jake riječi
dogorjele su
je li svanulo?
zamišljeni obrisi
ne duguju ništa
stvarnima
(i obrnuto)
poezija, povijest, preci
sve što si bio
dan je
bezočno razdanio
zatečen
u crtanju
starih karata neba
u pepelu
pred oluju
ne dam da me slome
dugo sam se kalio
čeličio, oštrio, brusio
iskopao opkop, iskovao oklop
i nema nevolje koju nisam iskusio
evo, stiže jedan
na vjetru jaše, na vatri pleše
zaposjeo je obzor
silan i strašan
kao šutnja odozgor
ali što bliži biva
smanjuje se, hlapi –
postidjeh se pustog polja
a uskoro krenuše i prve kapi
Upušta se u opasna putovanja
s daljinskim u ruci
sirenske ga pjesme proganjaju
tamni zvuci
Između dviju prognoza
Hamletu nalik lomio se
Krijepi li ga gemišt ili loza
… i već tanko piša
i već mu uši dlakama obrastaju
i već ga neoplovljena mora opkoljavaju
Telemah se skiće okolo
s pucama netom propupale riti
a on polako tone u san
jezdi k biti –
Penelopa nad njim
jamu kopa
ne ploveći
dospio sam na otok, oveći
koze muzem
urezujem dane
od svih me strahova
napustio nije samo jedan –
da ću ugledati brod na pučini
(stoput mi se pričini)
jedra mu napeta
na palubi mnoštvo razdragana svijeta
plove u novi svijet
voze papar roblje
oktobar i cimet
Ima u životu točka što ga dijeli,
Od koje stvari krenu nekako lako.
I sve smo negdje već vidjeli,
I sve znamo kako.
Ispočetka osmijeh starog vuka
I prijezirni pogled vrsnog znalca –
Al’ odjednom presjedne ti juha,
Prestrave u grahu rebarca
Neke nedužne životinje.
U zrcalu spoznaješ s lica
Da sav uspon bješe nizbrdica.
Dan bez sunca, magla, inje.
Tako dakle jesen počinje.
Život tvoj – stara razglednica.
svaka riječ je protiv svijeta
osvojen teritorij
na mapi –
plakao sam kad je
u svijet krenuo hlapić;
to sunce u meni
u tebi
progutano u blitvi i bifteku –
to sunce mrtvo
raste reži taloži se
pada;
što nas smrtne pričešćuje
i liječi –
riječi, samo riječi …
kako od nijednog postaje jedno
očito nikada ne postaje jedno
ono se odgađa
odgađanje dvoje porađa
da nijedno u ničemu pridrže
od njih troje trijade napučuju
šireće polje započete igre
i tome nema kraja
jer nije bilo ni početka
dakle: narod u pustinji …
Ako se pažljivo zagledamo
uočit ćemo gotovo na svemu
što nas okružuje
rupu ili barem rupicu
ponekad gotovo neprimjetnu.
I ako je pozorno
i dugo promatramo
vidjet ćemo kako njeni rubovi
omekšavaju, otapaju se, razmiču
i ona se širi
kao osmijeh stidljivog djevojčeta
Koji se postupno pretvara
u grohot bezube stare kurve
na kolodvoru za nigdje
Tin je vjerovao
u pobratimstvo lica u svemiru
a ja sam skeptičan
i naspram ovih u kvartu
Ljubio sam kleopatru
ne zbog carstva
već zbog nosa
brisao šmrklje našim klincima
Kad usnem vidim
lukavo lice starca labana
svejedno služba je meni lagana
I služit ću još sve te zime
i proljeća, ljeta
i jeseni
pred jednim dućanom mješovite robe
negdje u nekom otočkom selcu
plastični bijeli stol i četiri stolice
pusto je nigdje nikoga
onda se prvo pojavi jedan tip
u mornarskoj majici neobrijan
s tetovažom sidra na desnoj nadlaktici
onda dolazi drugi treći četvrti
i još neki
i to se svakog popodneva ponavlja
kako stolice znaju da će oni doći
kako oni znaju da su stolice tamo
kako večer zna da treba pasti
kako ja znam da sam tamo bio
i da sam to bio ja
Gledao sam vrle i hrabre
Gledao lukave i hitre
Gledao prinčeve i pikare
Kako traže izlaz
Glavinjajući Aleksandrijom
Pa niz Gjure Deželića prilaz
S munjom posramljuju daljine
Kopaju tunele
Rešetke pile –
Nijedan nije umaknuo
Još uvijek gledam
U svakome od njih doživio sam gorak poraz
Ali i ushit hrabrog pokušaja
Smije li čovjek
Prognan u život
Očekivati više
U kasno ljeto kasno navečer
muškarci srednjih godina
kartaju u suterenu
dok opustjela ulica odbrojava korake kasnog prolaznika.
