Čovjek i priroda nerazdvojno su vezani i teško je navesti prijeloman trenutak u složenom »nijemom dijalogu« ljudske vrste i biljaka koji bismo bez prijepora mogli nazvati sudbonosnim. Biljni su organizmi još i prije nastanka vrste Homo sapiens presudno utjecali na razvoj hominida jer su njihovi organi oduvijek služili kao hrana, piće, oruđe, građevni i odjevni materijal, a potom kao lijek istima, pa su kao takvi neodvojivi od evolucije ljudske vrste. Od lovno-sakupljačke kulture prvotnih ljudskih zajednica do razvoja ekološke socijalne poljoprivredne aktivnosti potkraj 20. st. biljke su svjedoci uspona i padova društvenih skupina, postanka, razvoja i nestanka civilizacija, da bi naposljetku i same selekcijom od čovjeka i genetičkim inženjerstvom bile mijenjane i prilagođene potrebama tržišta globalnog svijeta.
Teofrast – otac botanike
Kritičko preispitivanje i poimanje svijeta pripisujemo Grcima pa stoga nije čudno što mnogobrojne grčke Oce smatramo utemeljiteljima disciplina koje stubokom utječu na naše suvremeno življenje i koje aktualnima čine i današnje sadržaje obrazovnih i znanstvenih disciplina. Uz Pitagoru, Herodota, Hipokrata, Aristotela, Ptolemeja, Euklida, Galena, imena nekih drugih ostaju nijema na usnama opće populacije stanovništva, nepravedno prešućivana ili nedovoljno često spominjana, iako je riječ o povijesnim osobama iznimnoga znanstvenog doprinosa. Takvo je i ime Platonova učenika i Aristotelova sudruga Teofrasta – »oca botanike«.
Plinije Stariji, pisac znamenitog djela
Historia naturalis
Rođen pod imenom Tyrtamus u Erezu na grčkom otoku Lezbu, zarana se upoznao s Platonovim naukom, da bi se nakon Platonove smrti pridružio Aristotelu, s kojim ga je vezalo doživotno prijateljstvo. Štoviše, njihov zajednički boravak na Lezbu dao je značajan doprinos Aristotelovu razumijevanju biologije mora, spoznaje koje su ugrađene u dva iznimna Aristotelova djela, Historia animalium i De generatione animalium, pruživši nadahnuće Teofrastu za kritičko filozofsko promišljanje položaja biljnog svijeta na Zemlji. Nakon smrti svojeg prijatelja i osnivača Likeja, Teofrast oporučno postaje voditelj Aristotelove peripatetičke škole (nazvane tako po kolonadama šetališta u kojem su se predavanja održavala), a u zalog dobiva i vrijednu knjižnicu te, po nalogu makedonskog vlastodršca i polaznika Likeja Demetrija Falerskog, vrt koji se koristi i u eksperimentalne svrhe. Teofrast se prvi kritički pita što su to biljke, koji su njihovi dijelovi esencijalni, na osnovi kojih ih karakteristika možemo razlikovati i međusobno grupirati? On nastavlja Aristotelovo promišljanje da sve u prirodi ima funkciju i nalazi se u području između čiste materije i čiste forme. Kao što embrij ima potencijala postati životinjom, tako je i sjemenka materija s potencijalom razvitka u formu biljke. Ali analogija sa životinjskim vrstama nužno donosi teškoće. Nesumnjivo ćemo cvijet biljke smatrati dijelom biljke same, kao što ćemo i njezin plod smatrati njezinim dijelom. Ali, zasigurno ne ćemo za mladunče životinje konstatirati da je dio vlastite majke. Također, metamorfoza koju prolazi gusjenica da bi se razvila u leptira nije činila uopće spornom mogućnost transmutacije biljaka, pa se smatralo sasvim mogućim da se pšenica ili ječam promijeni u bezvrijedan kukolj, osobito za vlažna vremena. Uostalom, ne sliči li tomu promjena ribolikog punoglavca u četveronožnu gatalinku? Ipak, Teofrast uklanja mogućnost transmutacije kultiviranih svojti te naziva ukorijenjeno