Ivan Mažuranić i projekt austro-hrvatske nagodbe

Ivan Mažuranić, poznat u široj javnosti uglavnom kao preporodni pjesnik, od početka pokreta 1848. godine posvetio se političkom djelovanju, a nakon sloma toga pokreta tri je puta obnašao visoke upravne i političke dužnosti. Dva je puta te dužnosti obnašao u politički definiranim prilikama, prvi put kao državni prokurator, neke vrste hrvatskog ministra uprave i sudstva u Beču (1853–1860) u vrijeme Bachova apsolutizma, nakon sloma nacionalnih pokreta 1848. godine, i zadnji, treći put kao ban (1873–1880) nakon što je položaj Hrvatske bio definiran revizijom Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. godine. Oba je puta u nepovoljnim prilikama provodio modernizacijske reforme uvjeren da će time istodobno položiti osnovicu za jačanje političkog položaja Hrvatske. Dužnost predsjednika Hrvatskoga dvorskog dikasterija odnosno dvorske kancelarije u Beču (1860–1865), neke vrste hrvatskog ministra uz bečku središnju vladu, obnašao je, naprotiv, u nestabilnim prilikama nakon ukidanja Bachova apsolutizma, u vrijeme kada su nacionalni pokreti ponovo buknuli te otvorili pitanje unutrašnjeg uređenja Monarhije. Dvor je najavljujući 1860. obnovu političkog života Listopadskom diplomom najavio federalizaciju Monarhije, ali ne na nacionalnom načelu pod kojim su vojevali pokreti 1848., nego na povijesnom načelu. Time su Ugarska i Hrvatska bile priznate kao politički identiteti, ali kao odvojene političke cjeline, kakve su bile nakon raskida političkih veza 1848. i kakve su ostale u vrijeme apsolutizma. No, Veljačkim patentom je 1861. god. uveden centralizam s jakom središnjom vladom i parlamentom, Carevinskim vijećem za sve zemlje Monarhije.

Božidar Vatroslav Mažuranić (1920–2010), grb Trojedne kraljevine

Mažuranić je u novo razdoblje ušao noseći politička shvaćanja oblikovana u preporodno doba. Bio je lojalan Habsburškoj Monarhiji i želio je da Hrvatska samostalni politički položaj ostvari u njezinu sklopu. Pritom je polazio od povijesnog prava, od povijesne činjenice o Habsburgovcima kao hrvatskim kraljevima i Hrvatskoj kao povijesno zemlji ugarske krune. Rješenje položaja Hrvatske vidio je 1848. godine u federalizaciji Monarhije kombinirajući pritom povijesno i nacionalno načelo. Još u preporodno doba upoznao je ideju austroslavizma Lea Thuna prema kojem Habsburška Monarhija treba postati okvir za kulturno povezivanje njezinih slavenskih naroda i zaštita od vanjskih pretenzija prema njima. Ta je koncepcija bila osnovica političkog programa federalizacije Habsburške Monarhije na nacionalnom načelu, pri čemu bi njezini slavenski narodi stekli vlastite političke teritorije. U interpretaciji hrvatske politike i Mažuranića 1848. godine ona je u primjeni na Hrvatsku bila kombinacija nacionalnog i državnopravnog načela. Naime, članak 11. Sabora 1848., koji je formulirao Mažuranić, zahtijevao je obnovu jedinstva hrvatskih etničkih i povijesnih teritorija u Habsburškoj Monarhiji te federalizaciju Monarhije na nacionalnom načelu, pri čemu bi ujedinjena Hrvatska bila na osnovi povijesnog i nacionalnog prava jedna od federalnih jedinica. U Ugarskoj bi trebali na osnovi nacionalnog načela biti oblikovani zasebni politički teritoriji – uz Vojvodinu Srpsku zasebna slovačka u sjevernoj Ugarskoj i rumunjska u Erdelju, a u austrijskom dijelu Monarhije slovenska politička jedinica. Hrvatska pritom, jer povijesno ne pripada austrijskom dijelu Monarhije, ne bi slala zastupnike u središnji parlament, nego bi prema članku 11. pri središnjoj vladi postojao hrvatski povjerenik koji bi supotpisivao sve vladine odluke koje se odnose na Hrvatsku.

