Vilinski vrtići iz bajki – bilinski svijet Dabarskih kukova na Velebitu

Dabarski su kukovi meni osobno najljepši dio ne samo srednjeg dijela Velebita nego i cijele planine Velebit. Zašto? Zato što na relativno malom prostoru, dužine nekih osam kilometara, nalazimo sve ono što nam Velebit donosi: niz vrhova, kukova, polica, sivo bijeloga stijenja izgrađenoga od velebitske breče kojima društvo s jedne ili druge strane prave udoline – dulibe ili pak dabri (udoline koritasta oblika) ili pak krška polja. Kao što bi rekao jedan moj prijatelj, vrstan poznavalac Dabarskih kukova i liječnik, na žalost, pokojni – »…Rascvjetani vijenac bijelih kukova, koji upravo plaše svojom divljom ljepotom, čudesni Dabri, ravno Oštarijsko polje s izuzetnim vidikovcima po rubu, lirski lijepa Sladovača, silno Ljubičko brdo i još mnogo toga, svako za sebe a još više u estetskom zajedništvu kontrasta, pružaju namjerniku koji znade tražiti i osjetiti ljepotu neponovljiva zadovoljstva. … Biserje se rasulo planinom ….«.

Dabarski kukovi

Groblje u Crnom dabru spomen u Bukovu dolcu

Kada sam prvi put, prije više od tridesetak godina, posjetio taj dio Velebita, stanovnici Dabarskih dabrova i duliba već su bili napustili svoja ognjišta, dijelom zbog ekonomskih razloga i teškoća života u planini, dijelom zbog politike koja je tjerala stanovnike ovih krajeva daleko preko oceana u neki drugi, tuđi svijet, samo zbog toga što se nekim trenutkom nađoše na »krivoj« strani. U to su vrijeme pokraj ruševina kuća u Ravnom dabru koje su nekada bile prepune života u lokvama plivale zmije. Izgradnja planinarskog doma na mjestu nekadašnje škole bila je tek u povojima. Ostalo mi je to u dubokom sjećanju kao neko davno prokletstvo kralja Zvonimira; no negdje duboko u srcu osjećao sam riječi plitvičke Crne ličke kraljice, iako Crna, ta dobra lička Vila Velebita kazala je: »narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju, poslušan si i ustrajan, ali ćeš biti dugo na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i domovinu. Stoga ću ja opet k tebi doći a s mojim će dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda neće biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline, otada će k tvojim divnim Plitvičkim jezerima (a ja se usuđujem dodati i – Velebitu!) u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta«.

No, zavirimo konačno u bilinski svijet Dabarskih kukova, od Bačić kuka do Ljubičkog brda. Bačić kuk, visok nešto više od 1300 m n. m. u svojim stjenovitim njedrima, ali i u Bačić docu i Bačić dulibi krije mnoge zanimljive vrste: velecvjetni rožac (Cerastium grandiflorum), endem je dinarskih planina, trajnica iz porodice karanfila (Caryophyllaceae), koji od svibnja do lipnja stijene i dolce uljepša ljepotom svojih velikih bijelih cvjetova; tu nalazimo još pripadnika porodice karanfila, koji cvatu sve do kolovoza – miomirisni karanfil (Dianthus monspessulanus), najčešće bijelih, rascijepljenih latica i karanfil ružičastih ili bijelih latica (Dianthus sylvestris ssp. nodosus). Između stijenja, ali i na travnjacima naći ćemo jednu sukulentnu biljku mesnatih listova, crvenu čuvarkuću (Sempervivum marmoreum), pripadnicu porodice tustika (Crassulaceae) koja se osobito ističe u doba cvatnje i do tridesetak centimetara visokom cvjetnom stabljikom. Tu ćemo naći i grm žutih cvatova iz porodice leptirnica (Fabaceae) – svilenastu žutilovku (Genista sericea). Od svibnja do srpnja u pukotinama stijena ćemo naći bijelo cvatuću štitarku (Apiaceae), endemičnu Haynaldovu nevesiku (Athamanta turbith ssp. haynaldii), visine do pola metra. Iz porodice jaglaca (Primulaceae) ovdje nalazimo endemični Kitaibelov jaglac (Primula kitaibeliana), prekrasnih vjenčića ružičaste boje. Porodica zvončića (Campanulaceae) zastupljena je s dvjema vrstama zvonaca modro ljubičaste boje– uskolisnim zvoncem (Edraianthus tenuifolius), endemičnom biljkom Dinarida koja često dopire i do obale mora te širokolisnim ili hrvatskim zvoncem (Edraianthus graminifolius) koji cvate sve do kolovoza.

