Tko su i kakvi bili kneževi željeznoga doba?

Kada se prije nekoliko mjeseci pojavila knjiga Kneževi željeznoga doba netko reče da naslov knjige nije dobar jer je dvosmislen, očito shvativši izraz »željezni« kao metaforu i aludirajući na »željeznoga kancelara« ili »željeznu/čeličnu lady«. No, u ovome slučaju nije riječ o prenesenom značenju. Riječ je o željeznom dobu kao strukovnom nazivu za ono razdoblje u periodizaciji prapovijesti Europe kada je željezo kao metal ušlo u široku uporabu. Doduše, moglo bi se to doba opisati i kao kruto, tvrdo, okrutno – uostalom činili su to neki antički, grčki i rimski pisci smatrajući kako je prošlost ljudskoga roda počela idilično kao zlatno doba, da bi u njihovo, željezno doba, postala mračna, tvrda i okrutna. Knjiga Kneževi željeznoga doba ipak spomenuto razdoblje, okvirno datirano između kraja 9. i 5. stoljeća prije Krista, oslikava drugačijim, raznolikijim bojama. Ona je iscrpna antropološko-sociološka studija koja propituje različite aspekte života ljudske zajednice na isteku prapovijesnoga i početku povijesnoga razdoblja. A to znači da ćemo naša znanja o njoj još uvijek većim dijelom crpiti iz materijalne ostavštine i materijalnih tragova, dakle koristeći se arheološkim metodama, a manjim dijelom, i uglavnom posredno, iz pisanih i literarnih izvora nekih susjednih joj zajednica koje su zahvaljujući pismu i pismenosti već ušle u povijesni tijek vremena. Za dobar dio Europe, a tu su uključeni i prostori današnje Hrvatske, te su željeznodobne zajednice poistovjećene s pojmom halštatske kulture. Mnogi će reći kako je upravo halštatska kultura prvi pokušaj stvaranja europskoga jedinstva. Nije li se izlazak knjige s takvom tematikom simbolički zgodno poklopio s pristupom Hrvatske Europskoj uniji? Iako u uvodu autor navodi kako se današnje hrvatske zemlje nalaze na razmeđu triju velikih kulturoloških krugova, srednjoeuropskoga, sredozemnoga i istočnoga stepskoga, što često samo po sebi podrazumijeva položaj na periferiji svakoga od tih krugova, ova nam knjiga pokazuje da tomu i nije baš tako. Naime, zajednice koje su tu živjele zapravo su imale ponajbolji uvid u sve što se u tom vremenu događalo u sva tri spomenuta svijeta i to im je omogućilo kontrolu komunikacije među njima, ali i aktivno sudjelovanje u oblikovanju te komunikacije. Novi rezultati istraživanja, i našega prostora i onoga okolnoga, ali i nove, drugačije interpretacije dobivenih rezultata sele prostor naše zemlje s kulturološke periferije u središte važnih zbivanja koja vode prema stvaranju poznate nam slike željeznodobne, odnosno halštatske Europe.

Zašto kneževi? Taj pojam nipošto ne smijemo asocirati s jednakim nazivom ili titulom koja se koristi u društvenoj strukturi srednjega i novoga vijeka. On ovdje slikovito pokazuje raslojenost halštatskoga društva, postojanje nekakvih poglavara i/ili poglavica čija se sjedišta i grobovi ističu u masi običnoga puka i koji zorno pokazuju njihovo mjesto i važnost u društvu. U novije se vrijeme sve češće u stručnim i znanstvenim radovima rabi izraz »elita« kao neutralniji, ali »Kneževi željeznoga doba« ipak bolje i privlačnije zvuči nego »Elite željeznoga doba«. I bolje se slažu s ilustracijom na naslovnici!

