Tragovi praslavenske sakralnosti svadbenoga obrednog scenarija u međimurskoj svadbenoj dramskoj igri Baba gljive brala

Baba, gljiva i (sveta) svadba^[1]

Gljive su simbol bračne plodnosti/rodnosti i svekolikog obilja i boljitka ne samo na temelju asocijacije uz njihov oblik i erotsku simboliku nego i u ritualno-mitološkom kontekstu i uz njih povezanih sakralnih obilježja.

Dok bere gljive ili dok štedi u tzv. kasicama-prasicama/kasicama-gljivicama današnji moderni čovjek nije ni svjestan u kojoj se zamrznutoj starini kreće.

Simbolika rodnosti i plodnosti dobro je poznata i široko raširena u svadbenim običajima. Elemente iz tog obreda životnoga ciklusa, obreda prijelaza, neki su istraživači interpretirali kao mogući ostatak mita o božanskoj svadbi, oponašanje onoga što su činili bogovi kako bi se ponavljanjem osiguralo željeno – plodnost svadbenoga para i godišnje obnavljanje agrarnoga ciklusa (o tome su mnogo pisali M. Eliade, R. Katičić, V. Belaj i drugi). Svrha je ovog priloga međimursku svadbenu dramsku igru Baba gljive brala sagledati u potpuno novome istraživačkom kontekstu u kojem ta scenska igra nije još bila postavljena. Ukratko, ta folklorna svadbena predstavljačka tvorba pokušat će se upotrijebiti kao dokument agrafične kulture, izvor i put prema rekonstrukciji krhotina starijih vjerskih sustava, dotično prema tragovima praslavenske sakralnosti na temelju kojih bi se međimurska svadba mogla povezati s onom božanskom kao uzornim modelom svih svadbi.

Slika 1. Scenska igra Baba gljive brala, Goričan, 1975 (Hranjec 2011: 244)

Intrigantnosti teme, osim navedenoga, pridonosi i činjenica da dramsku igru Baba gljive brala, koliko mi je poznato, nije moguće pronaći nigdje osim u Prekmurju, Gornjem i Donjem Međimurju, u Podravini te kod prečkih Hrvata na mađarskoj strani. U toj međimurskoj dramskoj igri sudjeluje par »staraca«, baba i djed, par koji je itekako poznat i u mnogim drugim hrvatskim krajevima, ali i posvuda na jugoistoku Europe, dok srodne likove možemo naći i drugdje u Europi.

Slika 2. Baba i deda u svadbenoj dramskoj igri Baba gljive brala, Nedelišće, 1975 (Hranjec 2011: 243)

Slika 3. Motiv gljive kao simbol plodnosti na krpanim ponjavama (Zvonimir Toldi 1999: 45)

U dramskoj igri Baba gljive brala (slike 1 i 2) riječ je o čvrsto ukorijenjenoj igri u svatovske običaje s kostimografskom inverzijom spola – babu, naime, uvijek igra muškarac. Baba je groteskni lik koji ima prenaglašene spolne atribute – neprirodno velike grudi i trbuh kako bi bila »noseća«, iako već jedno dijete – lutku – nosi pod pazuhom. Zbor, kako saznajemo od S. Hranjeca, pjeva o babi, ali to u početku nije bila baba, nego djevojka koja je pri branju gljiva izgubila nevinost pa sada traži od svatova novčanu pomoć da doktori barberi (brijači koji su nekada pružali ljudima jednostavnije liječničke usluge) zašiju ranu zadobivenu pri preskakanju klade u šumi. Maskirani muškarac pokretima prati sadržaj pjesme, a oni mogu biti i dosta lascivni. U ruci joj je rekvizit lopar (široka lopata za stavljanje kruha u krušnu peć) na kojem je kredom ili ugljenom nacrtana »babina rana«, zapravo ženski spolni organ.

Slika 4. Svadbeni kolač gljiva
(Dragoslavec-Breg, 2012)

Baba u pratnji svojega »muža«, maskiranog muškarca s napravljenom grbom – pukljom – na leđima, među svatovima traži krivca za izvanbračnu trudnoću optužujući za očinstvo po funkciji uvaženije svatove. Slična je varijanta te scenske igre gdje baba ulazi u svadbenu prostoriju šepajući jer »si je razdrapila ranu«, a za njom ulazi nekoliko žena pjevajući istu pjesmu Baba gljive brala i unoseći na tanjurima »gljive« – usudila bih se reći obredne kolače u obliku gljiva. Motiv gljive javlja se dakle u međimurskoj svadbi ne samo u pjesmi nego i u opipljivome materijaliziranom obliku gljive: kolača gljive.

