Brak u hrvatskom srednjovjekovlju

Crkva u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj nastoji iz mentaliteta svojih vjernika izbrisati poimanje ženidbe kao privremenoga društvenog stanja, podložnog egoizmu i sebičnom interesu pojedinca i nadomjestiti ga trajnim sakramentalnim vezom crkvenog braka. Prvi splitski sabor (925) inzistira da se »vlastite žene ubuduće ne otpuštaju, nego jedino zbog preljuba. Ako je netko svoju ženu već otpustio neka tako ostane«. Inzistira se na svećeničkoj uzdržljivosti s prvom, dakle i crkveno toleriranom ženom, te se svećeniku preporučuje »neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome, (a) oženi li se drugom, neka bude izopćen«. Hrvatski biskupi 1060. predlažu Apostolskoj stolici da se restriktivna mjera zabrane sklapanja braka pomakne sa sedmoga na peto koljeno krvnog srodstva, a papa Aleksandar II. (1061–1073) dopušta da bračni drugovi u četvrtom stupnju srodstva, »ako ne mogu ili neće čisto živjeti« (si caste vivere non possunt vel nolunt) mogu uz oprost sklopiti novi zakoniti brak, dok se ženidba onih u petom koljenu u iznimnim okolnostima može ukrijepiti. U tom kontekstu hrvatski kralj Dmitar Zvonimir 1075. obećaje Apostolskoj stolici da će »razvrgnuti nedopuštene brakove i neće priznavati drugih ženidbenih veza osim onih koje budu sklopljene s prstenom i uz svećenički blagoslov«.

Crkva nastoji pobuditi svijest vjernika o nerazrješivosti sakramentalnog veza, koji pretpostavlja slobodan pristanak i uzajamnu ljubav do smrti jednog od bračnih drugova. Sjaj ženidbenih svečanosti pribavit će instituciji braka važnu ulogu u hrvatskom društvu. Brakovi velikaša sklapaju se uz mnogo sjaja i bogate gozbe, ženidbene svečanosti građana nešto su skromnije, a vjenčanja seljaka-kmetova ističu se brojnom asistencijom, iako zbog općeg siromaštva ruralnog stanovništva uzvanici sa sobom donose jelo i piće.

U očima bosansko-humskih krstjana, koji se zalažu za strogo moralan život svojih pristaša, žena je ne samo krivac iskonskoga grijeha (Post 3, 12) nego, čak i udana, ona je izopačena. Ne samo da brak čovjeka vodi u pakao nego je on to za mnoge već ovdje na zemlji. Latinski popisi krstjanskih zabluda (14. st.) ističu da oni »niječu sakramenat ženidbe i govore da se nitko tko živi u braku ne može spasiti«. Nepoznati glagoljaš u Dijalozima Grgura pape naglašava da »nečisti patarini v kralestvu prokletom bosanskom (...) osujuju matrmonij«. U Raspravi između rimokatolika i bosanskog patarena (1254) Pavao Dalmatinac optužuje bosansko-humske krstjane kao »podmukle lašce, ožigosane u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu i uzdržavanje od jela koje Bog stvori«. Dva zanimljiva interventa Apostolske stolice, 1235. i 1372. godine, otkrivaju narav bračnih odnosa u srednjovjekovnoj Bosni. U odgovoru, upućenom 21. lipnja 1235. prokuratoru dominikanaca u Trevisu, papa Grgur IX. proglašava ništetnim i nevažećim sve one brakove koji se »in Sclavoniae partibus« sklapaju pod uvjetom ako mu bude po volji (si sibi placuerit); u protivnom ju vraća njezinim roditeljima, ali sine mutilatione vel fractione membrorum, tj. ne smije ju unakaziti ili joj polomiti udove. Nakon razvrgavanja prvog braka, što je – prema papinim riječima – u tim krajevima vrlo čest slučaj, dotični pred crkvenim službenicima sklapaju drugu i daljnje ženidbe, koje su sve ništetne zbog postavljenog uvjeta. Bartol iz Alverne, vikar bosanskih franjevaca, zatražio je 1372. od papinske kurije u Avignonu pojašnjenja u vezi s njihovim apostolskim poslanjem u Bosanskome Kraljevstvu. Naime, u vezi sa sklapanjem braka, franjevačke misionare zbunjuje uvjet »ako mi budeš dobra« (si eris mihi bona), drugim riječima Bosanci ženidbenu privolu ne daju »do smrti bračnog druga«, nego uzimaju svoje odabranice pod uvjetom »da im budu dobre«, a u protivnom ih vraćaju roditeljima, kako je to razvidno iz pisma iz 1235. Inkvizitori i kontroverzisti predbacuju heterodoksnim krstjanima da se u traženju argumenata za svoje lažne doktrine ne ustručavaju, kad im to ide u prilog, interpolirati i svetopisamske tekstove. Bosanski su krstjani, navodno, isticali da je žena ono ‘drvo života’ o kojem govori nadahnuti pisac Knjige otkrivenja, a koji u hrvatskom prijevodu glasi: »Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života, koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju svoj plod« (Otk 22, 2). U tri sačuvana primjerka Knjige otkrivenja krstjanske provenijencije tekst ističe da »stablo života rađa dvanaest plodova, dvanaest puta na mjesec«. Naime, prema srednjovjekovnom pučkom vjerovanju žena ostaje plodnom deset do dvanaest dana u mjesecu, što odgovara krstjanskom pois­tovjećivanju žene i edenskog ‘drva života’.