Dubrovčanin Ivan Stojković i početci europskoga humanizma

Ivan Stojković (1393/95–1443), rođeni Dubrovčanin, poznatiji je pod latiniziranim imenima Ioannes Stoycus i Ioannes de Ragusio. Radikalni su ga husiti na Baselskom saboru (1433) oslovljavali »Ivanom Slavenom iz Hrvatske« odnosno »svojim zemljakom iz Dubrovnika grada u Hrvatskoj« (Joannes Sclavus de Carvatia ... Conterraneus noster de Ragusio, quae est civitas in Carvatia). Bio je dominikanac i laureat Padovanskog (1414–17) i Pariškog sveučilišta (1417–20), čiji je profesor i ambasador kod pape Martina V. (1417–31) i cara Sigismunda. Rektor sveučilišta »u gradu svjetlosti« u pismu Dubrovčanima (1422) hvali humanost i intelektualne vrline uglednog im sugrađanina »magistra Ivana Stojkovića, člana Reda braće propovjednika, (koji im se vraća) prepun ne prolaznog bogatstva nego znanja, ovjenčan doktoratom... mnogobrojne su vrline i veliko poštenje ovog izuzetnog muža, koji u tome nadvisuje mnoge svoje suvremenike«. Francuski pak povjesničar Antoine Touron ističe da je bio »sretan genij, pravedan, iznadprosječan, posjedujući sigurno pamćenje, živu i plodnu maštu, izuzetnu sposobnost izražavanja, a njegovo čelično zdravlje omogućavalo mu je i najotpornije poslove, tako da je mogao udovoljiti svojoj prirodnoj težnji da sve čita i sve proučava« (usp. Histoire des hommes illustres de l’Ordre de Saint Dominique, sv. III, Pariz, 1746., str. 247).

Tridesetih i četrdesetih godina 15. st. Ivan Stojković snažno utječe na europska kulturna, politička i religiozna gibanja. S reputacijom vrsnog diplomata, svestranog znanstvenika i strastvenog ljubitelja knjige učeni će Dubrovčanin utirati putove europskim integracijama. U svojim predavanjima, predstavkama i govorima stalno naglašava potrebu obnove i uspostave jedinstva zapadne kršćanske ekumene u svrhu sjedinjenja s nacionalnim crkvenim zajednicama istočne tradicije, jer čvrsto vjeruje da se samo jedinstvena Europa s uspjehom može suprotstaviti prodoru islama i od otomanske okupacije osloboditi balkanske i istočnoeuropske kršćanske narode i zemlje. Intelektualnom prodornošću i diplomatskim umijećem uvjerava prvake europske duhovne i svjetovne vlasti u potrebu općega konsenzusa.

Vrlo je aktivan na sinodi u Paviji/Sieni (1423–24), a u odsutnosti kard. Cesarinija, koji tada ratuje s husitima u Šleskoj, Ivan Stojković otvara sabor u Baselu (1431–38), na kojem se istaknuo programatskim inauguralnim govorom i prijedlogom da se saborske rasprave ubuduće ne održavaju po nacijama, nego po komisijama, kao i danas.

Stojković je na sinodi u Paviji (23. travnja 1423) naglasio potrebu crkvenog jedinstva, a u Sieni (31. listopada 1423) razvio misao o sveopćoj obnovi crkvenih i društvenih struktura. Učeni Dubrovčanin argumentirano obrazlaže svoju viziju obnove Crkve i europskog društva: ujedinjenje europskih nacija i obnovu crkvenih struktura pa čak i pod cijenu ukidanja papinske države. Diplomatski naglašava da je ‘Corpus christianorum’ podijeljen ne samo krivovjerjem nego i međukršćanskim ratovima, pa je opseg kršćanskog prostora iz dana u dan sve manji: Turci ga suzuju s istoka, Arapi sa zapada, Saraceni s juga a Tatari sa sjevera. Stojković podsjeća da podvojenost kršćanskog Zapada počinje od glave, tj. od pape, pa je potrebna radikalna obnova struktura za prevladavanje latentne krize Zapada s uzrocima trajnog raskola, koji se može prevladati samo općim crkvenim saborom kao jedinstvenim zajedničkim forumom s pravom na slobodnu debatu i odlučivanje u svrhu ozdravljenja i obnove Crkve i društva. Martin V. želi papi podložan sabor, a Stojković dopušta da bude i buntovan ali reforman (J. Turčinović, »Ivan Stojković u službi zajedništva«, CCP, 25/1990., 214).

