Meštrovićeva razmišljanja o Europskoj uniji

Kad se govori o Meštrovićevim naci­onalnim uvjerenjima i načinima kako se u vezi s tim opredjeljiva­o tijekom prijelomnih zbivanja prve polovice prošlog stoljeća, treba uvijek polaziti od bitne pretpostavke iz koje su pro­izlazili, a to je njegov snažno izražen politički integralizam. Davanje prednosti onom što spaja i ujedinjuje, nasuprot onomu što razdvaja i razjedinjuje, bi­o je za Meštrovića ne samo politički nego i vrhovni moralni princip koji se, što se tiče dosega djelovanja, umiruje tek u krajnjem cilju objedinjenog čovječanstva ka­o harmonizirane cjeline u duhu bratstva sviju naroda. Otuda se na njegovo jugoslavenstvo, kojemu je bi­o posvećen u ranijoj političkoj fazi, uzročno nadovezuje razmišljanje o ujedinjenoj Europi, koje ga za­okuplja u kasnijoj životnoj fazi kad je napusti­o ideju povezivanja južnoslavenskih naroda u jedinstvenu državu, osvjedočivši se u njezinu nefunkci­onalnost i praktičnu ne­ostvarivost s obzirom na ide­al po kojem je zacrtana. To znači da u trenutku odustajanja od jugoslavenske ideje, makar bi bolje bilo reći reći ne toliko od same ideje koliko od načina na koji se ona politički konkretizirala, Meštrović se okreće prema koncepciji ujedinjene Europe kao konfederativno ustrojene zajednice u kojoj bi svi narodi u njezinu sastavu ostvarivali i potvrđivali svoj naci­onalni identitet, uz priznavanje vrhovnog e­uropskog suvereniteta. Bi­o bi to, smatra Meštrović, bolji i efikasniji način da se povežu i usklade raznorodne narodne skupine nego što je to bi­o slučaj sa stvaranjem višenaci­onalnih država nakon Prvoga svjetskog rata, među njima i jugoslavenske, u kojem projektu je ne štedeći snage tada i sam aktivno sudjelova­o.

S obzirom na status, ugled i a­utoritet koji je uživa­o u najužem krugu kulturne, intelektu­alne i političke elite novostvorene države, osobito na njegove vrlo bliske veze s Dvorom, odnosno s kraljem Aleksandrom, Meštrović je bi­o na izvoru informacija i bi­o je u prilici neposredno se uvjeriti u zbivanja koja su od početka narušavala utemeljujuće načelo o ravnopravnosti svih naroda udruženih u novu državnu zajednicu. Koliko god bilo jako i ide­alistički obojeno njegovo jugoslavensko uvjerenje, Meštrović se mora­o su­očiti s činjenicom stalnih velikosrpskih presezanja, pod pritiskom kojih je svoja integralistička shvaćanja postupno redefinira­o u smjeru federalizma, da bi se s okolnostima nastalim završetkom I­I. svjetskog rata konačno prikloni­o čvrstom hrvatskom naci­onalnom gledištu. Put njegove postupne političke pre­obrazbe bi­o je prokrčen silinom udaraca nekoliko ključnih događaja, koji su očitošću nedvojbenih simptoma posvema razotkrili svu slabost zdanja višenaci­onalne državne zajednice i obilježili njezin strmoglavi pad.

Ivan Meštrović, 1915.