BABA GLJIVE BRALA

Baba gljive brala, po bukovi prahi/kladi,

Po bukovi prahi, po jalšovim strnišču.

Grabu/kladu preskočila,

Ranu razdrapila.

Plačajte katani doktore, barbere

Kaj bodo zašilji to čemerno rano

Koja me dostigla dok sem gljive brala,

Dok sem gljive brala na bukovi kladi/prahi.

Cijela ta scenska igra, nema sumnje, naglašava simboliku plodnosti i rodnosti, i inače dobro poznatu u svadbenim običajima. Osim njezina proklamiranoga afrodizijačkog svojstva, na prvi je pogled vidljivo da gljiva svojim oblikom sliči spoju muškoga i ženskoga spolnog organa te da je simbol ne samo plodnosti nego ujedno i bračne veze, sreće i životne snage. Etnolozima je dobro poznata monografija krpanih ponjava Zvonimira Toldija Dvoje leglo troje osvanilo, vunenih pokrivača kojima se prekrivao krevet u prvim godinama braka sa željom za plodnošću koju tim rekvizitom treba prenijeti na krevet, odnosno na mladi par. Iz autorova teksta saznajemo da je »motiv gljive najčešći na krpanim ponjavama, a vezen je u mnoštvu varijanata, u formi tek ‘iznikle gljive’, do ‘rascvjetane’ i uvijek je prikazan u presjeku – rentgenski, te stapka i klobuk gljive neodoljivo podsjećaju na muški i ženski spolni organ, odnosno njihovo spajanje u ritmu snošaja, jer se pravilno smjenjuju gljive razdvojenog klobuka i stapke, s onima u kojih je stapka duboko zarivena u klobuk«. Simbolični prizori na tim pokrivačima redaju se dakle, moglo bi se reći, vremenskim slijedom kao kakve sličice u stripu (slika 3).

Osim toga, u selu kraj Slavonskog Broda gljiva je izravni sinonim za ženski spolni organ:

Da znaš mili šta imam pod krili!?

Milo janje, lipo eklovanje.

Turi ruku, pa ćeš nać pečurku.

Oblik gljive, kako smo vidjeli, upućuje na plodnost, kao što u isti kontekst želje za plodnošću u braku u svadbenoj komediji Baba gljive brala treba smjestiti i opscenost pokreta babina pratioca, djeda, te izrazito slobodan lascivni dijalog svatovskih sudionika i babe. Izravnu erotsku simboliku u službi plodnosti pokazuje i lopar s nacrtanom babinom »ranom« (o kojoj se govori u pjesmi Baba gljive brala), a dakako i sami kolači gljive od tijesta s obojenim klobukom (slike 4 i 5) ili pak klobukom od polovice kuhanog bjelanjka jajeta, simbola života, periodične obnove prirode i plodnosti. Pa i neuobičajeno miješanje gljiva i voća (slika 5) – bilo to u obliku kolača – nalazi svoj smisao u predodžbi obilja zajedničkoj i voću i gljivama.

Svi ti detalji plodnosti, kao i dramska radnja, svode se na kraju na fačuka, izvanbračno, nezakonito dijete koje baba baca mladencima da bi i oni imali poroda. Pred nama su, vidimo, mnogobrojni elementi s izrazitom magijskom funkcijom za plodnost mladenaca tijekom obreda prijelaza – svadbe.