Ivan Stojković je na obale Rajne nastojao dovesti heterodoksne ‘krstjane’ Crkve bosanske (1433), jer su u Basel pristigle optimistične izjave o »obraćenju bosanskog puka zaraženog manihejskim krivovjerjem, pogotovo nakon što su Bosanci izvojevali nekoliko takoreći čudesnih pobjeda nad Turcima« (F. Šanjek, Rad HAZU, 476/1998., 132).

Nakon dolaska u Carigrad 24. rujna 1435. Stojković stječe povjerenje cara Ivana VIII. Paleologa i ekumenskog patrijarha Josipa II. Car oduševljeno prihvaća ideju o zajedničkom velikom skupu zapadnoeuropskih naroda i država s Grcima, Bugarima, Srbima i stanovnicima Vlaške, uvjeren da bi mogući dogovor kršćanskih zemalja odložio pad Carigrada, koji se na Zapadu smatrao neizbježivim. Basileusu su zanimljive Stojkovićeve političke i vojničke sugestije da iskoristi trenutačne napetosti između tatarskoga kana Timerbeja i Turaka te oslobodi zauzeta područja Grčke i Romanije (Bizanta) ne samo na Balkanu nego i u Maloj Aziji. Stojković podsjeća cara i na moguću opasnost, ako bi se dva neprijatelja pomirila te udruženim silama krenula na Bizant i druge kršćanske zemlje.

Carski grad Basel na rijeci Rajni, u kojem 1431. Dubrovčanin Ivan Stojković programatskim govorom otvara opći crkveni sabor

Carigradski patrijarh Josip II. bio je »Bulgarus de natione et de lingua mea«, tj. Bugarin po narodnoj pripadnosti i učenom Dubrovčaninu jezično vrlo blizak, što znači da su se jezično dobro razumjeli. Patrijarh ga je osvojio pojavom i razboritošću (»completissimum i perfectissimum senem«). Stojković je uvjeravao patrijarha da će zapadni vladari složno pomoći Carigradu i kršćanskim zemljama Istoka da se oslobode otomanskog vrhovništva. Patrijarh je izrazio zadovoljstvo da se željeni projekt jedinstva ostvari na opće dobro cijele kršćanske ekumene, ali se smatrao prestarim, narušena zdravlja i premorenim da bi se usudio izložiti pogibeljima tako duga i naporna putovanja.

U dugim raspravama s Bizantincima o mjestu održavanja koncila izvan Basela Stojković je predlagao Ženevu ili Avignon, a u obzir su dolazili i gradovi u Kalabriji, zatim Ancona, Bologna, Milano, Budim, Beč. Istočnjaci nisu htjeli ni čuti o Baselu i Avignonu. I patrijarh i car željeli su se uvjeriti u koja bi od nabrojenih mjesta došao papa, jer bi bez njegove prisutnosti ekumenski koncil unaprijed bio osuđen na neuspjeh. Hrvatski je diplomat bio svjestan uvjerenja Zapada o neizbježivosti pada Carigrada, pa 10. ožujka 1436. javlja u Basel da treba nastaviti razgovore s Istočnom crkvom, jer je u protivnom Carigrad izgubljen za kršćanstvo, a to znači da su i Ugarska i njegova domovina Hrvatska neposredno ugrožene.

