Neistraženo blago hrvatskog plemstva

Pejačevići su obitelj koja je imala ključnu ulogu u političkom i gospodarskom životu Slavonije i Hrvatske. Istraživanje povijesti plemstva i njihove likovne baštine u Hrvatskoj još je uvijek relativno zanemareno područje interesa. Ne postoji temeljna studija o odnosu plemstva prema umjetnosti ni za jedno povijesno razdoblje pa tako ni za vrijeme u kojem je obitelj Pejačević imala iznimno važnu ulogu u razvoju gospodarskih, političkih i kulturnih prilika na istoku Hrvatske. Bilo je to razdoblje od 18. do gotovo sredine 20. stoljeća, vrijeme kada su na ove prostore iz raznih dijelova Europe pristigle plemićke obitelji koje su dale ključan doprinos procesima refeudalizacije i modernizacije mnogih gospodarskih, društvenih i kulturnih djelatnosti.

Paralelno s tim razvojem tekao je proces njihova utjecaja na području likovnih umjetnosti, a u sjedištima posjeda prikupljena je vrijedna likovna građa, odnosno postupno su nastajale obiteljske zbirke umjetnina od iznimne važnosti za ukupnu hrvatsku povijest umjetnosti. Među njima su bile obitelji Hilleprand von Prandau u Valpovu i Donjem Miholjcu (poslije Normann-Ehrenfels), Jankovići Voćinski u Voćinu, Suhopolju i Cabuni, Jankovići Daruvarski u Daruvaru, Pakracu i Stražemanu, Mihalovići u Orahovici i Feričancima, Adamovići u Čepinu, Tenji i Erdutu, Odescalchi u Iloku itd. Pejačeviće ubrajamo u te istaknute slavonske plemićke obitelji, s posjedima diljem Slavonije i Srijema, kojima su upravljali članovi četiriju obiteljskih grana.

Još u razdoblju dok su Pejačevići bili na vrhuncu svoje društvene i političke moći, Julijan grof Pejačević (1833–1906) pisao je o obiteljskoj povijesti, a tom temom bavili su se i drugi istraživači (Cuvaj, Šišić, Bösendorfer i dr.). No njihove se studije ponajprije bave genealoškim i biografskim podatcima, bez osvrta na likovnu baštinu vezanu uz obiteljsku povijest. Pejačevići su bili tipični predstavnici srednjoeuropskoga »staroga« plemstva, čiji su dvorci diljem Slavonije i Srijema bili opremljeni reprezentativnim stilskim namještajem, s bogatim bibliotekama i obiteljskim arhivima. Oni su Hrvatskoj dali čak dva bana, Ladislava (1880–1883) i Teodora (1903–1907) Pejačevića, a iz te je obitelji potekla i prva moderna hrvatska skladateljica, Dora Pejačević.

O izložbi

Tematsko-studijska izložba Likovna baština obitelji Pejačević, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske i u organizaciji Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, tada Galerije likovnih umjetnosti, Osijek (dalje u tekstu MLU) održana je u Osijeku od rujna 2013. do siječnja 2014. Uslijedili su prijenosi izložbe u Umjetnički paviljon u Zagrebu (siječanj – ožujak 2014), Zavičajni muzej Našice (lipanj 2014) i Gradski muzej Virovitica (kolovoz – rujan 2014). U rujnu 2014. Zavičajni muzej Ruma (Republika Srbija) pripremio je izložbu Vlastelinska obitelj Pejačević u Srijemu, u koju su uključene faksimilne kopije nekih portreta članova obitelji Pejačević iz fundusa MLU. U pripremi je prijenos izložbe u prostor Gradskog muzeja Vukovar, Gradskog muzeja Požega i Muzeja Đakovštine. Na izložbi je prvi put javnosti predstavljena jedna hrvatska plemićka obitelj u svjetlu odnosa prema likovnoj umjetnosti. Kao autorice izložbe, nakon desetogodišnjeg istraživačkog rada, kataloški smo obradile 179 umjetnina, pretežno radova štafelajnog slikarstva, nastalih u europskim i domaćim umjetničkim atelijerima od početka 18. do sredine 20. stoljeća. Svi dvorci i kurije obitelji Pejačević sadržavali su zbirke umjetnina. Među tim djelima dominirale su slike, s tek pokojom skulpturom. Prevladavali su portreti članova obitelji te srodnika, vladara i političara, zatim pejzaži, žanr-
-scene, mrtve prirode, mitološki prizori te rijetke sakralne kompozicije. Galerija predaka nalazila se u gotovo svakom dvorcu, a naručivane su i kopije portreta, osobito najuglednijih članova obitelji.

Friedrich Johann Gottlieb Lieder (1780–1859), Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca,1811., ulje na platnu, 285 x 398 cm, GLUO, S-460

Mnoga od tih djela nisu nikada bila izlagana, a okolnosti njihova nastanka, autorstva i datacije nisu bile poznate. Uz predstavljanje djela iz obiteljskih zbirki prezentirana je i mecenatska te kolekcionarska uloga obitelji Pejačević. Tijekom rada ostvarena je suradnja s nizom domaćih i inozemnih ustanova u mjestima koja su vezana uz obitelj Pejačević, a paralelno je tekao i višegodišnji, iznimno zahtjevan posao restauriranja umjetnina. Upravo zahvaljujući velikom zauzimanju mnogobrojnih restauratora, među kojima posebno ističemo djelatnike Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Zagrebu, te financijskoj potpori Ministarstva kulture RH, Osječko-baranjske županije i drugih sponzora, umjetnine su ponovno zasjale u punom sjaju.

U tekstovima kataloga izložbe detaljno su izložena rodoslovna stabla, ženidbene veze te povijest Pejačevića, od njihova doseljenja iz Bugarske potkraj 17. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata. Istaknuti su osobito članovi obitelji najaktivniji na političkom, gospodarskom i kulturnom polju. Povijest obitelji Pejačević neodvojivo je vezana s poviješću mjesta u kojima su živjeli i radili (Ruma, Šopron, Osijek, Virovitica, Našice, Podgorač, Retfala, …), ali i s poviješću važnih mađarskih i hrvatskih obitelji, s kojima su se rodbinski povezali.