Bačić kuk s Visibabe

Velecvjetni rožac (Cerastium grandiflorum)

Udolina Došen-dabra i stjenoviti niz Kukalina (nešto više od 1100 m n. m.) nadovezuju se na područje Bačić-dulibe. Tu ćemo u dabarsko proljeće, čim se povuče snijeg, naići na jetrenku (Hepatica nobilis) lijepih ljubičastih, bijelih ili rjeđe ružičastih cvjetova (porodica žabnjaci – Ranunculaceae), dok ljeti tu cvate crvena iglica (Geranium sanguineum), česta biljka kamenjarskih travnjaka (porodica iglica – Geraniaceae). Stijene Kukalina ljeti bojom svojih modro ljubičastih cvatova osvježavaju pripadnici zvončića (Campanulaceae), velebitski endemi, prvo prozorski zvončić (Campanula fenestrellata), pa nešto kasnije Waldsteinov zvončić (Campanula waldsteiniana), koji više voli sjevernije položaje u stijenama te nježni velebitski zvončić (Campanula velebitica).

U području Ravnog dabra, velike udoline, nekada s njivama i košanicama te kukovima Čeline i Butinovači nalazimo na krvavog mlečića iz porodice mlječika (Euphorbiaceae), robusnu biljku koja u ljeto dobiva žarko crvenu boju. Nježna pjeskarica (Arenaria gracilis), biljka iz porodice karanfila (Caryophyllaceae), endemična je vrsta Dinarida i stanovnik pukotina stijena; iz iste je porodice i krški jaglac (Primula veris ssp. columnae), najčešći velebitski jaglac. Od porodice kaćuna (Orchidaceae) prisutna je vratiželja (Anacamptis pyramidalis), lijepih tamnocrvenih cvatova. Na gorskim livadama ili među stijenjem naći ćemo ljiljan zlatan (Lilium bulbiferum) iz porodice ljiljana (Liliaceae) koji posjeduje specifična rasplodna tjelešca ili bulbile.

Crvena iglica (Geranium sanguineum)

Ljiljan zlatan (Lilium bulbiferum)

Waldsteinov zvončić (Campanula waldsteiniana)

Crni dabar, tri kilometra dugačka udolina, okružena je s južne strane Dabarskim kukovima, u čijem su podnožju bukove šume. S drugih strana taj je dabar okružen šumama bukve ili na sjevernoj, sunčanoj strani šumom hrasta medunca i crnoga graba. Nekada živ i prepun stanovnika, danas je napušten a livade polako zarašćuje procesom sukcesije šuma. No, do podnožja Crnog dabra je do pred neko vrijeme trasirana i napravljena dobra šumska cesta poput zaloga za kakvu-takvu budućnost i povratak ljudi u ovu oazu mira i praiskonske čistoće jednostavnog življenja u skladu s prirodom u kojoj čovjek boravi. Mnogi bi teoretičari održivog razvoja jako mnogo mogli naučiti od nekadašnjih stanovnika velebitskih dabrova i dolaca! Na dnu Crnog se dabra mogu još naći ostatci nekadašnjih travnjaka s predstavnicima porodice trava (Poaceae) poput troskota ili rosulje (Agrostis stolonifera), sjajne smilice (Koeleria splendens), razne vrste ovsika, zamijenjeni ovsik (Bromus commutatus), uspravni ovsik (Bromus erectus) i meki ovsik (Bromus hordeaceus ssp. hordeaceus) te livadna vlasulja (Festuca pratensis). Na mjestu polja i stanova rastu obilato korovne i ruderalne biljke. Tu nalazimo od porodice dvornika (Polygonaceae) kovrčavu kiselicu ili konjski štavelj (Rumex crispus); od sljezova (Malvaceae) mošusni sljez (Malva moschata); od leptirnica (Fabaceae) velecvjetnu kukavičicu (Lathyrus latifolius) i svinjdušu (Lotus corniculatus). Štitarke (Apiaceae) su zastupljene divljim peršinom (Aethusa cynpium), brazdastom devesiljom (Ferulago campestris), kuminom (Carum carvi) i mrkvom (Daucus carota). Bodljasti stričak (Carduus acanthoides) tipičan je dvogodišnji korov, obilato rasprostranjen uz napuštene nastambe Crnog dabra.

Amfiteatar Stupačinova; lijevo Badanj, desno Dabarski kukovi, slijeva nadesno Vrani kuk, Žuti kuk, Kiza, Kuk od Pećica, Grabar, prijevoj Alaginac i Božin kuk

Planinski božur (Paeonia mascula)

Svilenasta bjeloglavica (Dorycnium germanicum)