Prema Mažuranićevoj preciznoj formulaciji toga saborskog zaključka Hrvatski sabor je, dakle, prekinuo veze Hrvatske s ugarskom vladom, ali u zakonskom članku nije navedeno da je prekinuo i državnopravne veze s Ugarskom. Sabor se izjasnio za savez Hrvatske »sa ugarskimi puci u smislu pragmatičke sankcie«, tj. ugarske pragmatičke sankcije u smislu pripadnosti Ugarske i Hrvatske habsburškoj kruni. Naime, Ugarska je 1848. god. proglasila personalnu uniju sa zemljama austrijskog dijela Monarhije, a taj je zaključak dobio vladarovu potvrdu, pa je ona – kao i sve zemlje ugarske krune kojima je pripadala i Hrvatska – i dalje pravno pripadala habsburškoj kruni. No, odluku o načinu na koji će se odnosi između Hrvatske i Ugarske urediti Sabor je odgodio za vrijeme kada bude konačno jasan odnos Ugarske prema cjelokupnoj Monarhiji. To znači da je mogućnost dogovora o uspostavljanju užih veza uvjetovao opstankom Ugarske u sklopu habsburških zemalja.

Joseph Anton Bauer, Ivan Mažuranić, između 1861. i 1865., litografija, 557 x 355 mm. Izvor: http://nsk.hr/blog/ivan-mazuranic-knjizevnik-drustveni-djelatnik/

Nakon obnove ustavnog života ponovo se u Saboru 1861. postavilo pitanje položaja Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, njezina odnosa prema Ugarskoj i u Monarhiji kao cjelini. Na zasjedanju Hrvatskog sabora te godine Mažuranić je kao zastupnik (istodobno predsjednik Hrvatskoga dvorskog dikasterija) formulirao tekst zakonskog članka 42. o odnosima Hrvatske i Ugarske. Članak se izravno nadovezivao na članak 11. Sabora 1848., ali nije se odnosio i na reguliranje položaja Hrvatske prema cjelokupnoj Monarhiji, nego na odnose Hrvatske i Ugarske. U članku se polazi od činjenice da je 1848. god. prekinuta svaka upravna veza Hrvatske s Ugarskom i jedino se kralj kruni jednom krunom i krunidbenim činom. Sam je Mažuranić u govoru u Saboru objasnio da je unatoč prekidu upravnih veza s Ugarskom 1848. ostala Hrvatskoj i Ugarskoj zajednička »kruna«, tj. da Hrvatska s Ugarskom ima zajedničkog samo vladara. Pritom je u zakonskom članku izražena spremnost Hrvatske stupiti s Ugarskom u uži savez, ali dogovorom nakon što Ugarska prizna samostalni politički položaj Hrvatske uspostavljen 1848. i postojeći opseg samostalnosti Hrvatske u upravi, sudstvu i školstvu. Taj će zaključak vladar potvrditi i on će – premda Ugarski sabor neće prihvatiti njegove uvjete – ostati osnovicom za očuvanje zasebnoga političkog položaja Hrvatske i nakon nametnute Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1867., kolikogod ona bila kršena.

Listopadskom diplomom bio je uveden središnji parlament za cijelu Habsburšku Monarhiju, te je u njemu trebala biti predstavljena i Hrvatska, ali je on u provedbi bio koncipiran u skladu s centralizmom Februarskog patenta. Vladarov poziv Hrvatskom saboru da u Carevinsko vijeće pošalje svoje predstavnike bio je povod za raspravu u kojoj su se sukobila različita stajališta o položaju Hrvatske u centralistički uređenoj Monarhiji. Mažuranić i dio zastupnika prihvaćali su vladarov poziv, ali ga je većina odbacila pozivajući se u adresi vladaru na državnopravnu odvojenost Hrvatske od austrijskog dijela Monarhije. Adresa je pritom sadržavala neuobičajeno oštre osude vladarove apsolutističke politike nakon 1848. te centralizma Februarskog patenta. Mažuranić je vjerojatno sudjelovao u formuliranju onog dijela saborskih zaključaka kojima je zahtijevano uvođenje upravnih institucija koje bi Hrvatskoj osiguravale veći stupanj samostalnosti i obnovu teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. To su zahtjevi da se Hrvatski dikasterij, odjel u bečkoj vladi kojega je Mažuranić bio predsjednik, uzdigne u samostalnu dvorsku kancelariju kakvu je imala Ugarska, da Hrvatska dobije samostalnost u sudstvu osnivanjem vrhovnoga sudišta, te da se provede pripojenje Dalmacije sjevernoj Hrvatskoj.