Nakon Drugoga svjetskog rata u hrvatske je muzejske i galerijske ustanove ušla velika količina konfisciranoga likovnog materijala iz plemićkih zbirki, no istraživanje povijesti tih obitelji i njihove likovne baštine gotovo je izostalo. Društveno-političke prilike nisu pogodovale detaljnijim analizama podrijetla toga materijala pa su se umjetnine redovito predstavljale izvan konteksta zbirki kojima su izvorno pripadale. Uskoro je, zbog nedostatne dokumentacije toga materijala, a dijelom i zbog izostanka sustavnih istraživanja povijesti hrvatskog plemstva općenito, došlo do velikih problema u muzeološkoj obradi tih predmeta. Prilikom potonje obrade građe uočeni su mnogobrojni propusti i pogreške u određivanju identiteta portretiranih osoba, a time i autorstva te datacije umjetnina. Situacija pri obradi ostalog materijala (pejzaži, žanr-scene, mrtve prirode i dr.) bila je još teža, jer je podrijetlo slike bilo nemoguće ustanoviti bez preciznih popisa građe prilikom njezina preuzimanja, što se u pravilu nije događalo zbog nedostatka vremena i stručnog osoblja. No, važno je bilo da se taj materijal ipak fizički spasio od uništenja i sačuvao za buduće generacije istraživača.

Pri tom je poslu najznačajniju ulogu odigrala KOMZA. To je u stručnim krugovima poznata kratica Komisije za skupljanje i čuvanje kulturnih spomenika i starina pri Ministarstvu prosvjete – Odjel za kulturu i umjetnost u Zagrebu. Od početka lipnja 1945. ona je djelovala na spašavanju umjetnina od uništenja na cijelom prostoru Hrvatske. U njezinu su sastavu prvotno bili stručnjaci zagrebačkih muzeja, radeći na akcijama spašavanja i prikupljanja kulturnih spomenika i starina koji su bili konfiscirani, sekvestrirani ili ih je vlasnik napustio. Komisija je imala svoje sabirne centre, a na području Slavonije to je bio Okružni sabirni centar sa sjedištem u Hrvatskom državnom muzeju u Osijeku (poslije Muzej Slavonije Osijek). U okviru KOMZE na području Slavonije nezaobilazno je ime Danice Pinterović, djelatnice tog muzeja. Njoj je, uz Ota Švajcera, i posvećen katalog izložbe. Bili su nezaobilazne ličnosti osječke kulturne scene, a osobno su utjecali da se umjetnine iz ostavštine obitelji Pejačević spase od uništenja nakon Drugoga svjetskog rata, smjeste u muzejske ustanove te da se o njima poslije napišu prvi stručni tekstovi. Okolnosti u kojima su djelovali bile su vrlo nepovoljne, ali oni su i u takvim uvjetima dali najviše što su mogli te omogućili kasnijim generacijama muzealaca i istraživača te građe daljnji rad.

Prema suvremenom istraživanju plemićkih kolekcija

Zanimanje za istraživanje likovne baštine plemićkih obitelji nakon Drugoga svjetskog rata s vremenom se ipak povećavalo. Iznimno važnu ulogu u široj javnosti odigralo je publiciranje knjiga Mladena Obada Šćitarocija i Bojane Bojanić Obad Šćitaroci o dvorcima i perivojima Hrvatskog zagorja i Slavonije, u kojima je prvi put bila predočena sumarna slika vrijedne baštine plemićkih obitelji u sjevernim dijelovima Hrvatske. Temeljni tekstovi suvremenog pogleda na pitanje slavonskog plemstva i njegove uloge u kulturi novovjekovne Hrvatske ispisani su u katalozima izložbe Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, koja je od 27. travnja do 2. kolovoza 2009. bila održana u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Ovdje posebno ističemo rad povjesničara Milana Vrbanusa, koji daje sažet pregled najistaknutijih slavonskih plemićkih obitelji te rad povjesničarke umjetnosti Jasminke Najcer Sabljak o njihovoj likovnoj ostavštini. U novije vrijeme likovnom baštinom hrvatskog plemstva intenzivnije se bavi povjesničarka umjetnosti Marina Bregovac Pisk iz Hrvatskoga povijesnog muzeja u Zagrebu. Raste i interes za istraživanjem povijesti slavonskoga plemstva, pri čemu su velik prilog istraživanju knjižne baštine slavonskog plemstva dale Marina Vinaj iz Muzeja Slavonije Osijek i Renata Bošnjaković iz Zavičajnog muzeja Našice (dalje u tekstu ZMN).

Johann Georg Weickert (1743/45–1799), Marija Eleonora grofica Pejačević, 1789., ulje na platnu, 222 x 148,2 cm, GLUO, S-424

Suvremeno istraživanje likovne baštine obitelji Pejačević vezano je uz djelatnost ZMN-a i MLU. Našički je muzej od utemeljenja (1974) smješten u prostoru dvorca Pejačević u Našicama, a u svojem temeljnom poslanju ističe istraživanje povijesti plemićke obitelji Pejačević, koja je u našičkom kraju ostavila neizbrisiv trag na području gospodarstva, školstva, kulture i dr. Osječka je galerija utemeljena 1954., a u fundusu ima velik broj umjetnina koje su izvorno pripadale najuglednijim plemićkim obiteljima istočne Hrvatske, pa tako i obitelji Pejačević. Počevši od 2001. godine, djelatnice tih ustanova (J. Najcer Sabljak iz MLU i S. Lučevnjak iz ZMN-a) postupno su identificirale većinu likovne građe koja je nakon Drugoga svjetskog rata prenesena iz našičkih dvoraca obitelji Pejačević u Državni muzej u Osijeku (danas Muzej Slavonije Osijek). Poslije je ta građa, posebno ona slikarska, najvećim dijelom ušla u zbirke MLU. Inventarni podatci o izvornom smještaju i nastanku tih predmeta bili su vrlo oskudni, a često i pogrešni. Istraživanja su donijela niz novih spoznaja o tim umjetninama, uz mnogobrojne pomake u atribuciji i datiranju.

