Glazbeni svijet Ivana Zajca

Preludij

Dosad su o Ivanu Zajcu napisani mnogobrojni radovi, kako oni publicističkoga tako i oni znanstvenog predznaka. Dakako, potonjih je mnogo manje. U svima je Zajc bezrezervno prepoznat kao ključna osoba glazbenog života grada Zagreba i kao najistaknutiji hrvatski skladatelj druge polovice 19. stoljeća, poglavito nakon 1870., kada je iz Beča došao u Zagreb. Njegov ugled i značenje bili su toliki da je cijelo to razdoblje u hrvatskoj glazbenoj historiografiji nazvano »Zajčevim razdobljem«. Tako je bilo sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je Lovro Županović Zajčevu imenu dodao i ono Franje Kuhača, utemeljitelja hrvatske etnomuzikologije, muzikologije i glazbene historiografije. Otad se navedeno razdoblje naziva »razdobljem Ivana Zajca i Franje Ks. Kuhača«. Golemom radnom energijom podjednako su bila obdarena obojica, što im je bitno pomoglo pri stvaranju iznimnih postignuća u područjima kojima su se bavili.

Životni put Ivana Zajca

Ivan (Johann, Giovanni) pl. Zajc rođen je u Rijeci 3. kolovoza 1832. godine. Njegov otac Ivan (Johann) Nepomuk (1800–1854) Zagicz (Zajitz), rođen je u Češkoj u Domašinu (južno od Praga). Plemićka loza potječe iz Mađarske. Zajčeva majka Anna Bodensteiner rodom je iz Bratislave, rođena 1805. u trgovačkoj građanskoj obitelji. S 45. pješadijskom pukovnijom baruna Mayera von Heldenfelda, kojoj je bio kapelnik, Ivan Zajitz dolazi 1830. iz Bratislave u Rijeku, gdje razvija bogatu glazbeničku djelatnost kao vojni kapelnik, učitelj gudaćih glazbala i pjevanja na glazbenoj školi, dirigent kazališnog orkestra, orguljaš i skladatelj. Uočivši sinovljevu nadarenost za glazbu, Ivan Zajc st. počeo ga je podučavati glasovir i violinu kad su mu bile tri godine. Zajc je prvi put javno nastupio u šestoj godini kao violinist u Glazbenom institutu, a nekoliko mjeseci poslije i u riječkom Adamićevu kazalištu. Zajčev otac nije želio da mu sin pođe putem profesionalnoga glazbenika, jer je mislio da to nije zvanje kojim će si moći osigurati materijalnu sigurnost. Međutim, Zajc je imao majčinu potporu i od 1839. pohađao je glazbenu školu u Rijeci, gdje je učio violinu, violončelo i pjevanje. Profesor mu je bio otac. Ubrzo mladi Zajc počinje i skladati, krijući tu svoju djelatnost od oca, koji se još nadao da će mu sin postati odvjetnik. Tako je od 1844., kad nastaje njegov prvi opus Ouvertura u E-duru za glasovir, do odlaska na milanski konzervatorij Zajc skladao dvadesetak opusa.

