U zrakoplovu iz Vancouvera u Hong Kong na sjedalu kraj mene sjedi žena s bolničkom maskom na licu. Je li riječ o strahu od zaraze ili skriva svoje lice iz nekih drugih razloga? Tijekom trinaestosatnog leta razmišljam o kognitivnoj disonanciji, jednom od uobičajenih izvora nelagode koja nas obuzima na putovanjima: nesnalaženje u naizgled nelogičnom poretku, nemogućnost stvaranja poveznica u vremenu i prostoru, mirisima, dodiru, okusima, slikama… Igrajući se našim osnovnim osjećajem za klasifikacijsku logiku, Jorge Luis Borges u svojem eseju o Wilkinsu citira navodnu ‘drevnu kinesku enciklopediju’:

Na tim drevnim stranicama piše da se životinje dijele na: a) one koje pripadaju caru; b) balzamirane; c) pitome; d) praščiće koji sisaju; e) sirene; f) bajkovite; g) pse lutalice; h) uključene u ovaj poredak; i) koje drhte kao da su maloumne; j) bezbrojne; k) naslikane vrlo finim kistom od devine dlake; l) et cetera; m) koje su netom razbile vazu s cvijećem; n) koje svojim obrisom izdaleka nalikuju muhama (Borges 1952. Otras inquisiciones).

Namjerno izazivajući spoznajnu nelagodu tim poretkom, Borges govori o arbitrarnosti kategorija koje ne slijede nama poznatu logiku u stranim kulturama. Putnik je po prirodi stvari izvan svojeg okruženja, ali ni sasvim dio onih novih u kojima se privremeno kreće, ni ovdje ni ondje, u liminalnom stanju. No pravi izazov putovanja upravo je ta nelagoda neočekivanoga.

Maske

Bai fu mei

U kanalu između hongkonškog zaljeva Clear Water i otoka Južnokineskog mora na trenutke se čini da plovimo uz obalu Hvara, ali ondje su boje tirkizno-modre, dok naš brodić urezuje svoj put kroz more boje žada, uz obalu otoka Kau Sai Chau. Vjetrovito je poslijepodne. Do mene sjedi mladi par, ljupka djevojka na samom rubu ljepote i debeljuškasti mladić. Razvalio se on arogantno na svojem sjedalu i uglavnom spava. Ponovno primjećujem tu nevjerojatnu sposobnost: u autobusu, na brodu, u podzemnoj željeznici, čak i stojećki, ljudi spavaju. No, ovdje je riječ o neopisivoj dosadi koja je obuzela mladića u društvu te djevoj­ke. Dok on spava, ona svakih nekoliko minuta provjerava na pametnom telefonu svoju frizuru pažljivo zaglađujući blistavu, dugačku crnu kosu. Mladić se budi, djevojka mu pokušava nešto ispričati, no on okreće glavu potpuno nezainteresiran i ponovno tone u ponor beskrajne dosade. Djevojka odustaje i zatvara oči. Čini se da i ona pada u san dok dlanom lijeve ruke pokušava zaštititi obraz od poslijepodnevnoga travanjskog sunca. Po svim svojim osobinama djevojka pripada vrsti onih koje bi htjele biti bai fu mei, bijela-bogata-lijepa. Ironičan je to naziv za mlade Kineskinje koje robovski slijede modu, u ovom slučaju vrlo skromno, žele biti bogate, i opsjednute su bjelinom puti. U Hong Kongu se mogu naći bezbrojne trgovine sa sredstvima za njegu i uljepšavanje. Najviše se oglašavaju proizvodi i maske za izbjeljivanje puti, a čim se pokaže tračak sunca otvaraju se kišobrani i suncobrani, navlače rukavice. U carskoj Kini dvorske su dame i žene imućne srednje klase uglavnom provodile vrijeme u zatvorenu prostoru, dok su siromašni radili u poljima, pa je bijela put postala simbolom društvenog i ekonomskog položaja. Jedno je od tradicionalnih proizvoda za održavanje bijele kože i prah od bisera koje su ronioci nekoć vadili u obližnjoj Bisernoj rijeci. Hong Kong je smješten na istočnoj obali njezina ušća, gdje djevojka s našeg broda rukom štiti svoju bisernu put.