vjerovanje u promjenu pšenice u ječam basnoslovnom mogućnošću. Kako su tehnike vegetativnog razmnožavanja biljaka bile poznate Grcima, primjerice uzimanje reznica ili razmnožavanje povaljenicama, o čemu Teofrast i sam govori u svojim djelima, postavilo se pitanje u kojem se biljnom organu nalazi duša. Teofrast zaključuje da je ona poveznica između korijena i stabljike, ali priznaje da se o tom pitanju može dvojiti. Ako se sadržaj naveden u dosadašnjem tekstu čitatelju može učiniti lucidnim, kao i brige koje su morile znanstvenike-filozofe prije više od 2300 godina, dovoljno je spomenuti da su i suvremeniji velikani muku mučili istim problemom pa, primjerice, Descartes, prije samo četiristotinjak godina, smješta misleću stvar (duh kao supstanciju) i protežnu stvar (tijelo kao supstanciju) u epifizu kao mjesto njihova susreta. A transmutacija biljaka nije bilo jasno osporena sve do 17. st. Teofrast nije pridavao bitno značenje generativnim biljnim organima, iako se Linnéova klasifikacija biljnog sustava upravo na njima temelji, nego je esencijalnima smatrao korijen, stablo, grane. Ipak, njegovom se podjelom biljaka na drveće, grmove, polugrmove i zeljasto bilje kao pokušajem prve klasifikacije biljnog svijeta i dalje naveliko koristi opća populacija stanovništva. Dakle, neprijeporno je da ono što je definirala grčka misao stubokom obilježava spoznaju ljudske populacije i dandanas. Napredak postignut Teofrastovim razmišljanjem, koji se doduše iz perspektive bioloških revolucija koje su se nanizale od 19. st. do danas možda i može činiti skromnim, zapravo je iznimno odveden, posebice ako ne smetnemo s uma da nakon Teofrasta sljedećih 1800 godina nitko u području klasifikacije biljaka nije napravio značajniji iskorak. Dva djela pronose Teofrastovu slavu u vječnost, iako se smatra autorom oko tristotinjak rasprava: Historia plantarum i De causis plantarum. Oba djela sljedećih stoljeća čine temelj znanja o botanici. Historia plantarum sastoji se od 9 svezaka. Prvi svezak opisuje biljnu anatomiju. Od drugog do petog sveska Teofrast se osvrće na drvenaste vrste, dajući napomene vezane uz njihov uzgoj, tretiranje bolesti i upotrebu drvnog materijala. Svezak šesti opisuje zeljaste trajnice, sedmi povrtne vrste i njihovu kultivaciju, osmi žitarice i grahorice, a deveti biljne smole, sokove i droge namijenjene liječenju. De causis plantarum sastoji se od šest svezaka. Svezak prvi govori o biljnom rastu i razmnožavanju, drugi o okolišnim čimbenicima koji utječu na biljke, treći o kultivaciji biljaka, četvrti o podrijetlu i uzgoju žitarica, peti o biljnim bolestima i posljednji, šesti svezak, o okusima i mirisima biljnih svojti. U svojoj opsežnoj sintezi o biljnom svijetu, unatoč velikom broju vlastitih opažanja, ne odriče se mišljenja onih koji su mu prethodili i na čiji se rad nastavlja. Uzima informacije iz prvog nama poznatoga grčkoga Herbala, čiji je autor Dioklo iz Eubeje, djelovao u 4. st. prije Krista, već opisao tristotinjak vrsta, njihova staništa i upotrebu. Također su mu od koristi bila zapažanja rizotoma – sakupljača podzemnih biljnih organa, koji su proizvodili biljne droge i otrove, spomenimo primjerice Eudema s Hija, Traziju iz Mantineje i učenika mu Aleksiju i dr. Teofrast u svojoj botaničkoj sintezi daje opise petstotinjak biljnih svojti. Prevladavaju kultivirane svojte i one podrijetlom s područja Grčke, ali kako je za vrijeme njegova javnog djelovanja duh helenizma sveprisutan, a spomen na osvajanja i smrt