Osim u okviru erotske simbolike u službi puke magije za plodnost, gljive imaju svoje mjesto ne samo u mikologiji, znanosti koja proučava gljive, nego i u mitologiji. Gljive se, naime, povezuju s drugim svijetom i u ritualno-mitološkom kontekstu imaju svoju sakralnu simboliku. One se u raznim kulturama povezuju s nebeskim fenomenima, čak i sa samim nebom te se smatraju ispljuvkom božjim. S obzirom na to svojstvo treba izravnu prisutnost motiva gljive u međimurskoj svadbi pokušati približiti svadbenom obredu kao svetom činu kojim se pokušava oponašati božanska svadba. Naime, već je utvrđeno da »samo u primjeru da mi ljudi obavimo svadbeni obred onako kako su to činili bogovi u pravrijeme, možemo očekivati i u našem realnom braku plodnost kakva nam je posvjedočena mitskim događajem. To pak znači da je slavenski čovjek svojim svadbenim obredima oponašao ono što su činili bogovi...« (Belaj 1998: 208). Na drugi način ističe to Mircea Eliade (2002: 88): »Sakralnost žene dolazi od svetosti Zemlje. Ženska plodnost ima kozmički model: plodnost Terra Mater, univerzalne Roditeljice. (...) U drugim religijama kozmičko stvaranje ili bar njegovo dovršenje jest rezultat hijerogamije između Boga–Neba i Zemlje–Majke. (...) Kozmogonijski mit je uzorni mit u pravom smislu riječi: on služi kao model ljudskom ponašanju. To je razlog što se na ženidbu gleda kao na oponašanje kozmičke hijerogamije. (...) Božanski je mit postao uzorni model ljudskog sjedinjavanja«. Željena plodnost može se, dakle, osigurati samo ako ljudska svadba obredno slijedi božansku svadbu kao uzor, a mit o njoj kao kakav uzorni mit.

Slika 5. Svadbeni kolači gljive u posudi s kolačima u obliku raznovrsnog voća (Dragoslavec-Breg, 2012)

* * *

Treba se zapitati je li u međimurskoj svadbi, dotično u pjesmi i u dramskoj igri Baba gljive brala, moguće naći poneku krhotinu starijih vjerskih sustava, i najmanji trag svetosti svadbenoga obrednog scenarija u kojem bi gljive mogle imati neku ulogu.

Prema nadaleko poznatom ruskom filologu, akademiku Vladimiru Nikolaeviču Toporovu, podatci o gljivama u slavenskim predajama, uključeni u širi »gljivski« kontekst iz drugih predaja, mogu se uklopiti u »glavni« mit, onaj o borbi dvaju bogova – vrhovnoga boga gromovnika Peruna i Velesa, boga zemlje, vode i podzemlja. Postoji, naime živa slavenska predaja da se gljive pojavljuju na mjestu udarca munje, a da je za nicanje gljiva posebno pogodna »četvrtkova« oluja, očito oluja povezana s Perunovim danom četvrtkom. I nazivi za gljive odaju istu povezanost gromovnika Peruna i gljive – primjerice u slovenskom jeziku molnjena goba ili pak ruski naziv za gljivu gromovik.

U ukrajinskoj mitologiji naišla sam pak na fascinantan podatak da je za uspješno skupljanje gljiva potrebno valjati se i prevrtati se po zemlji pri prvom prasku groma, očito i tu u povezanosti s djelovanjem gromovnika Peruna i mjestom gdje udari grom. U folkloru je valjanje po zemlji, praroditeljici Magni Mater ili, primjerice, polaganje novorođenčeta na (Majku) zemlju, poznata praksa sa svrhom prenošenja snage zemlje na novorođenče. Nema sumnje da je zemlja kao praroditeljica poznata u kontekstu plodnosti, a sjetimo se da i gljiva može biti sinonim za ženski spolni organ (usp. već spomenuti primjer pečurke iz sela kraj Slavonskoga Broda), dakle biti u izravnoj povezanosti s plodnošću. O pospješivanju rasta gljiva udarcem o zemlju svjedoči i tradicija udaranja mjesta gdje rastu gljive klekovim prutom ili jednogodišnjim prutom lješnjaka, čime se očekivalo da će na tom mjestu narasti mnoštvo gljiva.

Slika 6. Grobnička baba (snimila Jelka Vince Pallua 1996)

Udaranje munjom, treskanje, Perunova je djelatnost, a o riječi treskati u značenju udarati mnogo je već pisano. Glagol treskati, osim u značenju grmjeti i sijevati, udarati i bučiti, ima povezanost i s udarcem cijepa pri mlaćenju žita, vršidbi, pri čemu se zrnje oslobađa iz klasja. Na isti se način udarcima munje/strelice koje šalje gromovnik Perun oslobađaju gljive iz zemlje. Toporov, dakle, uz pomoć udarca munje tumači ne samo oslobađanje zrnja iz žitnog klasa nego i oslobađanje, nicanje gljiva iz zemlje. Prikažimo to zorno usporedno:

udarac cijepa → oslobađanje zrnja žita iz klasja

udarac munje → oslobađanje/nicanje gljiva iz zemlje.

