Hrvatska revija 4, 2014

Neobjavljena hrvatska književnost

Muškarci u suterenu

Damir Pešorda

 

 

 

Zatečen

jake riječi
dogorjele su

je li svanulo?

zamišljeni obrisi
ne duguju ništa
stvarnima

(i obrnuto)

poezija, povijest, preci
sve što si bio
dan je

bezočno razdanio

zatečen
u crtanju
starih karata neba

u pepelu
pred oluju

Polje

ne dam da me slome
dugo sam se kalio
čeličio, oštrio, brusio
iskopao opkop, iskovao oklop
i nema nevolje koju nisam iskusio

evo, stiže jedan
na vjetru jaše, na vatri pleše
zaposjeo je obzor
silan i strašan
kao šutnja odozgor

ali što bliži biva
smanjuje se, hlapi –
postidjeh se pustog polja
a uskoro krenuše i prve kapi

Odisej u fotelji

Upušta se u opasna putovanja

s daljinskim u ruci

sirenske ga pjesme proganjaju

tamni zvuci

Između dviju prognoza

Hamletu nalik lomio se

Krijepi li ga gemišt ili loza

i već tanko piša

i već mu uši dlakama obrastaju

i već ga neoplovljena mora opkoljavaju

Telemah se skiće okolo

s pucama netom propupale riti

a on polako tone u san

jezdi k biti –

Penelopa nad njim

jamu kopa

Od Selkrika kak se šika

ne ploveći
dospio sam na otok, oveći
koze muzem
urezujem dane

od svih me strahova
napustio nije samo jedan –
da ću ugledati brod na pučini
(stoput mi se pričini)

jedra mu napeta
na palubi mnoštvo razdragana svijeta
plove u novi svijet

voze papar roblje
oktobar i cimet

Kraj prozora u jesenje predvečerje

Ima u životu točka što ga dijeli,
Od koje stvari krenu nekako lako.
I sve smo negdje već vidjeli,
I sve znamo kako.

Ispočetka osmijeh starog vuka
I prijezirni pogled vrsnog znalca –
Al’ odjednom presjedne ti juha,
Prestrave u grahu rebarca

Neke nedužne životinje.
U zrcalu spoznaješ s lica
Da sav uspon bješe nizbrdica.

Dan bez sunca, magla, inje.
Tako dakle jesen počinje.
Život tvoj – stara razglednica.

samo riječi

svaka riječ je protiv svijeta
osvojen teritorij
na mapi –
plakao sam kad je
u svijet krenuo hlapić;
to sunce u meni
u tebi
progutano u blitvi i bifteku –
to sunce mrtvo
raste reži taloži se
pada;
što nas smrtne pričešćuje
i liječi –
riječi, samo riječi …

Jedno

kako od nijednog postaje jedno
očito nikada ne postaje jedno
ono se odgađa
odgađanje dvoje porađa
da nijedno u ničemu pridrže
od njih troje trijade napučuju
šireće polje započete igre
i tome nema kraja
jer nije bilo ni početka

dakle: narod u pustinji …

Rupice

Ako se pažljivo zagledamo
uočit ćemo gotovo na svemu
što nas okružuje
rupu ili barem rupicu
ponekad gotovo neprimjetnu.

I ako je pozorno
i dugo promatramo
vidjet ćemo kako njeni rubovi
omekšavaju, otapaju se, razmiču
i ona se širi
kao osmijeh stidljivog djevojčeta

Koji se postupno pretvara
u grohot bezube stare kurve
na kolodvoru za nigdje

48

Tin je vjerovao
u pobratimstvo lica u svemiru
a ja sam skeptičan
i naspram ovih u kvartu

Ljubio sam kleopatru
ne zbog carstva
već zbog nosa
brisao šmrklje našim klincima

Kad usnem vidim
lukavo lice starca labana
svejedno služba je meni lagana

I služit ću još sve te zime
i proljeća, ljeta
i jeseni

Kako

pred jednim dućanom mješovite robe
negdje u nekom otočkom selcu
plastični bijeli stol i četiri stolice
pusto je nigdje nikoga
onda se prvo pojavi jedan tip
u mornarskoj majici neobrijan
s tetovažom sidra na desnoj nadlaktici
onda dolazi drugi treći četvrti
i još neki

i to se svakog popodneva ponavlja

kako stolice znaju da će oni doći
kako oni znaju da su stolice tamo
kako večer zna da treba pasti
kako ja znam da sam tamo bio

i da sam to bio ja

Svijet je zatvor veliki

Gledao sam vrle i hrabre
Gledao lukave i hitre
Gledao prinčeve i pikare
Kako traže izlaz
Glavinjajući Aleksandrijom
Pa niz Gjure Deželića prilaz

