg života.

Kršćanstvo je prije svega religija riječi (Iv 1, 1). Obveza propovijedanja naglašena je u sinodinim statutima i redovničkim pravilima, a od klerika se traži da propovijedaju na narodnom jeziku, tj. da njihovo propovijedanje razumiju i laici nevješti latinskom, što u glagoljaškoj sredini i nije bilo teško provesti u djelo. Do određenog zastoja dolazi u jeku grgurovske reforme, kada biskupi imaju monopol riječi: služe se latinskim jezikom, tako da ih malo tko iz slušateljstva razumije.

Obnovu propovijedanja potaknut će križarski i heretički pokreti. Propovjednike križarskih vojni nazivaju novim apostolima ili jednostavno prorocima, dok su za Crkvu mnogo pogibeljniji glasovi heretika, koji uzimaju riječ i podižu glas izazivajući pripadnike klera u javnim raspravama. Oni u propovijedanje uvode svjetovnjake, pa čak i žene (valdenzi, beguine, beguardi). Pripadnici prosjačkih redova upućuju svoje riječi i manje kultiviranim slušateljima, skupinama koje i same pokušavaju intervenirati i razumjeti njihov govor. Iz najstarijih sačuvanih propovijedi hrvatskih dominikanaca i franjevaca proizlazi da oni svoje propovijedi temelje na argumentima iz Svetog pisma (auctoritates), razumskim dokazima (rationes) i primjerima iz svakodnevnog života (exempla). Za to novo propovijedanje traži se i novi prostor. Na propovijed se poziva zvonom, a tradicionalni ambon nadomješten je katedrom (propovjedaonicom). Oni se obraćaju slušateljstvu i na javnim mjestima, obično na trgovima pred crkvama, trudeći se osnovne vjerske istine približiti slušateljstvu kojemu nije bila dostupna knjiška kultura. Njihovom se pojavom u hrvatskim gradskim sredinama javlja nova duhovnost, utemeljena na evanđelju i apostolskoj tradiciji prvotne Crkve. Ti putujući propovjednici potiču slušateljstvo na život u duhu prvih kršćana, pozivaju ljude na ostvarenje evanđeoskog siromaštva po uzoru na Krista i njegove učenike, predsjedaju molitvenim časovima i liturgijskim činima u župnim crkvama jer u početku nemaju svojih, afirmiraju kršćanski laikat u okviru svojih bratstava i svjetovnih trećih redova. Svakodnevno razmatranje Kristova otkupiteljskog djela u otajstvima krunice proširilo se ponajviše zaslugama dominikanskih i franjevačkih svjetovnih bratstava. Spomenuta je pobožnost našla plodno tlo u hrvatskom narodu, koji u tragično doba ratova za oslobođenje od Turaka u krunici (ružarju) i hodočašćima na grobove apostolskih prvaka i u druga svjetska i domovinska prošteništa nalazi duhovnu utjehu i usrdno zaziva nebesku pomoć za oslobođenje svoje ratovima opustošene domovine.