Tajanstveni gospodin Kwan

Hitam na sastanak s gospodinom Kwanom. Trebamo se naći na glavnom trgu prelijepoga kampusa Hong Kong University of Science and Technology, smještenog na stijenama iznad uglavnom sivog mora. Ovoga vlažnog i maglovitog proljeća Južnokinesko more podsjeća me na neglaziranu lončariju iz peći neolitičkih stanovnika nekada močvarnog ušća Biserne rijeke. Meni nepoznat gospodin Kwan doći će po isprave potrebne da dobijemo vijetnamsku vizu. Na trgu već izdaleka vidim malena čovjeka neodređenih godina s torbicom u ruci, a na licu mu je bolnička maska. »Ni hao!«, izmjenjujemo pozdrave. Predajem gospodinu Kwanu isprave, a on se skromno klanja i kroz masku mrmlja sasvim nepotrebne isprike: »Thank you, thank you, okay, okay, I am sorry, I am sorry…« te odlazi u pravcu jednog od malenih zelenih autobusa iz hongkonške flote koji kao komarci jure gradom.  Postaje mi jasno da sam svoje dragocjene isprave upravo prepustila čovjeku kojeg ne bih mogla prepoznati. Bolničke maske su uobičajen rekvizit koji se zimi i u rano proljeće može vidjeti u Hong Kongu na svim javnim mjestima, a u trgovinama se zbog toga razgovor za mene često pretvara u pantomimu. U jednom od najgušće naseljenih gradova na svijetu nositi bolničke maske dio je društvene svijesti i odgovornosti, osobito nakon epidemije smrtonosnog virusa SARS prije desetak godina te neprestane opasnosti od ptičje gripe. Stanovnici se javno pozivaju da u slučaju simptoma prehlade ili gripe na javnim mjestima nose maske kako bi zaštitili druge od zaraze, a disciplinirani se građani redovito tomu i odazivaju, no maske također skrivaju ili mijenjaju identitet i ukidaju osobnost. Gospodin Kwan će ostati zagonetan.

Kantonska opera

Kišni se zastor spušta između nebodera u gradske ka­njone. U gledalištu malenoga kazališta Yaumatei u istoimenoj gradskoj četvrti gledam izvedbu kantonske opere. Gledatelji su gotovo svi odreda stariji stanovnici ovog dijela grada, a neki su se ovamo došli skloniti od kiše koju je donio zimski monsun. Mnogi nose bolničke maske, a na pozornicu će i glumci izići lica skrivenih pod teškom, stiliziranom šminkom. Kako gledati kinesku operu? U ese­ju Pekinška opera očima stranca (2005) Ailing Zheng piše o svojem doživljaju pekinške opere kao potpuni stranac. Rođena u Shanghaiu, Zheng je u Hong Kongu provela godine najvažnije za svoje oblikovanje kao pisca u vrijeme japanske okupacije za Drugoga svjetskog rata. Kinezi su, kaže Zheng, rođeni u gomili i većinu svojeg života provode u prostoru kojem nedostaje privatnosti. Tako je i s operom – gledatelji su nemirni, dižu se, izlaze, ulaze, i čini se ne poklanjaju puno pozornosti onomu što se događa na pozornici, no to je ipak samo privid. Kineska je opera iznimno popularna i, premda je inspirirala cijeli jedan filmski i televizijski žanr, otporna na vrijeme i modernizaciju.