Prvi je u nizu tih događaja atentat na Stjepana Radića i ostale zastupnike HS­S-a u Narodnoj skupštini u Be­ogradu 1928. godine, koji je svojom brutalnošću i neprikrivenošću političkih motiva nave­o Meštrovića na jedini mogući zaključak da je »hitac ispaljen na Radića bi­o stvarno namijenjen cijelom hrvatskom narodu« i što je kod njega toliko odana ideji narodnog jedinstva, kako kaže u Uspomenama na političke ljude i događaje, izazvalo »strahovitu smućenost«. Nakon toga nemilog događaja, sa sličnim osjećajima i argumentima ka­o i većina tadašnjih hrvatskih intelektu­alaca jugoslavenske orijentacije, Meštrović je u kralju Aleksandru vidi­o posljednju branu pred naletima velikosrpske politike, one politike koja ga je ispunjavala snažnim revoltom jer je, prateći joj smjer, s te strane vidi­o stalni izvor, nekad potmulog, a još češće otvorenog izokretanja i kvarenja, dapače razbijanja temelja na kojem se nastojalo afirmirati jugoslavenstvo ka­o vezivnu nit etnički srodnih, a tradicijski i kulturološki različitih narodnosnih skupina. Međutim, njegovim ubojstvom u Marse­il­le­u 1934. i to je posljednje pribježište nade nestalo. Zbivanja koja su uslijedila nakon kraljeve pogibije potvrdila su ta strahovanja i crne prognoze su se korak po korak obistinjavale da bi do kulminacije međunaci­onalnog nerazumijevanja i sloma vjere u proklamirano zajedništvo došlo proglašenjem Banovine Hrvatske 1939. godine. Pune nesnošljivosti negativne re­akcije na taj pokušaj rješenja »hrvatskog pitanja« u Kraljevini Jugoslaviji, od srpskih kolega, Meštrovićevih dobrih poznanika pa čak i prijatelja, za koje je bi­o uvjeren da su umjerenih političkih shvaćanja bliskih jugoslavenskoj opciji, razbile su mu i posljednju iluziju u opravdanost države koja po re­alnom odnosu političkih snaga nije bila stvorena ravnopravnim ujedinjenjem više naroda, nego njihovim okupljanjem oko Srbije, koja je imala status države pobjednice u Prvom svjetskom ratu i vrhovni suverenitet zajamčen srpskom dinastijom Karađorđevića. Sav tragizam jugoslavenskog iskustva Meštrović je tada dojmljivo saže­o parafrazirajući naslov Kačićeve pjesmarice u slogan – Žalosni razgovor naroda slovinskog.

Spomenik neznanom junaku, 1934–1938. Avala, Beograd

Niz teškoća i stradanja kojima je tijekom I­I. svjetskog rata bi­o pogođen Meštrović osobno, ka­o i njegova uža i šira obitelj, te na kraju odlazak u emigraciju u SAD, što mu je najteže palo, jer mu je veza s domovinom i rodnom grudom bila nadasve važna i nasušna poput kruha svagdašnjega, dovele su ga do konačnoga političkog za­okreta od jugoslavenskog integralizma prema hrvatskom naci­onalnom opredjeljenju. Tu je promjenu najbolje sam izrazi­o u jednom pismu Bogdanu Radici (Syracuse, 14. ožujka 1949) kazavši da je »zbilja sofizam željeti i Slobodnu Hrvatsku i Jugoslaviju«. Radica, koji se s Meštrovićem intenzivno druži­o i kontinu­irano dopisiva­o od 1946. do 1961. godine, i prije je u­oči­o tu pre­obrazbu. Za vrijeme kraćega zajedničkog boravka u Rimu 1946., svjedočeći njegovu premišljanju treba li se vratiti kući ili ostati u inozemstvu, prati­o je kako mu se premješta političko očište, što je u svojem memo­arskom djelu Živjeti nedoživjeti: uspomene hrvatskog intelektu­alca kroz apokalipsu Jugoslavije, apostrofira­o riječima: »I Meštrović se sada više osjeća zapadnjakom, Hrvatom, više nego li istočnjakom, Slavenom i Jugoslavenom«. U korespondenciji s Radicom, u kojoj je, s obzirom na privatnost komunikacije, sebi dopušta­o žestinu izraza od koje se inače suzdržava­o u javnim istupima, može se pronaći niz vrlo izravnih i oštrih stajališta iz kojih je vidljivo njegovo kritičko pre­ispitivanje prethodnoga političkog djelovanja i duboko razočaranje u balkansku političku megalomaniju, oživotvorenu velikosrpskim ekspanzi­onizmom, na kojoj se slomila visoko uzdignuta luč ideje o južnoslavenskom jedinstvu.

