Položaj i razvoj botanike u razdoblju antike i ranoga srednjeg vijeka

Čovjek i priroda nerazdvojno su vezani i teško je navesti prijeloman trenutak u složenom »nijemom dijalogu« ljudske vrste i biljaka koji bismo bez prijepora mogli nazvati sudbonosnim. Biljni su organizmi još i prije nastanka vrste Homo sapi­ens presudno utjecali na razvoj hominida jer su njihovi organi oduvijek služili ka­o hrana, piće, oruđe, građevni i odjevni materijal, a potom kao lijek istima, pa su ka­o takvi ne­odvojivi od evolucije ljudske vrste. Od lovno-sakupljačke kulture prvotnih ljudskih zajednica do razvoja ekološke socijalne poljoprivredne aktivnosti potkraj 20. st. biljke su svjedoci uspona i padova društvenih skupina, postanka, razvoja i nestanka civilizacija, da bi naposljetku i same selekcijom od čovjeka i genetičkim inženjerstvom bile mijenjane i prilagođene potrebama tržišta globalnog svijeta.

Teofrast – otac botanike

Kritičko pre­ispitivanje i po­imanje svijeta pripisujemo Grcima pa stoga nije čudno što mnogobrojne grčke Oce smatramo utemeljiteljima disciplina koje stubokom utječu na naše suvremeno življenje i koje aktu­alnima čine i današnje sadržaje obrazovnih i znanstvenih disciplina. Uz Pitagoru, Herodota, Hipokrata, Aristotela, Ptolemeja, Euklida, Galena, imena nekih drugih ostaju nijema na usnama opće populacije stanovništva, nepravedno prešućivana ili nedovoljno često spominjana, i­ako je riječ o povijesnim osobama iznimnoga znanstvenog doprinosa. Takvo je i ime Platonova učenika i Aristotelova sudruga Te­ofrasta – »oca botanike«.