Kantonska opera

U Hong Kongu se izvodi kantonska opera, jedna od regionalnih inačica. Stilizirani kostimi, maske, scenski pokret koji često zahtijeva ne samo glazbenu i glumačku nego i mađioničarsku i akrobatsku vještinu, te ustaljeni rekviziti kojima glumci sugeriraju sadržaj, rješavaju problem kazivanja na drugačiji način od europskoga kazališnog naslijeđa (Su Wang-Ngai 2014). Za razliku od realistične klasične zapadne opere koja se služi bogatom scenografijom, kineska nam operna tradicija samo simbolikom sugerira događaje u vremenu i prostoru kao i unutarnja sta­nja glavnih likova. Umjesto pravoga konja koji se katkada nađe na pozornici newyorškog Metropolitana, kada se glumac u kineskoj operi pojavi sa stiliziranim bičem u ruci gledatelji znaju da će zajahati zamišljenoga konja. Glumac će virtuoznim akrobatskim pokretima dočarati skok na životinju te hodajući u krugu opisati tang-ma, putova­nje na konju. Naglom stankom u ‘galopu’, s bičem okomito podignutim iznad glave i pogledom unatrag prema upravo projahanom putu, nesretna princeza Wang Jaojun pokazuje svoju duboku tugu za zavičajem koji zauvijek napušta. Takva isprekidana scenska ‘montaža’ podsjeća na filmsku tehniku, te je prenesena u mnoge spektakularne kineske filmove gdje su istinske operne akrobacije naglašene filmskim trikom. Maske koje glumci mijenjaju u trenu na samoj pozornici, pokreti i pogledi te detalji kostima i predmeti kojima se služe naznake su unutarnjih stanja likova. Poznavatelji kinesku operu cijene upravo po tome koliko će glumci vjerno dočarati priču koja je svima poznata, te se iz gledališta večeras dovikuje »Hao, hao!«, »Dobro, dobro!«, odobravajući složeno umijeće glumaca.

Praščić

U hramu Hung Shinga

Stiliziranost kineske opere, kao i indijskoga dramskog i plesnog naslijeđa s kojima ima puno zajedničkoga, svjedoči o njezinoj izvornoj, ritualnoj namjeni. Jednoga hladnog jutra u veljači odlazim s grupom antropologa i njihovih studenata iz Centra za povijesnu antropologiju južne Kine na proslavu u čast božanstva Hung Shinga. Naš brod plovi kroz maglu prema otoku Kau Sai Chau u ribarsko selo gdje danas slave boga-zaštitnika ribara, a središnji su dio proslave izvedbe kantonskih opera na pozornici od bambusa podignutoj ispred njegova hrama. I drugi brodovi hitaju u pravcu Kau Sai Chau noseći šareno okićene ‘cvjetne topove’, nekoliko metara visoke konstrukcije od crvenog i šarenog papira, zlatne folije i svile ukrašene s bezbroj zastavica, zvončića, komada đumbira te tvrdo kuhanih jaja koja simboliziraju plodnost, a u samom je središtu svakog ‘topa’ lik Hung Shinga.

Tamjan u hramu Hung Shinga

Iskrcavamo se na doku koji vrvi šarenilom. Sa sobom smo ponijeli, kao i mnoge druge grupe koje dolaze danas ovamo, pečenog praščića položenog na crveni pladanj. Gomila se gura kako bi unijela u hram zapaljene štapiće tamjana i pomolila se božanstvu. Kao i ostali, unosimo našu hrustavu pečenku i polažemo ju nakratko na središnji oltar, uz voće, cvijeće i tamjan, gdje će ju Hung Shing prvi ‘okusiti’ i time ga učiniti još slasnijim za ljudska bića. Obilazeći oltar u vrtlogu svjetine gušim se u gustom dimu tamjana te jedva čekam da izađem na seoski trg. Uza sam je hram postavljena uobičajena hramska otvorena peć od cigle u kojoj se spaljuju voće i cvijeće ponuđeni u hramu te se i ondje diže gusti dim. Iznosimo našu pečenku, polažemo ju na samu obalu, a Ting-sang ju vješto razreže univerzalnom kuhinjskom sjekiricom. Ubrzo se oko nas skupi grupa starijih žena zažarenih očiju i obraza crvenih od vjetra i uzbuđenja pomno birajući komadiće prasetine. Taj me na neki način dirljiv prizor podsjetio na Quechua Indijanke u peruanskim Andama, gdje smo dijelilli svoje obroke pečenih zamoraca sa staricama kojima su slične svečanosti bile jedina prilika da okuse meso. U trenu je sve pojedeno, a mi smo simbolično postali dijelom zajednice, barem na jedan dan.

