Perunike – božanski cvjetovi

Ljepota cvijeta perunike (lat. naziv Iris L.) od davnina je inspirirala ljude. Starogrčka legenda kaže da je glasnica bogova, božica Irida (Iris), prenosila poruke bogova na Zemlju s pomoću duge. Tamo gdje bi pak duga dotaknula tlo izrastao je nježni cvijet duginih boja – iris. Perunika je stoljećima diljem svijeta bila simbol kraljevskih moći i božanske zaštite, a tri dijela njezina cvijeta predstavljala su mudrost, vjeru i hrabrost. Indijska i egipatska kultura koristile su se ljepotom perunike da bi prikazale život i ponovno rođenje. U starom Egiptu perunika je bila simbol moći i uzvišenosti pa je postala prauzor žezla. Jedan od najpoznatijih faraona, Tutmozis III., dao je oslikati zidove svoje palače cvjetovima perunike. Hrvatski naziv te biljke – perunika – dolazi od imena vrhovnoga staroslavenskog boga Peruna i njegove žene – boginje Perunike. Kako su kajkavci boginju Peruniku nazivali Ljelja, jasan je i naziv ljeljuja za taj cvijet, a dubrovački naziv bogiša također je vezan uz Boga. Legenda kaže da bi perunika izrasla na onom mjestu gdje je munja gromovnika Peruna udarila u zemlju, a uvijek je bila drugačije boje. Osim tih naziva za tu lijepu i neobičnu biljku u Hrvatskoj postoji još niz narodnih imena (mačinac, sablja, sabljarka, strijelka, aleluja, lelija, koludrica, kavran, višća, cvit nebeski, nožan itd.). Cvijet perunike ima i svoje simbolično značenje prilikom darivanja. Ako ga poklanjate, to znači da nekomu hoćete reći da vam je prijatelj, da želite nekomu pokazati vjeru, nadu, mudrost ili hrabrost. Važno je značenje perunika i u pučkoj medicini i kozmetici, o čemu postoje mnogobrojni povijesni zapisi, ali i danas se perunike koriste i kao lijek i kao kozmetičko sredstvo (npr. sapuni, toaletne vode, kupke i sl.). Ljekovita je njihova podzemna stabljika – podanak ili rizom (Iridis rhizoma), koji sadrži eterična ulja, iridin, šećer, škrob, sluzi, smole i tanine. Zdrobljeni rizom dodavao se čajevima protiv kašlja, zubnim prašcima i puderu.

Zbog svoje ljepote perunike su često bile inspiracija u stvaranju umjetničkih djela poznatih umjetnika. Od davnina divili su im se i »obični ljudi«, što je i bio razlog da se perunike od tih davnih vremena i uzgajaju. Samonikle perunike odlikuju se velikom raznolikošću, različitih su veličina, oblika i boja. Štoviše, od njih su uzgojem dobiveni još brojniji raznobojni kultivari, hibridi i varijeteti, koji se uzgajaju i prodaju širom svijeta. Diljem svijeta postoje mnogobrojna društva ljubitelja perunika, a u Hrvatskoj se svake godine, perunikama u čast, tradicionalno održavaju manifestacije vezane uz Hrvatski vrt perunika u Donjoj Stubici.

Slika 1. Iris adriatica (jadranska perunika): a) žutih cvjetova, b) crvenkasto ljubičastih cvjetova (foto: Miroslav Mitić)