Kako bismo upoznali željezno doba, važno je upoznati se i s onim događanjima koja mu prethode, a to je u ovome slučaju kasno brončano doba. Stoga knjiga i počinje poglavljem znakovita naslova »Vrijeme promjena«, u koje nas slikovito uvodi fotografija modela obrednih kola s pticama-vodaricama, načinjenog od bronce, ali i s detaljima od željeza. Slika tako simbolizira s jedne strane stari, brončanodobni svijet s njegovim ritualima, ali i označuje kretanje, seobe i promjene prema novom. Staromu brončanodobnom svijetu autor suprotstavlja osvit željeza, pri čemu će čitatelja upoznati s kronološkim dilemama i prijeporima (ponajprije se to odnosi na pitanje kada završava brončano, a počinje željezno doba), razvojem i važnošću tehnologije proizvodnje željeza i kako se to odražava na kulturu i društvenu strukturu ljudskih zajednica. Slijedi analitički prikaz sveobuhvatne slike halštatskoga kulturnoga kompleksa, odnosno Europe u starijem željeznom dobu ilustriran dvama značajnim vremenskim i prostornim markerima, gradinskim naseljem i velikim grobnim humkom-tumulom u nizini ispod njega. Unutar poglavlja posebno je i grafički izdvojeno 12 najvažnijih i najpoznatijih lokaliteta halštatskoga kulturnoga kompleksa, a među njima ćemo uz takve europske znamenitosti kao što su eponimni Hallstatt u Austriji ili Hochdorf u Njemačkoj ili pak francuski Vix-Mont Lassois bolje upoznati i dva naša: Budinjak na Žumberku i Kaptol u Požeškoj kotlini. Nije to bez razloga ili tek subjektivni odabir autora, nego zato što su ta nalazišta i objektivno našla svoje mjesto u europskoj prapovijesnoj znanosti.

Središnji, dakle, glavni dio knjige posvećen je pojedinim aspektima života halštatskih zajednica koji su ih i oblikovali kao izdvojene i prepoznatljive kulturološke skupine. Taj je dio doista prava antropološko-sociološka studija jednoga razdoblja u povijesnom razvoju ljudskoga roda. Zapravo je riječ o nekoliko zasebnih tematskih poglavlja od kojih svako može funkcionirati kao samostalna cjelina, ali opet su sva ona brojnim, jače ili slabije vidljivim sponama isprepletena u homogeno tkanje priče o jednome vremenu i njegovim sudionicima.

Tako se autor bavi trgovinom i razmjenom, odnosno mrežom i kontaktima između zajednica zapadne i srednje Europe te Sredozemlja i istočnih stepskih područja, što je bio vrlo važan čimbenik u njihovu gospodarskom, društvenom i duhovnom oblikovanju. I nije riječ tek o pukoj razmjeni određenih proizvoda, nego se tu govori i o lančanoj trgovini te o razmjeni prestižnih dobara, a autor pokušava utvrditi je li samo riječ o slobodnoj trgovini ili je već moguće govoriti o tržišnoj razmjeni dobara. Što su »barbarske« halštatske populacije mogle ponuditi razvijenom antičkom svijetu? Ponajprije sirovine, osobito rude različitih plemenitih metala, ali i kožu, krzno, med. Sami su pak, poglavito onaj elitni sloj, nabavljali grčke i etrurske proizvode umjetničkog obrta, ali i vino. Prateće karte zorno pokazuju putove kolanja i razmjene određenih dobara. U društvenoj hijerarhiji posebno mjesto zauzimaju ratnici pa je i njima kao društvenoj eliti posvećeno cijelo poglavlje. Oni su i u arheološkom smislu najvidljiviji, kako u prikazima situlske umjetnosti, tako i u grobnoj opremi i prilozima. Iz istih tih arheoloških izvora, ali i iz indirektnih pisanih izvora antičkih autora, vrlo lijepo možemo upoznati još jedno osebujno obilježje halštatskoga svijeta, a to je običaj gozbovanja. Navedeni nam izvori opisuju i pokazuju sudionike u gozbama, scenografiju prostora u kojima su se gozbe odvijale, pokućstvo, pribor za pripremanje hrane, posude za piće, popratne manifestacije poput glazbe i plesa, sportskih igara i natjecanja, priča i predanja kojima je svrha naglasiti štovanje predaka itd. Sve to pokazuje koliku su važnost imale gozbe kako u društvenom tako i religijsko-kultnom smislu. Nije autor zaboravio ni ulogu i položaj žene u halštatskom društvu pa se u posebnom poglavlju pita je li njezin društveni status bio tek pripisan, dakle odraz njezina muškog partnera, ili postignut, što bi značilo da su i žene mogle biti vladarice u punom smislu te riječ. Za ta je pitanja našao dovoljno materijala u bogatim ženskim grobovima poput onoga kneginje iz Vixa. Halštatska religija također je tema o kojoj nam spoznaje nude arheološki ostatci, ali i drevni literarni izvori koji autora navode da o njoj razmišlja u kontekstu mitova i heroja antičkoga svijeta (grčkoga, etrurskoga) i da propitkuje egejske koncepte, osobito u tzv. istočnom halštatskom krugu. U ocrtavanju religijskoga sustava halštatskoga svijeta autor će se ponovo dotaknuti i ritualnih gozbi i uloge žene i religijskih dimenzija pogrebnih rituala. A izvrsnu ilustraciju za sve te aspekte naći će u osebujnom umjetničkom izričaju nekih halštatskih zajednica, u tzv. situlskoj umjetnosti – umijeću izrade metalnih, uglavnom brončanih posuda i dijelova nošnji koji su ukrašeni iskucavanjem različitih geometrijskih i vegetabilnih motiva te osobito zanimljivim narativnim prizorima. Oni vrlo jasno pokazuju različita događanja u životu halštatskih populacija: lov, gozbe, utrke, pogrebne povorke, bitke...

