Invazivne biljke

Flora Hrvatske izrazito je bogata i raznolika, budući da broji oko 4500 vrsta, tj. oko 5600 vrsta i podvrsta, što ju čini jednim od centara bioraznolikosti Europe, s izrazito visokim brojem vrsta po jedinici površine. To je bogatstvo osobito koncentrirano unutar 94 botanički važna područja (među kojima su dobro poznati Velebit, Biokovo, pučinski otoci itd.) koja zauzimaju oko 17% državnog teritorija. Odakle tolike vrste i podvrste? Velik je dio te raznolikosti posljedica prirodnih, bioloških procesa, tj. složenih putova postanka autohtonih (samoniklih, nativnih) biljaka i flore nekog područja. Prisutne su npr. na području Hrvatske bez posredovanja čovjeka, tj. ovo je područje dio njihove prirodne rasprostranjenosti i uvjetovano je prirodnim čimbenicima. S druge pak strane, važan i relativno velik udio hrvatske flore čine alohtone biljke (unesene, strane, egzotične), koje su unesene na područje Hrvatske na kojem prirodno nisu nikada prije bile rasprostranjene. Takve je biljke najčešće unio čovjek, namjerno ili nenamjerno. Namjerno prenošenje biljaka (i životinja), odn. direktan unos iz jednog područja u drugo, traje od kada postoji čovjek. Prije 100.000 god. čovjek je došao do Europe i Azije, do Australije prije 40.000–60.000 god., do Amerike prije 15.000–20.000 god., a do pojedinih udaljenih pacifičkih otoka prije 1000 god. Kamo god su ljudi migrirali, sa sobom su prenosili i biljke i životinje. Tako su npr. stanovnici Azije koji su naselili Ameriku sa sobom donijeli psa, a stanovnici Bliskog istoka i središnje Azije su na putu u Europu sa sobom donijeli mnoge žitarice, vinovu lozu i druge biljke. Rana razmjena roba, a potom i prava trgovina ubrzala je prijenos mnogih vrsta iz jednog područja u drugo. Kineski trgovci raznosili su različite biljke širom Jugoistočne Azije, začini su putovali iz Indije na Bliski istok i dalje u Europu i sl. Novi pomorski putovi i sve bolja plovila omogućili su prijenos biljaka iz jednog područja u drugo, na znatno veće udaljenosti i za kraće vrijeme. Otkrićem Amerike prenesene su preko Atlantika mnoge biljke do tada nepoznate Europljanima (npr. krumpir, grah, rajčica, paprika, suncokret, kukuruz) i obrnuto, iz Euroazije u Ameriku prenesene su mnoge druge vrste (npr. kupusi, rotkva, luk, mrkva, salate, leća i dr.). U razdoblju od 1820. do 1930. god. više od 50.000.000 Europljana migriralo je širom svijeta prenoseći sobom brojne vrste biljaka i životinja u područja u kojima one prethodne nikada nisu postojale, a silan utjecaj tih prenesenih vrsta na npr. do tada izoliranu Australiju katkad se naziva apokaliptičnim. Tijekom razdoblja europskoga kolonijalizma unesene su u Europu mnogobrojne ukrasne biljke podrijetlom iz različitih dijelova svijeta, pogotovo u botaničke vrtove ali i drugdje. U novije doba prijenos biljaka uvelike je olakšan i potaknut lakoćom i različitošću transporta i na velike udaljenosti, globalnom mobilnošću i potrošačkom kulturom, potrebom prehrane sve većeg broja stanovnika i sl. Moderna poljoprivreda, šumarstvo, farmaceutska industrija, medicina, hortikultura, krajobrazna arhitektura i druge ljudske djelatnosti na jednom području redovito su ovisne o mnogobrojnim vrstama biljaka (i životinja) podrijetlom s drugog područja. Npr. pojedini komercijalni distributeri sjemenskog materijala nude sjemenke i do 60.000 biljnih vrsta iz cijeloga svijeta u globalnoj slobodnoj prodaji preko interneta. Možemo dakle lako kupiti sjemenke ili plodove neke npr. australske biljke i posaditi je u dvorištu, bez prethodnih spoznaja o njezinu mogućem učinku na okoliš. Te procese, naravno, prati i nenamjerni unos (indirektni, slučajni ili sekundarni unos). To je neželjeni unos biljaka (i životinja, gljiva, mikroorganizama, virusa, često različitih patogena) na neko područje koje prethodno nisu nastanjivale. Tom introdukcijom unesena vrsta koristi ljude, posljedice njihove aktivnosti i oblike transporta kao prenosioce, tj. vektore, ali bez njihova znanja. Cijele biljke, ili njihovi dijelovi (sjemenke, plodovi, vegetativni dijelovi, spore) prenose se tako s jednog područja na drugo, a da za to i ne znamo – na odjeći i obući, probavnim sustavom, transportnim sredstvima koja koristimo (na kotačima, u vozilima, plovilima, avionima i sl.), samostalno, s drugom robom ili na nekom drugom namjerno prenošenom organizmu (to osobito vrijedi za viruse, bakterije, gljive, parazite koji se prenose s drugim biljkama, životinjama i ljudima). Objekti ljudske gradnje također mogu omogućiti prijenos biljaka s jednog područja na drugo, tamo gdje to prije nije bilo moguće, npr. tunelima, kanalima, prometnicama i sl. Stoga nije čudno što je u razvijenijim zemljama broj nenamjerno unesenih vrsta premašio broj onih unesenih namjerno.