Perunike su višegodišnje zeljaste kritosjemenjače, sa zadebljalom podzemnom stabljikom, rizomom. Nadzemna je stabljika uspravna, kod patuljastih perunika visoka oko 10 cm, a kod visokih oblika i više od jednog metra. Listovi su bez peteljki, sabljasta oblika i uglavnom s vrlo izraženom prugastom nervaturom. Cvjetovi su dvospolni, većinom krupni i živopisnih boja, pojedinačni ili udruženi u rahli cvat. Svaki cvijet ima uglavnom dva ovojna lista (spate), koji mogu biti ili zeleni ili opnasti i suhokožičasti ili katkad bjelkasti, ljubičasti i sl. te se njihov izgled često koristi u razlikovanju nekih vrsta perunika. S obzirom na to da su perunike jednosupnice, u njihovu cvijetu ne razlikujemo lapove i latice, nego cvijet čine obojeni »listići« koje nazivamo perigon (njih šest, raspoređenih u dva kruga). Vanjski su listići perigona uglavnom povijeni prema van, nadolje, a na njima se često nalaze mnogobrojne višestanične dlačice (tzv. »brada«), s kojih kukci skupljaju nektar. Postojanje ili nepostojanje »brade« koristi se za odvajanje dviju velikih skupina roda Iris: Apogoniris (bez »brade«) i Pogoniris (s »bradom«). Unutrašnji listići perigona uzdignuti su prema unutrašnjosti cvijeta. Svaki cvijet ima tri prašnika, smještena ispod proširenih režnjeva vrata tučka. Naime, obojeni vrat tučka (bojom sličan boji perigona) cijepa se na tri široka režnja. Režnjevi su na vrhu dvokrpasti, a s njihove donje strane nalazi se nježna krpasta njuška tučka, tvoreći »džep«, kao ulaz u plodnicu, s tri odijeljena pretinca i brojnim sjemenim zametcima. Nakon oprašivanja i oplodnje iz takve se plodnice razvija plod tobolac. U biološkom smislu cvijet perunike građen je iz triju identičnih i biološki samostalnih cjelina (merantij), a svaku čine: vanjski list perigona, prašnik, prošireni obojeni vrat tučka s krpastom njuškom, te pripadajući pretinac plodnice sa sjemenim zametcima. U procesu oprašivanja svaka se cjelina cvijeta može oprašiti zasebno. S obzirom na takvu građu cvijeta osigurana je stranooplodnja, tj. oplodnja genetički vrlo raznolikim muškim gametama, što osigurava opstanak i evoluciju vrsta roda Iris. Sjemenke su kuglaste, kruškaste ili spljoštene, s glatkom ili izbrazdanom površinom, tamnosmeđe do crvenkastosmeđe boje. Većina se perunika vrlo lako razmnožava vegetativno, pomoću rizoma. Broj kromosoma kod različitih vrsta perunika kreće se od 2n=16 do 2n=112. Srodstvenim odnosima i varijabilnošću različitih skupina perunika bavili su se mnogi botaničari, što je rezultiralo njihovom podjelom na veći broj srodstvenih kategorija: sekcija, podsekcija, pod­rodova i serija, koje obuhvaćaju više srodnih vrsta (osnovna kategorija u sistematici biljaka). Za razliku od nekih drugih biljaka evolucija perunika još je u tijeku, što se očituje u vrlo lakom međusobnom križanju njihovih vrsta. Stoga je rod, sa svojih tristotinjak vrsta, vrlo bogat i nižim sistematskim kategorijama, podvrstama i varijetetima. Radi što boljeg objašnjenja svih aspekata evolucije glavna su područja istraživanja perunika hibridizacija, usporedba morfološke i molekularne evolucije, utvrđivanje okolišne i genetičke komponente varijabilnosti, istraživanje protoka gena, utvrđivanje filogenetskih odnosa itd.

Perunike u flori Hrvatske

Danas su mnogobrojne samonikle vrste perunika rasprostranjene ponajprije na sjevernoj polutki Zemlje. Kako se Hrvatska zbog svojega geografskog položaja nalazi na području velike florističke raznolikosti, to se očituje i u primjeru perunika. Njihova su prirodna staništa jadranska obala i otoci, stijene, brdske i planinske livade, šume, travnjaci, obale potoka i jezera. U hrvatskoj flori zastupljeno je 15 svojti (op. svojta je »neutralni« botanički termin koji označava bilo koju taksonomsku kategoriju) perunika – 12 vrsta i 3 podvrste, od kojih je pet endemično, a tri dolaze samo u uzgoju.