Plinije Stariji, pisac znamenitog djela
Historia naturalis

Rođen pod imenom Tyrtamus u Erezu na grčkom otoku Lezbu, zarana se upozna­o s Platonovim na­ukom, da bi se nakon Platonove smrti pridruži­o Aristotelu, s kojim ga je vezalo doživotno prijateljstvo. Štoviše, njihov zajednički boravak na Lezbu da­o je značajan doprinos Aristotelovu razumijevanju bi­ologije mora, spoznaje koje su ugrađene u dva iznimna Aristotelova djela, Histori­a animali­um i De generati­one animali­um, pruživši nadahnuće Te­ofrastu za kritičko filozofsko promišljanje položaja biljnog svijeta na Zemlji. Nakon smrti svojeg prijatelja i osnivača Likeja, Te­ofrast oporučno postaje voditelj Aristotelove peripatetičke škole (nazvane tako po kolonadama šetališta u kojem su se predavanja održavala), a u zalog dobiva i vrijednu knjižnicu te, po nalogu makedonskog vlastodršca i polaznika Likeja Demetrija Falerskog, vrt koji se koristi i u eksperimentalne svrhe. Te­ofrast se prvi kritički pita što su to biljke, koji su njihovi dijelovi esencijalni, na osnovi kojih ih karakteristika možemo razlikovati i međusobno grupirati? On nastavlja Aristotelovo promišljanje da sve u prirodi ima funkciju i nalazi se u području između čiste materije i čiste forme. Ka­o što embrij ima potencijala postati životinjom, tako je i sjemenka materija s potencijalom razvitka u formu biljke. Ali analogija sa životinjskim vrstama nužno donosi teškoće. Nesumnjivo ćemo cvijet biljke smatrati dijelom biljke same, ka­o što ćemo i njezin plod smatrati njezinim dijelom. Ali, zasigurno ne ćemo za mladunče životinje konstatirati da je di­o vlastite majke. Također, metamorfoza koju prolazi gusjenica da bi se razvila u leptira nije činila u­opće spornom mogućnost transmutacije biljaka, pa se smatralo sasvim mogućim da se pšenica ili ječam promijeni u bezvrijedan kukolj, osobito za vlažna vremena. Uostalom, ne sliči li tomu promje­na ribolikog punoglavca u četve­ronožnu gatalinku? Ipak, Te­ofrast uklanja mogućnost trans­mutacije kultiviranih svojti te naziva ukorijenjeno vje­rovanje u promjenu pšenice u ječam basnoslovnom mogućnošću. Kako su tehnike vegetativnog razmnožavanja biljaka bile poznate Grcima, primjerice uzimanje reznica ili razmnožavanje povaljenicama, o čemu Te­ofrast i sam govori u svojim djelima, postavilo se pitanje u kojem se biljnom organu nalazi duša. Te­ofrast zaključuje da je ona poveznica između korijena i stabljike, ali priznaje da se o tom pitanju može dvojiti. Ako se sadržaj naveden u dosadašnjem tekstu čitatelju može učiniti lucidnim, ka­o i brige koje su morile znanstvenike-filozofe prije više od 2300 godina, dovoljno je spomenuti da su i suvremeniji velikani muku mučili istim problemom pa, primjerice, Descartes, prije samo četiristotinjak godina, smješta misleću stvar (duh ka­o supstanciju) i protežnu stvar (tijelo ka­o supstanciju) u epifizu ka­o mjesto njihova susreta. A transmutacija biljaka nije bilo jasno osporena sve do 17. st. Te­ofrast nije pridava­o bitno značenje generativnim biljnim organima, i­ako se Lin­néova klasifikacija biljnog sustava upravo na njima temelji, nego je esencijalnima smatra­o korijen, stablo, grane. Ipak, njegovom se podjelom biljaka na drveće, grmove, polugrmove i zeljasto bilje ka­o pokušajem prve klasifikacije biljnog svijeta i dalje naveliko koristi opća populacija stanovništva. Dakle, neprijeporno je da ono što je definirala grčka misa­o stubokom obilježava spoznaju ljudske populacije i dandanas. Napredak postignut Te­ofrastovim razmišljanjem, koji se doduše iz perspektive bi­oloških revolucija koje su se nanizale od 19. st. do danas možda i može činiti skromnim, zapravo je iznimno odveden, posebice ako ne smetnemo s uma da nakon Te­ofrasta sljedećih 1800 godina nitko u području klasifikacije biljaka nije napravi­o značajniji iskorak. Dva djela pronose Te­ofrastovu slavu u vječnost, i­ako se smatra a­utorom oko tristotinjak rasprava: Histori­a plantarum i De ca­usis plantarum. Oba djela sljedećih stoljeća čine temelj znanja o botanici. Histori­a plantarum sastoji se od 9 svezaka. Prvi svezak opisuje biljnu anatomiju. Od drugog do petog sveska Te­ofrast se osvrće na drvenaste vrste, dajući napomene vezane uz njihov uzgoj, tretiranje bolesti i upotrebu drvnog materijala. Svezak šesti opisuje zeljaste trajnice, sedmi povrtne vrste i njihovu kultivaciju, osmi žitarice i grahorice, a deveti biljne smole, sokove i droge namijenjene liječenju. De ca­usis plantarum sastoji se od šest svezaka. Svezak prvi govori o biljnom rastu i razmnožavanju, drugi o okolišnim čimbenicima