Aleksandra Velikog prožima čitavu poznatu ekumenu, prve opise nama danas dobro znanih biljaka koje su tada bile nepoznate na Zapadu, poput fikusa s Indijskog potkontinenta, koji, kako sam Teofrast opisuje, »bacaju korijenje iz svojih grana svake godine« ili pamuka »s lišćem kao u duda i stablom poput divlje ruže«, nalazimo upravo u njegovu djelu. Svojim uvjerljivim objašnjenjima i kritičkim pristupom radu Teofrast je tijekom života podučio 2000 studenata, što mu je nakon smrti osiguralo javni sprovod na kojem se okupilo stanovništvo gotovo cijele Atene. Njegova karizma zasjenila mu je pravo ime – Tyrtamus te je ostao u povijesti zapamćen po svojem nadimku Teofrast – božanstveni govornik. I kada danas izgovorimo imena poput paeonia (Paeonia – božur), narkissos (Narcissus – sunovrat), aspargos (Asparagus – šparoga), elleboros (Helleborus – kukurijek), krokos (Crocus – šafran), anemone (Anemone – šumarica), iris (Iris – perunika) itd., dozivamo slavu Teofrastova djela napisanog prije više od 2300 godina. No gdje se čuvalo tijekom povijesti njegovo naučavanje i zašto se znanje o botanici nije nadograđivalo tijekom srednjeg vijeka? Gdje se nalaze spisi koji su pisali Aristotel i prijatelj mu Teofrast? Ako je vjerovati grčkom povjesničaru Strabonu, Teofrast je oporučno ostavio knjižnicu Neleju iz Skepsa (Anatolija), koji ih predaje dalje u ruke svojih nasljednika koji se nisu bavili filozofskom mišlju. Kada su pergamski kraljevi iz dinastije Atalida opsjeli Skeps u želji da knjižnicu pridodaju pergamskoj u nastajanju, knjige bivaju zakopane pod zemljom i izložene plijesni i moljcima. I takve oštećene bile su zanimljive bibliofilu Apelikonu iz Teosa, koji ih kupuje po visokoj cijeni, proizvodeći kopije s brojnim pogreškama i izmijenjenim dijelovima tekstova te ih uspješno prodaje. Plutarh nam potom otkriva da nakon Sulina zaposjedanja Atene Apelikonova knjižnica biva preseljena u Rim, gdje je gramatičar Tiranion, Ciceronov i Cezarov prijatelj te štovatelj peripatetičke filozofske misli, načinio nove kopije i sredio rukopise. Grčki gramatičar Atenej donosi drugačiju priču. On naime piše da su Nelejevi nasljednici prodali Aristotelove i Teofrastove rukopise Ptolemeju II. Filadelfu, vladaru Egipta. Na taj su način rukopisi obogatili Aleksandrijsku knjižnicu, tj. dijelove njezina Muzeja u grčkoj četvrti i Serapisa u egipatskoj četvrti Aleksandrije. Koja god od tih dviju suprotstavljenih priča bila točna, nepobitna je činjenica da je prvi knjižničar Aleksandrijske knjižnice Demetrije Falerski bio Teofrastov učenik i prijatelj te se kao duhovni vođa knjižnice sigurno potrudio obogatiti ju znanjem peripatetičke škole. Neprijeporni su značaj i uloga grčkog otoka Roda u prenošenju lika i djela dvojice najpoznatijih voditelja Likeja. Poznata je korespondencija Teofrasta i Eudema, koji je boravio neko vrijeme na Rodu, oko pravilnog iščitavanja određenih odlomaka Aristotelove pete knjige Fizike. Eudem je također na Rod ponio i Aristotelovu Metafiziku, a ondje je djelovao i Praksifan, Teofrastov učenik, te Panetije i Posidonije, koji su bili dobro upoznati s naukom Likeja. Daljnja povijest filozofije peripatetičke škole i Aristotelovih spisa poznata nam je iz pera, slučajne li koincidencije?!, Andronika s Roda, koji piše vlastitu raspravu o Aristotelovim djelima, njegovu biografiju i oporuku. Stečevine Teofrastova znanstvenog doprinosa bivaju ugrađene i u Historia naturalis Plinija Starijeg, ali time spomen njegova imena nezaustavljivo blijedi.