1.   Iris adriatica Trinajstić ex Mitić – endem

2.   Iris croatica Horvat et Horvat M. – endem

3.   Iris germanica L. (incl. I. florentina L.) – samo u kulturi

4.   Iris graminea L.

5.   Iris illyrica Tomm. – endem

6.   Iris pallida Lam. – samo u kulturi

7.   Iris pseudacorus L.

8.   Iris pseudopallida Trinajstić – endem

9.   Iris pumila L.

10.  Iris reichenbachii Heuf. (upitna prisutnost u Hrvatskoj)

11.  Iris x rotschildii Degen  – endem

12.  Iris x sambucina L. –samo u kulturi

13.  Iris sibirica L. subsp. sibirica

14.  Iris sibirica L. subsp. erirrhiza (Pospichal) Wraber

15.  Iris  variegata L.

Strogo endemične (stenoendemične) jesu svojte Iris adriatica (rasprostranjena na obali, u zaleđu i na otocima srednje Dalmacije) i hibridna vrsta I. x rotschildii (zabilježena samo na jednom lokalitetu na Velebitu). Endemične u širem smislu (subendemične, rasprostranjene i na nekim područjima izvan Hrvatske) su I. croatica (rasprostranjena u kontinentalnim dijelovima Hrvatske i Slovenije), I. illyrica (rasprostranjena po planinskim obalama i taled te otocima sjevernog Jadrana, od Italije do južnog Velebita i istočnodinarskog područja Bosne) i I. pseudopallida (rasprostranjena po obalama, taled i na otocima južnog Jadrana, od planine Kozjak do juga Albanije).

Šire rasprostranjene europske i/ili euroazijske vrste perunika zastupljene u flori Hrvatske jesu I. graminea (šumska vrsta kontinentalne Hrvatske), I. pseudacorus (brojna uz obale rijeka i na vlažnim staništima diljem Hrvatske), I. pumila (suho područje Baranje), I. sibirica, prisutna na našem području s dvjema podvrstama, subsp. sibirica (vlažne livade kontinentalne Hrvatske) i subsp. erirrhiza (planinska područja središnje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine), čiji je taksonomski status još predmetom istraživanja te I. variegata (zabilježena na nekim brdima i planinama Hrvatske). Kultivirane vrste, koje se rasprostranjuju samo zahvaljujući čovjeku i njegovu uzgoju tih lijepih perunika, jesu I. germanica (uključuje i bijelu formu var. florentina), I. pallida i I. x sambucina. Od svih navedenih svojti, naše jedine samonikle patuljaste perunike su jadranska i panonska perunika, koje kao i većina ostalih hrvatskih vrsta pripadaju »bradatim irisima« (Pogoniris). Pripadnici grupe bez »brade« (Apogoniris) jesu I. graminea, I. pseudacorus i I. sibirica.

Slika 2. Iris croatica, hrvatska perunika (foto: Miroslav Mitić)

Patuljaste samonikle hrvatske perunike

Jadranska (I. adriatica, slika 1a, b) i panonska (I. pumila) perunika jedine su patuljaste samonikle hrvatske perunike. Stabljike su im izrazito niske te uvijek nose samo jedan veći cvijet.

Kao patuljasta vrsta jadranska je perunika izrazito niske stabljike (do 5 cm), s nježnim, srpastim ili šiljastim listo­vima, nešto dužim od same stabljike. Cvjetovi su žuti, ljubičasti, crvenkasti ili u kombinacijama tih boja. Imaju žutu ili modru »bradu«. Cvjeta u ožujku i travnju. Usko je endemična vrsta, rasprostranjena samo u srednjoj Dalmaciji (u okolici gradova Zadar, Šibenik, Drniš i Unešić te na otocima Čiovu, Braču, Viru i Kornatima). Raste na mediteranskom i submediteranskom tipu kamenjarskih pašnjaka. Njezina staništa ugrožena su zbog zaraštavanja te je uvrštena u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske u kategoriju NT (gotovo ugrožene biljke). Panonska je perunika slična izgleda kao i prethodna vrsta, iako ipak nešto većih dimenzija, što je i za očekivati budući da je ta vrsta tetraploid. Također cvjeta u ožujku i travnju. Dugo se mislilo da ta vrsta, inače široko rasprostranjena na suhim i pješčanim staništima u Panonskoj nizini (Mađarska, Srbija, Austrija), i nije prisutna u flori Hrvatske, ali je nedavno zabilježena na jednom lokalitetu u Baranji.