Mažuranić je u vrijeme rasprave o adresi vladaru izradio nacrt odgovora vladaru koji je trebala podnijeti skupina zastupnika koja je bila spremna prihvatiti vladarov zahtjev da Sabor pošalje zastupnike u Carevinsko vijeće. Sabor je zasjedao u nestabilnim prilikama u Monarhiji, kada Ugarska, najjači oponent politici centralizma, ne samo što nije namjeravala poslali zastupnike u Carevinsko vijeće nego je insistirala na personalnoj uniji Ugarske s austrijskim dijelom Monarhije na osnovi zakona 1848. god., te nije bilo izvjesno kako će se na kraju situacija u Monarhiji razriješiti. Mažuranić se bojao da će se u konačnici razriješiti kompromisom, sporazumom Beča i Budimpešte kojim će Hrvatska biti prepuštena Ugarskoj. Zbog toga je smatrao da se Hrvatska mora sporazumjeti s Bečom prije nego što to učini Ugarska. U nacrtu odgovora na vladarov poziv predlagao je da Hrvatska prizna postojanje poslova zajedničkih za sve zemlje carevine na rješavanje kojih zbog toga trebaju utjecati sve njezine zemlje. Predlagao je da Sabor izabere odbor koji će u pregovorima s predstavnicima vlade i Carevinskog vijeća iznijeti uvjete uz koje bi »trojedna kraljevina imala kao cjeloviti dio stupiti u carstveno vieće«. Glavni uvjet pritom je bio da se sjevernoj Hrvatskoj »odmah« pripoji Dalmacija. Predlažući da Hrvatska bude zastupljena u središnjem parlamentu za sve zemlje Habsburške Monarhije, Mažuranić je pristajao na promjenu državnopravnog položaja Hrvatske, jer bi priznajući postojanje zajedničkih poslova postala pravno zemlja austrijskog dijela Monarhije. Pritom bi ostala i pravno zajedno s Ugarskom zemlja ugarske krune, ali premda samo pod zajedničkom »krunom«.

Vladar je na odluku Sabora da neće poslati zastupnike u Carevinsko vijeće reagirao njegovim raspuštanjem, a otpis kojim ga je raspustio supotpisao je Mažuranić kao predsjednik Hrvatskoga dvorskog dikasterija. Mažuranić je, kao što je poslije (1878) u Saboru priznao, i sam sudjelovao u formuliranju vladarova otpisa. Pritom je u pobijanju stajališta Sabora kombinirao stajališta dvora i bečke vlade te vlastita stajališta. U tekstu se zbog toga priznaje da Hrvatska na osnovi »pozitivnog prava« odnosno »prava državnog« ima s austrijskim dijelom Monarhije zajedničkog samo vladara, ali iznosi i načelno stajalište prema kojem Sabor može svojom suverenom odlukom mijenjati državnopravni položaj. Saboru je, naime, predbačeno što je pitanje državnopravnog položaja Hrvatske u Monarhiji, važno za Hrvatsku i ukupnu Monarhiju, želio riješiti samo na polju »pozitivnoga prava« umjesto da je rješenje potražio »na polju vlastitijeh političnijeh koristi i potreboća, kojeno je polje u stvari ovoj iznad svijeh ostalijeh odlučno«. Načelno je zatim konstatirano da je »uopće svako materijalno pravo polag zahtjeva mijenjajućijeh se s vremenom političnijeh i narodnijeh interesa država i naroda po samoj naravi podvrženo mnogijem progresivnijem preinakam«. Kao potvrdu toga stajališta navedeni su upravo primjeri iz hrvatske povijesti, odluka Sabora iz 1527. o izboru Habsburgovca nadvojvode Ferdinanda za kralja i iz 1712., kada je Pragmatičkom sankcijom priznato nasljedstvo Habsburgovaca na hrvatskom prijestolju u ženskoj liniji. Konstatirano je da su tada »baš na volju političnijem i narodnijem interesom« promijenjena »stojeća do onda u krijeposti javna prava« Hrvatske. Mažuranić je, dakle, tada ocjenjivao da se Hrvatska nalazi u situaciji kada povijesnom odlukom o promjeni svojega državnopravnog položaja može izbjeći povratak pod vlast Ugarske i osigurati uvjete za veći stupanj samostalnosti i obnovu svoje zemljišne cjelokupnosti.

