Kad se govori o Meštrovićevim nacionalnim uvjerenjima i načinima kako se u vezi s tim opredjeljivao tijekom prijelomnih zbivanja prve polovice prošlog stoljeća, treba uvijek polaziti od bitne pretpostavke iz koje su proizlazili, a to je njegov snažno izražen politički integralizam. Davanje prednosti onom što spaja i ujedinjuje, nasuprot onomu što razdvaja i razjedinjuje, bio je za Meštrovića ne samo politički nego i vrhovni moralni princip koji se, što se tiče dosega djelovanja, umiruje tek u krajnjem cilju objedinjenog čovječanstva kao harmonizirane cjeline u duhu bratstva sviju naroda. Otuda se na njegovo jugoslavenstvo, kojemu je bio posvećen u ranijoj političkoj fazi, uzročno nadovezuje razmišljanje o ujedinjenoj Europi, koje ga zaokuplja u kasnijoj životnoj fazi kad je napustio ideju povezivanja južnoslavenskih naroda u jedinstvenu državu, osvjedočivši se u njezinu nefunkcionalnost i praktičnu neostvarivost s obzirom na ideal po kojem je zacrtana. To znači da u trenutku odustajanja od jugoslavenske ideje, makar bi bolje bilo reći reći ne toliko od same ideje koliko od načina na koji se ona politički konkretizirala, Meštrović se okreće prema koncepciji ujedinjene Europe kao konfederativno ustrojene zajednice u kojoj bi svi narodi u njezinu sastavu ostvarivali i potvrđivali svoj nacionalni identitet, uz priznavanje vrhovnog europskog suvereniteta. Bio bi to, smatra Meštrović, bolji i efikasniji način da se povežu i usklade raznorodne narodne skupine nego što je to bio slučaj sa stvaranjem višenacionalnih država nakon Prvoga svjetskog rata, među njima i jugoslavenske, u kojem projektu je ne štedeći snage tada i sam aktivno sudjelovao.
S obzirom na status, ugled i autoritet koji je uživao u najužem krugu kulturne, intelektualne i političke elite novostvorene države, osobito na njegove vrlo bliske veze s Dvorom, odnosno s kraljem Aleksandrom, Meštrović je bio na izvoru informacija i bio je u prilici neposredno se uvjeriti u zbivanja koja su od početka narušavala utemeljujuće načelo o ravnopravnosti svih naroda udruženih u novu državnu zajednicu. Koliko god bilo jako i idealistički obojeno njegovo jugoslavensko uvjerenje, Meštrović se morao suočiti s činjenicom stalnih velikosrpskih presezanja, pod pritiskom kojih je svoja integralistička shvaćanja postupno redefinirao u smjeru federalizma, da bi se s okolnostima nastalim završetkom II. svjetskog rata konačno priklonio čvrstom hrvatskom nacionalnom gledištu. Put njegove postupne političke preobrazbe bio je prokrčen silinom udaraca nekoliko ključnih događaja, koji su očitošću nedvojbenih simptoma posvema razotkrili svu slabost zdanja višenacionalne državne zajednice i obilježili njezin strmoglavi pad.
Ivan Meštrović, 1915.