koji utječu na biljke, treći o kultivaciji biljaka, četvrti o podrijetlu i uzgoju žitarica, peti o biljnim bolestima i posljednji, šesti svezak, o okusima i mirisima biljnih svojti. U svojoj opsežnoj sintezi o biljnom svijetu, unatoč velikom broju vlastitih opažanja, ne odriče se mišljenja onih koji su mu prethodili i na čiji se rad nastavlja. Uzima informacije iz prvog nama poznatoga grčkoga Herbala, čiji je a­utor Di­oklo iz Eubeje, djelova­o u 4. st. prije Krista, već opisa­o tristotinjak vrsta, njihova staništa i upotrebu. Također su mu od koristi bila zapažanja rizotoma – sakupljača podzemnih biljnih organa, koji su pro­izvodili biljne droge i otrove, spomenimo primjerice Eudema s Hija, Traziju iz Mantineje i učenika mu Aleksiju i dr. Te­ofrast u svojoj botaničkoj sintezi daje opise petstotinjak biljnih svojti. Prevladavaju kultivirane svojte i one podrijetlom s područja Grčke, ali kako je za vrijeme njegova javnog djelovanja duh helenizma sveprisutan, a spomen na osvajanja i smrt Aleksandra Velikog prožima čitavu poznatu ekumenu, prve opise nama danas dobro znanih biljaka koje su tada bile nepoznate na Zapadu, poput fikusa s Indijskog potkontinenta, koji, kako sam Te­ofrast opisuje, »bacaju korijenje iz svojih grana svake godine« ili pamuka »s lišćem ka­o u duda i stablom poput divlje ruže«, nalazimo upravo u njegovu djelu. Svojim uvjerljivim objašnjenjima i kritičkim pristupom radu Te­ofrast je tijekom života poduči­o 2000 studenata, što mu je nakon smrti osiguralo javni sprovod na kojem se okupilo stanovništvo gotovo cijele Atene. Njegova karizma zasjenila mu je pravo ime – Tyrtamus te je osta­o u povijesti zapamćen po svojem nadimku Te­ofrast – božanstveni govornik. I kada danas izgovorimo imena poput pa­eoni­a (Pa­eoni­a – božur), narkis­sos (Narcis­sus – sunovrat), aspargos (Asparagus – šparoga), el­leboros (Hel­leborus – kukurijek), krokos (Crocus – šafran), anemone (Anemone – šumarica), iris (Iris – perunika) itd., dozivamo slavu Te­ofrastova djela napisanog prije više od 2300 godina. No gdje se čuvalo tijekom povijesti njegovo na­učavanje i zašto se znanje o botanici nije nadograđivalo tijekom srednjeg vijeka? Gdje se nalaze spisi koji su pisali Aristotel i prijatelj mu Te­ofrast? Ako je vjerovati grčkom povjesničaru Strabonu, Te­ofrast je oporučno ostavi­o knjižnicu Neleju iz Skepsa (Anatolija), koji ih predaje dalje u ruke svojih nasljednika koji se nisu bavili filozofskom mišlju. Kada su pergamski kraljevi iz dinastije Atalida opsjeli Skeps u želji da knjižnicu pridodaju pergamskoj u nastajanju, knjige bivaju zakopane pod zemljom i izložene plijesni i moljcima. I takve oštećene bile su zanimljive bibli­ofilu Apelikonu iz Te­osa, koji ih kupuje po visokoj cijeni, pro­izvodeći kopije s brojnim pogreškama i izmijenjenim dijelovima tekstova te ih uspješno prodaje. Plutarh nam potom otkriva da nakon Sulina zaposjedanja Atene Apelikonova knjižnica biva preseljena u Rim, gdje je gramatičar Tirani­on, Ciceronov i Cezarov prijatelj te štovatelj peripatetičke filozofske misli, načini­o nove kopije i sredi­o rukopise. Grčki gramatičar Atenej donosi drugačiju priču. On na­ime piše da su Nelejevi nasljednici prodali Aristotelove i Te­ofrastove rukopise Ptolemeju I­I. Filadelfu, vladaru Egipta. Na taj su način rukopisi obogatili Aleksandrijsku knjižnicu, tj. dijelove njezina Muzeja u grčkoj četvrti i Serapisa u egipatskoj četvrti Aleksandrije. Koja god od tih dviju suprotstavljenih priča bila točna, nepobitna je činjenica da je prvi knjižničar Aleksandrijske knjižnice Demetrije Falerski bi­o Te­ofrastov učenik i prijatelj te se ka­o duhovni vođa knjižnice sigurno potrudi­o obogatiti ju znanjem peripatetičke škole. Neprijeporni su značaj i uloga grčkog otoka Roda u prenošenju lika i djela dvojice najpoznatijih voditelja Likeja. Poznata je korespondencija Te­ofrasta i Eudema, koji je boravi­o neko vrijeme na Rodu, oko pravilnog iščitavanja određenih odlomaka Aristotelove pete knjige Fizike. Eudem je također na Rod poni­o i Aristotelovu Metafiziku, a ondje je djelova­o i Praksifan, Te­ofrastov učenik, te Panetije i Posidonije, koji su bili dobro upoznati s na­ukom Likeja. Daljnja povijest filozofije peripatetičke škole i Aristotelovih spisa poznata nam je iz pera, slučajne li ko­incidencije?!, Andronika s Roda, koji piše vlastitu raspravu o Aristotelovim djelima, njegovu bi­ografiju i oporuku. Stečevine Te­ofrastova znanstvenog doprinosa bivaju ugrađene i u Histori­a naturalis Plinija Starijeg, ali time spomen njegova imena neza­ustavljivo blijedi.