Mažuranić je u Beču uspio ishoditi odluke kojima su ispunjeni neki saborski zahtjevi, a koje su Hrvatskoj osiguravale veći stupanj samostalnosti. Već u vladarovu odgovoru na saborsku adresu najavljeno je izdizanje Hrvatskog dikasterija na dvorsku kancelariju i time stavljanje u istu razinu s ugarskom dvorskom kancelarijom, što će se i dogoditi već na početku 1862. te će Mažuranić postati kancelar. Najavljeno je i osnivanje vrhovnog suda, što će rezultirati osnivanjem Stola sedmorice. U vezi s pripojenjem Dalmacije vladar je u svojem odgovoru obećao da će poduzeti korake koji bi mogli tomu voditi – pozvati predstavnike Dalmatinskog sabora da se na sastanku s predstavnicima Hrvatskog sabora dogovore o »bližnjoj svezi« dvaju »dijelova trojedne Naše kraljevine«, ali je to bio spreman učiniti čim bude konačno utvrđen državnopravni položaj sjeverne Hrvatske u Monarhiji.

Time je dvor dijelom ispunio ili obećao da će ispuniti neke od najvažnijih zahtjeva Hrvatskog sabora, očekujući da će time utjecati na ishod izbora za novi saziv sabora. Međutim, u otporu centralističkoj politici bile su složne Narodna stranka i pristaše tijesne zajednice Hrvatske s Ugarskom, unionisti, te je u pripremi za izbore upotrebljavan i pritisak vlasti, u čemu je sudjelovao i Mažuranić. Uoči izbora održanih 1865. god. osnovana je i Samostalna narodna stranka, za koju je Mažuranić izradio program. Međutim, dotad je u mađarskoj politici prevladala struja koja je bila spremna odustati od programa personalne unije, uspostavljeni su kontakti s Bečom i dvor je pokazivao da je spreman na kompromis.

U takvim prilikama Samostalna stranka je na izborima unatoč pritiscima na oporbu doživjela težak poraz, a Mažuranić je podnio ostavku na mjesto kancelara, koju je vladar i prihvatio. Put prema nagodbi dvora i mađarske politike bio je otvoren, tj. dogodilo se ono čega se Mažuranić bojao i zbog čega se želio nagoditi s dvorom prije nego se dvor nagodi s Ugarskom. Doživio je ipak gorko zadovoljstvo, jer je Narodna stranka nakon što se dvor okrenuo nagodbi s Ugarskom pristala na ulazak Hrvatske u Carevinsko vijeće, što je on predlagao, ali bilo je kasno. God. 1867. sklopljena je Austro-ugarska nagodba, kojom je Hrvatska ostala u sklopu Ugarske i ostavljeno joj je da se sama nagodi s Ugarskom, a na izborima održanim pod pritiskom vlasti unionisti su dobili većinu.

Nagodbom koju je u Saboru prihvatila unionistička većina Hrvatskoj je kao dijelu ugarsko-hrvatske zajednice ostavljena autonomija u poslovima iz članka 42. iz 1862. god. (uprava, sudstvo, školstvo) koji je sročio Mažuranić. Tu je autonomiju Mažuranić nakon revizije Nagodbe 1873. god. kao ban nastojao iskoristiti kao okvir za modernizaciju Hrvatske i osnovicu za jačanje njezine političke samostalnosti. Dao je ostavku (1880) kad je shvatio da su na putu njegovim nastojanjima postavljene zapreke koje ne može prevladati.