Slika 3. Iris illyrica, ilirska perunika (foto: Miroslav Mitić)

Visoke samonikle hrvatske perunike (abecednim redom)

Iris croatica (hrvatska perunika, slika 2) zeljasta je trajnica visoka do 70-ak cm. Snažni su listovi uglavnom dugački kao stabljika ili su dulji od nje. Stabljika je razgranjena, često već od prizemnog dijela, a ogranci nose jedan do dva cvijeta. Ovojni su listovi cvijeta vrlo napuhani, u doba cvatnje uglavnom zeleni, a u gornjem dijelu suhokožičasti i crvenoljubičasti. Cvjetovi su veliki, gotovo jednobojni, modroljubičasti, rijetko su vanjski listovi perigona tamniji. U donjoj su trećini prekriveni žućkastom »bradom«. Biljka cvjeta najčešće u svibnju. Tu vrstu opisao je i detaljno usporedio sa sličnim oblicima glasoviti hrvatski botaničar dr. Ivo Horvat, uz pomoć svoje supruge Marije. Prema Crvenoj knjizi nalazi se u kategoriji VU (osjetljive biljke). Iako je na pojedinim nalazištima brojna, ugrožena je od planinara i turista zbog svoje dekorativnosti. Kao vrlo dekorativna česta je i u vrtovima i parkovima kontinentalnog područja Hrvatske, gdje se lako razmnožava vegetativno rizomima. Ljepota hrvatske perunike ovjekovječena je i na poštanskoj marki HPT-a, a 2000. godine proglašena je hrvatskim nacionalnim cvijetom. Hrvatska perunika raste na nadmorskoj visini između 160 i 730 metara, na šumskim čistinama i rubovima termofilnih šuma i šikara hrasta medunca, a nešto rjeđe dolazi na kamenitim podlogama. Kao subendemična vrsta raste u zapadnom kontinentalnom području Hrvatske (Strahinščica, Cesargradska gora, Medvednica, Samoborsko gorje i Gorski kotar) te na sličnom području Slovenije.

Iris graminea (uskolisna perunika) je trajnica, tanka podanka i vitke, dvobridne stabljike, visoke do 30 cm. Listovi su ravni, poput listova trave, široki do jedan cm, a dugi do čak 70 cm te znatno nadvisuju stabljiku. Na stabljici (skriveni unutar listova) nalaze se jedan do dva sitnija cvijeta, ugodna mirisa, modroljubičaste boje, prošarani tamnijim žilama i svjetlijim uzdužnim prugama. Cvjeta u svibnju i lipnju. To je jedna od rijetkih šumskih perunika rasprostranjena na šumskim staništima u središnjoj Hrvatskoj, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i na Velebitu, ali i općenito široko rasprostranjena po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi.

Iris illyrica Tomm. (ilirska perunika, slika 3) višegodišnja je biljka s uspravnom i pri vrhu razgranjenom stabljikom, vrlo varijabilne visine te biljke mogu biti visoke od 30-ak do 70-ak cm. Listovi su niži od stabljike, sabljasta oblika, nježni te sa slabo izraženom nervaturom. Zimi se u pravilu osuše. Spate (ovojni listovi cvjetova) su u vrijeme cvatnje suhokožičaste, prozirne, prljavosmeđe boje. Cvjetovi su krupni s kratkom stapkom, uglavnom ih ima tri do pet, violetne ili ljubičaste boje, koja može varirati od svjetlijih do tamnijih nijansi, po rubu sa svjetlosmeđim do crvenkasto ljubičastim žilicama. »Brada« je intenzivno žute boje. Cvjeta od travnja do lipnja. Prema Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske nalazi se u kategoriji LC (najmanje zabrinja­vajuće biljke). Kao subendemična vrsta rasprostranjena je duž sjevernoga Jadranskog primorja, uz talijansku i slovensku obalu, zaleđe i otoke, te u Hrvatskoj na sjevernom dijelu Jadrana.