Karijatide (detalj)

O inicijativi ponovnog osnivanja nekakva oblika Jugoslavenskog odbora, koja je potekla od srpskog političara u emigraciji Konstantina Fotića, posljednjeg veleposlanika Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu (1935–1944), nazivajući ju »najobičnijom gluposti«, Meštrović se kritički i sa žaljenjem osvrće na svoj doprinos u stvaranju prve Jugoslavije 1918. i ovako piše Radici: »Što se mene tiče, ja više neću ni u kakve ‘JO’[Jugoslavenske odbore], a ni u filijale. Prvi put sam iša­o sa svim srcem i u najboljoj vjeri, ali sam to skupo plati­o, grizući se dvadeset godina« (Pismo B. Radici, Syracuse, 19. ožujka 1948). Meštrović sada smatra da Hrvati, bez obzira na to što su bili zaneseni jugoslavenstvom i što su bili jedini koji su se stvarno za­uzimali za Jugoslaviju, nakon razočaravajućeg iskustva, trebaju bez zadrške ili osjećaja kompleksa odustati od toga »šireg naci­onalnog gledanja« i vratiti se na »svoju užu re­alnost«, odnosno trebaju sve političke planove temeljiti na pretpostavci o sebi ka­o »potpuno suverenom i slobodnom narodu« (Pismo B. Radici, Syracuse, 2. veljače 1948). Takva politička transformacija ujedno je Meštrovića dovela do odlučnog distanciranja od pripadnika srpske političke elite koji su se nakon osnutka komunističke Jugoslavije također našli u izbjeglištvu u SAD-u. Kako je bi­o uvjeren da se njihovo srpsko shvaćanje u pravilu uvijek definira ka­o velikosrpsko, odbaciva­o je bilo kakvu suradnju s njima u oporbi prema komunističkoj Jugoslaviji i na tome je ustrajava­o i onda kad su drugi političari i ugledne osobe iz naših emigrantskih krugova, npr. Vladko Maček i sam Bogdan Radica, bili drukčijeg mišljenja.

Kad su ga bez njegova pristanka supotpisali na Filadelfijskoj deklaraciji, koju su zajedno sastavili emigranti iz komunističkih zemalja iza »željezne zavjese« i koju su, uz niz srpskih političara, u ime Jugoslavije potpisali i Maček i mnogi drugi Hrvati, obrazlažući Radici razloge svojega demantija, Meštrović je istaknu­o da ne želi sudjelovati u pozivanju na rušenje novostvorene socijalističke Jugoslavije u ime one »stare« i oštro doda­o: »[...], jer ja neću da se moje ime nalazi pored Fotića i Gavrilovića, koji su za mene isto što i Đujić i neću da imam posla s nikakvom njihovom ‘Jugoslavijom’« (Pismo B. Radici, Syracuse, 19. veljače 1951). Meštrović je, na­ime, smatra­o da je Titov režim, bez obzira na njegov totalitarni karakter, s kojim se naravno nije slaga­o, i progone koji su se dogodili, za Hrvate ipak manja opasnost od restitucije dinastičke Jugoslavije ili bilo kojega drugog oblika vlasti srpskog predznaka, što je, uz ostale nesporazume, bi­o glavni razlog Mačekova hladnog odnosa prema njemu i neprihvaćanja njegovih ideja o načinu političkog artikuliranja hrvatskoga naci­onalnoga korpusa u iseljeništvu. Veliko po­uzdanje u mladenačkom razdoblju, a potpuno nepovjerenje u kasnoj životnoj fazi, obilježavaju Meštrovićev odnos prema srpskoj politici, u kojoj je, postupno ju prepoznavši ka­o velikosrpsku, vidi­o glavnoga krivca degradiranja jugoslavenske ideje, a onda samim tim i ka­o prijetnju hrvatskom samo­­određenju i slobodi.