S munjom posramljuju daljine
Kopaju tunele
Rešetke pile –
Nijedan nije umaknuo

Još uvijek gledam
U svakome od njih doživio sam gorak poraz

Ali i ushit hrabrog pokušaja

Smije li čovjek
Prognan u život
Očekivati više

Muškarci u suterenu

U kasno ljeto kasno navečer
muškarci srednjih godina
kartaju u suterenu
dok opustjela ulica odbrojava korake kasnog prolaznika.

Debeo vrat
ošišan potiljak
na zapešću bodež i zmija
u ruci sedmica herc i karo dama, treću ne vidim.

Ubrzah korak uznemiren nečim –
kao da s ovim tipom gubim i ja.
Jesen odjekuje u pjesmi zrikavca
zalutalog u grad.

Brdo ukazanja

Kao i svakog ljeta posjetismo Međugorje.

Oko brončanog Krista u natprirodnoj veličini

tiskalo se mnoštvo. Protežući se
ljudi su rupčićima ili prstima hvatali jedva zamjetnu vlagu

s Kristova boka i činili njome znak križa na čelu.

Jedan lijepo odjeveni Talijan
pedantno je skupljao vlagu u papirnate maramice.

Upravo je otvarao drugi paketić kada smo mi pristigli

i stali u red. Kasnije sam od mještana čuo

da je riječ o čudu i da nitko ne može utvrditi

kako se stvara voda na boku brončanog Krista.

Potom smo se uspinjali na brdo ukazanja

ugaženim puteljkom. Uočio sam tragove nedavnog požara.

Pogled mi zape za lijepo oblikovane noge u džinsu,

podigoh ga prema leđima. Na narančastoj majici pisalo je »Krist rane povija«.

Iznenada posramljen pribjegoh poeziji:
Čudo se ovoga svijeta
po nedokučivom zakonu odvija,
iznad dva zaobljena džepa
spoznah da Krist rane povija;
a spoznah i uspona pravu svrhu –
ono bitno ne otkriva se na vrhu!

Silazili smo, kao što to obično biva, brže
s puno manje mara, već zaokupljeni ručkom

u nekom od usputnih restorana
i planovima za naredne dane. Suvremeni čovjek –

rekao je valjda već netko – ne pati toliko

od nedostatka dubokih uvida
koliko od njihova viška.

Kontrapunkt

O harambašo, moj harambašo
Što nas je ovo snašlo
Gora olistala, drumovi oživjeli
A nama se ne da

Ljetno je nebo dolama prostrta
Nema nam više do nas puta

Kasna davorija

kako pjesmom pomoći narodu
mučila me misao cijeli božji dan
u tramvaju, u hodu i zahodu

a nisam nalazio načina
pritisnut brigama sredovječnog čovjeka

izložen zakonu tržišta i starenja

pa sam sjeo na terasu neke kavane
i gledao ljude kako prolaze
bješe ljeto i s drveća bi pao pokoji list

počešah se po glavi, na stol pade sijeda vlas –

narodu očito nema pomoći
šapne mi neki nutarnji glas

Heraklit

Vidjeh dječaka kako plače
Naslonjen na kamen ispred kuće
Rekoh – sve je dobro

Vidjeh mladića kako se smije
Naslonjen na dovratak nečije sobe
Rekoh – sve je dobro

Vidjeh prosijedog muškarca kako gleda

Naslonjen na prozor moga doma
Bilo kako bilo – to sam ja

ponavljanje

vidjeh ali se ne zadivih
dok se nije ponovilo
čuh ali ne razumjeh
dok se nije ponovilo

ponavljanje svemu daje oblik, mjeru i težinu


sve što znamo o ocu
došlo je po sinu

Hrvatska revija 4, 2014

4, 2014

Klikni za povratak