Slika 4. Iris pseudopallida, »lažno« blijeda perunika

Iris pseudacorus (močvarna žuta perunika) poznata je diljem svijeta. Ima vrlo visoku stabljiku, čak do 150 cm, većinom s dva cvijeta. Listovi su relativno tanki i vrlo dugački, pri vrhu blago savijeni. Ovojni listovi cvjetova su u vrijeme cvatnje izduženi, pri vrhu lagano zašiljeni, zeleni i katkad samo pri vrhu malo suhokožičasti. Cvjetovi su vrlo veliki (8–10 cm u promjeru), intenzivno žute boje, s tamnim žilicama, na dugim stapkama. Vanjski listovi ocvijeća nemaju bradu. Cvjeta od travnja do lipnja. To je inače široko rasprostranjena vrsta na vlažnim i močvarnim staništima, nalazimo je u Europi, na Kavkazu, Maloj Aziji, u zapadnom Sibiru i sjevernoj Africi. U Hrvatskoj je prisutna na gotovo svim vlažnim i močvarnim staništima: od sjeverozapada (Hrvatsko zagorje) do istoka (Slavonija, Baranja) i juga zemlje (Dalmacija, Velebit).

Iris pseudopallida (»lažno« blijeda perunika, slika 4) vrlo je snažna višegodišnja biljka s uspravnom i pri vrhu razgranjenom nadzemnom stabljikom. Visoka je 60 do 100 cm, katkad i viša. Listovi su veliki, dugački oko 35 cm. Sabljasta su oblika, široki i relativno mesnati. Zimi se nikada ne osuše do kraja, nego prezimljavaju. Ovojni listovi cvjetova su u vrijeme cvatnje suhokožičasti, pri vrhu često prozirni, prljavo blijedi. Cvjetovi su krupni, ima ih tri do pet, svjetloljubičaste boje. Vanjski i unutarnji listovi perigona obojeni su uglavnom jednolično, po rubu sa svjetlosmeđim do crvenkasto ljubičastim žilicama. »Brada« je intenzivno žute boje. Cvjeta od travnja do lipnja. Opisao ju je prof. dr. sc. Ivo Trinajstić, jedan od najznačajnijih živućih botaničara Hrvatske. I ta je samonikla perunika vrlo dekorativna i dobro se razmnožava vegetativno, te dobro uspijeva u kulturi. Biljka uspijeva na vapnenačkim kamenjarima i kamenjarskim pašnjacima priobalnoga jadranskog područja, do 600 metara nadmorske visine. Rasprostranjena je na području južne Dalmacije, Hercegovine i primorskom dijelu Crne Gore i Albanije, te je kao takva subendemična. Populacije te perunike relativno su brojne i nisu za sada ozbiljnije ugrožene, najvjerojatnije zbog vrlo uspješnoga vegetativnog razmnožavanja rizomima.

Slika 5. Iris rotschildii, Rotshildova perunika (foto: Miroslav Mitić)

Iris rotschildii (Rotshildova perunika, slika 5) jedini je prirodni samonikli križanac perunike u flori Hrvatske. Roditeljske vrste su joj ilirska perunika (Iris illyrica, slika 3) i šarena perunika (Iris variegata, slika 6), što se vidi i po njezinu izgledu, u kojem su objedinjene značajke obaju roditelja. Ta perunika visinom je slična roditeljskim vrstama, uspravna stabljika visoka je oko 40 cm te nosi nekoliko šarenih cvjetova (boju su dobili od obaju roditelja). Listovi su srpasto savijeni, široki 1–3 cm, nježni kao kod ilirske perunike, ali s izraženim žilama kao kod šarene perunike. Ovojni listovi cvjetova su pri dnu zeleni kao kod šarene perunike, no pri vrhu suhi kao kod ilirske perunike. Vanjski listovi perigona su ljubičastožućkasti, a unutrašnji mutno žuti ili svjetloljubičaste boje. Čak i režnjevi tučka pokazuju značajke obaju roditelja, po sredini su žuti, a po rubovima ljubičasti. »Brada« je uglavnom žuta. Taj prirodni križanac raste na Srednjem Velebitu te je za sada pronađen na samo jednom lokalitetu na vrhovima iznad Karlobaga.