Prvi je u nizu tih događaja atentat na Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928. godine, koji je svojom brutalnošću i neprikrivenošću političkih motiva naveo Meštrovića na jedini mogući zaključak da je »hitac ispaljen na Radića bio stvarno namijenjen cijelom hrvatskom narodu« i što je kod njega toliko odana ideji narodnog jedinstva, kako kaže u Uspomenama na političke ljude i događaje, izazvalo »strahovitu smućenost«. Nakon toga nemilog događaja, sa sličnim osjećajima i argumentima kao i većina tadašnjih hrvatskih intelektualaca jugoslavenske orijentacije, Meštrović je u kralju Aleksandru vidio posljednju branu pred naletima velikosrpske politike, one politike koja ga je ispunjavala snažnim revoltom jer je, prateći joj smjer, s te strane vidio stalni izvor, nekad potmulog, a još češće otvorenog izokretanja i kvarenja, dapače razbijanja temelja na kojem se nastojalo afirmirati jugoslavenstvo kao vezivnu nit etnički srodnih, a tradicijski i kulturološki različitih narodnosnih skupina. Međutim, njegovim ubojstvom u Marseilleu 1934. i to je posljednje pribježište nade nestalo. Zbivanja koja su uslijedila nakon kraljeve pogibije potvrdila su ta strahovanja i crne prognoze su se korak po korak obistinjavale da bi do kulminacije međunacionalnog nerazumijevanja i sloma vjere u proklamirano zajedništvo došlo proglašenjem Banovine Hrvatske 1939. godine. Pune nesnošljivosti negativne reakcije na taj pokušaj rješenja »hrvatskog pitanja« u Kraljevini Jugoslaviji, od srpskih kolega, Meštrovićevih dobrih poznanika pa čak i prijatelja, za koje je bio uvjeren da su umjerenih političkih shvaćanja bliskih jugoslavenskoj opciji, razbile su mu i posljednju iluziju u opravdanost države koja po realnom odnosu političkih snaga nije bila stvorena ravnopravnim ujedinjenjem više naroda, nego njihovim okupljanjem oko Srbije, koja je imala status države pobjednice u Prvom svjetskom ratu i vrhovni suverenitet zajamčen srpskom dinastijom Karađorđevića. Sav tragizam jugoslavenskog iskustva Meštrović je tada dojmljivo sažeo parafrazirajući naslov Kačićeve pjesmarice u slogan – Žalosni razgovor naroda slovinskog.
Spomenik neznanom junaku, 1934–1938. Avala, Beograd
Niz teškoća i stradanja kojima je tijekom II. svjetskog rata bio pogođen Meštrović osobno, kao i njegova uža i šira obitelj, te na kraju odlazak u emigraciju u SAD, što mu je najteže palo, jer mu je veza s domovinom i rodnom grudom bila nadasve važna i nasušna poput kruha svagdašnjega, dovele su ga do konačnoga političkog zaokreta od jugoslavenskog integralizma prema hrvatskom nacionalnom opredjeljenju. Tu je promjenu najbolje sam izrazio u jednom pismu Bogdanu Radici (Syracuse, 14. ožujka 1949) kazavši da je »zbilja sofizam željeti i Slobodnu Hrvatsku i Jugoslaviju«. Radica, koji se s Meštrovićem intenzivno družio i kontinuirano dopisivao od 1946. do 1961. godine, i prije je uočio tu preobrazbu. Za vrijeme kraćega zajedničkog boravka u Rimu 1946., svjedočeći njegovu premišljanju treba li se vratiti kući ili ostati u inozemstvu, pratio je kako mu se premješta političko očište, što je u svojem memoarskom djelu Živjeti nedoživjeti: uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije, apostrofirao riječima: »I Meštrović se sada više osjeća zapadnjakom, Hrvatom, više nego li istočnjakom, Slavenom i Jugoslavenom«. U korespondenciji s Radicom, u kojoj je, s obzirom na privatnost komunikacije, sebi dopuštao žestinu izraza od koje se inače suzdržavao u javnim istupima, može se pronaći niz vrlo izravnih i oštrih stajališta iz kojih je vidljivo njegovo kritičko preispitivanje prethodnoga političkog djelovanja i duboko razočaranje u balkansku političku megalomaniju, oživotvorenu velikosrpskim ekspanzionizmom, na kojoj se slomila visoko uzdignuta luč ideje o južnoslavenskom jedinstvu.