Dioskorid i Heuresis – nimfa kao personifikacija otkrića i novotarije
Naime, pisano latinskim jezikom i latiničnim pismom, sistematično izloženo gradivo Plinijeve knjige bilo je razumljivije i dostupnije za buduću upotrebu od prijašnjih grčkih izvornika. Pod Plinijevim imenom »skrilo« se znanje 327 grčkih izvora i 146 rimskih, stoga nije čudno što se Historia naturalis sastoji od čak 37 svezaka. Tri sveska (4–6) posvećena su vrtnim ukrasnim biljkama, svezak dvanaesti i trinaesti opisuju egzotične vrste drveća koje prirodno ne nastanjuje područje mediteranskog bazena, svezak četrnaesti govori o vinovoj lozi i vinima, svezak petnaesti posvećen je maslini i ostalom plodonosnom drveću, svezak šesnaesti šumskim drvenastim vrstama, a sedamnaesti ostalim korisnim vrstama s naglaskom na žitarice i pripremu jela. Šest svezaka (20–25 i 27) posvećeno je farmaceutskoj primjeni biljaka, tj. biljnim drogama. Dvjestotinjak transkripta Plinijeva djela Historia naturalis napravljeno je tijekom srednjeg vijeka, od kojih je njih 37 preživjelo do današnjih dana. Iako je djelo sinteza svih činjenica poznatih Zapadu do 1. st. nakon Krista, Plinije je više kompilator nego izvorni mislilac. On ne postavlja nova pitanja, ne daje nova rješenja, gotovo sve znanje o biljkama i životinjama posuđuje od Teofrasta i Aristotela. Zbog toga se često njegovo djelo ocjenjuje kao plagijat, ali bi takva prosudba bila ipak nepravedna s obzirom na to da su neke vrste prvi put opisane upravo u njegovu djelu, ili su neki prijašnji netočni zaključci ispravljeni preciznijim tumačenjima. On, primjerice, ispravno prosuđuje da jantar nastaje od smole bora. Historia naturalis opisuje osamstotinjak biljnih svojti. Ipak, već u rimsko doba vidljiva je tendencija da se o biljkama ne promišlja zbog biljaka samih, nedostaje filozofska misao koja pokušava sveobuhvatno shvatiti položaj biljnog carstva, nego se ponajprije proučavaju biljne svojte iz perspektive njihove opće korisnosti za čovječanstvo. Pitanja biljne sistematike, imenovanje biljaka, postojanje njihove duše, koja su zaokupljala um »oca botanike«, svedena su na potragu o pronalaženju raznolikih upotreba biljaka, od ukrasne do farmaceutske. I dok je nestankom Aleksandrijske knjižnice sjećanje na Teofrasta iščeznulo iz kolektivne svijesti čovječanstva, iako se njegov rad i dalje cijenio u arapskom svijetu i prepisivao u bagdadskoj Kući mudrosti, jedna nova grana botanike i medicine – farmaceutika, nametnula se kao predvodnica botaničkog napretka, s dva neosporna autoriteta – Dioskoridom i Galenom, čija istinitost navoda sljedećih petnaest stoljeća ne će biti dovođena u pitanje. S obzirom na to da je Pedanije Dioskorid, Grk rodom iz Anazarbe, bio rimski vojni kirurg, shvatljiva je njegova sklonost praktičnom pristup botanici. Znanje je skupljao u Tarzusu i Aleksandriji, a kao liječnik u rimskoj vojsci obišao je Malu Aziju, Grčku, Italiju i južnu Francusku.