Slika 1. Karpobrot (Carpobrotus edulis)

Posljedica tih tisućljećima dugih trendova i globalnog utjecaja čovjeka jest da je flora većeg dijela planeta, osobito Europe, pa tako i Hrvatske, znatno izmijenjena s obzirom na primarno, prirodno stanje. Za neka je područja ustanovljeno da udio alohtonih biljaka doseže čak 30–50% od ukupnog broja vrsta. Dapače, navikli smo da pojedine biljke smatramo autohtonima u nas, iako su zapravo ovdje namjerno prenesene prije više tisuća godina, te i ne znamo da ovdje nije dio njihova prirodnog areala. Takve davno unesene biljke nazivamo arheofitima, za razliku od biljaka unesenih nakon otkrića Amerike, koje nazivamo neofitima.

Slika 2. Čivitnjača (Amorpha futicosa)

Mnoge alohtone biljke namjerno su unesene kao biljke za uzgoj (kultivirane biljke). Unesene su primarno za potrebe proizvodnje hrane (npr. mnogobrojne žitarice, povrće i voće), stočne hrane, kao začinsko ili osobito brojno ukrasno bilje (npr. karpobrot, Carpobrotus edulis, slika 1), za potrebe drvne industrije, istraživanja i sl.

Slika 3. Bagrem (Robinia pseudoaccacia)