Karijatide (detalj)
O inicijativi ponovnog osnivanja nekakva oblika Jugoslavenskog odbora, koja je potekla od srpskog političara u emigraciji Konstantina Fotića, posljednjeg veleposlanika Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu (1935–1944), nazivajući ju »najobičnijom gluposti«, Meštrović se kritički i sa žaljenjem osvrće na svoj doprinos u stvaranju prve Jugoslavije 1918. i ovako piše Radici: »Što se mene tiče, ja više neću ni u kakve ‘JO’[Jugoslavenske odbore], a ni u filijale. Prvi put sam išao sa svim srcem i u najboljoj vjeri, ali sam to skupo platio, grizući se dvadeset godina« (Pismo B. Radici, Syracuse, 19. ožujka 1948). Meštrović sada smatra da Hrvati, bez obzira na to što su bili zaneseni jugoslavenstvom i što su bili jedini koji su se stvarno zauzimali za Jugoslaviju, nakon razočaravajućeg iskustva, trebaju bez zadrške ili osjećaja kompleksa odustati od toga »šireg nacionalnog gledanja« i vratiti se na »svoju užu realnost«, odnosno trebaju sve političke planove temeljiti na pretpostavci o sebi kao »potpuno suverenom i slobodnom narodu« (Pismo B. Radici, Syracuse, 2. veljače 1948). Takva politička transformacija ujedno je Meštrovića dovela do odlučnog distanciranja od pripadnika srpske političke elite koji su se nakon osnutka komunističke Jugoslavije također našli u izbjeglištvu u SAD-u. Kako je bio uvjeren da se njihovo srpsko shvaćanje u pravilu uvijek definira kao velikosrpsko, odbacivao je bilo kakvu suradnju s njima u oporbi prema komunističkoj Jugoslaviji i na tome je ustrajavao i onda kad su drugi političari i ugledne osobe iz naših emigrantskih krugova, npr. Vladko Maček i sam Bogdan Radica, bili drukčijeg mišljenja.
Kad su ga bez njegova pristanka supotpisali na Filadelfijskoj deklaraciji, koju su zajedno sastavili emigranti iz komunističkih zemalja iza »željezne zavjese« i koju su, uz niz srpskih političara, u ime Jugoslavije potpisali i Maček i mnogi drugi Hrvati, obrazlažući Radici razloge svojega demantija, Meštrović je istaknuo da ne želi sudjelovati u pozivanju na rušenje novostvorene socijalističke Jugoslavije u ime one »stare« i oštro dodao: »[...], jer ja neću da se moje ime nalazi pored Fotića i Gavrilovića, koji su za mene isto što i Đujić i neću da imam posla s nikakvom njihovom ‘Jugoslavijom’« (Pismo B. Radici, Syracuse, 19. veljače 1951). Meštrović je, naime, smatrao da je Titov režim, bez obzira na njegov totalitarni karakter, s kojim se naravno nije slagao, i progone koji su se dogodili, za Hrvate ipak manja opasnost od restitucije dinastičke Jugoslavije ili bilo kojega drugog oblika vlasti srpskog predznaka, što je, uz ostale nesporazume, bio glavni razlog Mačekova hladnog odnosa prema njemu i neprihvaćanja njegovih ideja o načinu političkog artikuliranja hrvatskoga nacionalnoga korpusa u iseljeništvu. Veliko pouzdanje u mladenačkom razdoblju, a potpuno nepovjerenje u kasnoj životnoj fazi, obilježavaju Meštrovićev odnos prema srpskoj politici, u kojoj je, postupno ju prepoznavši kao velikosrpsku, vidio glavnoga krivca degradiranja jugoslavenske ideje, a onda samim tim i kao prijetnju hrvatskom samoodređenju i slobodi.
Povijest Hrvata, 1932. Kraljev dvor, Beograd
Komentirajući bugarski i srpski ekspanzionizam u odnosu prema Makedoniji i kako bi se eventualni uspjeh toga presezanja jedne ili druge strane odrazio na nas Hrvate, Meštrović, u potpunom obratu od svoje prijašnje balkansko-južnoslavenske političke opsesije, sada kaže: »Ako želimo ikada živjeti bar polukulturnim životom, morali bi željeti i raditi da smo daleko od jednih i drugih« (Pismo B. Radici, Syracuse, 14. ožujka 1949). Pomisao na političke integracije, jasno iz toga slijedi, vodit će sada Meštrovića u drukčijem smjeru i dobivat će širi okvir, za koji je smatrao da će biti garancija opstojnosti, identiteta i razvoja svih europskih naroda, i onih malih, među kojima i njegova hrvatskoga. Meštrovićev motiv promišljanja ujedinjene Europe njegova je duboka zaokupljenost sudbinom i položajem svojega naroda, koji je slikovito i vrlo dojmljivo predočio narodnom izrekom »oš u polje, u polju su Turci; oš u goru, u gori su hajduci«. I baš zbog toga, shvaćajući iskušenja i zapreke na putu prema hrvatskoj državnosti, europsku zajednicu vidi kao realno političko rješenje u postojećim povijesnim okolnostima. U tom duhu izrečene su ove riječi, koje mi danas živimo kao političku stvarnost: »Jedina bi naša nada bila europska konfederacija, u kojoj bi svaki narod, bez obzira na broj, imao svoju državicu, svoj kanton« (Pismo B. Radici, Syracuse, 19. svibnja 1948).