Pretpostavljam da je rijetko koji današnji berač/sakupljač gljiva svjestan ključnog značenja usporedbe da netko/nešto »raste kao gljiva poslije kiše«, bolje reći poslije protresanja zemlje udarcem groma. Naravno da je kiša važna za nicanje gljiva, no kiša je samo posljedica oluje koju šalje Perun udarajući munjama i treskajući njima o zemlju. Ne pokazuje li to upravo spomenuta praksa udaranja o zemlju prutom za dobru berbu gljiva kao čin analogne magije koji bi mogao biti odjek i trag nekadašnjega živog vjerovanja u efikasnost Perunova čina – treskanje munjom za rast gljiva?

Povezanost gljiva i, posredno, žitnog zrnja, simbola plodnosti, tj. njihova proizvoda u obliku kruha, pronašla sam u jednoj ukrajinskoj legendi iz Prikarpaća u kojoj se tumači postanak gljiva. Ta legenda glasi ovako: Sveti Petar, lutajući s Isusom, jako ogladni i krišom zagrize komadić kruha. Da bi odgovorio na Isusov upit, Petar je morao ispljunuti kruh i iz toga su nastale gljive. Druga legenda nešto je jednostavnija, a kaže da su mrvice kruha padale sv. Petru pa su od njh nastale gljive.

Bismo li tu mogli naslutiti interpretatio christiana u kojoj je došlo do zamjene vrhovnoga boga Peruna svetim Petrom, Petrom stijenom kojemu je Isus povjerio ulogu glave Crkve i koji drži ključeve Kraljevstva? Je li na to mogla utjecati i glasovna sličnost imena Perun i Petar (dva »Pere«)? Uostalom, povezanost žita/kruha i sv. Petra, 29. lipnja, vidljiva je u narodnom vjerovanju da nekoliko svetaca koji hode kalendarskim redom od sv. Jurja do sv. Ilije pridonose rastu i bujnosti žita, pa tako i sv. Petar. Osim toga, motiv o postanku gljive kao ispljuvka božanstva poznat je i raširen motiv stariji od one kristijanizirane predodžbe o sv. Petru.

Osim motiva gljive kao ispljuvka božanstva naći ćemo kod Toporova i motiv gljive kao izmeta ili pak urina božanstva. No, zanimljivija je vjerojatno još starija predodžba o postanku gljiva iz sjeverozapadnog Tadžikistana u kojoj je, kako doznajemo također od Toporova, uključeno žensko božanstvo – Velika majka. Prema tim vjerovanjima, grom nastaje kad nebesko božanstvo poznato kao Mama, Velika Majka, istrese iz svojih dugih gaća uši koje se, kad padnu na zemlju, pretvaraju u gljive.

* * *

Neki od primjera koji slijede više su poziv na razmišljanje nego konačna rješenja. No, prije njih željela bih istaknuti zašto sam za ovaj prilog odabrala baš međimursku scensku igru Baba gljive brala. Očito me u tome privukao lik babe, baba kojom sam se bavila u članku »History and Legend in Stone – to Kiss the Baba«. Da je monolit baba ženski kultni supstrat plodnosti i blagostanja, potvrdile su popratne pojave koje sam tijekom dužega terenskog istraživanja pronalazila u Istri i Primorju, a koje su se tada postupno otkrivale kao konstanta uz sve pronađene slučajeve: sveprisutan element vlage/vode, darivanje babe žitom, vinom itd. te legenda o ljubljenju babe. Sve te konstante 1996. godine pošlo mi je za rukom utvrditi i uz pronađenu babu iz Grobnika kraj Rijeke (slike 6 i 7) kao jedini primjerak koji nije amorfni monolit, nego, štoviše, lik s izrazitim ženskim atributima, a kojim sam potvrdila da i one amorfne babe kojima sam se bavila na Krku, u Istri i na Velebitu doista personificiraju ženski lik. Grobnička baba groteskni je ženski lik isklesan u živoj stijeni, nešto veći od prirodne veličine, s velikom glavom te velikim grudima i bokovima. Grotesknost u obliku neprirodno velikih bokova i grudi napunjenih slamom naći ćemo i kod babe u međimurskoj scenskoj igri Baba gljive brala. Kao i sve ostale amorfne babe, i ova je grobnička baba »šmrkava i blatna«, kako o njezinoj mokrini svjedoče stanovnici toga kraja, a što je vidljivo i po crnome vodenom tragu duž čitavoga kamenog lika.