Ispred hrama Hung Shinga

Cvjetni su topovi sad poredani uz obalu. Grupe dječaka odjevenih u ‘lavove’ izvode svoj borbeni ples. Svaka grupa nosi maske i odjeću druge boje natječući se tko će proizvesti veću buku i nadjačati suparnike. Istodobno na pozornici počinje izvedba prve opere. Minimalistička scenografija treba dočarati carski ured, tumači mi Tik-sang. Tako je zapravo uređen i hram jer se daoističkim božanstvima pristupa kao što se negda pristupalo visokim carskim službenicima, pa i samom caru kao božanstvu.

Već se spušta mrak te mnoge grupe ukrcavaju na brodove ‘cvjetne topove’ osvojene u izvlačenju sretnih brojeva. Odnijet će ih u svoja sela i prirediti gozbu, te će cijelu godinu do sljedeće proslave Hung Shinga skupljati priloge za izradu novih oltara. Takve godišnje aktivnosti daju strukturu i koheziju još donedavno ribarskim selima te čuvaju osjećaj pripadnosti patrilinearnom klanu i zajednici. Naša se grupa raspršila te moram naći neki čamac koji će me prevesti na obalu. Ugledam jedan sampan, uski, dugački brodić koji više sliči riječnim nego morskim čamcima, a uobičajen je na Južnokineskom moru. U takvim su se čamcima potajno prevozili u Sai Kung, gradić na obali kamo se moram vratiti, članovi otpora japanskoj okupaciji Hong Konga, a donedavno i izbjeglice iz Kine. »Sai Kung?« pitam mladića koji na provi upravo odvezuje konop. On klima glavom te uskačem u sampan. More je nemirno, već se spušta maglovita i hladna večer, ali pod zaštitom Hung Shinga snažan brodski motor nosi me k obali.

Mirisi

Kako se izliječiti od čežnje za kolačima

Kroz moja svakodnevna lutanja hongkonškim ulicama otkrivam da je jedan od najljepših mirisa miris kolača. Na svakom koraku mogu se omirisati privlačne pekarnice s bezbroj tradicionalnih slastica, prženih, pečenih ili kuhanih na pari, ali i kolača zapadne kuhinje: francuske tarte s ljupko složenim voćem, minijaturne čokoladne tortice, napoleoni, marcipan, macaroni, zamamnih mirisa, no zarekla sam se da ću na ovom putovanju jesti i pripremati samo azijsku hranu. Moja je kuhinja u univerzitetskom stanu opremljena jednim loncem, jednom tradicionalnom oštrom sjekiricom koja služi umjesto noža te wokom u kojem se može pripremiti sve, od juhe do deserta. No ove torte i kremasti kolači neodoljivo mame, vizualno i olfaktivno, pogotovo kad se na stolu često nađe uobičajeni kineski desert, slatka juha od graha. Tako je sva moja čežnja za finim kolačima potisnuta, pretočena u njihov miris u kojem se može uživati puno dulje nego u samom okusu. Njihova lakoća nestaje pod jezikom u času, a proizvodi želju za još, no miris traje, nikad ga se ne moramo zasititi, a tada je i puno lakše oduprijeti se želji za okusom. Vođena olfaktivnim tragom lutam kanjonima između nebodera.

Potpuna suprotnost tom zavodljivom mirisu može se osjetiti u zraku na uglu Nathan Roada na postaji u četvrti Yaumatei: neobično oštar vonj, potpuno jedinstven, nepogrešivo upućuje na samo jedan mogući izvor: stinky tofu, smrdljivi tofu. Slijedim moćni miris koji pluta povrh svih drugih i ne može se zamijeniti ni sa čim drugim, do malenog ‘štanda’ gdje između komadića hobotnice, pilećih čaporaka i prženih ribljih kuglica prepoznajem smeđe kocke dugo fermentiranog te zatim prženog tofua. Kupujem nekoliko komada, a ljuti umak od čilija će tek malo ublažiti neugodan miris. Mladić i djevojka pokraj mene u redu za tofu smješkaju se. »Delicious!« kaže mladić. Gu­tam s teškoćom nekoliko zalogaja. Jedinstven okus i miris Hong Konga!