U knjizi Razgovori o Božiću 1940, objavljenoj u Zürichu 1945. u njemačkom prijevodu, Meštrović je jedno poglavlje posvetio temi europskog ujedinjenja i u njemu iznio uvjerenje da će do stvaranja europske zajednice naroda sigurno doći, iako ne može sa sigurnošću reći kada, da je to dapače uvjet opstanka Europe i održanja svih njezinih stečevina te da razvijanje europskog internacionalizma znači djelotvornu branu uzdizanju uskogrudnih nacionalizama i svih pogubnih posljedica sukoba koje se njima generiraju. U toj zajednici, postojanjem vrhovnog europskog suvereniteta, lakše bi se prevladale naslijeđene ili novonastale razmirice susjednih naroda i, što je osobito važno, zahvaljujući zajedničkim zakonima o pravima čovjeka, osigurala bi se zaštita od samovolje, nasilja i nepravde pojedinih društvenih i nacionalnih skupina na štetu drugih. O granicama europske zajednice naroda, odnosno o obuhvatu zemalja u njezinu sastavu, Meštrović iznosi vrlo zanimljive dileme i postavlja pitanja koja nama danas, s obzirom na dosada dosegnutu razinu europske integracije, daju razlog za razmišljanje. U prvom se redu usredotočuje na pitanje uključenosti Rusije i na tragu svojeg duboko ukorijenjenog panslavizma iznosi bojazan da bi bez nje svi mali slavenski narodi ostali u neravnoteži važnosti i utjecaja u odnosu na zapadne članice. Zamisao o isključenju Rusije iz europske zajednice, s obzirom na veličinu i značaj te zemlje, Meštrović naziva »prozirnom« i smatra da je »u očitoj protivštini s iskrenom idejom zajednice europskih naroda«, a o njezinoj neuvjerljivosti iz kuta gledanja drugih manjih slavenskih naroda kaže: »Prema tako ograničenoj zajednici ne bi mogao nijedan manji slavenski narod imati povjerenja, bez obzira kako se on prema Rusima odnosi. Ne bi mogao ni na osnovu dosadašnjeg iskustva, a ne bi mogao ni na osnovu težnja nekih naroda, težnja, koje su bile dobrim dijelom uzrokom ovih ratova«.
Kupola crkvice Presvetog Otkupitelja (skice za freske – nedovršeno), 1938. Otavice
Kao što je prilikom stvaranja Jugoslavije računao na iskrenost namjera svih koji su se udružili u zajedničku državu, tako i sada, govoreći o europskom ujedinjenju, Meštrović ponovno apelira na čvrsto postavljeno načelo ravnopravnosti, bez kojeg će borba interesa izigrati politički konsenzus i proklamirano zajedništvo opet svesti na nekakav oblik prevlasti jačih na štetu slabijih i manjih. Ističući taj preduvjet uspješnosti projekta ujedinjenja Europe, Meštrović ga podiže na razinu općeg principa i pridaje mu eshatološko značenje u perspektivi ostvarenja ideala povezivanja svih ljudi i naroda. Kako bi to Europa mogla biti uzorni primjer svima ostalima na putu sveopće integracije, Meštrović izlaže: »Naravno uz pretpostavku, da sama sebe pravedno uredi, da u njoj ne bude povlaštenih ni obespravljenih i da onda to načelo prenese i na ostali svijet; da su svi ljudi jednaki i da imaju jednako pravo na život. Treba da ljudi i narodi dođu do uvjerenja da je altruizam najzdraviji egoizam, a čovjekoljublje najsigurnije samoljublje«.