Milano nije bio slučajno izabran. Naprotiv. To je bio potpuno prirodan izbor kad se ima na umu da je onodobna Rijeka kulturno gravitirala Italiji, a sam je Milano upravo postao – poglavito nakon prvih Verdijevih uspjeha – važan talijanski i europski glazbeni centar. U Milano Zajc dolazi 1850., kad mu je bilo 18 godina, 11. studenoga biva primljen na Konzervatorij, gdje studira kompoziciju, dirigiranje, glasovir i violinu do 1855. Studij zaključuje 4. svibnja 1855. izvedbom svoje opere La Tirolese na libreto Francesca Guidija u kazalištu Konzervatorija. Njegova je opera bila izabrana kao najbolja od 20 studentskih radova napisanih na isti tekst. U izvedbi su sudjelovali polaznici Konzervatorija, a ravnao je sam Zajc. Partitura nije u cijelosti sačuvana, ali se iz onodobnog tiska može pročitati da je autor pokazao prirodnu nadarenost, zanatsku sigurnost, »kreativnu snagu«, stilsku ujednačenost i osjećaj za scenu. »Zajca resi instinktivan glazbeni izražaj, a taj potvrđuje onaj neki neusiljen i spontan stvaralački čin koji ne može biti toliko plod školovanja koliko osobita prirodna nadarenost«, ističe kritičar časopisa L’Italia musicale. Na temelju uvida u sačuvana prva dva čina opere muzikolog Umberto Scarpetta zaključio je: »Kako se moglo i očekivati, glazbena osnova opere odgovara tradicionalnoj talijanskoj operi prve polovice 19. stoljeća. Zajc nije posebno tragao za formalnim novinama. Koristi duge zatvorene brojeve ustrojene na recitativu, ili ‘sceni’, koje prati lirski ulomak najčešće artikuliran kao cantabile i cabaletta. Proučavajući prva dva čina, imao sam priliku ustvrditi kako je Zajc u načinu skladanja pridavao veliku pozornost značajkama, zahtjevima i mogućnostima ljudskoga glasa. S toga je gledišta Zajc očito pohađao izvrsnu školu. Jasno se razaznaje i njegovo veliko zanimanje za kazalište. Inventivna melodičnost vrlo je živa i neposredna«. O postignutom uspjehu svjedoči i činjenica da mu je ponuđeno mjesto drugog dirigenta u milanskoj Scali. Međutim, on se, nakon završena studija na kojem je stekao temeljitu glazbenu naobrazbu, u listopadu 1855. vraća u Rijeku.

Može se pretpostaviti da je takvoj odluci pridonijela smrt njegovih roditelja godinu dana prije te nezbrinutost pet godina mlađe sestre Albine, poslije uspješne operne pjevačice, a nije zanemariv ni mogući sentimentalni odnos prema rodnom kraju. Nakon povratka u rodni grad on zapravo nastavlja djelovanje svojega oca, ali u većem opsegu. Zajc dirigira postojećim orkestrom s kojim je, uz gostovanje pjevača, izvodio i razne, uglavnom talijanske opere, podučava u glazbenoj školi i već tada intenzivno sklada, a izvedbe njegovih djela postižu uspjeh. Među njima ističu se opere Adelia i Amelia, niz »simfonija« (zapravo pred­igra) u verziji za glasovir, nekoliko misa te Gudački kvartet u E-duru. U Rijeci je zasnovao vlastitu obitelj oženivši se 1857. Natalinom Jessenco. Učlanjenjem u hrvatsku čitaonicu Zajc razotkriva i inicijalno zanimanje za hrvatsku riječ i pjesmu te povremeno sklada odgovarajuće skladbe, primjerice četvorku Živjela Hrvatska. Ipak, sve to nije bilo dovoljno poticajno mladom skladatelju. Osjećaju sputanosti vjerojatno je pridonosio nedostatak konzervatorija i stalne opere, što je, naposljetku, dovelo do Zajčeve odluke da napusti Rijeku. Tako je u listopadu 1862. po drugi i posljednji put otišao iz Rijeke, ali ovaj put u Beč.