Pri tom su se istraživanju osobito važnima pokazali podatci zabilježeni u dokumentaciji KOMZE te podatci na pozadinama slika, okvirima, podokvirima i raznim naljepnicama na slikama. Većina tih zapisa nastala je prigodom vođenja inventara plemićkih zbirki u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata. U slučaju (pre)radikalnih zahvata na umjetninama i njihovim okvirima, koji su uklanjali te oznake, put prema identifikaciji njihova podrijetla u većini je slučajeva bio znatno otežan. Nakon što se uspješno identificirala većina umjetnina iz našičke zbirke, interes istraživačica proširen je na likovnu baštinu drugih grana obitelji Pejačević te na likovne zbirke iz njihovih dvoraca u Virovitici, Podgoraču i Retfali. Paralelno s istraživanjem tih zbirki obuhvaćen je i direktan ili indirektan utjecaj obitelji Pejačević na djela likovne umjetnosti izvan tih zbirki. Ponajprije se to odnosi na arhitekturu njihovih dvoraca, kurija, mauzoleja te kapela i crkava čiji su bili donatori.

U sakralnim je objektima istraživana i crkvena oprema (oltari, liturgijsko ruho i posuđe, vitraji...) koju su naručivali članovi obitelji. Uočeno je i postojanje vrijednih portreta s prikazom članova obitelji Pejačević, koji su naručivani za protokolarne i reprezentativne namjene raznih državnih institucija, odnosno likovnih djela relevantnih za obitelj, a nastalih izvan njihovih umjetničkih zbirki. Istražena je i uloga obitelji Pejačević kao mecena likovne umjetnosti.

Unatoč činjenici da je obitelj Pejačević tijekom gotovo 250 godina na prostoru nekadašnje Habsburške Monarhije imala niz objekata, u rasponu od dvoraca i gradskih palača do kurija i skromnijih objekata, razina njihove istraženosti zasad nije bila dovoljna kako bi se predstavilo sve te prostore u kontekstu likovne baštine obitelji Pejačević. Stoga je izložba koncipirana na temelju poznavanja nekoliko najvažnijih objekata u Našicama, Šopronu, Virovitici, Podgoraču i Retfali. Sva ta mjesta usko su vezana uz postojanje određene obiteljske grane pa je i povijest likovne baštine Pejačevića prikazana upravo preko povijesti tih obitelji.

U prvome dijelu kataloga izložbe opisan je dolazak Pejačevića na prostor istočne Hrvatske i prvi koraci u kolekcioniranju umjetnina te vezama s naručivanjem likovnih djela za pojedine sakralne prostore. U nastavku rada opisana je likovna baština svake od obiteljskih grana te su unutar pojedine grane posebno istaknute značajne kolekcionarske cjeline, odnosno umjetničke zbirke. Kako je na izložbi najzastupljeniji likovni materijal našičke grane, nastanak i razvoj tzv. našičke zbirke opisan je nešto detaljnije. U rumsko-retfalačkoj grani opisane su tzv. retfalačka i podgoračka zbirka, a u virovitičkoj grani, zbog nedostatka materijala, tzv. virovitička zbirka opisana je samo u osnovnim crtama.

O sadržaju zbirki obitelji Pejačević

Tijekom 18. i 19. stoljeća, u vrijeme nastanka tih zbirki, Pejačevići su kupovali djela stranih umjetnika, najčešće iz sredina u kojima su se i sami kretali i živjeli (Austrija, Mađarska) no u kasnijim razdobljima sve je više udomaćenih stranih umjetnika (npr. Mücke) i domaćih umjetnika u njihovim kolekcijama. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća Pejačevići naručuju ili kupuju djela domaćih umjetnika, čime pomažu razvoj hrvatske umjetnosti tog razdoblja (Bukovac, Crnčić, Frangeš-Mihanović, Becić, Rojc, Babić, Vanka, itd.).

Vlaho Bukovac (1855–1922), Teodor grof Pejačević, 1903., ulje na platnu, 120 x 80 cm, GLUO, S-382

Među djelima na izložbi posebno se izdvajaju portretni prikazi, kao dio tzv. galerije predaka, nizova portreta kojima je svaka plemićka obitelj dokazivala svoj povijesni i društveni status.

Pejačevići su vrlo brzo, već u 18. stoljeću, svoje portrete počeli naručivati kod uglednih umjetnika. Izdvajamo npr. djela Johanna Georga Weikerta (Beč, 1743/45 – Beč, 1799), austrijskog slikara koji se školovao se na bečkoj Akademiji u vrijeme ravnateljstva M. van Meytensa, pod čijim je utjecajem bio neko vrijeme. No, na izložbi se veličinom, reprezentativnošću i značenjem, ne samo u lokalnim nego i nacionalnim razmjerima, ističe grupni portret Friedricha Johanna Gottlieba Liedera (Potsdam, 1780 – Budimpešta, 1859), njemačko-austrijsko-mađarskog slikara i litografa. Djela mu se nalaze u kolekcijama važnih europskih muzeja. U našičkoj zbirci zastupljen je uljem na platnu Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca iz 1811. godine. To najveće djelo u MLU (285 x 398 cm) prikazuje grofovsku obitelj Pejačević u perivoju njihova novoizgrađenog dvorca u Virovitici. Slika je izabrana za »logo« cjelokupne izložbe. Osim stranih umjetnika, obitelj su portretirali i hrvatski slikari (npr. Vlaho Bukovac, Menci Clement Crnčić, Nasta Rojc, Robert Frangeš-Mihanović, Maksimilijan Vanka).

Okosnicu izložbe čine djela iz fundusa MLU, s nešto izložaka posuđenih od drugih hrvatskih muzejskih ustanova i privatne zbirke obitelji Clary-Aldringen iz Salzburga. Riječ je o slikarskim djelima s tek nekoliko skulptorskih ostvarenja, a djela arhitekture i oprema crkvenih prostora, u kojima je obitelj Pejačević također ostavila znatan trag, samo su rubno dotaknuta u tekstovima i na izložbi prezentirana prigodnim filmom.