Car se pobrinuo poslati delegate u Trapezunt, na Kavkaz, u Georgiju, zatim Bugarima, Rusima, Vlasima, Srbima i drugim narodima kršćanskog Istoka. Nakon duga odbijanja stari je patrijarh pristao pod uvjetom da na sabor dođe i papa, što mu je Stojković velikodušno obećao. Između Hrvata i Bugarina poveo se tada zanimljiv razgovor. Patrijarh: »Ako papa dolazi na koncil, tada dolazim i ja«. Stojković: »Vaša svetosti, mi s oduševljenjem očekujemo vaš dolazak. Što se pape tiče, on je naš i doći će na sabor«. Patrijarh: »Kako to mislite kad ja sigurno znam da papa neće doći na sabor«. Stojković: »Neka vaša svetost dođe. A što se nas tiče, mi ćemo na saboru imati papu«. Patrijarh: »Evo, što je zanimljivije! Vi ćete zbog mene imati jednog papu, sadašnjeg ili nekog drugog? Na takav način ja neću ići na sabor«. Stojković: »Uvjeravam vašu svetost da će papa doći na sabor«. Nakon toga patrijarh je – ne bez careva pritiska – konačno odlučio poći na sabor.

Ivan Stojković će iz prijestolnice na Bosporu ponijeti naj­ugodnije dojmove. U pregovorima je bio koncilijantan, ali i patrijarh je također bio popustljiv pa će iz konačne redakcije memoranduma Istočne crkve biti isključeni izrazi koji bi mogli postati kamen spoticanja jedne ili druge strane. Stojkovićevo neslaganje s papom Eugenom IV., Mlečaninom Condolmierijem, počelo je u trenutku kad je Baselski sabor poslao u Carigrad učenoga Hrvata na čelu diplomatske misije sa zadatkom da pripremi put sjedinjenju Istočne i Zapadne crkve. Otkriće krivotvorenih vjerodajnica papina izaslanstva, ovjerovljenih ukradenim saborskim pečatom ali bez potpisa sabornika u Base­lu, dovest će do otvorenog sukoba dviju zapadnih delegacija, koji Basileus u zadnji čas sprečava. Ivan Stojković se razočaran vraća u Basel, gdje u iscrpnom Izvješću svoje carigradske misije pred okupljenim sabornicima 1437. izjavljuje: »Mladića i bez brade poslali ste me (u Carigrad), odakle se evo vraćam sijed i zarastao u grčku bradu«. Pokazao je i strelicu koju su mu namijenili protivnici iz papine delegacije, ali je ona zabunom usmrtila njegova tajnika.

Uspješan dvogodišnji Stojkovićev boravak (1435–37) u Carigradu približit će stajališta Istoka i Zapada. Ekumenski će patrijarh Josip II. diskretno podsjetiti hrvatskog diplomata da opći crkveni sabor mora biti u suglasju s papom i patrijarsima Istoka. Hrvatski je teolog, naime, žrtva neznanja i predrasuda svojega vremena. Zapad je nakon 1054. izgubio smisao saborskog zajedništva, koje se temeljilo na jedinstvu Istočne i Zapadne crkve, a u zajedništvu rimskog pape i istočnih patrijarha. Ta je kolegijalnost izvor ravnoteže za Crkvu u cjelini, što će papi Eugenu IV. omogućiti da nadvlada otpor baselovaca i uspostavi svoj autoritet na koncilu u Ferrari/Firenci 1438–39.

Odgojen na Zapadu, na teološkom fakultetu Pariškog sveučilišta, koji ga je naučio poistovjećivati rimsko kršćanstvo s univerzalnom (katoličkom) Crkvom, Stojković nije ni mogao prihvatiti savjete ekumenskog patrijarha da odnose pape i saborske zajednice prosuđuje u perspektivi tradicionalne kolegijalnosti, te ga je njegov ekleziološki nauk i protiv volje doveo do raskida s rimskim prvosvećenikom. Hrvatski teolog nije bio svjestan koliko se tadašnje europsko društvo mijenjalo u svojim korijenima. Novac, pravo stjecanja i raspolaganja novcem postaju novom europskom društvu važniji od vjerskog nauka. Kriza društva je sveopća, etička i religiozna, gospodarska i politička. Crkveni reformatori pozivaju uzalud da se antagonizam i osobni interes podrede duhovnim motivima, dok se renesansni pape, nažalost, više oslanjaju na svoju državu negoli na koncil kao utjelovljenje crkvene kolegijalnosti, pa umjesto željene reforme dolazi reformacija, koja će u stoljeću nakon Stojkovića bitno izmijeniti religijsku kartu Europe.