Dioskorid i Heuresis – nimfa kao personifikacija otkrića i novotarije

Na­ime, pisano latinskim jezikom i latiničnim pismom, sistematično izloženo gradivo Plinijeve knjige bilo je razumljivije i dostupnije za buduću upotrebu od prijašnjih grčkih izvornika. Pod Plinijevim imenom »skrilo« se znanje 327 grčkih izvora i 146 rimskih, stoga nije čudno što se Histori­a naturalis sastoji od čak 37 svezaka. Tri sveska (4–6) posvećena su vrtnim ukrasnim biljkama, svezak dvana­esti i trina­esti opisuju egzotične vrste drveća koje prirodno ne nastanjuje područje mediteranskog bazena, svezak četrna­esti govori o vinovoj lozi i vinima, svezak petna­esti posvećen je maslini i ostalom plodonosnom drveću, svezak šesna­esti šumskim drvenastim vrstama, a sedamna­esti ostalim korisnim vrstama s naglaskom na žitarice i pripremu jela. Šest svezaka (20–25 i 27) posvećeno je farmace­utskoj primjeni biljaka, tj. biljnim drogama. Dvjestotinjak transkripta Plinijeva djela Histori­a naturalis napravljeno je tijekom srednjeg vijeka, od kojih je njih 37 preživjelo do današnjih dana. Iako je djelo sinteza svih činjenica poznatih Zapadu do 1. st. nakon Krista, Plinije je više kompilator nego izvorni mislilac. On ne postavlja nova pitanja, ne daje nova rješenja, gotovo sve znanje o biljkama i životinjama posuđuje od Te­ofrasta i Aristotela. Zbog toga se često njegovo djelo ocjenjuje ka­o plagijat, ali bi takva prosudba bila ipak nepravedna s obzirom na to da su neke vrste prvi put opisane upravo u njegovu djelu, ili su neki prijašnji netočni zaključci ispravljeni preciznijim tumačenjima. On, primjerice, ispravno prosuđuje da jantar nastaje od smole bora. Histori­a naturalis opisuje osamstotinjak biljnih svojti. Ipak, već u rimsko doba vidljiva je tendencija da se o biljkama ne promišlja zbog biljaka samih, nedostaje filozofska misa­o koja pokušava sve­obuhvatno shvatiti položaj biljnog carstva, nego se ponajprije proučavaju biljne svojte iz perspektive njihove opće korisnosti za čovječanstvo. Pitanja biljne sistematike, imenovanje biljaka, postojanje njihove duše, koja su za­okupljala um »oca botanike«, svedena su na potragu o pronalaženju raznolikih upotreba biljaka, od ukrasne do farmace­utske. I dok je nestankom Aleksandrijske knjižnice sjećanje na Te­ofrasta iščeznulo iz kolektivne svijesti čovječanstva, i­ako se njegov rad i dalje cijeni­o u arapskom svijetu i prepisiva­o u bagdadskoj Kući mudrosti, jedna nova grana botanike i medicine – farmace­utika, nametnula se ka­o predvodnica botaničkog napretka, s dva ne­osporna a­utoriteta – Di­oskoridom i Galenom, čija istinitost navoda sljedećih petna­est stoljeća ne će biti dovođena u pitanje. S obzirom na to da je Pedanije Di­oskorid, Grk rodom iz Anazarbe, bi­o rimski vojni kirurg, shvatljiva je njegova sklonost praktičnom pristup botanici. Znanje je skuplja­o u Tarzusu i Aleksandriji, a ka­o liječnik u rimskoj vojsci obiša­o je Malu Aziju, Grčku, Italiju i južnu Francusku.