O istraživačkom radu na izložbi

Izložba se temelji dijelom na objavljenim, dijelom na ne­objavljenim izvorima te iznimno opsežnom terenskom radu po Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji. Tijekom pripremnih radova bilo je nekoliko važnih otkrića. Primjerice, dugo vremena nije se znalo za sudbinu likovne zbirke iz retfalačkog dvorca obitelji Pejačević, koja je oko 1923., nakon prodaje dvorca, bila prenesena u dvorac Herrnau u Salzburgu. Taj je materijal pronađen gotovo intaktan, jer se do danas nalazi u tom prostoru kojem su vlasnici i danas članovi obitelji Clary-Aldringen, u srodstvu s retfalačkim Pejačevićima. Zahvaljujući ljubaznosti g. Felixa Claryja, sadašnjeg vlasnika dvorca, pregledale smo potkraj 2012. godine zbirku u dvorcu Herrnau te izlučile pet umjetnina koje su posuđene za izložbu.

Zanimljiva je i sudbina podgoračke zbirke, koja je sa stajališta povijesti umjetnosti svakako najvažnija. Zahvaljujući vlasniku podgoračkog imanja, Pavlu grofu Pejačeviću (1813–1907) i njegovoj supruzi Alvini, rođenoj barunici Hilleprand von Prandau (1830–1882), u Podgoraču, slavonskom selu nedaleko od Našica, bio je sredinom 19. stoljeća podignut dvorac koji je projektirao jedan od najuglednijih budimpeštanskih historicističkih arhitekata Alajos Hauszmann. U njemu je, posebno zauzimanjem Alvine Pejačević, utemeljena zbirka od oko 90 umjetničkih djela, među kojima su bila i ključna ostvarenja opusa uglednih srednjoeuropskih slikara Carla Rahla, Móra Thana, Josefa Hoffmanna, Károlya Lotza, Alajosa Györygia Giergla i drugih. Među djelima podgoračke zbirke ukupno šesnaest smatraju se slikama Carla Rahla ili barem radovima nastalim pod njegovom »majstorskom palicom«, dok ostala potječu iz kruga njegovih učenika. Taj značajan broj umjetnina upućuje na intenzivne veze Rahla i njegova slikarskoga kruga te Alvine Pejačević kao vrsne kolekcionarke i umjetnice. Naime, u zbirci je pronađeno i jedno njezino djelo (pejzaž), čime se Alvina ubraja u vrlo zanimljiv krug hrvatskih slikarica-plemkinja 19. stoljeća. Ta je zbirka stjecajem okolnosti završila još prije Drugoga svjetskog rata u Valpovu te je bila nakon rata predana u osječki muzej zajedno s ostalim umjetninama valpovačkog dvorca. Sve do naših istraživanja o toj se iznimno važnoj likovnoj zbirci ništa nije znalo. Prema mišljenju recenzenata izložbe, dr. sc. Zvonka Makovića i dr. sc. Dragana Damjanovića, riječ je o jednoj od najvećih i svakako najambicioznije zamišljenih privatnih zbirki nastalih u 19. stoljeću u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe.

Iznimno zanimljivu sudbinu imao je i jedan od najreprezentativnijih portreta na izložbi, slika Aurora (Lolly) barunica Vanderlinden d’Hoogvorst, ulje na platnu, 223 x 133 cm. Slika je djelo poznatog engleskog portretista i žanr-slikara Alessandra Ossanija († oko 1888), iz 1868. godine, a nije nikada bila dio neke od obiteljskih zbirki. No, život portretirane osobe veže ju uz likovnu baštinu obitelji Pejačević, što je znao njezin dotadašnji vlasnik, umirovljeni sveučilišni profesor Marco Guadagni iz Trsta (dalji rođak portretirane), te ju je 2012. godine odlučio donirati MLU. On je financirao i transport te osiguranje umjetnine od Firence do Osijeka. Slika se izvorno nalazila u obiteljskoj palači Gianfigliazzi u Firenci. Barunica Vanderlinden d’Hoogvorst, rođ. markiza Guadagni (1831–1898) bila je prvi put udana 1850. za Aleksandra grofa Pejačevića (1808–1852), s kojim nije imala djece. Drugi je put bila udana 1860. za Adriana baruna Vanderlinden d’Hoogvorsta. Živjeli su u Firenci, a njihova je palača postala središte firentinskoga društvenog i kulturnog života. Za nju je izveden Aurorin reprezentativni portret u cijeloj figuri, koji naglašava društveni status portretirane inzistirajući na pomnom prikazu skupocjene haljine od luksuzne flamanske čipke s dragocjenim nakitom. Ponukan skorim stupanjem Hrvatske u Europsku uniju i »europskim vezama« svojih predaka, g. Marco Guadagni je tu vrijednu umjetninu nesebično poklonio našoj domovini.

Europski kontekst umjetničke baštine obitelji Pejačević najbolje ocrtavaju veze koje smo tijekom pripreme izložbe izgradili s nekoliko inozemnih ustanova i suradnika. Ti su kontakti doveli do niza novih informacija, odnosno podataka o važnosti obitelji Pejačević za sredine izvan Hrvatske. Ujedno, te su informacije dovele do niza spoznaja koje su unaprijedile i domaću historiografiju, jer su temelj poznavanju povijesti obitelji Pejačević, bez koje nije moguće temeljito istraživanje povijesti njihovih umjetničkih zbirki. Stoga u ovome tekstu donosimo i sažet prikaz povijesti obitelji Pejačević u kontekstu njihova boravka u Bugarskoj te Srijemu (Ruma) i Mađarskoj (Šopron). Te su teme gotovo nepoznate čak i u krugovima stručnjaka, pa ih želimo približiti čitateljima Hrvatske revije. Ovi se odlomci temelje na tekstovima naših suradnika (Yordanke Gesheve, Đorđa Boškovića i Franje Pajrića), objavljenih u katalogu izložbe.