Povijest Hrvata, 1932. Kraljev dvor, Beograd

Komentirajući bugarski i srpski ekspanzi­onizam u odnosu prema Makedoniji i kako bi se eventu­alni uspjeh toga presezanja jedne ili druge strane odrazi­o na nas Hrvate, Meštrović, u potpunom obratu od svoje prijašnje balkansko-južnoslavenske političke opsesije, sada kaže: »Ako želimo ikada živjeti bar polukulturnim životom, morali bi željeti i raditi da smo daleko od jednih i drugih« (Pismo B. Radici, Syracuse, 14. ožujka 1949). Pomisa­o na političke integracije, jasno iz toga slijedi, vodit će sada Meštrovića u drukčijem smjeru i dobivat će širi okvir, za koji je smatra­o da će biti garancija opstojnosti, identiteta i razvoja svih e­uropskih naroda, i onih malih, među kojima i njegova hrvatskoga. Meštrovićev motiv promišljanja ujedinjene Europe njegova je duboka za­okupljenost sudbinom i položajem svojega naroda, koji je slikovito i vrlo dojmljivo predoči­o narodnom izrekom »oš u polje, u polju su Turci; oš u goru, u gori su hajduci«. I baš zbog toga, shvaćajući iskušenja i zapreke na putu prema hrvatskoj državnosti, e­uropsku zajednicu vidi ka­o re­alno političko rješenje u postojećim povijesnim okolnostima. U tom duhu izrečene su ove riječi, koje mi danas živimo ka­o političku stvarnost: »Jedina bi naša nada bila e­uropska konfederacija, u kojoj bi svaki narod, bez obzira na broj, ima­o svoju državicu, svoj kanton« (Pismo B. Radici, Syracuse, 19. svibnja 1948).

U knjizi Razgovori o Božiću 1940, objavljenoj u Zürichu 1945. u njemačkom prijevodu, Meštrović je jedno poglavlje posveti­o temi e­uropskog ujedinjenja i u njemu izni­o uvjerenje da će do stvaranja e­uropske zajednice naroda sigurno doći, i­ako ne može sa sigurnošću reći kada, da je to dapače uvjet opstanka Europe i održanja svih njezinih stečevina te da razvijanje e­uropskog internaci­onalizma znači djelotvornu branu uzdizanju uskogrudnih naci­onalizama i svih pogubnih posljedica sukoba koje se njima generiraju. U toj zajednici, postojanjem vrhovnog e­uropskog suvereniteta, lakše bi se prevladale naslijeđene ili novonastale razmirice susjednih naroda i, što je osobito važno, zahvaljujući zajedničkim zakonima o pravima čovjeka, osigurala bi se zaštita od samovolje, nasilja i nepravde pojedinih društvenih i naci­onalnih skupina na štetu drugih. O granicama e­uropske zajednice naroda, odnosno o obuhvatu zemalja u njezinu sastavu, Meštrović iznosi vrlo zanimljive dileme i postavlja pitanja koja nama danas, s obzirom na dosada dosegnutu razinu e­uropske integracije, daju razlog za razmišljanje. U prvom se redu usredotočuje na pitanje uključenosti Rusije i na tragu svojeg duboko ukorijenjenog panslavizma iznosi bojazan da bi bez nje svi mali slavenski narodi ostali u neravnoteži važnosti i utjecaja u odnosu na zapadne članice. Zamisa­o o isključenju Rusije iz e­uropske zajednice, s obzirom na veličinu i značaj te zemlje, Meštrović naziva »prozirnom« i smatra da je »u očitoj protivštini s iskrenom idejom zajednice e­uropskih naroda«, a o njezinoj ne­uvjerljivosti iz kuta gledanja drugih manjih slavenskih naroda kaže: »Prema tako ograničenoj zajednici ne bi moga­o nijedan manji slavenski narod imati povjerenja, bez obzira kako se on prema Rusima odnosi. Ne bi moga­o ni na osnovu dosadašnjeg iskustva, a ne bi moga­o ni na osnovu težnja nekih naroda, težnja, koje su bile dobrim dijelom uzrokom ovih ratova«.

Kupola crkvice Presvetog Otkupitelja (skice za freske – nedovršeno), 1938. Otavice

Ka­o što je prilikom stvaranja Jugoslavije računa­o na iskrenost namjera svih koji su se udružili u zajedničku državu, tako i sada, govoreći o e­uropskom ujedinjenju, Meštrović ponovno apelira na čvrsto postavljeno načelo ravnopravnosti, bez kojeg će borba interesa izigrati politički konsenzus i proklamirano zajedništvo opet svesti na nekakav oblik prevlasti jačih na štetu slabijih i manjih. Ističući taj preduvjet uspješnosti projekta ujedinjenja Europe, Meštrović ga podiže na razinu općeg principa i pridaje mu eshatološko značenje u perspektivi ostvarenja ide­ala povezivanja svih ljudi i naroda. Kako bi to Europa mogla biti uzorni primjer svima ostalima na putu sve­opće integracije, Meštrović izlaže: »Naravno uz pretpostavku, da sama sebe pravedno uredi, da u njoj ne bude povlaštenih ni obespravljenih i da onda to načelo prenese i na ostali svijet; da su svi ljudi jednaki i da imaju jednako pravo na život. Treba da ljudi i narodi dođu do uvjerenja da je altru­izam najzdraviji ego­izam, a čovjekoljublje najsigurnije samoljublje«.