Čepljez (Asphodelus spp.), preuzeto iz Juliana Anicia Codex

To mu je omogućilo da stekne veliko praktično znanje u prepoznavanju biljaka, njihove distribucije i primjene u liječenju temeljene na medicinskoj tradiciji različitih dijelova Rimskog Carstva. Njegovo djelo De materi­a medica (Peri Ylis Ialikis), pisano provincijalnim grčkim jezikom, jedno je od rijetkih koje nije zagubljeno tijekom provale barbara na Zapadu te je istodobno obilježilo razvoj medicine i farmacije latinskog Zapada i islamskog Istoka. Štoviše, Di­oskoridovo je djelo sve do 16. st. bilo standardni farmace­utski priručnik. De materi­a medica donosi opise 600-tinjak biljaka i/ili biljnih pro­izvoda, 1000 medicinskih biljnih pripravaka i gotovo 5000 njihovih mogućih terape­utskih učinaka. Također se spominju i neki životinjski i mineralni pripravci. Djelo je organizirano u pet svezaka: prvi se odnosi na ulja, gume i ostale aromatične biljne tvari, drugi govori o životinjama i njihovim produktima, uključujući mast, mlijeko i med, te o žitaricama i začinskim biljkama, svezak treći i četvrti odnosi se u prvom redu na podzemne biljne dijelove, biljne sluzi i sjemenke, a posljednji, peti svezak govori o vinovoj lozi, vinima te mineralnim pripravcima. Referira se i na Te­ofrasta, a citira i rizotomista Krate­u­u, koji je bi­o osobni liječnik Mitridata VI. Eupatora i koji se u povijesti Zapada naziva »ocem botaničke ilustracije«. Iako biljkama ne pristupa u duhu filozofske grčke misli, Di­oskorid daje kratke morfološke opise, informacije o staništima na kojim pojedine svojte rastu i njihovoj rasprostranjenosti, dajući im imena na grčkom te, u slučaju da su mu znana, i na ostalim jezicima. Svoj pregled botaničkog i farmace­utskog znanja tematski povezuje u smislene cjeline, izbjegavajući alfabetski poredak koji u pisanju učenih rasprava, ka­o svojevrsnu inovaciju, pripisujemo grčkom liječniku Pamfilu. Iako ne znamo točno tko je i kada De materi­a medica re­organizira­o po Pamfilovu principu, najstarije sačuvane Di­oskoridove tekstove te one koji se iz njih izvode tijekom srednjeg vijeka i renesanse poznajemo upravo pripremljene i izložene u alfabetskom slijedu. Koliko se je tim pristupom informacija zagubilo ili pogrešaka prilikom re­organizacije potkralo teško da ćemo ikada saznati. Iako De materi­a medica nije bila ilustrirana, najstariji sačuvani Di­oskoridov tekst – Juli­ana Anici­a Codex ili Codex Vindobonensis, dragulj bečke knjižnice koji je nedavne 2012. godine proslavi­o 1500-tu obljetnicu postojanja, poznat nam je upravo po predivnim biljnim ilustracijama koje odlikuje plastičnost oblika i postojanost boja.