Većina tih biljaka, podrijetlom i s drugih kontinenata, ne može preživjeti izvan područja njihova uzgoja (vrtovi, staklenici, poljoprivredne površine) jer za to nemaju prikladne uvjete (biološke, klimatske i sl.), tj. za prilike u okolišu nisu prilagođene. Ipak, u nekim slučajevima, sjemenke, plodovi, spore ili drugi dijelovi takvih alohtonih biljaka, kojima se prirodno koriste za svoje razmnožavanje i širenje, uspijevaju proizvesti novu jedinku izvan kulture (izbjegle iz vrtova, s poljoprivrednih površina i sl.). Također, izvan kulture se može naći i nenamjerno unesena biljka, koja će također nastojati slijediti svoj prirodni biološki ciklus. Neke će od tih biljaka uspjeti u svojim nastojanjima, opstat će i nastaviti se uspješno razmnožavati, tj. postat će naturalizirane biljke, koje pak mogu postati invazivnima. Što su dakle invazivne biljke, tj. što neku naturaliziranu biljku čini invazivnom? Invazivne biljke (IAS, engl. Invasive Alien Species) naturalizirane su biljke izrazite sposobnosti razmnožavanja i brzine i opsega širenja te štetnog utjecaja na ostale organizme i okoliš. One uspješno stvaraju često velik broj reproduktivno sposobnih potomaka i na znatnoj udaljenosti od roditeljskih biljaka te imaju izrazito velik potencijal širenja na velika područja. Pokazalo se da svaka biljka koja ima invazivni potencijal ima jednu, više ili kombinaciju odlika koje su preduvjet da postane invazivna, kao što su: hiperprodukcija dijaspora (spore, sjemenke, plodovi, vegetativni rasplodni organi), širenje dijaspora i na male i na velike udaljenosti. Često je riječ o prijenosu vjetrom i pticama, ali i drugim vektorima, samooplodnja u kombinaciji sa stranooplodnjom, snažni oblici vegetativnog razmnožavanja koji osiguravaju čak i opstanak samo jednog spola u jednospolnih biljaka, sjemenke koje mogu dugo vremena provesti u fazi mirovanja s kratkim vremenom klijanja, široke ekološke amplitude s obzirom na kritične ekološke čimbenike, izostanak prirodnih neprijatelja (herbivora, patogena), kratak i brz životni ciklus i dr. Dakle, definitivno možemo reći da je problem invazivnih biljaka i drugih invazivnih organizama stvorio čovjek. Stvorili smo nove antropogene tipove staništa (urbana područja, obradiva područja, industrijska područja, parkove, vrtove, utjecana šumska područja, isušena močvarna staništa i sl.), a istodobno smo, na razne načine, u njih prenijeli biljke iz drugih dijelova svijeta. Kad se takve biljke, u tim novim, za njih neprirodnim okolnostima, počnu prirodno ponašati, tj. razmnožavati i širiti, tada se nosimo s neželjenim posljedicama, invazivnim biljkama. Dapače, u skladu je to s uobičajenim antropocentričnim stajalištem da se prema svakoj biljnoj vrsti možemo odrediti kao korisnoj – štetnoj, lijepoj – ružnoj, jestivoj – nejestivoj, otrovnoj – neotrovnoj, invazivnoj –neinvazivnoj i sl., te ih sukladno tomu uzgajati, uklanjati, ne dirati ili ih prenositi nekamo drugamo gdje ih želimo imati. Taj antropocentrični pristup osobito je izražen ako se ni ljudi sami ne mogu složiti je li im neka vrsta štetna ili korisna. Takav je npr. slučaj s čivitnjačom (Amorpha futicosa, slika 2) i bagremom (Robinia pseudoaccacia, slika 3), cijenjenim, namjerno unesenim medonosnim biljkama, a istodobno nepoželjnim invazivnim vrstama s nizom neželjenih učinaka na staništima koja zaposjedaju. O pitanju njihova uklanjanja zasigurno bi bilo vrlo oprečnih stajališta različitih struka, a takvih primjera ima još.

Slika 4. Pajasen (Ailanthus altissima)

Novija analiza europske flore upućuje na prisutnost čak 5789 alohtonih biljnih vrsta na europskom kontinentu, od čega su 2024 uspješno naturalizirane. Od te ukupne brojke, 2843 vrste nisu europskog podrijetla. Taj se broj povećava gotovo eksponencijalno, osobito od polovice 19. st. Naime, oko 50% svih alohtonih, naturaliziranih i invazivnih vrsta Europe pristiglo je od 1899. godine do danas, a prosjek je pojavljivanja početkom 21. st. oko 6 alohtonih vrsta (neofita) na godinu. A kakva je situacija s florom Hrvatske? Unutar oko 5600 zabilježenih vrsta i podvrsta hrvatske flore dosad je registrirano više od 600 alohtonih vrsta, no nema sumnje da je njihov broj, sukladno iskustvima iz drugih zemalja, neusporedivo veći. Među alohtonim biljkama njih 74 za sada se smatraju invazivnima za područje Hrvatske. Ima među njima i drvenastih vrsta, kao npr. pajasen (Ailanthus altissima, slika 4), ali najveći broj invazivnih biljaka ipak su zeljaste biljke iz porodice Asteraceae (glavočike), koje preživljavaju nepovoljno razdoblje u obliku sjemenki (terofiti).

Najraširenije među njima su ambrozija (Ambrosia artemisiifolia, slika 5) i krasolika (Erigeron annuus, slika 6).