Postavljajući pitanje što uzrokuje razdvojenost među narodima, što sije sjeme razdora među ljudima i dovodi do sukoba među njima, Meštrović odbacuje da bi to bile etničke, jezične i ostale kulturološke razlike te tvrdi: »Nije poseban i narodnosni osjećaj uzrokom i smetnjom suživljavanja među narodima, nego su to države ka­o takve. To su oni idoli, oni konzorciji, one velike tvornice, velepoduzeća. [...] Jezične razlike ne prave razliku među narodima, već razne ego­istične želje prave protivštine među narodima. A tu su, iza toga, skoro uvijek ego­izmi državnih tvorevina i u njima povlaštenih klasa«. I tu je jezgra pomutnje i nesloge, to je skrivilo, izoštrava Meštrović svoju raspravu u Razgovorima o Božiću 1940, onu pokvarenost o kojoj se u Bibliji govori da je zavladala među ljudima prije Općeg potopa, to je ono što je »pokvarilo put k čovječjem bratstvu«. A o bratstvu svih ljudi i moralnom cilju nadilaženja razlika u smjeru stvaranja cjelovitog ujedinjenog čovječanstva, Meštrović je više puta govori­o i pisa­o, koristeći se pritom uvijek uzvišenošću izraza, naglašenom patetičnom retorikom koja otkriva numinoznost značenja i uzdizanje tog pojma na pijedestal obožavanja. Najpoznatiji su i najčešće citirani odlomci iz predgovora za monografiju Meštrović (1933), u kojem se tako može pročitati da je »cijelo čovječanstvo jedna duhovna porodica i da – uz dobru volju i vjeru – može postati i jedno bratstvo«, te da svi ljudi i svi narodi trebaju dati doprinos »na opći oltar čovječnosti sa koga se moli za mir, za bratstvo, za ljubav i za napredak«. U pismu Fundaciji Wo­­odrowa Wilsona (1925), objašnjavajući likovno rješenje za medalju nagrade koju je ta zaklada dodjeljivala istaknutim pojedincima, Meštrović još izričitije kaže: »Ja sam pokuša­o na medalji Wilsonove nagrade istaknuti da jedini zakon koji se ka­o vrhovni zakon svijeta može proglasiti jest zakon mudrosti, ljubavi i pravde. Tome se zakonu mogu i moraju podrediti svi ljudi i sve nacije. Vrhovni suverenitet pripada čovječanstvu ka­o cjelini, a vrhovni zakon čovještva zakon je ljubavi«. Ako bismo nizali i ostale primjere, npr. iz Pisma muslimanima ili predgovara knjizi Pere Digovića La Dalmati­e et les problemes de l’Adri­atiqu­e (1944), potvrdili bismo isti duhovni obzor iz kojeg je nica­o Meštrovićev politički integralizam i ne ulazeći u njegove dublje svjetonazorske, metafizičke, pa i religi­ozne pretpostavke, o kojima se doduše može zaključivati po prepoznatljivoj fraze­ologiji i idejnom sadržaju koji joj je u pozadini, jasno je što je konstanta na kojoj počiva njegovo, na prvi pogled po fazama različito, političko opredjeljivanje i djelovanje. n

Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Bu­enos Aires, 1961.

Ivan Meštrović, Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici (1946–1961), Hrvatska revija, München-Barcelona, 1983., 2/130 (VI), 3/131 (IX)

Ivan Meštrović, Razgovori o Božiću 1940, Zürich, 1945. Poglavlje: Ujedinjena Europa, Hrvatska revija, Bu­enos Aires, 1956., 4(24) (XI­I)

Ivan Meštrović, Meštrović /monografija/, Nova Evropa, Zagreb, 1933.

Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti; uspomene hrvatskog intelektu­alca kroz apokalipsu Jugoslavije, knj. I­I, München – Barcelona, 1984.

Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića, I­I. svezak, Zagreb, 2009.

Dragica Ham­mer-Tomić, Jugoslavenstvo Ivana Meštrovića, Zagreb, 2011.