Pejačevići u Bugarskoj

Veze obitelji Pejačević i Bugarske u hrvatskoj su historiografiji bile tek naznačene, no o njima se do iscrpnog istraživanja bugarske povjesničarke, dr. sc. Yordanke Gesheve, nije puno znalo. Uoči realizacije izložbe ona je u Sofiji 2012. godine publicirala knjigu Фамилия графове Пеячевич между легендите и реалността (втората половина на XVII – XX в.) Историко-генеалогично изследване. U njoj je predstavljena povijest Pejačevića prije njihova dolaska na prostore istočne Hrvatske početkom 18. stoljeća. Ako se izostavi dio obiteljske legende o podrijetlu obitelji Pejačević od bosanske kraljevske kuće Kotromanić i razlozima bijega njihovih predaka iz srednjovjekovne bosanske države te načinu dolaska na prostore današnje Bugarske, članove obitelji Pejačević povijesno dokumentirano možemo pratiti od 17. stoljeća.

Pejačevići su živjeli u Čiprovcima, mjestu na obroncima Stare planine ili Balkana, koje je bilo bogato nalazištima zlata i srebra, a u njemu su sjedište imale velike trgovačke tvrtke iz Dubrovnika, Vlaške i Moldavije. Čiprovci su bili i sjedište značajnoga franjevačkog samostana, jer su stanovnici bili katolici, dijelom doseljeni (npr. Dubrovčani, Sasi), a dijelom Bugari. Nameti osmanske vlasti i troškovi za proizvodnju obojenih metala s vremenom su se povećavali, rudnici su bili iscrpljeni, a obrti i trgovina u padu. Od sredine do kraja 17. st. obitelji Parčević, Pejačević i Knežević (međusobno rodbinski povezane) činile su društvenu elitu toga kraja. U bugarskoj su povijesti oni najpoznatiji kao čelnici znamenitoga čiprovskog ustanka, o kojem se u Hrvatskoj zna vrlo malo. Najvažnija osoba toga vremena bio je Đuro Pejačević (Čiprovci, 1655 – Bač?, 1725). Kada je car Leopold I. pozvao sve porobljene balkanske kršćanske narode da se dignu na borbu te da surađuju s njegovom vojskom i pridruže se borbama protiv osmanske vojske, bugarski su katolici iskazali svoju spremnost za pomoć. Đuro Pejačević, Bogdan Marinović i drugi Čiprovčani u proljeće 1688. godine odlučili su organizirati otvorenu pobunu protiv osmanske vlasti. Uz pomoć sofijskog nadbiskupa Stjepana Kneževića, koji je bio rođak Đure Pejačevića, uspostavili su kontakte s carskom vojskom i uputili svoje čete prema Caransebesu i Šiklošu kako bi se pridružile postrojbama generala Friedricha Veteranija i stavile pod njegovo zapovjedništvo. Usput su se ujedinili s pobunjeničkim srpskim postrojbama, Vlasima i ostalim kršćanima te pod zapovjedništvom generala Veteranija sudjelovali u osvajanju grada Oršove, koji se nalazi na granici između Mađarske i Erdelja. Đuro Pejačević zatražio je i oslobađanje bugarskih zemalja te dobio obećanje da će im carska vojska pomoći.

Dok se carska vojska približavala bugarskim granicama, cijelo se stanovništvo diglo na oružje. Do Bugara je stigla i vijest da je carska vojska osvojila Beograd (6. rujna 1688) i svi su očekivali kako će general Veterani prijeći Dunav, zauzeti Nikopolj (važan grad na desnoj obali Dunava) i pružiti im pomoć. No u drugoj polovici rujna 1688. godine situacija Habsburgovaca se pogoršala i oni su bili prisiljeni boriti se na dvjema bojišnicama – ne samo protiv Osmanskog Carstva nego i protiv Francuske, čijе su postrojbe ušle u Pfalz. Stoga se balkanska operacija stavila u drugi plan, postrojbe su se premjestile, a brojno stanje vojske markgrofa Ludviga Badenskoga, glavnog zapovjednika operacija na Balkanu, smanjilo se.

Bugarska konjica s Đurom Pejačevićem i Bogdanom Marinovićem na čelu krenula je prema bugarskom gradu Montani, pri čemu su putem vodili niz okršaja, no carskih postrojbi koje bi im pritekle u pomoć nije bilo. Prema raširenom mišljenju u bugarskoj historiografiji i popularnoj literaturi, u mjestu Žeravici došlo je do nekoliko okršaja ustanika s osmanskom vojskom. U početku su ustanici bili uspješni u odbijanju napada. Poslije su neki od njih neorganizirano napuštali logor u potrazi za hranom. Zatim je, kao rezultat izdaje i iznenadnog neprijateljskog napada pod vodstvom mađarskog plemića Imre grofa Thökölyja, osmanskog vazala, na tisuće Bugara izgubilo život. Zanimljivo je istaknuti da je Thököly imao za ženu hrvatsku groficu, Jelenu Zrinsku.

Nakon poraza kod Žeravice preživjeli su se, s Pejačevićem na čelu, uputili prema Čiprovcima. Grad je ubrzo dodatno utvrđen i pripremljen za opsadu. Imre Thököly ga je napao dva puta u nekoliko dana i na kraju ga uspio zauzeti te razoriti. Bogatstvo Čiprovaca prikupljano stoljećima odvezeno je u više od stotinu kola. Uništena je znamenita čiprovska samostanska knjižnica. Četiri velika katolička naselja u sjeverozapadnoj Bugarskoj – Čiprovci, Kopilovci, Klisura i Železna (godine 1640. u njima je živjelo oko 4260 katolika i 2300 pravoslavaca, a neposredno prije ustanka ukupno oko 8000 stanovnika) nestala su u krvi. Preživjeli dio stanovništva, njih između dvije i tri tisuće, krenuo je u izbjeglištvo, preko Dunava i područja Vlaške prema Banatu. Malo je podataka o onoj skupini preživjelih koji su se uputili na sjeverozapad, prema Bačkoj, Srijemu i Slavoniji. Među njima su bile obitelji Pejačević, Knežević, Čerkić, Tomagyonović, Frankoluka, Marinović, Adamović, Nikolantin i drugi, koje će poslije postati vrlo brojna kolonija Čiprovčana u Osijeku.

Za zasluge u tim bitkama te kasnijoj službi u carskoj vojsci Đuro Pejačević i njegova braća dobili su barunsku titulu 1712. godine. U takvim su okolnostima Pejačevići početkom 18. stoljeća došli na prostore Bačke, Srijema, Baranje i Slavonije te započeli gospodarski oporavak, koji će ih dovesti do kupovine važnih posjeda, a u drugoj polovici stoljeća i do stjecanja nasljedne grofovske titule (1772).