Sitnoslika iz Hrvojeva glagoljskog misala, pisanog u Splitu ili Omišu oko 1403/04. godine

Za posjeta rodnome gradu s propovjedaonice je 1. listopada 1424. apelirao na sugrađane da po uzoru na znamenite talijanske sveučilišne gradove i oni u Dubrovniku osnuju generalni studij, jer »ništa nije časnije ni odličnije od njegovanja kreposti i kulture«. Učeni i širom Europe proslavljeni dubrovački dominikanac »iz vlastite pobude i na čast rodnoga grada« predlaže da i sam za početak pripremi niz predavanja iz Svetoga pisma, i to »modo vulgari« ili »modo litterali«, tj. na narodnom (hrvatskom) i na književnom (latinskom) jeziku. Dubrovčani su se oglušili na apel svojega slavnog sugrađanina, ne hoteći valjda da bučna studentska mladež remeti građanski mir, pa su svoje sinove i nadalje slali na uglednija europska sveučilišta, kojih je tridesetih godina 15. st. – prema Stojkovićevoj »Raspravi o Crkvi« (izd. 1983., 228) – na europskom kontinentu bilo osamnaest: Pariz, Toulouse, Orléans, Montpellier, Avignon, Angers, Salamanca, Valladolid, Oxford, Cambridge, Köln, Beč, Louvain, Heidelberg, Erfurt, Krakov, Prag, Bologna, Padova, Pavia i Siena. Hrvatski teolog dodaje »i mnoga druga«, misleći pritom i na četiri generalna studija dominikanskog (Pariz, Salamanca) i franjevačkog reda (Pariz, Oxford), koji »poput četiriju edenskih rijeka (Post 2, 10) vodama mudrosti natapaju cijelu Katoličku crkvu«.

Ivan Stojković je i vrlo plodan teološki pisac. Njegov Tractatus de Ecclesia prva je rasprava o Crkvi u povijesti katoličke teologije (1433–39), u kojoj koncilijaristički tvrdi da se nepogrešivost Apostolske stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se proteže na »tijelo Crkve«, koje je hijerarhijski podređeno toj osobi s kojom čini saborsku zajednicu. Drugim riječima, ako se može i mora odijeliti od pape krivovjerca, ne smije se raskolom rastaviti od Apostolske stolice. Stojkovićeva Concordantia partium sive dictionum indeclinabilium totius Bibliae (1433) prvi je pokušaj biblijske hermeneutike, koji je kao »mjerilo i mjera« potreban da se pravo tumačenje razluči od krivoga. Učeni je Dubrovčanin svjestan da se u sumnji treba podložiti autoritetu univerzalne ili katoličke Crkve, ali se u razlaganju svojih pravila oslanja i na sve ono što se razaznaje iz prirodnih znanosti. U izlaganju svojih »šesnaest pravila« opširno raspravlja o literarnom i prenesenom smislu, svjestan da »riječi i rečenice katkad naznačuju nešto izravno i u vlastitom smislu, a drugi put se nadahnuti pisac služi slikovitim ili paraboličkim govorom, (tako da u tom slučaju) i ne postoje dva smisla, jer je literarni smisao takvih tekstova onaj što ga naznačuje ne slovo nego slika«.

Stojković je u slobodno vrijeme i na svojim brojnim putovanjima marljivo prikupljao djela najširega znanstvenog spektra, koja će u osvit modernog doba biti od iznimnog značenja za razvoj europske znanosti. Njegova osobna knjižnica, koju je 19. srpnja 1443. oporučno ostavio basel­skim dominikancima, najbolji je pokazatelj znanstvenog interesa hrvatskog teologa, koji je za vrijeme studija, aktivne profesorske službe u Parizu i Bologni, kao i za čestih diplomatskih misija, koje učenog Dubrovčanina vode od obala Rajne do Bospora, nabavio ili dao prepisati velik broj kodeksa, »grčkih i latinskih, malih i velikih, s područja kanonskog prava, teologije i laičkog znanja«.

Plan Pariza u 13/14. st.

