jake riječi
 dogorjele su
 
 je li svanulo?
 
 zamišljeni obrisi
 ne duguju ništa
 stvarnima
 
 (i obrnuto)
 
 poezija, povijest, preci
 sve što si bio
 dan je
 
 bezočno razdanio
 
 zatečen 
 u crtanju
 starih karata neba
 
 u pepelu
 pred oluju
ne dam da me slome
 dugo sam se kalio
 čeličio, oštrio, brusio
 iskopao opkop, iskovao oklop
 i nema nevolje koju nisam iskusio
 
 evo, stiže jedan
 na vjetru jaše, na vatri pleše
 zaposjeo je obzor
 silan i strašan
 kao šutnja odozgor
 
 ali što bliži biva
 smanjuje se, hlapi –
 postidjeh se pustog polja
 a uskoro krenuše i prve kapi
Upušta se u opasna putovanja
s daljinskim u ruci
sirenske ga pjesme proganjaju
tamni zvuci
Između dviju prognoza
Hamletu nalik lomio se
Krijepi li ga gemišt ili loza
… i već tanko piša
i već mu uši dlakama obrastaju
i već ga neoplovljena mora opkoljavaju
Telemah se skiće okolo
s pucama netom propupale riti
a on polako tone u san
jezdi k biti –
Penelopa nad njim
jamu kopa
ne ploveći
 dospio sam na otok, oveći
 koze muzem
 urezujem dane
 
 od svih me strahova
 napustio nije samo jedan –
 da ću ugledati brod na pučini
 (stoput mi se pričini)
 
 jedra mu napeta 
 na palubi mnoštvo razdragana svijeta
 plove u novi svijet
 
 voze papar roblje
 oktobar i cimet
Ima u životu točka što ga dijeli,
 Od koje stvari krenu nekako lako.
 I sve smo negdje već vidjeli,
 I sve znamo kako.
 
 Ispočetka osmijeh starog vuka
 I prijezirni pogled vrsnog znalca –
 Al’ odjednom presjedne ti juha,
 Prestrave u grahu rebarca
 
 Neke nedužne životinje.
 U zrcalu spoznaješ s lica
 Da sav uspon bješe nizbrdica.
 
 Dan bez sunca, magla, inje.
 Tako dakle jesen počinje.
 Život tvoj – stara razglednica.
svaka riječ je protiv svijeta
 osvojen teritorij
 na mapi –
 plakao sam kad je
 u svijet krenuo hlapić;
 to sunce u meni
 u tebi
 progutano u blitvi i bifteku –
 to sunce mrtvo
 raste reži taloži se
 pada;
 što nas smrtne pričešćuje
 i liječi –
 riječi, samo riječi …
kako od nijednog postaje jedno
 očito nikada ne postaje jedno
 ono se odgađa
 odgađanje dvoje porađa
 da nijedno u ničemu pridrže
 od njih troje trijade napučuju
 šireće polje započete igre
 i tome nema kraja
 jer nije bilo ni početka
 
 dakle: narod u pustinji …
Ako se pažljivo zagledamo
 uočit ćemo gotovo na svemu
 što nas okružuje
 rupu ili barem rupicu
 ponekad gotovo neprimjetnu.
 
 I ako je pozorno
 i dugo promatramo
 vidjet ćemo kako njeni rubovi
 omekšavaju, otapaju se, razmiču
 i ona se širi
 kao osmijeh stidljivog djevojčeta
 
 Koji se postupno pretvara
 u grohot bezube stare kurve 
 na kolodvoru za nigdje
Tin je vjerovao
 u pobratimstvo lica u svemiru
 a ja sam skeptičan
 i naspram ovih u kvartu
 
 Ljubio sam kleopatru
 ne zbog carstva
 već zbog nosa
 brisao šmrklje našim klincima
 
