Božić u hrvatskom srednjovjekovlju

Uz izniman društveni i obiteljski ugođaj, popraćen iznimnim liturgijskim i obiteljskim svečanostima, bogat i raznolik folklor dio je neizostavnog dekora kojim kršćanski narodi dočaravaju tajnu Bogočovjekova utjelovljenja. Božić u Hrvata slavio se kao blagdan zajedničkog veselja, u kojem motiv Kristova rođenja dovodi za zajednički stol i bogate i siromašne, izjednačujući bar jednom na godinu uglednike i običan puk. Božić je i dan općeg bratimljenja, pomirenja i uzajamnog čestitanja. Šibenčanin Juraj Šižgorić podsjeća nas 1487. na običaj svojih sugrađana da božićno oduševljenje izražavaju ljubljenjem. Nije stoga neobično da velikaši, crkveni i državni uglednici, pa čak i hrvatski kraljevi taj blagdan slave u društvu svojih podanika. Petar Krešimir IV. godine 1066. Božić dočekuje u Šibeniku i proslavlja ga u zajedništvu s razdraganim narodom, koji ga oduševljeno pozdravlja. Među kraljevim gostima je i njegova polusestra Čika, opatica sv. Marije u Zadru.

Statuti hrvatskih srednjovjekovnih gradova izričito određuju da se »presveti dan rođenja Gospodinova (Božić) mora svečano slaviti do osmog dana po crkvenom blagdanu« i da se kroz to vrijeme »svatko mora suzdržati od (...) napora i svih težačkih poslova« (Splitski statut, I, 5). Dokumenti i vladarske povelje u kontinentalnoj Hrvatskoj i Bosni redovito se datiraju s naznakom godina »od rojenja Gospodinova« ili u latinskim spisima »Anno de nativitate Christi«, što znači da je Božić ujedno početak nove građanske ili kalendarske godine, na što nas podsjeća i prastari hrvatski božićni napjev: »Narodi nam se kralj nebeski (...) na tom mladom ljetu veselimo se«.

Oskudna historijska građa upućuje nas na božićni običaj darivanja među prijateljima. Za Božić djeca nestrpljivo očekuju dolazak malog Isusa, koji će ih obdariti, pa uz kamin ostavljaju obuću, a običaj kucanja na susjedova vrata podsjeća na Josipovo i Marijino neuspješno traženje konačišta u betlehemskim svratištima.

Od ranoga srednjeg vijeka za Božić se diljem Europe, pa razumljivo i u nas, u kuću unosila slama i sijeno, podsjećajući da je i novorođeni Isus ležao na slami. U ruralnoj sredini na Božić su se blagoslovljenom vodom škropile gospodarske zgrade i domaće životinje, dok su se u sjevernijim našim krajevima tramovi kuća ukrašavali zelenim grančicama, a taj se običaj smatra pretečom današnjega božićnog drvca (bora), koje se u srednjovjekovnim dokumentima ne spominje.

U svim našim krajevima božićni ugođaj nadopunjuje se pjesmom. Posebno su impresivne stare hrvatske božićne popijevke prema najstarijoj himnodiji zagrebačke stolne crkve: »Vu to vreme godišča«, »Denes je narogjeno nebesko Detešce«, »Narodil se je kralj nebeski«, »Bog se rodi v Betleme« i dr.

Gravire gradova Korčule i Zadra, Konrada iz Grünenberga nastale na povratku iz Svete zemlje (1485/86)

Božićni običaji susreću se i u našoj sakralnoj umjetnosti, napose u kiparstvu, slikarstvu i sitnoslikarstvu. Na vrata splitske katedrale Andrija Buvina 1214. urezuje scenu Kristova rođenja: s djetetom Isusom u košari koju okružuju majka Marija (u ležećem stavu) i Josip. Tu je uobičajen dekor jaslica: vol, magarac, dva anđela i tri lika iz apokrifnih evanđelja. Majstor Radovan uklesao je 1240. u lunetu na portalu trogirske katedrale motiv Isusova rođenja. Umjetnik je, čini se, svoje likove odjenuo u ondašnju dalmatinsku nošnju. Slično će 1404. postupiti i iluminator Hrvojeva misala, najbogatijeg iluminiranoga hrvatskoga glagoljskog rukopisa, koji je misne božićne tekstove ilustrirao dvjema minijaturama koje prikazuju scene rođenja (fol. 9a) i pranje djeteta Isusa (fol. 9d). Scena rođenja zbiva se pod krovom od žljebastih crepova (kupa) kakvima se od davnine prekrivaju dalmatinski krovovi. Vol i magarac griju novorođenče položeno u platnenoj košari uz koju bdije majka Marija s Josipom. S desne strane pristiže jedan pastir sa štapom, a nad krovom lebdi anđeo.

Prizor rođenja ilustrira tekst ponoćne mise, dok je isti iluminator tekstu velike danje mise dodao scenu »pranja djeteta Isusa«: mali Isus stoji u ovećoj okrugloj posudi, urešen aureolom sa znakom križa, dok ga dva ženska lika, odjevena u odjeću onoga doba, klečeći peru. Propovjednici prosjačkih redova, dominikanci i franjevci, propagiraju blagdan imena Isusova, koji se slavio osmi dan Božića. Uz Franju Asiškoga, zaljubljenika u prirodu i prijatelja svih Božjih stvorenja, vezan je običaj pravljenja jaslica, koje u nas propagiraju franjevci. Od prvotno skromnih voštanih prikaza djeteta Isusa u jaslama, s vremenom nastaju prava remek-djela gotičke, renesansne i barokne umjetnosti. Jaslice su u našim krajevima vjeran pokazatelj društvenih, kulturnih i religioznih prilika. U ruralnoj sredini uz jaslice nalazimo pastire koji prate svoja stada, ozbiljne težake, vesele svirače, donosioce darova i dr., a u nemirnim vremenima nije rijetkost uz seosku idilu susresti vojnike koji prate tri kralja na putu prema betlehemskoj špilji.

Prisutnost različitih životinja uz jaslice odražava socijalne podjele iz hrvatske prošlosti: na jaslicama siromašnih seoskih župnih crkava nalazimo tek pokoju ovcu ili kozu, dok se u kapelama bogatih feudalaca susreću volovi i životinje koje simboliziraju obilje. Božić u srednjovjekovnih Hrvata podsjeća prije svega na dolazak Bogočovjeka u ljudsku sredinu i poziv je na uzajamno bratstvo i zajedništvo svih ljudi.