Qipao

Barjak-haljina

Izvrsnom hongkonškom podzemnom željeznicom odlazim u Sha-tin, uski zaljev na rubu grada gdje su negdašnji stanovnici bili etnički Hakka ribari koji su živjeli na čamcima. Sada je to šuma 60-katnih nebodera između kojih je smješten lijepi Hong Kong Heritage Museum, Muzej hongkonškog naslijeđa. Jedno cijelo krilo posvećeno je Bruce Leeu, domaćoj zvijezdi kung-fu filmova, no mene zanima izložba tradicionalnog namještaja. U ormaru od teškoga tamnog drveta iza staklenih vrata poredana je zbirka limenki za čaj iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Na njima su minijaturni portreti mladih Kineskinja odjevenih u qipao, ‘barjak’ haljine, tada na vrhuncu ženske mode. Dok se muška odjeća redovito prilagođavala promjeni dinastija obilježavajući položaj u složenoj hijerarhiji patrijarhalne i patrilinearne carske Kine, žensko je ruho odolijevalo promjenama do dvadesetih godina prošlog stoljeća. Nakon pada dinastije Qing i nacionalističke revolucije Kuomintanga, žene su se počele odijevati u jednodijelne haljine. Zamijenivši tradicionalne trodijelne komade odjeće – hlače, donji te srednji i gornji ogrtač – u modu je došao qipao. Sama riječ znači ‘barjak’ jer je qipao, ili kako ga još zovu cheungsan, uzak i u početku krut i ravan, dugačak komad odjeće s prorezima sa strane i visokim ovratnikom, nalikovao barjacima, vojničkim i carskim simbolima. I sam se qipao mijenjao tijekom 20. stoljeća svojom dužinom, užim krojem, koji je slijedio obrise ženskog tijela, te visinom ovratnika (Zheng 2005). S vremenom je postao simbolom ženske seksualnosti, pa su ga pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, osobito u Honkg Kongu, nosile slavne zvijezde kineskog filma i opere.

Limenke za čaj

Krećem u potragu za qipaom, koji u Hong Kongu, preplavljenom zapadnom modom, više nije jednostavno naći. Najprije odlazim u modnu kuću »Shanghai Tang«, poznatu po minimalističkoj interpretaciji tradicionalnog dizajna. Budući da je ovo godina konja u kineskom zodijaku, Shanghai Tang je priredio posebnu svilu od crne i zagasito crvene do neobične boje karamela sa sitnim motivom konja.

Odlazim i u veliku trgovačku kuću u kojoj se prodaju proizvodi uvezeni iz Narodne Republike Kine. Tu se može naći nakita od bisera i žada, lijekova kineske tradicionalne medicine od samljevenih jelenjih rogova, sušenih puževa, gljiva, ‘tigrove masti’, te mnogih začina i bezbroj vrsta čaja. Keramika se još uvijek proizvodi i u tradicionalnoj blijedozelenoj boji celadona, posebne ocakline koja potječe iz prvih stoljeća n. e., iz peći istočne dinastije Han. Konačno, na petom katu otkrijem qipao od laganog pamuka s modro-
-bijelim motivom porculana dinastije Ming. Ovaj je moj!