Češljugovina (Dipsacus spp.), preuzeto iz Juliana Anicia Codex

Codex je pripremljen ka­o zahvala Juli­ani Aniciji, princezi i kćeri Flavija Anicija Olibrija, vladara Zapadnoga Rimskog Carstva 472. g., za novčani doprinos u izgradnji crkve sv. Djevice Marije. Gotovo četiristotinjak biljnih ilustracija prati Di­oskoridov tekst, pa i­ako se Codex Juli­ana Anici­a spominje ka­o najstariji primjerak djela De materi­a medica, u njega su uklopljeni i neki drugi antički priručnici, npr. Carmen de viribus herbarum, Theri­aca, Alexipharmaca, Hali­eutica i Ornithica. Iznimno vrijedan primjerak Di­oskoridova teksta, oko stotinjak godina mlađi od spomenutoga bečkog Codexa, čuva se i u Napulju pod nazivom Codex Ne­apolitanus. Razmjeri Di­oskoridove slave postaju tim jasniji ako uzmemo u obzir da u 16. stoljeću, kada se naklada od 500 knjiga smatrala uspjehom, Pi­er Andre­a Mat­ti­oli tiska svoje komentare Di­oskorida pod nazivom Com­mentari­­i in libros sex Pedaci­­i Di­oscoridis Anazarbe­i u nakladi od nevjerojatnih 32 000 kopija, koje su do njegove smrti preplavile tržište. Svaki samostan, bolnica, učilište ili bogatiji građanin zahtijeva­o je imati to djelo u svojem vlasništvu.

Sukobi rimskih trijumvirata, uspon kršćanstva, a potom i islama nepovratno su utjecali na gubitak djela antičkih pisaca koja su se čuvala u Aleksandrijskoj knjižnici.

Svrgavanjem Romula Augustula 476. godine Italija, poput ostalih dijelova Zapadnoga Rimskog Carstva, postaje periferijom Novog Rima – Carigrada. Praktički sve knjižnice, kojih je Rim sredinom 4. st. broji­o 28, upadom barbara bivaju spaljene, a njihova vrijedna građa za sva vremena izgubljena. Upad Alarikovih Vizigota u Rim 410. g. samo je nagovještaj crnih slutnji koje će zapadnoj Europi donijeti tisućljeće sukoba, gladi i bolesti. U znakovima svojeg vremena punih negativnih nagovještaja, sveti Augustin poziva ljude da se okrenu duhu i prezru materijalno. Odjek njegovih razmišljanja, tako vješto izloženih u De civitate De­i, odjekivat će sljedećih nekoliko stoljeća. Nada u svjetliju budućnost koja pripada Nebu, a ne Zemlji, pada na plodno tlo, a interes za kritičko propitkivanje, razvoj i praktičnu primjenu ljudske spoznaje biva zatomljen. Stagnacija je primjetna u različitim područjima ljudske aktivnosti pa tako i u razvoju botanike ili bi­ologije u cijelosti, ka­o i farmace­utike i medicine. Iskra nade, koja se tek ima rasplamsati u vatru ljudske znatiželje što će iskaliti nove doprinose znanosti tijekom renesanse, zatinjala je tek u 12. st., kada Herman iz Karintije prevodi na latinski Ptolemejev Planispha­eri­um, a Gerard iz Kremone Aristotelovu Fiziku, Euklidove Elemente i al-Kindijevu De Intel­lectu. To će usmjeriti interes novih generacija prema prirodi, pa i botanici zahvaljujući opusu Alberta Velikog sredinom 13. st. i njegove De vegetabilis et plantis libri septem. Dva stoljeća poslije, zahvaljujući poticaju pape Nikole V., bivaju tiskana važna botanička djela: Histori­a naturalis i De materi­a medica. A Te­ofrast? Njega će na papin poticaj prevesti s grčkoga na latinski Te­odor iz Gaze. Tiskanjem slavne Histori­a plantarum i De ca­usa­e plantarum u Trevizonu 1483. godine započinje velik pomak u afirmaciji botanike, koju će nastaviti velikani 16. i 17. st., poput Brunfelsa, Fuchsa, Ghinija, Cesalpina, Ba­uhina, Clusi­usa, Lobeli­usa, da bi se intenzivno nastavila i nakon smrti prezaslužnog Lin­na­eusa (Lin­né). Ali, to je razdoblje koje zahtijeva posebno poglavlje u povijesti razvoja botanike.