Slika 5. Ambrozija (Ambrosia artemisiifolia)

Prema podrijetlu među invazivnim biljkama Hrvatske dominiraju vrste iz obiju Amerika, a slijede ih one iz Azije te Afrike. Na području Hrvatske (oko 57.000 km²) invazivne biljke zabilježene su na 49 % državnog teritorija, s prosječno 5 invazivnih biljaka na 35 km² (slika 7). Najveći broj invazivnih biljaka zabilježen je u većim gradskim središtima, broj vrsta postupno raste od sjeverozapada prema jugoistoku zemlje, a najugroženija su mediteranska područja Hrvatske, osobito otoci. Utjecaj invazivnih biljaka posebno je izražen na antropogenim staništima, a osobito su zahvaćene poljoprivredne i umjetne površine te poluprirodna staništa.

Slika 6. krasolika (Erigeron annuus)

Međutim, o invazivnim biljkama ne treba razmišljati kao o »čudovištima«. To su biljke kao i svake druge – nastoje u danim okolnostima obavljati svoje prirodne biološke funkcije, razmnožavati se i širiti u borbi za svoj opstanak na novom teritoriju na koji su unesene. Tako npr. neke uobičajene autohtone vrste hrvatske i europske flore prenesene u Sjevernu Ameriku nalaze ekološki prostor za razmnožavanje i širenje u novoj, često čovjekom narušenoj sredini, brže od autohtonih sjevernoameričkih vrsta. Naše »obične« autohtone vrste, kao npr. čičak (Arctium lappa L.), češnjača (Alliaria petiolata (Bieb.) Cavara et Grande), jarčevac (Aegopodium podagraria L.) i mnoge druge, imaju status opasnih invazivnih vrsta u SAD-u. Naravno, vrijedi i obrnuto, pojedine sjevernoameričke vrste uobičajene u autohtonoj vegetaciji Amerike, u Europi pokazuju oblike rasta i širenja svojih populacija koje ih kvalificiraju kao invazivne (npr. ambrozija, amorfa, bagrem, negundovac i dr.).

U složenoj mreži života organizmi utječu jedni na druge, abiotski čimbenici utječu na organizme, i organizmi utječu na abiotske čimbenike okoliša. U prirodnim i uravnoteženim ekološkim sustavima i nebrojenim interakcijama abiotskih i biotskih komponenti vrste opstaju u dinamičnoj ravnoteži. Međutim, u staništima manje ili više utjecanim čovjekom, gdje je ta ravnoteža ionako poremećena, invazivne vrste brzinom svojeg širenja i često velikom učestalošću dodatno i očekivano utječu na ekosustav. Ti su učinci često negativni u smislu remećenja postojećih ili preostalih prirodnih elemenata, ali su negativni i s antropocentričnog stajališta, tj. smatramo ih štetnim za čovjeka, za što je najbolji primjer alergena invazivna biljka ambrozija.

Slika 7. Prostorna i brojčana zastupljenost invazivnih biljaka na teritoriju Hrvatske

Ostaje činjenica da, uz neprijepornu ljudsku odgovornost, invazivne biljke izvan svojega prirodnog okruženja mogu biti štetne – negativno utjecati na zdravlje ljudi, okoliš, bio­raznolikost, prenositi štetnike, iscrpljivati vodne resurse, postati korov, smanjivati prinose biljaka u kulturi, remetiti sastav faune, ometati plovne putove, razgrađivati građevine, mijenjati evolucijske tijekove i sl., te posredno ili neposredno, jako ili slabo utjecati i na život ljudi. Ekonomske su posljedice goleme i mjere se u milijardama jedinica bilo koje valute. Nije stoga čudno da vrlo brz porast broja takvih vrsta prati sve snažnija reakcija čovjeka, osobito posljednjih desetljeća, kao npr. mnogobrojne međunarodne i regionalne konvencije i sporazumi, preinake nacionalnih zakonodavstava, nadzor prometa roba i ljudi, konkretne mjere uklanjanja vrsta i sl., pa se tako neke od tih mjera provode i u Hrvatskoj (http://www.invazivnevrste.hr/).