Tri hrama

Sv. Pavao, Na Tcha i Gran Lisboa

Macau, smješten na istočnoj obali ušća Biserne rijeke, nastao je kao portugalska trgovačka kolonija, ali i najvažnije uporište isusovaca, koji su odatle kretali kao misionari u Kinu, a Portugal je Macau vratio Kini 1999. Danas je njegova ekonomija osnovana na mnogobrojnim kockarnicama i luksuznim hotelima poredanim uz obalu koji podsjećaju na Las Vegas Strip, no stara jezgra grada je još uvijek neizmjerno zanimljiva mješavina kineske i portugalske kulture s dvojezičnim uličnim natpisima. Penjem se širokim stubištem prema Ruinas de Sau Paulo, ruševinama crkve sv. Pavla, u središtu Macaua. Kompleks groblja i katedrale izgrađen je zadnjih desetljeća 16. stoljeća, a pročelje su isklesali japanski kršćani početkom 17. stoljeća. Crkva je izgorjela za vrijeme tajfuna 1835. te je od nje ostalo samo pročelje sa zanimljivim kršćanskim motivima, ali i azij­skim simbolima. Danas pogledom na grad potpuno dominira druga vrsta hrama, hotel i kockarnica Gran Lisboa, monstruozna građevina u obliku lotosova cvijeta. Prolazim kroz pročelje katedrale koje podsjeća na kazališnu kulisu te lutam uskim uličicama sasvim mediteranskog ugođaja. Na uglu Calçada de Sao Francisco Xavier otkrivam maleni hram posvećen bogu-djetetu Na Tcha, čudotvornom ratniku čije je razoreno tijelo ponovno oživjelo kao lotosov cvijet postavši posebno otporno u bitkama. Taj je zavjetni hram, podignut polovicom 19. stoljeća kada su epidemije poharale Macau, u zanimljivom kontrastu s katedralom koja svjedoči širenju kršćanstva u jugoistočnoj Aziji. S druge strane monumentalni hotel i kockarnica Gran Lisboa, izgrađeni 2007., dopunjuju ovaj kompleks svetih mjesta u gradu u kojem su se igrali bogovi, a sada je igralište bogatih, ali i onih manje imućnih. Ipak, i Gran Lisboa zapravo znači kontinuitet jer je Macau nastao u prvom redu kao trgovački grad, a igre na sreću su drevni element kineske kulture.

Macau – Sv. Pavao

Probijam se kroz gomilu na sasvim mediteranskom Largo do Senado, Trgu senata, do fontane preko puta prekrasno restaurirane klasicističke Casa da Misericordia, gdje su nekada neudane žene mogle ostaviti svoju novorođenčad na brizi Katoličke crkve.  Fontana je sada pod opsadom Kineza koji dolaze preko obližnje granice. Macauom vlada nova epidemija, groznica kupovanja uglavnom kineskih proizvoda za zapadno tržište, a kupci koji gradom haraju poput jata skakavaca su, ironično, upravo iz Kine, gdje su ti proizvodi skupi ili se ne mogu nabaviti. Kojem će bogu sada Macau podići hram da se obrani od te pošasti? Ipak, uspijevamo pobjeći od vreve na drugu stranu Avenida de Almeida Ribeiro, u Teatro Dom Pedro V., sagrađen polovicom 19. stoljeća. U malenom kazalištu jazz-orkestar s odličnom pjevačicom Ming Li vježba za sutrašnji koncert.

Zmajev zaljev

Hanoi i zaljev Ha Long, Vijetnam

Konačno sam smogla hrabrosti da prijeđem ulicu Pho Bhang Quat dok me stotine motocikala zaobilaze, neki vješto, neki manje vješto. Piramide kupastih vijetnamskih šešira od palmina lišća, cipela, ili bijelih još nerastvorenih ljiljana ispod kojih vire samo noge, izvode vratolomije na biciklima. Kaotična Stara četvrt u Hanoiu sastoji se od trideset šest uličica, bhang, a u svakoj su smješteni određeni obrti, odnosno vrsta trgovina, kao što su oprema za hramove, trgovine svilom, trgovine cipelama, nadgrobni natpisi… Hanoi je s devet milijuna stanovnika bučan i prepun energije, a prijeći ulicu zahtijeva posebnu hrabrost jer više od dva milijuna motocikala i stotine tisuća automobila uopće ne poštuju prometna pravila.

Hanoi – Stara četvrt

Ujutro napuštamo Hanoi i autobusom putujemo uz tok Crvene rijeke do njezina ušća u Ha Long Bay, ‘Zaljev zmaja koji se diže’. Ukrcavamo se na brodić koji će nas odvesti do naše džunke. Plovimo između desetina drugih brodova te ulazimo u labirint gotovo dvije tisuće otoka koji se uzdižu gotovo okomito iz mora. Otoci su zmajeva leđa, krljušti na njegovu hrptu, a njegove čudesne moći uključuju i prosipanje bisera koje su nekada lovci na bisere ovdje vadili, a sada se uzgajaju na farmi. U tom čudesnom zaljevu vijetnamska je vojska u 10. stoljeću porazila kineske osvajače, a poslije su se u njemu skrivali gusari kao i pripadnici pokreta za oslobođenje od francuske kolonijalne vlasti, te otpora američkoj vojsci. Naša džunka plovi tiho u maglovitom predvečerju. Na obzoru odjednom ugledamo točkice, no uskoro razaznajemo nekoliko desetina ribarskih brodica – love između zmajevih krljušti u sivo-modroj tišini. Počinje sitna kiša.