Pejačevići i Ruma

Kada je Nikola barun Pejačević (Đurin sin) 1728. ugovorom na 15 godina postao upravitelj Odescalchijeva imanja sa sjedištem u Iloku započele su snažne veze obitelji Pejačević u Srijemu. U vođenju imanja pomagao mu je i bratić Marko Aleksandar (1694–1762), sin Ivana Pejačevića, koji je živio u Osijeku. Nakon Nikoline smrti, 1732. godine, Marko Aleksandar je preuzeo ulogu administratora iločkog vlastelinstva. Iz tog razdoblja sačuvano je podosta građe o prilikama u tadašnjem srijemskom društvu, kao i o problemima s kojima su se, u međusobnim odnosima, suočavali predstavnici vlasti (vlastela i njihovi činovnici) i lokalno stanovništvo (podanici). Problemi su kulminirali u ožujku 1736. godine, kada je izbila pobuna, u kojoj se barun Marko Pejačević našao u središtu nezadovoljstva svojih podanika. Slično je bilo i u drugim dijelovima Slavonije i Srijema pa je, kao odgovor vlasti na tako izraženo nezadovoljstvo seljaka, 1737. godine donesen novi urbarijalni zakon za Slavoniju i Srijem, kojim je poboljšan položaj seljaka u tim krajevima. Marko Pejačević bio je i zakupac mitrovačkog vlastelinstva, a 1738. grof Colloredo postavio ga je za svojeg opunomoćenika. U veljači 1745. Marko je kupio mitrovačko vlastelinstvo za 80 tisuća rajnskih forinti. Mitrovačko je vlastelinstvo tada činilo 13 sela (i selo Ruma) te desetak pustara. Južna je granica vlastelinstva, i istodobno granica s Turskom, bila rijeka Sava. No iste je godine došlo do podjele Srijema na Vojnu krajinu i tzv. provincijal, prik­ljučen obnovljenoj Srijemskoj županiji. Formalno priključenje obavljeno je 11. rujna 1745. godine, kada je u Vukovaru proglašeno osnivanje Srijemske županije. Njezin prvi administrator, a od 1751. godine i prvi veliki župan, postao je barun Marko Pejačević. Prilikom razgraničenja Pejačević je izgubio dio svojeg vlastelinstva, koji je, zajedno s Mitrovicom – središtem vlastelinstva, uključen u Vojnu krajinu. Za naknadu je dobio vlastelinstvo Virovitica i Retfala kod Osijeka, a za novo sjedište svojega srijemskog­ vlastelinstva izabrao je selo Rumu, odnosno prostor u njegovoj neposrednoj blizini, gdje je ubrzo započeo izgradnju­ nase­lja, koje je, prema njegovoj želji, dobilo naziv Nova Ruma.

Kako Marko Aleksandar nije imao djece, oporukom je za nasljednike svojih vlastelinstava odredio nećake. Slijedom okolnosti svi su se njegovi posjedi poslije našli u rukama nećaka Josipa Pejačevića (1710–1787), koji je već prije (1734) kupio našičko vlastelinstvo. Potomci Josipa Pejačevića iz tzv. rumsko-retfalačke grane vodili su taj posjed sve do početka 20. stoljeća. Rumsko je vlastelinstvo bilo središte poljoprivredne proizvodnje u tome kraju Srijema. No, u potrazi za gotovim novcem Pejačevići su se u 19. stoljeću okrenuli novim djelatnostima – davanju pustara u zakup, prodaji imovine i proizvoda, izdavanju i prodaji regalnih prava, ulaganju novca u profitabilnije djelatnosti, poticanju seljaka da otkupljuju svoje preostale obveze, itd. Još 1876. godine mogao se pročitati oglas kojim je rumsko vlastelinstvo na licitaciji prodavalo oko 100 ergelskih konja i kobila raznog uzrasta. Godine 1882. u arendu su davane vlastelinske pustare na jednu, a »bircuzi« na tri godine. Preko oglasa prodavani su i razni proizvodi potekli s vlastelinstva, primjerice maslac za čaj ili prasad za priplod.

Uspomenu na obitelj Pejačević u Rumi danas predstavljaju zgrada Zavičajnog muzeja Ruma (izvorno škola), crkva Uzašašća Svetoga Križa, zgrada vlastelinske mljekare i pokoji preostali ekonomski i stambeni objekt manjeg značenja. Izvan Rume, na nekadašnjem imanju Moja volja kod Inđije, sačuvana je samo jedna zgrada. Zgrada škole podignuta je 1772., a škola je počela rad 1779. godine. Nastavu su preuzeli franjevački svećenici, a izvodila se prema tzv. novoj metodi. Pejačevićeva gimnazija ili Pedagogium, kako se još zvala, radila je samo do 1787. godine, kada je, na prijedlog Ugarskoga namjesničkog vijeća, svedena na osnovnu školu. Ipak, zgrada je sve do 70-ih godina 20. stoljeća bila u funkciji školstva. Iznad ulaznih vrata stajao je natpis: Familia comitum Pejacsevich de Veroccza ex zelo et amore erga suam sibi charam Patriam euisque filios has Aedes scholasticas fundavit 1772 (u prijevodu: Obitelj grofova Pejačević Virovitičkih iz revnosti i ljubavi prema miloj domovini i njezinim sinovima ovu je školsku zgradu utemeljila 1772). U prostoru nekadašnje škole sada je smješten Zavičajni muzej Ruma, čiji je kustos i povjesničar Đorđe Bošković za potrebe kataloga izložbe napisao iscrpan prikaz o doprinosu obitelji Pejačević povijesti Rume.