Dosadašnji Zajčevi biografi nisu uspjeli otkriti što je Zaj­ca navelo da ode u Beč, gdje je bio potpuno nepoznat, a ne u Milano, gdje su već bile uočene njegove kvalitete. U svakom slučaju Beč je bio njegov izbor. A glazbeni je Beč tada bio u znaku operete J. Straussa-sina, Jacquesa Offenbacha i Franza Suppéa, rodom iz Splita u Hrvatskoj. Potonji je pomogao Zajčevoj afirmaciji u svijetu operete, premda se Zajc nadao uspjehu na području opere. Već sljedeće 1863. godine izvela se opereta Mannschaft an Bord, a tijekom nešto više od sedam godina boravka u Beču Zajc je skladao 24 glazbeno-scenska djela i uspio ih izvesti 11 (10 opereta i 1 operu) te stekao znatnu popularnost. O tome ponajbolje svjedoči činjenica da su mu mnoga djela tada i tiskana, među njima klavirski izvadak operete Mannschaft an Bord, fantazije-karišici iz drugih kazališnih djela, solo popijevke, klavirski radovi. U Beču je, međutim, Zajc upoznao i hrvatske studente okupljene oko Hrv. akad. društva »Velebit«. Među njima bili su i poslije ugledni intelektualci Ivan Dežman, Franjo Marković, August Šenoa, Ivan Zahar. U njihovu okruženju, kojim je vladala atmosfera nabijena rodoljubljem, a i pod utjecajem izravna nagovaranja, u Zaj­ca postupno sazrijeva odluka o povratku u Hrvatsku. O izravnu nagovaranju svjedoči kazivanje samoga Zajca spisateljici Antoniji Kassowitz-Cvijić, koje je ona navela 1924. godine u svojoj knjižici Sličice o Ivanu pl. Zajcu. Zajc joj je, naime, prenio izjavu Petra Preradovića nakon jednoga koncerta već spomenutoga Hrv. akad. društva »Velebit« u Beču: »Reci mi zapravo, dragi maestro, čemu ti gudiš Nijemcima internacionalne operete, dok te dole u domovini čeka golema kulturna zadaća? Kolikogod nas je duševnih radnika, ipak nas je vrlo malo, pa svaki imade svoje obveze prema hrvatskoj domovini. Prelijepim svojim kantatama dokazao si, da znaš pogoditi i hrvatsku žicu. Ti moraš poći s nama, da nam osnuješ hrvatsku operu. Naš je Talijin hram obeščašćen stranom muzikom, pa moraš da nam narod digneš iz drijemeža, u koji je zapao iza ilirizma«. Napokon, konačnoj je njegovoj odluci morala pridonijeti i činjenica da svoju želju uspješnoga opernog skladatelja nije ostvario. Naime, od 11 glazbeno-scenskih djela izvedenih tijekom njegova boravka u Beču samo je jedna opera – Die Hexe von Boissy. Međutim, njegov neprijeporni uspjeh na području operete osiguravao je egzistenciju njemu i njegovoj obitelji. Ali, kada mu je, imenovanjem za ravnatelja i nastavnika škole Hrvatskoga glazbenog zavoda i nove, stalne hrvatske Opere, osigurana i zajamčena materijalna egzistencija i u Zagrebu, Zajc, ne dvojeći, u siječnju 1870. odlazi iz Beča i dolazi u Zagreb.

Ivan Zajc 1875.

U Zagrebu Zajc nije bio nepoznat. Još 1867. postao je počasnim članom Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda. Te iste godine u Zagrebu je bila izvedena Zajčeva opereta Mannschaft an Bord te nedvojbeno do danas najpopularniji njegov rodoljubni zbor U boj, u boj, koji je skladan na tekst Franje Markovića i praizveden godinu dana prije u Beču u povodu 300. obljetnice bitke između turskih i hrvatsko-ugarskih snaga kod Sigeta, a poslije umetnut u Zajčevo remek-djelo, operu Nikola Šubić Zrinjski. Kuriozum u vezi s tim zborom jest njegova velika popularnost u Japanu, gdje ga muški zborovi pjevaju na hrvatskom jeziku. Čini se da su ga u Japan prenijeli hrvatski mornari nakon Prvoga svjetskog rata. Nošeni nevremenom oni su za povlačenja austrougarske vojske s ruskoga Dalekog istoka dospjeli na japansku obalu kod Kobea, gdje su čekali da se brod popravi. Tako je domaće stanovništvo od njih naučilo Zajčev napjev, koji se otad pjeva širom Japana. Usto je Hrv. pjev. društvo »Kolo« često izvodilo i druge Zajčeve pretežno muške zborove, koje je skladao za boravka u Beču.