Ne treba ovdje mnogo duljiti o sveprisutnom obilježju vode, vlage, mokrine, elementu koji se povezuje uz veliku božicu Mokoš, čije se ime i izvodi iz toga korijena. Osim toga, u Katičićevoj Gazdarici na vratima u odjeljku »Mokra Mokoš na močilu« naći ćemo da dijalektalni ruski izraz mokosja znači »laka žena« te da je mokrina u žena znak za »ne­urednost«, neuredno spolno ponašanje. Treba primijetiti da neuredno, tj. vulgarno, promiskuitetno ponašanje u velikoj mjeri nalazimo i kod babe u igri Baba gljive brala, o čemu je već bilo dosta govora. Osim toga, kod obiju baba naći ćemo groteskno preuveličane spolne atribute, kao i element darivanja.

U konačnici, mogli bismo ustvrditi da i baba i gljiva utjelovljuju jedno te isto – ženski spolni organ i kroz to plodnost, toliko tražen budući atribut novoga bračnoga para, na različite načine posebno naglašavan tijekom svadbenoga obrednog scenarija. Osim toga, treba primijetiti da se i baba i gljiva pojavljuju kao obredna peciva upravo pod tim nazivima – »baba« i »gljiva«. O kolačima gljivama koji se stavljaju pred mladence već je bilo govora, a kruh »baba« se peče za krsnu slavu, koji gost poljubi nakon što čestita slavu. Praksu ljubljenja – kako grobničke babe tako i amorfnih baba – posvjedočenu tijekom već spomenutoga terenskog istraživanja 1996. godine, mogli bismo usporediti s ljubljenjem slavskog peciva »baba«.

Vidjeli smo da je za nicanje gljiva osobito pogodna »četvrtkova« oluja, oluja na četvrti dan u tjednu, dan koji pripada Gromovniku, dan najznačajnijega germanskog boga Donara koji se nekada slavio kao blagdan. Svakako tu treba povezati ime germanskoga boga Donara s njemačkim nazivom za četvrtak – Donnerstag (od glagola donnern/grmjeti), dan koji ne samo da je također dan slavenskoga boga, gromovnika Peruna, nego i dan kad je upravo zbog njegovih udaraca munjama o zemlju najbolja berba gljiva.

Slika 7. Grobnička baba i autorica članka (snimila Zdenka Novačić 1996)

Povezanost svadbe i gljive, dotično svadbe i četvrtkove oluje poslane od boga Peruna pogodne za nicanje gljiva, možemo uočiti u Hillerovoj natuknici »četvrtak«, dan koji se dugo smatrao najomiljenijim društvenim danom, a oluje četvrtkom neopasnima. Značenje tog dana za svadbe regionalno se razlikovalo: tamo gdje je još nesvjesno postojala prvobitna funkcija Donara kao boga pravnog poretka, četvrtak se smatrao pogodnim danom za vjenčanja, dok ga se u drugim krajevima izbjegavalo jer će inače »u braku grmjeti«. Na temelju izrečenoga spona između svadbe i gljive mogla bi se postaviti u mitološko-božanski kontekst. Konačno, već smo istaknuli da su se gljive smatrale hranom bogova pa se onda svadbeni kolači gljive mogu smatrati božanskom hranom, upravo onakvom kakva i priliči uzvišenom trenutku svadbe kojom se, kako je rečeno, treba (i time) imitirati ona božanska.