 Kad usnem vidim
 lukavo lice starca labana
 svejedno služba je meni lagana
 
 I služit ću još sve te zime
 i proljeća, ljeta
 i jeseni
pred jednim dućanom mješovite robe
 negdje u nekom otočkom selcu
 plastični bijeli stol i četiri stolice
 pusto je nigdje nikoga
 onda se prvo pojavi jedan tip
 u mornarskoj majici neobrijan
 s tetovažom sidra na desnoj nadlaktici
 onda dolazi drugi treći četvrti
 i još neki
 
 i to se svakog popodneva ponavlja
 
 kako stolice znaju da će oni doći
 kako oni znaju da su stolice tamo
 kako večer zna da treba pasti
 kako ja znam da sam tamo bio
 
 i da sam to bio ja
Gledao sam vrle i hrabre
 Gledao lukave i hitre
 Gledao prinčeve i pikare
 Kako traže izlaz
 Glavinjajući Aleksandrijom
 Pa niz Gjure Deželića prilaz
 
 S munjom posramljuju daljine
 Kopaju tunele
 Rešetke pile –
 Nijedan nije umaknuo 
 
 Još uvijek gledam
 U svakome od njih doživio sam gorak poraz
Ali i ushit hrabrog pokušaja
 
 Smije li čovjek
 Prognan u život
 Očekivati više
U kasno ljeto kasno navečer
 muškarci srednjih godina 
 kartaju u suterenu
 dok opustjela ulica odbrojava korake kasnog prolaznika.
Debeo vrat
 ošišan potiljak
 na zapešću bodež i zmija
 u ruci sedmica herc i karo dama, treću ne vidim.
Ubrzah korak uznemiren nečim –
 kao da s ovim tipom gubim i ja.
 Jesen odjekuje u pjesmi zrikavca
 zalutalog u grad.
Kao i svakog ljeta posjetismo Međugorje.
Oko brončanog Krista u natprirodnoj veličini
tiskalo se mnoštvo. Protežući se
 ljudi su rupčićima ili prstima hvatali jedva zamjetnu vlagu
s Kristova boka i činili njome znak križa na čelu.
Jedan lijepo odjeveni Talijan
 pedantno je skupljao vlagu u papirnate maramice.
Upravo je otvarao drugi paketić kada smo mi pristigli
i stali u red. Kasnije sam od mještana čuo
da je riječ o čudu i da nitko ne može utvrditi
kako se stvara voda na boku brončanog Krista.
Potom smo se uspinjali na brdo ukazanja
ugaženim puteljkom. Uočio sam tragove nedavnog požara.
Pogled mi zape za lijepo oblikovane noge u džinsu,
podigoh ga prema leđima. Na narančastoj majici pisalo je »Krist rane povija«.
Iznenada posramljen pribjegoh poeziji: 
 Čudo se ovoga svijeta
 po nedokučivom zakonu odvija,
 iznad dva zaobljena džepa
 spoznah da Krist rane povija;
 a spoznah i uspona pravu svrhu –
 ono bitno ne otkriva se na vrhu!
 
 Silazili smo, kao što to obično biva, brže
 s puno manje mara, već zaokupljeni ručkom
u nekom od usputnih restorana
 i planovima za naredne dane. Suvremeni čovjek –
rekao je valjda već netko – ne pati toliko
od nedostatka dubokih uvida
 koliko od njihova viška.
O harambašo, moj harambašo
 Što nas je ovo snašlo
 Gora olistala, drumovi oživjeli
 A nama se ne da
 
 Ljetno je nebo dolama prostrta
 Nema nam više do nas puta
kako pjesmom pomoći narodu
 mučila me misao cijeli božji dan
 u tramvaju, u hodu i zahodu
 
 a nisam nalazio načina
 pritisnut brigama sredovječnog čovjeka
izložen zakonu tržišta i starenja
 
 pa sam sjeo na terasu neke kavane
 i gledao ljude kako prolaze
 bješe ljeto i s drveća bi pao pokoji list
 
 počešah se po glavi, na stol pade sijeda vlas –
narodu očito nema pomoći
 šapne mi neki nutarnji glas
Vidjeh dječaka kako plače
 Naslonjen na kamen ispred kuće
 Rekoh – sve je dobro
 
 Vidjeh mladića kako se smije
 Naslonjen na dovratak nečije sobe
 Rekoh – sve je dobro
 
 Vidjeh prosijedog muškarca kako gleda
Naslonjen na prozor moga doma
 Bilo kako bilo – to sam ja
vidjeh ali se ne zadivih
 dok se nije ponovilo
 čuh ali ne razumjeh
 dok se nije ponovilo
 
 ponavljanje svemu daje oblik, mjeru i težinu
 sve što znamo o ocu
 došlo je po sinu
4, 2014
Klikni za povratak