Međutim, situacija u glazbenom životu grada Zagreba kakvu je zatekao Zajc bila je daleko od zadovoljavajuće i obilježena diletantizmom. A kakve su to bile prilike najbolje je, po Zajčevu vlastitu kazivanju, opisala Antonija Kassowitz-Cvijić u već navedenoj knjižici, kad je riječ o orkestru što ga je Zajc zatekao u Zagrebu i s kojim je počeo utemeljenje zagrebačke opere: »U orkestru... našao je... čitavi vašarski kaos ponajviše članove cehovske korjenike. Sitničar iz Kapucinske ulice puhao je u frulu, dnevničari s magistrata gudali u gusle i bajs, isluženi veterani udarali na vojničku u timpan, veliki i mali bubanj, žestoko puhali u rogove, a svaki bi se smjestio, kako je za onu večer bilo lagodnije za staračke kosti i kako bi se koji bolje domogao svjetiljke. Glazbeni ritam ulazio bi im u živac u tempu koračnice ili valcera u tri četvrtinke, a kako bi se oni obilato služili burmutom, to bi pauze koji put ispunjavali olakotljivim kihanjem«.

Portret sa šeširom

Zajčev je zadatak zapravo bio profesionalizirati glazbeni život grada, što je odmah nakon dolaska počeo i činiti. Tako je već iste godine 2. listopada otvorio prvo razdoblje uspješnog djelovanja stalne hrvatske Opere (1870–1889) i to izvedbom Mislava, svoje prve opere napisane na hrvatski tekst, kojemu je autor opet bio Franjo Marković. Usto je Zajc bio potpuno svjestan važnosti kvalitetnog obrazovanja budućih glazbenika, pa znatnu pozornost posvećuje preustrojstvu glazbene škole i kvaliteti nastave, u kojoj i sam sudjeluje kao nastavnik pjevanja, kraće vrijeme i glasovira, dok je kompoziciju podučavao privatno. Do odlaska u mirovinu 1908. godine Zajc nevjerojatnom radnom energijom djeluje na nekoliko razboja i postiže vidljive rezultate. Razinu izvedaba u operi podiže do europskog standarda. Tijekom 19 godina upravljanja zagrebačkom Operom izveo je 52 opere i 13 opereta, izgradivši temeljni repertoar, kojim je vladala talijanska opera. Od 52 izvedene opere 11 je bilo hrvatskih, a od toga 9 njegovih. Kao dirigent pokušava organizirati simfonijske koncerte, a u kazalištu izvodi tzv. kvodlibete (quodlibet), odnosno različite vokalne i orkestralne ulomke. Uza sva ta zaduženja Zajc je našao vremena da sklada više od 1000 opusa i da se, prema kazivanju njegova sina Karmela, »posveti obitelji, da bude nježan suprug, izvanredno dobar otac i (kasnije) djed«.

Unatoč novim strujanjima u glazbenom izričaju, koja su se u hrvatskoj glazbi počela javljati potkraj 19. stoljeća, a danas su poznata kao hrvatska glazbena moderna, Ivan Zajc je uživao popularnost, slavu i velik ugled do kraja života. Obilježivši cijelo jedno razdoblje, umro je, moglo bi se reći simbolično, 16. prosinca 1914., dakle na početku I. svjetskog rata, kojim je, kako je poznato, završila cijela jedna duhovna epoha, svjetonazoru koje je pripadao i sam Zajc.