Čepljez (Asphodelus spp.), preuzeto iz Juliana Anicia Codex
To mu je omogućilo da stekne veliko praktično znanje u prepoznavanju biljaka, njihove distribucije i primjene u liječenju temeljene na medicinskoj tradiciji različitih dijelova Rimskog Carstva. Njegovo djelo De materia medica (Peri Ylis Ialikis), pisano provincijalnim grčkim jezikom, jedno je od rijetkih koje nije zagubljeno tijekom provale barbara na Zapadu te je istodobno obilježilo razvoj medicine i farmacije latinskog Zapada i islamskog Istoka. Štoviše, Dioskoridovo je djelo sve do 16. st. bilo standardni farmaceutski priručnik. De materia medica donosi opise 600-tinjak biljaka i/ili biljnih proizvoda, 1000 medicinskih biljnih pripravaka i gotovo 5000 njihovih mogućih terapeutskih učinaka. Također se spominju i neki životinjski i mineralni pripravci. Djelo je organizirano u pet svezaka: prvi se odnosi na ulja, gume i ostale aromatične biljne tvari, drugi govori o životinjama i njihovim produktima, uključujući mast, mlijeko i med, te o žitaricama i začinskim biljkama, svezak treći i četvrti odnosi se u prvom redu na podzemne biljne dijelove, biljne sluzi i sjemenke, a posljednji, peti svezak govori o vinovoj lozi, vinima te mineralnim pripravcima. Referira se i na Teofrasta, a citira i rizotomista Krateuu, koji je bio osobni liječnik Mitridata VI. Eupatora i koji se u povijesti Zapada naziva »ocem botaničke ilustracije«. Iako biljkama ne pristupa u duhu filozofske grčke misli, Dioskorid daje kratke morfološke opise, informacije o staništima na kojim pojedine svojte rastu i njihovoj rasprostranjenosti, dajući im imena na grčkom te, u slučaju da su mu znana, i na ostalim jezicima. Svoj pregled botaničkog i farmaceutskog znanja tematski povezuje u smislene cjeline, izbjegavajući alfabetski poredak koji u pisanju učenih rasprava, kao svojevrsnu inovaciju, pripisujemo grčkom liječniku Pamfilu. Iako ne znamo točno tko je i kada De materia medica reorganizirao po Pamfilovu principu, najstarije sačuvane Dioskoridove tekstove te one koji se iz njih izvode tijekom srednjeg vijeka i renesanse poznajemo upravo pripremljene i izložene u alfabetskom slijedu. Koliko se je tim pristupom informacija zagubilo ili pogrešaka prilikom reorganizacije potkralo teško da ćemo ikada saznati. Iako De materia medica nije bila ilustrirana, najstariji sačuvani Dioskoridov tekst – Juliana Anicia Codex ili Codex Vindobonensis, dragulj bečke knjižnice koji je nedavne 2012. godine proslavio 1500-tu obljetnicu postojanja, poznat nam je upravo po predivnim biljnim ilustracijama koje odlikuje plastičnost oblika i postojanost boja.