Pejačevići i Šopron

Važan suradnik izložbe bio je i dr. Franjo Pajrić iz mjesta Koljnof kraj Šoprona, agilni član Hrvatske lokalne samouprave u Šopronu. S problematikom obitelji Pejačević prvi se put sreo surađujući s pokojnim Ladislavom Molnarom (Molnár László), autorom knjige Két nemzet – egy család / Dva naroda – jedna obitelj (Šopron, 2004), u kojoj je na pristupačan način približio širokoj publici tematiku sudjelovanja obitelji Pejačević u oblikovanju kulturne slike Šoprona na početku 19. stoljeća. Do toga trenutka ni relativno brojna zajednica gradišćanskih Hrvata, koja živi u okolici mjesta, o Pejačevićima nije znala gotovo ništa. No, uskoro je ustanovljeno da Šopron i obitelji Pejačević vežu duboke i čvrste veze. Preko tih veza uspostavljena je i kulturna veza toga dijela Koljnofa i Šoprona s Našicama.

Godine 2002. osnovana je Šopronska manjinska samo­uprava, a godinu dana poslije i Hrvatsko društvo šopron­skih Hrvata. Tijekom idućih godina ostvareni su brojni susreti gradišćanskih Hrvata i Našičana, kako u Šopronu i Koljnofu tako i u Našicama. Svima je postalo jasno da Ladislav grof Pejačević, rođeni Šopronac, nije slučajno postao hrvatski ban, jer je u sebi ponio mnogo toga iz kulturnog i povijesnog naslijeđa grada Šoprona. Da nije bilo tih veza, ni povijest Hrvatske ne bi bila takva kakvom je danas sagledavamo.

U vrijeme dolaska Pejačevića Šopron je imao oko 12 000 stanovnika, a naselje je bilo dobro utvrđeno bedemima i popunjeno kućama. Godine 1784. ondje se iz Rume s djecom preselio Karlo grof Pejačević (1745–1815), nedugo nakon smrti prve supruge Barbare. O razlozima preseljenja cijele njegove obitelji teško je nagađati, no došao je u gospodarski vrlo napredan kraj u kojem se ponovno mogao na svakom koraku susresti sa svojim sunarodnjacima. Naime, Hrvati su taj dio Ugarske naselili već u 16. stoljeću, kada su ih u te krajeve preseljavali plemići sa svojih posjeda, tada već ugroženih osmanskom vojskom. U to je vrijeme Šopron bio pretežno naseljen njemačkim stanovništvom, a Hrvati su živjeli u okolnim selima. Karlo, njegova druga supruga i nasljednici neizbrisivo su se upisali u gradsku povijest, kao dio uglednih društvenih krugova, poznati po mecenatskom radu na području šopronske kulture. Sve do druge polovice 19. stoljeća upravo je Šopron bio sjedište tzv. našičke grane obitelji Pejačević i pravi centar obiteljskog života, u kojem je Karlo stalno boravio i umro. Pokopan je u kripti šopronske crkve sv. Mihaela (Szent Mihály), kao i njegov otac Josip (1710–1787), prvi vlasnik našičkog imanja, koji je s drugom suprugom, Anom Marijom rođ. Frankolukini (1727–1794), posljednje godine života također proveo u Šopronu. Njihovi se posmrtni kovčezi s nadgrobnim pločama i danas nalaze u kripti crkve.

Palača Karla Pejačevića u Šopronu je jednokatna uglovnica, koja do danas ima relativno jednostavno ranoklasicističko pročelje. Uz palaču prolazi uličica koja se zove Pejačevićev prolaz. Godine 2004. Hrvatska manjinska samouprava grada Šoprona postavila je dvojezičnu (mađarsko-hrvatsku) spomen-ploču upravo na toj strani Pejačevićeve palače, kako bi se podsjetilo na značajnu prisutnost jedne hrvatske obitelji u mjestu. Zanimljivo je istaknuti da su u toj zgradi odsjedali ili pak jedno vrijeme boravili brojni uglednici, pa čak i članovi obitelji Habsburg (npr. princ Ferdinand, veliki vojvoda Toskane, tijekom napoleonskih ratova). Upravo u toj zgradi počela se skupljati vrijedna umjetnička građa, posebno portreti članova obitelji Pejačević, naručivani kod uglednih slikara. Taj će materijal s vremenom biti prebačen u našički dvorac obitelji Pejačević. U izvorima se navodi da je u posjedu obitelji Pejačević bila i susjedna zgrada na istome trgu (Petőfi trg 6 i 7). U tim se prostorima sastajala krema šopronskog društva na sjajnim privatnim balovima, komornim koncertima, raznim priredbama i predstavljanjima knjiga.

Karlo je do 1815. godine unajmljivao i jednu od zgrada u blizini svoje palače i u njoj organizirao kazalište. To je bila druga zgrada kazališta u Mađarskoj, a srušena je 1847. godine. Karlo je osobno utjecao na izbor kazališnih grupa koje su ondje nastupale, odnosno na odabir njihova kazališnog programa, te je znatnim novčanim sredstvima podupirao kazališni život Šoprona. Pri tome je slijedio uzore bečkih kazališta, pa je uz »lakše« komade uprizorivao i djela Shakespearea, Lessinga i Schillera. Godine 1800. u šopronskom je kazalištu obitelji Pejačević uprizoreno djelo Marije Terezije von Artner (1772–1829), književnice i slikarice koja je nakon Šoprona nastavila djelovati u Hrvatskoj. Njezino prvo tiskano djelo bila je prigodnica u čast Karlove supruge, Marije Eleonore grofice Pejačević, a u spomenutoj su prigodi prije predstave o djelu govorile Karlove kćeri Ana i Franciska grofice Pejačević.