Skladateljski opus Ivana Zajca

Zajčev je skladateljski opus, kako je već istaknuto, golem. Temeljit popis njegovih djela sastavio je i 1956. objavio Hubert Pettan. Prema tom popisu Zajc je napisao 1202 opusa. Međutim, on je često revidirao prije napisane skladbe, koje su upisivane pod novim brojem, pa je zasad najtočnije reći da je napisao nešto više od 1000 skladbi, a u Zagrebu sve nakon op. 234. Pisao je sve vrste glazbe. Međutim, valja odmah istaknuti da je on u prvom redu skladatelj s izrazitim osjećajem za ljudski glas i glazbenu scenu. Zato i nije čudno da se u središtu njegova skladateljskog zanimanja nalaze glazbena djela za scenu: opere, operete i scenska glazba.

Sam je Zajc opere držao svojim najznačajnijim djelima. Napisao je 19 dovršenih opera na talijanske, njemačke i hrvatske tekstove. Za razliku od prethodnika mu, Vatroslava Lisinskog, Zajc je, uglavnom, imao više sreće s libretima. Naime, njemu su libreta pisali istaknuti onodobni hrvatski pisci: Franjo Marković, kako je već istaknuto, za Mislava, Ivan Dežman za Bana Legeta, Hugo Badalić za Nikolu Šubića Zrinjskog, Josip Eugen Tomić za Lizinku, Pana Tvardovskog, Gospoje i husare, August Harambašić za Zlatku, Kraljev hir, Armidu, Silvije Strahimir Kranjčević za Prvi grijeh, Ivan Trnski za Primorku, Julije Benešić za Oče naš.

Ivan Zajc jedan je od najpopularnijih hrvatskih opernih skladatelja uopće. Toj popularnosti sigurno pridonose rodoljubni elementi u operama, poglavito libretima, kao i izvanredna melodijska invencija, koju je uočila već i glazbena kritika u Milanu za vrijeme njegova studija. Inspiriran i nekim elementima folklorne glazbe, Zajc je pokušavao slijediti Kuhačeve ideje o nacionalnom u glazbi (prema kojima se umjetnička glazba mora zasnivati na folklornoj glazbi kako bi poslužila kao sredstvo identificiranja i afirmiranja nacije), ali jednostavno nije dovoljno dobro poznavao obilježja hrvatske folklorne glazbe. Prvi pokušaj te vrsti u svojoj opernoj glazbi učinio je u povijesno-romantičkoj operi Ban Leget, koja je u osnovi skladana u stilu talijanskog belcanta. Na Bana Legeta može se gledati kao na pripremu za skladanje Nikole Šubića Zrinjskog, najpopularnije opere hrvatskoga glazbenog romantizma.