Češljugovina (Dipsacus spp.), preuzeto iz Juliana Anicia Codex
Codex je pripremljen kao zahvala Juliani Aniciji, princezi i kćeri Flavija Anicija Olibrija, vladara Zapadnoga Rimskog Carstva 472. g., za novčani doprinos u izgradnji crkve sv. Djevice Marije. Gotovo četiristotinjak biljnih ilustracija prati Dioskoridov tekst, pa iako se Codex Juliana Anicia spominje kao najstariji primjerak djela De materia medica, u njega su uklopljeni i neki drugi antički priručnici, npr. Carmen de viribus herbarum, Theriaca, Alexipharmaca, Halieutica i Ornithica. Iznimno vrijedan primjerak Dioskoridova teksta, oko stotinjak godina mlađi od spomenutoga bečkog Codexa, čuva se i u Napulju pod nazivom Codex Neapolitanus. Razmjeri Dioskoridove slave postaju tim jasniji ako uzmemo u obzir da u 16. stoljeću, kada se naklada od 500 knjiga smatrala uspjehom, Pier Andrea Mattioli tiska svoje komentare Dioskorida pod nazivom Commentarii in libros sex Pedacii Dioscoridis Anazarbei u nakladi od nevjerojatnih 32 000 kopija, koje su do njegove smrti preplavile tržište. Svaki samostan, bolnica, učilište ili bogatiji građanin zahtijevao je imati to djelo u svojem vlasništvu.
Sukobi rimskih trijumvirata, uspon kršćanstva, a potom i islama nepovratno su utjecali na gubitak djela antičkih pisaca koja su se čuvala u Aleksandrijskoj knjižnici.
Svrgavanjem Romula Augustula 476. godine Italija, poput ostalih dijelova Zapadnoga Rimskog Carstva, postaje periferijom Novog Rima – Carigrada. Praktički sve knjižnice, kojih je Rim sredinom 4. st. brojio 28, upadom barbara bivaju spaljene, a njihova vrijedna građa za sva vremena izgubljena. Upad Alarikovih Vizigota u Rim 410. g. samo je nagovještaj crnih slutnji koje će zapadnoj Europi donijeti tisućljeće sukoba, gladi i bolesti. U znakovima svojeg vremena punih negativnih nagovještaja, sveti Augustin poziva ljude da se okrenu duhu i prezru materijalno. Odjek njegovih razmišljanja, tako vješto izloženih u De civitate Dei, odjekivat će sljedećih nekoliko stoljeća. Nada u svjetliju budućnost koja pripada Nebu, a ne Zemlji, pada na plodno tlo, a interes za kritičko propitkivanje, razvoj i praktičnu primjenu ljudske spoznaje biva zatomljen. Stagnacija je primjetna u različitim područjima ljudske aktivnosti pa tako i u razvoju botanike ili biologije u cijelosti, kao i farmaceutike i medicine. Iskra nade, koja se tek ima rasplamsati u vatru ljudske znatiželje što će iskaliti nove doprinose znanosti tijekom renesanse, zatinjala je tek u 12. st., kada Herman iz Karintije prevodi na latinski Ptolemejev Planisphaerium, a Gerard iz Kremone Aristotelovu Fiziku, Euklidove Elemente i al-Kindijevu De Intellectu. To će usmjeriti interes novih generacija prema prirodi, pa i botanici zahvaljujući opusu Alberta Velikog sredinom 13. st. i njegove De vegetabilis et plantis libri septem. Dva stoljeća poslije, zahvaljujući poticaju pape Nikole V., bivaju tiskana važna botanička djela: Historia naturalis i De materia medica. A Teofrast? Njega će na papin poticaj prevesti s grčkoga na latinski Teodor iz Gaze. Tiskanjem slavne Historia plantarum i De causae plantarum u Trevizonu 1483. godine započinje velik pomak u afirmaciji botanike, koju će nastaviti velikani 16. i 17. st., poput Brunfelsa, Fuchsa, Ghinija, Cesalpina, Bauhina, Clusiusa, Lobeliusa, da bi se intenzivno nastavila i nakon smrti prezaslužnog Linnaeusa (Linné). Ali, to je razdoblje koje zahtijeva posebno poglavlje u povijesti razvoja botanike.
4, 2014
Klikni za povratak