Iris sibirica (sibirska perunika) je na području Hrvatske i susjednih zemalja prisutna s dvjema podvrstama: I. sibirica subsp. sibirica i I. sibirica subsp. erirrhiza.

Iris sibirica subsp. sibirica (tipična sibirska perunika) ima vrlo vitak rizom, osobito u usporedbi s perunikama iz sekcije Pogoniris. Uspravna nadzemna stabljika dugačka je od 50 do 120 cm. Vrlo je vitka, pomalo spljoštena i u unutrašnjosti šuplja. Listovi su uski i blago sabljasta oblika, a stabljika završava s jednim do tri (rijetko više) manja cvijeta. Ovojni su listovi cvjetova u vrijeme cvjetanja smećkaste boje i suhi. Cvjetovi su violetno plavi, rijetko bjelkasti, prošarani plavkasto crvenkastim žilicama, te nemaju »brade«. Cvjeta od svibnja do lipnja. Sibirska perunika raste po nizinskim vlažnim i močvarnim livadama na području srednje i istočne Europe, Balkanskog poluotoka, Kavkaza, Male Azije te zapadne i srednje Azije. U Hrvatskoj dolazi većinom na vlažnim i močvarnim livadama kontinentalnog područja, ali se njezina staništa sve više prorjeđuju i smanjuju. Stoga se prema Crvenoj knjizi nalazi u kategoriji VU (osjetljive biljke).

Slika 6. Iris variegata, šarena perunika

Iris sibirica subsp. erirrhiza (kojnička perunika) slična je tipičnoj podvrsti, ali po svim je značajkama nešto sitnija. Ima okruglu stabljiku, cjevasto šuplju, visoka je uglavnom do jednog metra. Listovi su uži nego kod tipične podvrste. Cvjetovi su svjetlije modri ili ljubičasti. Vanjski listovi perigona su dosta suženi pri dnu, šire se prema vrhu te također nemaju »brade«. Taksonomski status te podvrste nije još sasvim razjašnjen te zahtijeva daljnja istraživanja. Zabilježena je na samo nekoliko izoliranih planinskih lokaliteta Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Tu raste na sušim krškim, karbonatnim staništima (travnjacima) u montanom pojasu.

Iris variegata (šarena perunika, slika 6) ima uspravnu stabljiku (do 40 cm), koja je u gornjem dijelu razgranjena te nosi nekoliko cvjetova. Listovi su sabljasti ili linearni, široki do 4 cm, srpasto savijeni, s vrlo izraženim žilama. Ovojni su listovi cvjetova u vrijeme cvjetanja zeleni i naduti. Cvjetovi su veliki, gotovo sjedeći i dvobojni, odakle i narodno ime »šarena perunika«. Osnovna boja cvijeta je intenzivno žuta, s time da su vanjski listovi perigona žućkastobijeli, sa smeđim ili purpurnim žilicama i žutom bradom te smeđim vršcima, a unutrašnji su listovi perigona zlatnožuti. Cvjeta od svibnja do lipnja. Prema Crvenoj knjizi nalazi se u kategoriji NT (gotovo ugrožene biljke). Ta lijepa perunika u Hrvatskoj je zabilježena u brdskom području Gorskoga kotara, Velebita i Slavonije, a rasprostranjena je i na sličnim staništima diljem Europe (od Njemačke i Austrije do Rumunjske i Bugarske).