Naslovna stranica opere Nikola Šubić Zrinjski

Unatoč Zajčevu skromnom poznavanju hrvatskoga glazbenog folklora i njegove primjene u umjetničkoj glazbi, njegovo remek-djelo, opera Nikola Šubić Zrinjski, napisana na libreto Huga Badalića a prema drami Zriny njemačko-
-austrijskoga književnika Theodora Körnera (1791–1813), postalo je nakon praizvedbe 1876. u zagrebačkoj Operi dijelom tzv. »željeznog repertoara« i još uvijek, kako je istaknuo Stanislav Tuksar, funkcionira kao »hrvatski Nabucco«, predstavljajući herojski patriotizam kao omen hrvatske pobjede. Jednostavno rečeno, Zajčev Zrinjski je veličanstveno djelo. Sva tri čina opere usmjerena su dramski i glazbeno »k završnom potezu: k pogibiji Zrinjskoga i njegovih vjernih suboraca u borbi s Turcima, kojima unatoč njihovoj vojnoj premoći nisu htjeli živi izručiti opsednuti Siget« (Josip Andreis). Zrinjski je nadalje ispunjen »glazbenim komentarom, prožetim i neobično inspiriranom osjećajnošću (npr. romansa Zrinskog Gle kako divno sjaji grad), i diskretnom obojenošću našeg narodnog melosa (npr. suptilna uspavanka Jelene Cvate ruža rumena), i zanosnom patetičnošću (npr. dvopjev Eve i Zrinskoga Na krilih slave letimo), i impresivnom monumentalnošću (npr. zakletva branitelja grada), i istočnjačkim koloritom (npr. baletni prizori) i dubokim poniranjem u bit ljudske psihe (npr. predsmrtni arioso Sulejmanov). Uvijek suživljen sa sudbinom protagonista obaju tabora i vodeći računa o zakonima scene, Zajc sve to prati rukom sigurna tehničara koji umije pronaći adekvatna zvučna rješenja svim svojim skladateljskim zamislima« (Lovro Županović). Naposljetku, kako je uočio Willaim A. Everett, valja istaknuti da je Zrinjski, premda temeljno zamišljen kao brojevna opera prema talijanskom uzorku poglavito Verdijeva tipa, djelo u kojem je razvidan otklon od stroge podjele na recitativ i ariju, što je uvjetovano Zajčevom potragom za okvirima unutar kojih se snažnije izražava dramski naboj. Međutim, uz elemente talijanske opere Everett upozorava i na srednjoeuropske komponente, o čemu ponajbolje svjedoči jedan od najoriginalnijih dijelova cijele opere, sekvenca sna s pjevom vila, što je uopće rijetka pojava u europskoj operi ranog i sredine 19. stoljeća. Upravo se u tome vidi jedan od srednjoeuropskih utjecaja (npr. Weber, Mendelssohn, Nicolai) na Zajca.

Oton Iveković, Juriš Nikole Šubića Zrinskog iz Sigeta

Zajčeva bogata melodijska invencija dominira i njegovim glazbenim izričajem u solo popijevkama. Napisao ih je oko 200, a umjetnička im je razina u mnogočemu uvjetovana njihovom funkcijom. Naime, Zajc je solo popijevke pisao primarno za uporabu u građanskom salonu ili u pedagoške svrhe. Tako nije bilo neobično da za nastup neke svoje učenice napiše odgovarajuću solo popijevku. Većina solo popijevaka takvih obilježja objavljena je 1893. godine u zbirkama Hrvatska pjesmarica I i II, ali im se pridružuju i neke tehnički zahtjevnije, pa i izrazito virtuozne popijevke s mnogobrojnim koloraturama, odnosno koncertantno vođenom solističkom dionicom, vjerojatno pisane za najperspektivnije učenice. Tekstovi Zajčevih popijevaka najrazličitije su provenijencije: romantičko-rodoljubna i subjektivno-refleksivna lirika, fantastične teme, npr. u solo pjesmi Vir, folkloristička naiva, pa i veći dramski i narativni prizori u dijelu Mletačkih elegija. U cjelini, bliže su Glinkinu tipu romance nego romantičkom Liedu. Premda često nevelike umjetničke vrijednosti, Zajčeve su solo popijevke neposrednošću i jednostavnošću glazbenog izričaja stekle veliku popularnost, o čemu svjedoči činjenica da su »neke dostigle razinu anonimnosti« (Koraljka Kos). O tome ponajbolje svjedoči popijevka Lastavicam.

Vokalnom području pripada i mnoštvo zborova, više od 350 bez pratnje i oko 90 uz instrumentalnu pratnju, koje je Zajc pisao za potrebe ondašnjih mnogobrojnih pjevačkih društava. Kvantitetu nije pratila i kvaliteta. Njegove zborove uglavnom rodoljubne tematike obilježava manirizam, koji se potvrđuje jednostavnom i pjevnom melodijom, homofonim harmonijskim sklopovima, koji svoju ekspresivnost temelje na smanjenom ili dominantnom septakordu te na učestaloj modulaciji u tonalitete tercne srodnosti, i najčešće trodijelnim oblikom s obvezatnim solom baritona (rjeđe tenora). Među njima se, drukčijom ugođajnošću i spontanošću stvaralačkog čina obogaćenoga diskretnom polifonijom, izdvajaju njegovi madrigali za mješoviti zbor, koji su nastali za vrijeme studija, posebice oni s kasnijim hrvatskim prepjevom: Ljepota cvijećem krasi se, Bješe dan i Plavo kad nebo tone. Doimaju se »kao izvanredno ljupke zborske minijature« (L. Županović), koje su svojevrstan pokazatelj mogućega Zajčeva skladateljskog razvoja u glazbeno razvijenijoj sredini od onodobne zagrebačke.