Postavljajući pitanje što uzrokuje razdvojenost među narodima, što sije sjeme razdora među ljudima i dovodi do sukoba među njima, Meštrović odbacuje da bi to bile etničke, jezične i ostale kulturološke razlike te tvrdi: »Nije poseban i narodnosni osjećaj uzrokom i smetnjom suživljavanja među narodima, nego su to države kao takve. To su oni idoli, oni konzorciji, one velike tvornice, velepoduzeća. [...] Jezične razlike ne prave razliku među narodima, već razne egoistične želje prave protivštine među narodima. A tu su, iza toga, skoro uvijek egoizmi državnih tvorevina i u njima povlaštenih klasa«. I tu je jezgra pomutnje i nesloge, to je skrivilo, izoštrava Meštrović svoju raspravu u Razgovorima o Božiću 1940, onu pokvarenost o kojoj se u Bibliji govori da je zavladala među ljudima prije Općeg potopa, to je ono što je »pokvarilo put k čovječjem bratstvu«. A o bratstvu svih ljudi i moralnom cilju nadilaženja razlika u smjeru stvaranja cjelovitog ujedinjenog čovječanstva, Meštrović je više puta govorio i pisao, koristeći se pritom uvijek uzvišenošću izraza, naglašenom patetičnom retorikom koja otkriva numinoznost značenja i uzdizanje tog pojma na pijedestal obožavanja. Najpoznatiji su i najčešće citirani odlomci iz predgovora za monografiju Meštrović (1933), u kojem se tako može pročitati da je »cijelo čovječanstvo jedna duhovna porodica i da – uz dobru volju i vjeru – može postati i jedno bratstvo«, te da svi ljudi i svi narodi trebaju dati doprinos »na opći oltar čovječnosti sa koga se moli za mir, za bratstvo, za ljubav i za napredak«. U pismu Fundaciji Woodrowa Wilsona (1925), objašnjavajući likovno rješenje za medalju nagrade koju je ta zaklada dodjeljivala istaknutim pojedincima, Meštrović još izričitije kaže: »Ja sam pokušao na medalji Wilsonove nagrade istaknuti da jedini zakon koji se kao vrhovni zakon svijeta može proglasiti jest zakon mudrosti, ljubavi i pravde. Tome se zakonu mogu i moraju podrediti svi ljudi i sve nacije. Vrhovni suverenitet pripada čovječanstvu kao cjelini, a vrhovni zakon čovještva zakon je ljubavi«. Ako bismo nizali i ostale primjere, npr. iz Pisma muslimanima ili predgovara knjizi Pere Digovića La Dalmatie et les problemes de l’Adriatique (1944), potvrdili bismo isti duhovni obzor iz kojeg je nicao Meštrovićev politički integralizam i ne ulazeći u njegove dublje svjetonazorske, metafizičke, pa i religiozne pretpostavke, o kojima se doduše može zaključivati po prepoznatljivoj frazeologiji i idejnom sadržaju koji joj je u pozadini, jasno je što je konstanta na kojoj počiva njegovo, na prvi pogled po fazama različito, političko opredjeljivanje i djelovanje. n
Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Buenos Aires, 1961.
Ivan Meštrović, Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici (1946–1961), Hrvatska revija, München-Barcelona, 1983., 2/130 (VI), 3/131 (IX)
Ivan Meštrović, Razgovori o Božiću 1940, Zürich, 1945. Poglavlje: Ujedinjena Europa, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1956., 4(24) (XII)
Ivan Meštrović, Meštrović /monografija/, Nova Evropa, Zagreb, 1933.
Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti; uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije, knj. II, München – Barcelona, 1984.
Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića, II. svezak, Zagreb, 2009.
Dragica Hammer-Tomić, Jugoslavenstvo Ivana Meštrovića, Zagreb, 2011.
4, 2014
Klikni za povratak