Tradicija u suvremenom ruhu

Damir je Pešorda (Grude, Hercegovina, 4. siječnja 1961) u široj javnosti više poznat kao bridak i inovativan politički analitičar i polemičar. Iz tog područja objavio je knjige: Žohari, identitet i Milevine formule (2006), Brod budala (2009) i Nametnička kultura/Ogledi o društvenim i kulturnim pitanjima (2014). No, riječ je o vrsnom ukrajinistu, članu znanstvene zajednice s doktoratom (po struci je kroatist i ukrajinist) te pjesniku modernoga poetskog diskursa. Kao ukrajinist napisao je više studija i članaka s ukrajinskim temama, mnogo prijevoda ukrajinskih autora, među kojima je vrlo značajno djelo Antologija suvremene ukrajinske književnosti (suprireditelji Galyna Kruk, Ljudmila Vasiljeva, preveli Damir Pešorda i Ljudmila Vasiljeva), Osijek: Filozofski fakultet, 2008.

Na književnom polju, osim kao pjesnik, D. Pešorda se potvrdio kao novelist, pisac kratkih priča (Tetka u torbi, Matica hrvatska – Ogranak Osijek, 2007) i kritičkih prikaza.

Godine 2008. D. Pešorda je objavio zapaženu zbirku stihova pod naslovom Različite pjesme (naklada »K. Krešimir«, Zagreb). U toj zbirci u osnovi pjesničkog rukopisa bila je diogenovska pozicija, odnosno filozofski diskurs grčkih kinika ili cinika, s Heraklitovom maksimom (glasoviti fragmenti) »Pantha rei« – »Sve teče«. Dakako, dao je znati da poznaje cjelokupnu filozofsku baštinu, ali i poetsko iskustvo ruskih klasika. Međutim, u toj zbirci, kao i u ovom ciklusu pjesama koji predstavljamo, evidentno je kako Pešorda nije heraklitovac u svjetonazorskome smislu. On je ukorijenjen u kršćanstvo s njegovim Memento mori, ali u i vlastiti hrvatski bitak s njegovim Eshatonom. On je poštovatelj kulturne baštine judeokršćanskog naslijeđa. Vrlo znalački tu baštinu odijeva u suvremeno poetsko ruho.

Ovom prilikom govorimo o ciklusu Pešordinih pjesama pod naslovom Muškarci u suterenu. Kako je naslovom sugerirano, riječ je o modernoj lirici koja propituje suvremenu stvarnost, poglavito duhovnost s pomalo ironijskim odmakom. Takav odmak pomaže ublažiti oštrinu iskaza, ali i udaljiti se od razine educiranja i moraliziranja, kako bi se sačuvalo poetsko tkivo pjesama. Takav poetski diskurs u svjetskoj književnosti njegovao je Jehuda Amihaj, veliki suvremeni izraelski pjesnik.

Primjer je uspješne simbioze navedenih silnica, uz oslon na tradicijski pjesnički rekvizitarij, pjesma »Kasna davorija«. S druge strane imamo pjesmu »Heraklit«, u kojoj autor otkriva mudru zabrinutost zbog stanja stvari, sukladno Heraklitovoj dijalektici koja nas uči kako »sve teče« te na tom svijetu »vječna samo mijena jest«.

U ciklusu pjesama Muškarci u suterenu Pešorda nastavlja s temeljnim odrednicama koje su obilježile prethodnu njegovu zbirku pjesama, a to su:

– ironijski odnos prema vlastitom životopisu:

Ima u životu točka što ga dijeli,
Od koje stvari krenu nekako lako.
I sve smo negdje već vidjeli,
I sve znamo kako.
(iz pjesme »Kraj prozora u jesenje predvečerje«);

–asimilacija ulomaka iz povijesne memorije:

vidjeh ali se ne zadivih
dok se nije ponovilo
čuh ali ne razumjeh
dok se nije ponovilo
ponavljanje svemu daje oblik, mjeru i težinu
sve što znamo o ocu
došlo je po sinu
(»ponavljanje«);

–oslonac na pjesničko naslijeđe kršćanskog nadahnuća:

Kao i svakog ljeta posjetismo Međugorje.
Oko brončanog Krista u natprirodnoj veličini
tiskalo se mnoštvo. Protežući se
ljudi su rupčićima ili prstima hvatali jedva zamjetnu vlagu

s Kristova boka i činili njome znak križa na čelu.
(iz pjesme »Brdo ukazanja«);

– uvažavanje poetike društvenog aktiviteta:

ne dam da me slome
dugo sam se kalio
čeličio, oštrio, brusio
iskopao opkop, iskovao oklop
i nema nevolje koju nisam iskusio
(iz pjesme »polje«);

– poigravanje filozofsko-teološkim istinama:

……….
što nas smrtne pričešćuje
i liječi –
riječi, samo riječi …
(iz pjesme »samo riječi«).

Rukovet pjesama Muškarci u suteren dobro su i poticajno pjesničko štivo. Navedene odrednice pokazuju kako je riječ o oblikovanom poetskom rukopisu. Pešordine su pjesme zanimljive, misaono utemeljene u duhovnost zapadne hemisfere, a korijenjem u nacionalnu književnost. Ironijski diskurs svim pjesmama daje lakoću i poletnost, a da u isto vrijeme predmetno-tematska danost ne gubi ništa na ozbiljnosti i težini.

Pešorda postojano izgrađuje vlastiti pjesnički rukopis, a to je cilj svakog uspješnog autora.