Bismo li u sklop svadba–gljiva mogli postaviti još jedan međimurski svadbeni element, svadbeno žensko kolo koje se u Međimurju pleše neposredno nakon dramske igre Baba gljive brala? Riječ je isključivo o ženskome kolu, dok jedan muškarac pleše iza njih i drži bocu koju, kad pjesma stane, stavi iza bilo koje od plesačica, koja tada tobože sjedne na nju. Bismo li to kolo mogli interpretirati simbolikom koju smo zorno vidjeli na slavonskobrodskim vunenim pokrivačima s gljivama – klobucima i stapkama, ženskim i muškim spolnim organima? U ovom slučaju žensko kolo (koje se, kako je rečeno, izvodi neposredno nakon dramske igre Baba gljive brala, a koje bih bez ustezanja nazvala obrednim kolom) moglo bi predstavljati klobuk gljive, ženski spolni organ, a boca njezinu stapku koja, sjedanjem na nju, također ulazi u klobuk gljive uz višekratno ponavljanje kao i na vunenim pokrivačima (usp. slika 3). No, svakako bi u tom slučaju staklo zamijenilo stariji tradicijski materijal, primjerice keramiku od koje su načinjene i bidre, keramičke posude za pečenje raznih kolača bidrenjaka koje na glavi nose mlade snahe i udavača pri još jednom obrednom plesu također za plodnost – svadbenom plesu Bidre. U svakom su slučaju stihovi pjesme Baba gljive brala lascivni i u izravnoj povezanosti s plodnosti i rodnosti bračnoga para. Potvrđuje to i najnovije terensko istraživanje koje je pokazalo da se uz tu dramsku igru pjeva(lo) bezbroj verzija, već prema mašti mužikaša, ali da svaka inačica počinje stihom Tri su dekle k...a vlekle.

Gljive tako, kako vidimo, postaju simbol (u ovom članku razmatrane međimurske) bračne plodnosti/rodnosti i svekolikog obilja i boljitka ne samo na temelju asocijacije uz njihov oblik i erotsku simboliku, o kojoj se više govorilo u prvom dijelu članka, nego i na temelju uz njih povezanih izrazitih sakralnih obilježja. Svakako je poticajno sjetiti se iz naših djetinjih dana štednih drvenih gljivica – »kasica prasica«, bolje reći, »kasica gljivica«. Oba pojma, međutim – i prase i gljiva (kako smo za gljivu pokušali u članku pokazati) – simboli su obilja i plodnosti, no kolokvijalno se uvriježio ovaj prvi.

Scenskoj igri Baba gljive brala, zaključimo u osnovnim crtama, pokušalo se u članku prići na potpuno nov način – shvatiti ju, a onda i protumačiti, kao predstavljački oblik koji bi i danas mogao predstaviti nekadašnji praslavenski obredni scenarij svadbe (ili neke njegove elemente) koji ponavlja božansku svetu svadbu kako bi se, jedino na taj način, osigurala željena plodnost i svaki boljitak u braku. Na temelju tako predstavljene cjeline, ali i posebno na temelju višestruko utvrđenih pojavnih i simboličnih poveznica između babe, gljive i (svete) svadbe, nedvojbeno je potvrđena plodnost/rodnost i svekoliko obilje toliko potrebno budućem bračnom paru.

Osim toga, na temelju dviju ukrajinskih legendi iz Prikarpaća, utvrđena je moguća kristijanizacija legende o nastanku gljiva, gdje je Perun zamijenjen sv. Petrom, a u kojoj se nastanak gljiva tumači ispljuvkom božjim komadića kruha.

Uzmemo li u obzir preduvjet za uspješno skupljanje gljiva (a pokazali smo u članku da je gljiva ujedno sinonim za ženski spolni organ) – već spomenuto pri prvom prasku groma valjanje po zemlji, praroditeljici Magni Mater, pa i istaknuto polaganje novorođenčeta na (Majku) zemlju, a isto tako i babin rekvizit lopar s nacrtanom »babinom ranom«, uza sve ostale njezine prenaglašene spolne atribute (kao i kod posebno istaknute grobničke babe) – u sklopu isprepletanja motivike i simbolike babe, gljive i svadbe, gibamo se u području naglašene simbolike plodnosti i rodnosti (Majke) zemlje kao praroditeljice, one koja će novom bračnom paru osigurati bračnu sreću, plodnost i opći boljitak. Sličnog značenja sačuvao se scenarij u makedonskom svadbenom obredu gdje najstarija žena u selu (! – ne predstavlja li baš ona upravo spomenutu praroditeljicu?), na makedonskom baba, jednom nogom staje na stol, a drugom na kadicu, prilikom čega se, uz prolaženje mladoženje i mlade, magičnim formulama potiče rodnost.