Na kukove Butinovače nastavljaju se niži, neimenovani kukovi do Vranoga kuka, Žutoga kuka, Kize i Grabara, sve do prijevoja Alaginac – sve su to vrhovi između 1000 i 1300 m n. m. Tu ćemo, među kukovima, naći zaista prave »planinske vrtiće«, često gledano iz podnožja nepristupačne, ali znalcu, pažljivim nalaženjem nevidljivih stazica kroz šume i stijenje, relativno lako dostupne omogućavajući našem oku uživanje u njihovoj ljepoti. Stijenski klinčić (Dianthus integer) cvate ljeti bujnim i cjelovitoga ruba laticama bijele boje, dok je planinski božur (Paeonia mascula), robusna biljka, visine do pola metra, svakako najljepši ukras prekrasnih planinskih vrtića. U kasno proljeće i ljeti među kamenjem cvate alpska pavitina (Clematis alpina), gotovo do dva metra dugačka penjačica, pojedinačnih, najčešće svjetloljubičastih cvjetova. U sjeni i na vlažnim mjestima skriva se biljka iz porodice ljubica – dvocvjetna ljubica (Viola biflora). Kluzijeva petoprsta lijepa je jastučasta trajnica (Potentilla clusiana) iz porodice ruža (Rosaceae) koja cvate bijelo ružičastim cvjetovima a rasprostranjena je u istočnim Alpama i Dinaridima; istoj porodici pripadaju i osinica (Dryas octopetala), biljka pukotina stijena, velikih i lijepih, bijelih pojedinačnih cvjetova te grm modro zelena ruža (Rosa glauca), karakteristična biljka krša. Listopadni grm iz porodice likovaca (Thymeleaceae), planinski likovac (Daphne alpina), u svibnju i lipnju cvate cvjetovima bijele boje skupljenima u cvatove oblika glavice a mirisa vanilije. U pukotinama stijena i među kamenjem mogu se naći dva polugrma iz porodice usnača (Lamiaceae) – krški čubar (Satureja montana), bijelih cvatova i klasoliki vrisak (Satureja subspicata), crveno ljubičastih cvatova. Istoj porodici pripada i hrvatska bresina (Micromeria croatica), endem sjeverozapadnog dijela Dinarida, koja ljeti osvježava pukotine stijena svojim ljubičastim ili purpurnim cvjetovima. Sirištarama (Gentianaceae) pripadaju žuta sirištara (Gentiana lutea ssp. symphyandra) i tršćanska sirištara (Gentiana tergestina), česti stanovnici livada i travnjaka viših položaja. Ljiljan Katanijeve (Lilium martagon ssp. cattaniae) je endemična biljka Dinarida koju ćemo češće naći kako raste pojedinačno no u velikim skupinama, od tipične se vrste razlikuje tamno grimiznim cvjetovima. Svilenasta bjeloglavica (Dorycnium germanicum) iz porodice leptirnice (Fabaceae) karakteristična je biljka krških travnjaka.

Sedlo Alaginac, prijevoj između Crnog dabra i Stupačinova

Na prijevoj Alaginac nadovezuju se Ljubičko brdo (1320 m n. m.) i njegovi kukovi: Božin kuk, Ljubička greda te Medvjeđi kuk s Medvjeđim vratima. Ovdje caruju od karanfila (Caryophyllaceae) velebitski klinčić (Dianthus velebiticus), lijepih ružičastih do tamno purpurnih glavičastih cvatova i bijeli bebijski karanfil ili klinčić kamenjar (Dianthus petraeus ssp. petraeus) ukrašavajući ljeti stijene kukova i Ljubičkog brda; pridružuje im se i endemična biljka Dinarida Reichenbachova pušina (Silene reichenbachii), zelenkasto žutih latica. Krstašice (Brassicaceae) zastupaju ružičasta ilirska ljubovka (Malcolmia orsiniana ssp. angustifolia) i žuti vunasti gladuš (Draba lasiocarpa). Od leptirnica (Fabaceae) tu nalazimo bijelo žućkastih cvatova oblika glavice dinarsku oštricu (Oxytropis dinarica), endemsku vrstu Dinarida. Tu i tamo u svibnju i lipnju nailazimo na nježnu kockavicu (Fritillaria orientalis), pripadnika porodice ljiljana (Liliaceae), dok među stijenjem i na kamenjarskim travnjacima nalazimo ilirsku peruniku (Iris illyrica) iz porodice perunika (Iridaceae).

Stupačinovo

I na kraju spomenuti treba i zaravan Stupačinovo, koja se nalazi s južne strane Dabarskih kukova, s istoimenim zaselkom i izvorom Petrovac. Kada ovdje stupite prvi put u amfiteatar ispred Dabarskih kukova, imat ćete isti osjećaj kao onaj koji obilazeći stare zidine Rima stupi pred Kolosej ili kada u Parizu stanete pred Eiffelov toranj ili kada u Zagrebu stanete pred Katedralu. Odmah vam u misli naviru priče iz velebitskih bajki, o vječnoj borbi dobra i zla, o vilama, biljkama i životinjama te starosjediocima, očvrsnulima u borbi sa surovom prirodom ali gostoljubivima i spremnima podijeliti i ono posljednje što imaju s putnicima namjernicima. Priča je to o vječnoj borbi vode, oblaka, vjetra bure, vodotoka – svih onih koji svoje zapise ostavljaju na površini za nas mitske planine Velebita.