Pogrebni ritual duboko je ukorijenjen u svim prethodnim temama, ali njegova složenost i višeznačnost zahtijevala je i zasebnu raspravu jer odnos prema pokojnicima i postupanje s njima nisu samo odraz religijskih shvaćanja i potreba nego i težnji za prostornim i vremenskim kontinuitetom. Iako autor ističe kako je kulturna povijest halštatskih zajednica više povijest mrtvih nego živih s obzirom na činjenicu da daleko više podataka o njima dobivamo iz grobova, ipak se u posljednjem poglavlju osvrće i na naselja kao prostor živih. Razmišlja o njihovu oblikovanju u prostoru, odnosu prema prirodnim izvorima, ali i međusobnom odnosu te o njihovu značenju u društvenoj stratifikaciji. Pita se jesu li ona monumentalna, dobro utvrđena naselja bila tek pribježišta u vremenu općih opasnosti, rezidencijalna sjedišta poglavara-kneževa, vojne ili vjerske elite ili upravna središta centraliziranih, hijerarhijski ustrojenih zajednica.

U čemu je vrijednost ove knjige? U znanstvenom pogledu ona je temeljit i podroban sintezni prikaz i analiza najnovijih dostignuća u različitim oblicima proučavanja halštatske kulture u onome dijelu Europe koji obuhvaća i neka područja današnje Hrvatske. U tom smislu pripada korpusu proučavanja povijesti hrvatskih zemalja i čini neizostavnu kariku u poznavanju kronološkoga razvoja povijesnih događanja. Svakako valja naglasiti da se knjiga temelji na izvornim autorovim terenskim istraživanjima, u prvome redu sada već i u europskim relacijama poznatog i priznatog nalazišta u Kaptolu kod Požege, potom na komparativnim studijama s drugim nalazištima i nalazima te na vrsnom poznavanju i kritičkom sagledavanju i vrednovanju relevantne literature. Svojim je interdisciplinarnim antropološko-sociološkim pristupom knjiga pionirsko djelo u okvirima hrvatske arheološke literature, ali unatoč tomu ostaje čvrsto utemeljena na konkretnim arheološkim nalazima i kontekstima, odnosno tradicionalnim pristupima srednjoeuropske arheološke škole. Teme kojima se knjiga bavi općeljudske su i zajedničke raznim kulturama i zajednicama pa, iako su u ovoj knjizi proučavane na primjeru halštatske kulture i njoj pripisanih zajednica, modeli koje autor iznosi mogu su primijeniti i na druge zajednice istoga, ali i drugih razdoblja. Ne manje važna činjenica jest i to da knjiga ima sva obilježja vrsnoga sveučilišnog udžbenika, što je određeno i samim habitusom autora, arheologa-istraživača i sveučilišnog nastavnika. No, osim studentima arheologije korisna će biti i studentima povijesti, povijesti umjetnosti, povijesti religije, antropologije. Pisana pristupačnim i zanimljivim stilom, raskošno ilustrirana crtežima, fotografijama, kartama i preglednim tablicama kroz koje se čitatelj upoznaje s najvažnijim i najreprezentativnijim nalazima halštatske kulture, knjiga može privući pozornost i širega čitateljstva, osobito onoga koje upoznavanjem, spoznavanjem i razumijevanjem prošlosti želi bolje spoznati i sebe sama.