Za dvogodišnjeg boravka u Carigradu dao je prepisati mnoga vrijedna djela antičke mudrosti i kršćanske starine. Erazmo Roterdamski, koji se obilno služio Stojkovićevom knjižnicom, ubraja ga među prve humaniste. Za njega su u Carigradu radila dva profesionalna prepisivača, Grk Doukas za grčke, a Poljak Klement iz Wislice za latinske rukopise. Za veći broj kodeksa znadu se okolnosti nastanka, cijena i datum akvizicije. Neki su nabavljeni u Baselu, Nürnbergu i drugim europskim gradovima, a najveći broj potječe iz Carigrada. Među raritetima, koje je hrvatski teolog donio iz bizantske prijestolnice, ističe se primjerak grčkih i latinskih tekstova o islamu, u koji su uključeni prijevod Kurana i dva kraća spisa o Muhamedovu podrijetlu i njegovu religijskom sustavu, koje su 1142/43. s arapskog na latinski preveli Herman Dalmatin i njegov engleski prijatelj Robert od Kettona. Teodor Buchmann, poznatiji pod humanističkim imenom Bibliander, kolacionirao je Stojkovićev kodeks i objavio ga 1550. u Baselu. U kolofonu kodeksa stoji da je tekst prepisao »Poljak Klement iz Wislice zadnjeg dana mjeseca siječnja 1437. za magistra Ivana Stojkovića Dubrovčanina, iz Reda braće propovjednika, koji je tada boravio u Carigradu«.

Interes hrvatskog teologa za Muhameda i povijest islama podudara se s razdobljem u kojem se zbog latentne turske opasnosti među Europljanima javlja zanimanje za apologetsku protuislamsku literaturu, što dovodi do umnožavanja spisa tzv. Toledske zbirke, na čijem je konstituiranju sudjelovao Istranin Herman Dalmatin. Građanin Dubrovačke Republike, na čijem se području u ono doba prelamaju interesi Istoka i Zapada, Ivan Stojković se odlučno zauzima za snažnu, politički jedinstvenu i religiozno obnovljenu Europu, sposobnu da u novom sukobu s islamom oslobodi kršćanske zemlje Balkana i istočne Europe od otomanskoga gospodstva i podčinjenosti.

Stojkovićevoj bibliofilskoj strasti i ljubavi prema knjizi dugujemo više vrijednih djela antiknog stvaralaštva. Integralni tekst Misli cara-filozofa Marka Aurelija (121–180), objavljen 1558. u Zürichu, priredio je Vilim Xylander prema rukopisu iz Stojkovićeve knjižnice. Učenom Dubrovčaninu dugujemo Pseudo-Justinove apologetske spise Adhortatio i Oratio ad Graecos, Atenagorinu Apologiju i poslanicu Ad Diognetum, koje je humanist Johann Reuchlin uzeo na posudbu iz Stojkovićeve ostavštine. Osobito je zanimljiva povijest Atenagorinih i Pseudo-Justinovih tekstova, uvezanih u zajednički kodeks iz 14. st., koji se tko zna kako 1436. našao za stolom bezimena prodavača na carigradskoj ribarnici, gdje ga je pukim slučajem zapazio Tommaso d’Arezzo, talijanski student grčke književnosti u bizantskoj prijestolnici, koji ga je otkupio i uz naknadu svojih troškova ustupio našem Stojkoviću. Kodeks je pod poznatim nam okolnostima 1443. najprije došao u knjižnicu baselskih dominikanaca, preko Reuchlina u Pforzheim, a potom u Strasbourg, gdje će 24/25. kolovoza 1870. nestati u požaru gradske biblioteke za Prusko-francuskog rata.

Bogat i raznovrstan Stojkovićev osobni knjižni fond nadahnjivao je plejadu europskih erudita humanističkog usmjerenja, među kojima su Erazmo Roterdamski, Beatus Rhenanus, Johann Reuchlin, Trithemius, Oecolampade i drugi, što je dokaz znanstvene širine učenog Dubrovčanina, koji svoju humanističku opredijeljenost duguje prije svega intelektualnoj otvorenosti Pariškog sveučilišta.