Osim solo popijevaka i zborova Zajc je skladao i oko 50 svjetovnih i duhovnih kantata te 19 misa, samostalne misne dijelove, graduale, ofertorije, 4 rekvijema i dr., koji, međutim, kao i većina zborova, nisu našli mjesta u suvre­meni(ji)m izvedbama.

Jednaku sudbinu doživjela su i njegova instrumentalna djela. Među njima najmanje pozornosti Zajc je pokazao prema komornim vrstama, pa se može izdvojiti samo Gudački kvartet u E-duru. Brojnije su skladbe za glasovir, oko 90. Međutim, i one uglavnom ne nadilaze razinu ondašnje salonske glazbe. To i nije čudno kad se zna da su većim svojim dijelom nastajale i bile namijenjene kućnom muziciranju. S druge strane, stanovit dio tih skladbi nastao je, poput solo popijevaka, za potrebe škole. Naposljetku, Zajčeva ukorijenjenost u zasade talijanske glazbe najizrazitije je došla do izražaja u njegovih osamdesetak orkestralnih djela, koja uglavnom pripadaju području ekspresivne, odnosno programne glazbe. Takva je, po svemu sudeći, i najuspjelija Zajčeva orkestralna skladba, četverostavačna Sinfonisches Tongemälde (Simfonijska glazbena slika) u c-molu sa stavcima Nestrpljivost, San o sreći, Obmana, Pobjeda i triumf. Skladana u Zagrebu 1876. i, vjerojatno zbog četverostavačnosti često nazivana simfonijom, te nošena »nadahnućem očito autobiografskog karaktera« (Županović), ona stoji kao jedno od najizražajnijih Zajčevih ostvarenja i izvan tog područja. O širini Zajčeva djelovanja i njegove uvjetovanosti izravnom i neizravnom društvenom narudžbom i na području orkestralnog stvaralaštva svjedoči tridesetak djela za puhački orkestar, mahom preradbi ranih skladbi.

Privremeni zaključak

O Ivanu Zajcu i njegovu djelu moguće je donijeti samo privremeni zaključak, jer njegov golemi opus još nije u potpunosti analiziran i vrednovan. Stoga o tom najznačajnijem skladatelju, pedagogu, dirigentu i organizatoru glazbenog života Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća još nije napisana temeljita monografija. Čini se da bi takvo djelo moglo nastati kao rezultat timskog rada nekoliko autora.