Uz te objekte obitelj Pejačević imala je i neke druge građevne parcele i objekte u središtu Šoprona i izvan njega. Upravo zahvaljujući njihovim graditeljskim ambicijama i pothvatima, dijelovi centra Šoprona (današnji Petőfi i Széchenyi trg) dobili su kvalitetan urbani izgled. Posebna veza između Šoprona i Hrvatske, a osobito Našica, utemeljena je sredinom 19. stoljeća. Od 1869. u produžetku Pejačevićeve palače u Šopronu stanovala je obitelj Storno. Između obitelji Storno i Pejačević razvili su se dobrosusjedski odnosi, posebno s glavom novopridošle obitelji, Ferencom/Franzom Stornom starijim (1821–1907), poznatim šopronskim skupljačem starina i umjetnina, restauratorom i graditeljem. Storno je bio jedan od tipičnih predstavnika mađarskoga historicizma. Zahvaljujući izvanrednoj marljivosti i važnim društvenim vezama koje je stekao, izrastao je u jednog od najsvestranijih i najaktivnijih samoukih umjetnika Mađarske. U mladosti je kao dimnjačar proveo duže vrijeme na proputovanju Bavarskom, popunjavajući knjigu skica i crteža kao pripremne studije za upis na münchensku Akademiju. Iako mu se ta težnja nije ostvarila, uspio je postati važna osoba umjetničkog života. Njegova je kolekcija starina i umjetnina danas okosnica Zbirke Storno pri Šopronskom muzeju, smještenom na izvornoj lokaciji, u jednoj od najljepših baroknih palača Šoprona, koju je obitelj Storno kupila 1873. godine.

Upravo će tom svestranom umjetniku obitelj Pejačević povjeriti obnovu svojega dvorca u Našicama, koji je do tada bio relativno skroman kasnobarokni objekt s početka 19. stoljeća. O namjerama i izvršenim radovima svjedoče ne samo sačuvane skice, planovi, korespondencija i računi nego i sama zgrada dvorca u Našicama, koja do danas nosi pečat Stornovih promjena. Storno je prvi put doputovao na slavonsko imanje obitelji Pejačević u Našice 1862. godine. Posjetio je u okolici Orahovice srednjovjekovnu utvrdu Ružica-grad i pravoslavni manastir kod Duzluka, a na licu mjesta napravio je i nekoliko crteža tih objekata. Taj izlet u našičku okolicu nije bio slučajan, nego je odraz interesa Ferenca Storna st. za srednjovjekovne spomenike. Naime, njegova je uloga na području očuvanja spomenika kulture u Mađarskoj bila iznimno značajna. Upravo je Storno bio taj kojem je Central-Comissio für Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale u Beču od 1857. povjerio dokumentiranje starih spomenika. O putovanju u Slavoniju Storno je obavijestio i komisiju za spomenike pri Mađarskoj akademiji znanosti, za koju je radio na obnovi raznih spomenika, pretežno srednjovjekovnih crkava.

Ladislav grof Pejačević zamolio je Storna da izradi planove vanjske i unutrašnje restauracije i proširenja našičkog dvorca. Prva je zamisao bila proširenje objekta dodavanjem četiriju ugaonih kula. Poslije je ta zamisao zamijenjena izvedbom istaknutog rizalita na glavnom pročelju, s dvije bočne kule. Na sredini pročelja oblikovana je ukrašena atika sa satom. U arhivskim se dokumentima Ferenca Storna spominje osječki graditelj Alois Flambach, koji je vjerojatno izveo te radove. Storno je u duhu historicističkoga gesamtkunstwerka dizajnirao interijer i niz detalja u dvorcu. Napravio je mnoge nacrte izgleda salona, blagovaonice, predvorja, namještaja i raznih dekoracija u interijeru. Storno je stil u kojem je radio nazivao Kaiser-styl, s iznimno reprezentativnom notom, kombinirajući motive kasnoga baroka, klasicizma i renesanse te altdeutsch stila. U glavnom su salonu prema njegovim nacrtima izvedena dva kamina (navodno u kararskom mramoru), rad bečkoga kamenoklesara Aloisa Tantardina. U ukrasima iznad kamina izvedeni su kanelirani stupovi s mramornim kipovima dviju muza, Talije i Melpomene. Među majstorima koji su prema njegovim nacrtima radili u našičkom dvorcu spominju se šopronski stolarski majstor Johann Fend, salzburški klesar Hasslauer i bečki majstor teraco dekoracije Odorico Odorico. Prema dokumentaciji kojom raspolažemo može se zaključiti da su radovi na našičkom dvorcu trajali do otprilike 1870. godine. Tek od tada članovi obitelji Pejačević počeli su intenzivnije živjeti na našičkom posjedu i u raskošno uređenom našičkom dvorcu, a palača u Šopronu koristila se kao povremeno boravište, odnosno dom mlađe braće vlasnika našičkog posjeda.

Zaključno

Zahvaljujući iznimnom naporu niza istraživača iz zemlje i inozemstva, na izložbi se nastojala pružiti cjelovita slika povijesti obitelji s težištem na povijesti njihovih kolekcija, odnosno njihove mecenatske i kolekcionarske djelatnosti. Nakon što više nisu bile vlasništvo plemenitaških obitelji, sve su plemićke zbirke umjetnina, pa tako i Pejačevićeva, niz desetljeća bile u osnovi zaboravljene. Nije se gledalo na njih kao cjeline, nego su se pojedinačna djela izlagala na izložbama vezanim za obradu autorskih opusa slikara odnosno skulptora, te na velikim izložbama tematskoga (izložbe pejzaža, portreta…) ili topografskoga karaktera (umjetnost u Slavoniji 18., odnosno 19. stoljeća).

Zahvaljujući izložbi sada se ipak može znati gdje su se te umjetnine prije nalazile, što predstavljaju, tko im je autor i kada su nastale. Prema riječima recenzenata, može se zaključiti da se bez obitelji Pejačević do sada nije mogla pisati hrvatska povijest 19. i početka 20. stoljeća, a od ove izložbe bez njih se neće moći pisati ni nacionalna povijest umjetnosti. Izložba Likovna baština obitelji Pejačević dio je izložbenog projekta MLU, pod naslovom Skriveno blago europskog plemstva. Na njima se planira predstaviti likovnu baštinu najznačajnijih slavonskih i srijemskih plemićkih obitelji (Odescalchi, Hilleprand von Prandau, Normann-
-Ehrenfels, Eltz). Tim će se izložbama predstaviti najznačajniji dio fundusa MLU te pokazati da se likovnim zbirkama svojega plemstva Slavonija i Hrvatska nalaze na karti zajedničke europske likovne baštine. Nadamo se da će ova izložba ne samo proširiti naše spoznaje o povijesti obitelji Pejačević i njihovoj ulozi u razvoju likovne umjetnosti nego i potaknuti druga istraživanja i predstavljanja likovne baštine hrvatskih plemićkih obitelji.