Debeo vrat
ošišan potiljak
na zapešću bodež i zmija
u ruci sedmica herc i karo dama, treću ne vidim.
Ubrzah korak uznemiren nečim –
kao da s ovim tipom gubim i ja.
Jesen odjekuje u pjesmi zrikavca
zalutalog u grad.
Kao i svakog ljeta posjetismo Međugorje.
Oko brončanog Krista u natprirodnoj veličini
tiskalo se mnoštvo. Protežući se
ljudi su rupčićima ili prstima hvatali jedva zamjetnu vlagu
s Kristova boka i činili njome znak križa na čelu.
Jedan lijepo odjeveni Talijan
pedantno je skupljao vlagu u papirnate maramice.
Upravo je otvarao drugi paketić kada smo mi pristigli
i stali u red. Kasnije sam od mještana čuo
da je riječ o čudu i da nitko ne može utvrditi
kako se stvara voda na boku brončanog Krista.
Potom smo se uspinjali na brdo ukazanja
ugaženim puteljkom. Uočio sam tragove nedavnog požara.
Pogled mi zape za lijepo oblikovane noge u džinsu,
podigoh ga prema leđima. Na narančastoj majici pisalo je »Krist rane povija«.
Iznenada posramljen pribjegoh poeziji:
Čudo se ovoga svijeta
po nedokučivom zakonu odvija,
iznad dva zaobljena džepa
spoznah da Krist rane povija;
a spoznah i uspona pravu svrhu –
ono bitno ne otkriva se na vrhu!
Silazili smo, kao što to obično biva, brže
s puno manje mara, već zaokupljeni ručkom
u nekom od usputnih restorana
i planovima za naredne dane. Suvremeni čovjek –
rekao je valjda već netko – ne pati toliko
od nedostatka dubokih uvida
koliko od njihova viška.
O harambašo, moj harambašo
Što nas je ovo snašlo
Gora olistala, drumovi oživjeli
A nama se ne da
Ljetno je nebo dolama prostrta
Nema nam više do nas puta
kako pjesmom pomoći narodu
mučila me misao cijeli božji dan
u tramvaju, u hodu i zahodu
a nisam nalazio načina
pritisnut brigama sredovječnog čovjeka
izložen zakonu tržišta i starenja
pa sam sjeo na terasu neke kavane
i gledao ljude kako prolaze
bješe ljeto i s drveća bi pao pokoji list
počešah se po glavi, na stol pade sijeda vlas –
narodu očito nema pomoći
šapne mi neki nutarnji glas
Vidjeh dječaka kako plače
Naslonjen na kamen ispred kuće
Rekoh – sve je dobro
Vidjeh mladića kako se smije
Naslonjen na dovratak nečije sobe
Rekoh – sve je dobro
Vidjeh prosijedog muškarca kako gleda
Naslonjen na prozor moga doma
Bilo kako bilo – to sam ja
vidjeh ali se ne zadivih
dok se nije ponovilo
čuh ali ne razumjeh
dok se nije ponovilo
ponavljanje svemu daje oblik, mjeru i težinu
sve što znamo o ocu
došlo je po sinu
4, 2014
Klikni za povratak