Međutim, osim Nikole Šubića Zrinjskog, nekih muških zborova i nekoliko solo popijevaka, većina je Zajčeva opusa nakon njegove smrti pala u zaborav. Kako je istaknuto, skladatelji moderne težili su afirmaciji novih glazbenih jezika, a u međuratnom je razdoblju dominirao (neo)nacionalni smjer, koji je snažno podupirala ondašnja glazbena kritika. U prvom slučaju Zajčeva je glazba, zasnovana na talijanskom belcantu Verdijeva tipa iz doba njegove Trilogije, doživljavana kao prevladana i konzervativna, a u drugom ta glazba nije odgovarala ultimativnim zahtjevima da bude nacionalna, odnosno da se temelji na glazbenom folklornom izričaju. Zagovornici i predstavnici toga novonacionalnog smjera čak su Zajca proglašavali krivim za napuštanje smjernica koje je utemeljio najistaknutiji predstavnik glazbenog preporoda prve polovice 19. st., Vatroslav Lisinski. I dok Zajc za novije tehnike komponiranja i glazbene stilove zaista nije pokazivao nikakvo zanimanje, to nije slučaj i s folklorom. On je, naime, jasno pokazao da želi stvarati nacionalna djela i zato je gdjekad posegnuo i za folklorom. Skladbi s primjenom folklora napisao je oko 150. Međutim, kako zaključuje Gorana Doliner, autorica dosad najiscrpnije rasprave na temu Zajca i njegova odnosa prema folklornim poticajima, on »iz nekoliko razloga nije na tom polju dao većih rezultata. Ti su razlozi: česta površnost pri komponiranju, nedovoljno poznavanje obilježja folklorne glazbe i nedovoljna uživljenost u njih, zasade glazbenog ukusa i stilskog opredjeljenja koje je ponio iz vremena školovanja i prvih godina rada, idejna klima vremena u kojoj se nekritički prihvaćaju nastojanja a u kojoj se ona često iscrpljuju u površnim simbolima«.

Glazbena je historiografija poslije prepoznala nemjerljivu Zajčevu ulogu u profesionalizaciji svekolikoga glazbenog života Zagreba kao i ulogu njegova skladateljskog opusa u intenziviranju hrvatske glazbene produkcije. Naposljetku, kako je već rečeno, cijelo je razdoblje dobilo ime po njemu. Ali, to se nije dogodilo i s njegovim opusom u izvedbenom smislu. Ovdje valja istaknuti još jednu činjenicu. Zajc je, naime, djelovao u doba kad se sve izraženije definiraju granice »ozbiljnog« i »zabavnog« u glazbi, kad se pojedini skladatelji opredjeljuju za zabavni teatar, salonsku, promenadnu glazbu i sl. U povijesti hrvatske glazbe upravo se u Zajčevoj ličnosti posljednji put »ujedinjuju funkcije skladatelja ‘ozbiljne’ i ‘zabavne’ glazbe. Time plemenita zabava dobiva u njegovu stvaralaštvu doista visoku razinu tehničke dorađenosti i duhovitosti. Da ona druga sfera ponešto gubi zbog prisutnosti određene rutine i manirâ koje je Zajc nehotice povremeno prenosio iz zabavne u ozbiljnu sferu – ne treba prešutjeti« (Kos), jer njegovo značenje u povijesti hrvatske glazbe time nije umanjeno. Napokon, od 80-ih godina prošlog stoljeća intenzivirala su se istraživanja glazbenog svijeta Ivana Zajca, što je, osim znanstvenim radovima, rezultiralo i postupnom revitalizacijom nekih opera i opereta (Momci na brod, Prvi grijeh, Zlatka, Lizinka, Amelia, Gospoje i husari).

Postludij

Uza Zajčevu, ove se godine obilježava i obljetnica smrti najistaknutijega književnika hrvatske moderne Antuna Gustava Matoša i pjesnika, teoretika književnosti i umjetnosti, filozofa – koji je bio prvi rektor novoutemeljenoga Zagrebačkog sveučilišta i autor programa studija filozofije na tom sveučilištu – Franje Markovića. Oni su, svaki na svoj način, bitno obilježili razdoblje svojega djelovanja te se gdjekad na kulturološkoj karti Zagreba i susretali; Marković kao Zajčev libretist, a Matoš kao glazbeni pisac, koji se znao osvrnuti i na Zajca, pa je tako samo godinu dana prije njihove smrti modernist Matoš konzervativnog Zajca opisao ovako: »Da, ali on ostade usuprot svemu, usuprot spletkama, bedastoj kritici, gluposti u svim oblicima i na svim položajima, usuprot hrvatskom jalu ovdje, medju nama, žaleći bez sumnje više nas no mi njega, velikog čovjeka među sitnim, tričavim ljudima«. n