Ono što je već uključeno u ovaj poredak

Feniksove pandže

Nakon seminarskog predavanja sjedimo u restoranu Hong Kong University of Science and Technology. Otoci ispred strmih stijena na kojima je sagrađen kampus obavijeni su gustom maglom toga prohladnoga travanjskog podneva. Na okruglom stolu raznolik meni jako drag dim sum, hongkonška inačica španjolskih tapas, ili obrnuto, možda su tapas španjolska interpretacija dim suma. U svakoj bambusovoj plitici nekoliko zalogaja – dimljeno, prženo, pečeno, pareno… Pitam što je to na sredini stola, u posudi iz koje još nisam probala privlačne zlatno-sjajne komadiće nepoznata podrijetla. »Feniksove pandže!« kaže mi smijući se Tik-sang, kolega antropolog koji sjedi do mene. Eufemizam za najobičnije kokošje čaporke! Od svih kultura koje poznajem kineska se možda najviše pouzdaje u moć metafora pretvarajući obično u neobično: zlatni lotos, šljiva u zlatnoj vazi, prokletstvo zlatnog cvijeta, Feniksove pandže, zmajevi koji iz svojih usta prosipaju bisere. Sve mi je to zastrto maglom jer sam nakon predavanja na kraju snaga, shrvana nekim vijetnamskim virusom. Postoji li eufemizam za spavanje pod stolom, što mi se u visokoj vrućici čini kao jedina opcija?

Ribari u zaljevu Ha Long

Vodeni rukavi

U kantonskoj operi koju gledam ispred hrama Hung Shinga na otoku Kau Sai Chau, na pozornici od bambusovih šipki mlada je djevojka. Njezini lepršavi rukavi od bijele svile dosežu gotovo do poda pričajući o putovanju kroz rukavce ušća Biserne rijeke jer »vodeni rukavi«, često dio opernih kostima, trebaju dočarati putovanje na vodi. Ailing Zheng je zbirku svojih eseja naslovila Zapisano na vodi, što možda najbolje opisuje njezino kazivanje koje žubori i meandrira Hong Kongom, Shanghaijem, ali i europskim slikarstvom, pekinškom operom, kao i kineskim klasičnim i modernim pjesništvom. U svojim promatranjima svakodnevnoga Zheng se služi minijaturama ‘naslikanim najfinijim kistom od devine dlake’, što zapravo izvire iz kineske vizualne tradicije koju je i Borges prizvao u svojoj ‘drevnoj kineskoj enciklopediji’. Njezin jezični izraz možda se naj­bolje može opisati na jeziku putonghua (mandarin) riječju liu-li, tečno. Ta riječ, koja se lagano izgovara – liu s drugim, uzlaznim tonom, li s četvrtim, silaznim – podsjeća me na nemirni tok vode pružajući mi privid da se mogu samim njezinim čarobnim zvukom pretočiti iz liminalnog stanja promatrača na rubu rijeke u poznavatelja njezinih brzaca, skrivenih rukavaca i šljunčanog dna. U jednoj operi glumica se zaustavlja lebdeći u zraku iznad bespomoćne školjke u trenutku kad će ju sabljom probosti da iz nje izvadi biser. Gledatelji zaustavljaju dah, a zatim priča teče dalje. Nemoguće je sačuvati i zadržati ono što je zapisano na vodi, no ona je poveznica između kratkih stanki zaustavljenog daha na ovom putovanju Južnokineskim morem.

Borges, Jorge Luis 1952. Otras inquisiciones. Buenos Aires: Sur

Su, Wang Ngai 2014. Chinese Opera: The Actor’s Craft. Hong Hong: Hong Kong University Press

Zheng, Ailin 2005. Written on Water. New York: Columbia University Press