* * *

Na kraju, kod pjesme i predstavljačkog oblika Baba gljive brala treba postaviti ključno dodatno pitanje: može li se, osim u pjesmi, i u ovom predstavljačkom obliku razotkriti predstavljen nekadašnji pretkršćanski svadbeni običaj s obrednim svadbenim scenarijem koji ponavlja božansku svetu svadbu? Etnologija i kulturna antropologija u raznim predstavljačkim oblicima vide svojevrsni prikaz zbilje seljačkog života, nekoga narodnog običaja kod kojega se posebni »glumci«, svirači ili i sami svatovi, preoblače i maskiraju stvarajući iluziju kako se običaj stvarno odvija. I nama bi u predstavljačkom obliku Baba gljive brala bilo zanimljivo vidjeti prikaz zbilje seljačkog života. No nas za našu vrstu istraživanja ne bi u tom scenskom obliku zanimala spomenuta zbilja seljačkog života današnjice, nego nekadašnja životna zbilja. Zanimao bi nas prikazani narodni običaj, svadba kao zbilja odjeka i imitacije božanske svadbe iz stoljetnim velovima obavijenih pretkršćanskih vremena.

Upravo te nama teško čitljive poruke, krhotine nekadašnje kozmičko-obredne funkcije (premda danas zaboravljene u njihovu osnovnom obliku i zamijenjene zabavljačkom, društvenom, ekonomskom, pukom magijskom ili kojom sličnom funkcijom) treba shvatiti ozbiljno i kao znakove, izvor i put prema mitskoj pozadini, mogućim tragovima starijih vjerskih sustava – praslavenskoj sakralnosti. Treba ih shvatiti kao mogući dokument agrafične kulture za rekonstrukciju tragova zaostalih danas tek u obliku ulomaka izgubljenoga obrednog značenja, a na temelju kojega smo u ovom prilogu međimursku svadbu nastojali usporediti i povezati ju s onom božanskom kao uzornim modelom svih svadbi. n

Belaj, Vitomir. 1998. Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. Zagreb: Golden Marketing.

Eliade, Mircea. 2002. [1957]. Sveto i profano. Zagreb: AGM.

Hiller, Helmut. 1986. Sve o praznovjerju. [Lexikon des Aberglaubens, München: Süddeutscher Verlag GmbH].

Hranjec, Stjepan. 2011. Međimurski narodni običaji, Čakovec: Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu i Zrinski d. d. Čakovec.

Katičić, Radoslav. 2010. Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Zagreb – Mošćenička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska i Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga.

Katičić, Radoslav. 2011. Gazdarica na vratima. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Zagreb – Mošćenička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska i Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga.

Toldi, Zvonimir. 1999. Dvoje leglo troje osvanilo: magijski simboli plodnosti, sreće i zaštite od uroka. Slavonski Brod: Muzej Brodskog Posavlja.

Toporov, Vladimir Nikolaevič. 1985. »On the semiotics of mythological conceptions about mushrooms«. Semiotica – Journal of the International Association for Semiotic Studies, vol. 53–4: 295–357.

Toporov, Vladimir Nikolaevič. 2002. [1998]. Predzgodovina književnosti pri Slovanih – poskus rekonstrukcije (Uvod v preučevanje zgodovine slovanskih književnosti). Ljubljana: Zbirka Županičeva knjižnica, št. 9.

Vince Pallua, Jelka. 1995/1996. »History and Legend in Stone – to Kiss the Baba«. Studia ethnologica Croatica, vol. 7/8: 281–292.

Vince Pallua, Jelka. 2004. »Vlažni monoliti babe – ženski kultni supstrat plodnosti i blagostanja«. U Žene u Hrvatskoj – Ženska i kulturna povijest, ur. Andrea Feldman. Zagreb: Institut »Vlado Gotovac« i Ženska infoteka, 21–32.

Voitovič, Valerij. 2005. Hribi. Ukrajinska mitologija. Kijev: Libid.