Europski empire u trogirskom paviljonu

Mais il faut cultiver notre jardin – posljednja rečenica Voltaireova Candidea (1759), postala je motom prosvjetiteljstva – život je pustinja koju trebamo pretvoriti u vrt. U našoj su historiografiji trogirski Garagninovi oličenje tog ideala. Nadovezani na svoje poslove, prosvjetiteljske ideale i Napoleonove kombinacije iskočili su u vrt­logu revolucije. Povjesničari obitelji, spominjemo samo novije, Danica Božić-Bužančić, Ljerka Šimunović i Fani Celio Cega, u svojim su vrijednim radovima priložili njihovu korespondenciju i dnevničke zabilježbe te zaokružili političku biografiju izdignuvši obitelj u izdvojeni simbol dalmatinskog racionalizma. Autorica navedene knjige dr. Ana Šverko smjestila ih je pak u širi europski kontekst povijesti ideja. Iznoseći mnoštvo arhitektonskih strujanja i nacrta, promišljajući nad klasicističkim detaljima i prosvjetiteljskim simbolima, donijela je pogled iznutra kojim je oživila tu obitelj.

Jonski portik klasicističke vile u Divuljama

U navedenoj knjizi velike širine postavila je koordinate koje su dosada nedostajale. U knjizi postoji više ravnopravnih subjekta: autorica nas jednako upoznaje sa stilskim obilježjima neopaladijevskoga klasicizma, sa životom i djelom istaknutoga venecijanskog arhitekta Giannantonija Selve (1751–1819) i prvim tipološkim manifestacijama dotad nepoznate klasicističke umjetnosti u Dalmaciji za njegova trogirskog naručitelja Ivana Luku Garagnina (1764–1841). Dvojica su prijatelja glavni protagonisti, ali djeluju na europski širokoj sceni povijesti ideja i arhitekture. U knjizi nam autorica predstavlja institucije Grand Toura, prosvjetiteljskog salona i uljepšanoga gospodarstva – ferme ornée. Detaljno oslikava klasicističko razdoblje s njegovim francuskim, engleskim i venetskim inačicama te značenje Selve za venecijansku i dalmatinsku arhitekturu. Putem njegovih rješenja za Garagninove, predstavlja tri osnovna arhitektonska tipa: gradsku rezidenciju, vrtni paviljon i kuću na imanju. Štoviše, autorica navedene projekte popunjava prikladnim simbolima u kojima korespondiraju arhitektonska i filozofska tipologija; preuređenje sklopa gradske palače u Trogiru povezuje s angažiranim elitizmom prosvjetiteljstva, Garagninov vrt na Travarici s engleskim i francuskim parkovima, ogledno ladanjsko imanje u Divuljama sa suptilnim odnosom: vita activa i vita contemplativa. Predočava ih brojnim i slikovnim prilozima koji obogaćuju već svojim legendama: Selvini trogirski nacrti i njegova talijanska ostvarenja skladno se nadopunjuju s portretima posjetitelja salona Teotochi, Canovinom kiparskom plastikom, Canalettovom Venecijom, engleskim vrtovima i Adamovim interijerima. Knjigom pak vizualno i idejno dominira jonski portik klasicističke vile u Divuljama, koja je Trogir smjestila na prosvjetiteljsku mapu protegnutu od burbonskog Napulja do indipendentističke Filadelfije.

Pojava ove bogate knjige koja objedinjuje raznovrsne znanstvene discipline ne bi bila moguća bez autoričina dosljednoga znanstvenog formiranja: zagrebačkog studija arhitekture, magisterija na Berkeleyu, doktorata iz područja povijesti graditeljstva, rada u splitskom konzervatorskom odjelu tijekom kojeg je kombinirala teme iz arhitektonske povijesti, suvremene konzervacije i urbanističkog projektiranja. Susrevši se s više od stotinu listova nacrta i skica u opsežnom obiteljskom arhivu Garagninovih u Muzeju grada Trogira, upotpunila ih je i pokrijepila usporedbom sa Selvinom mletačkom ostavštinom u Muzeju Correr i nacrtom arhitektovih i Garagninovih pisama.

Tematski su u središtu tri navedena Selvina projekta za trogirske naručitelje; autorica ih pak otvara tek sredinom knjige jer ih je prethodno kompozicijski smjestila u dobro pripravljenu pozornicu. Početno je predstavila talijanski klasicizam generalno temeljen na renesansnim Palladijevim modelima paradigmatski predstavljenim u njegovoj villi Capri – »La Rotondi« u okolici Vicenze. Istaknula je da je neopaladijanizam u sredinama izvan Italije, pa tako i u Dalmaciji, značio revolucionarnu promjenu i služio kao dvojak simbol – istinske promjene u umjetnosti i u društvu kao reakcija na barok i rokoko, to jest na stalešku umjetnost. U Selvino se i Garagninovo vrijeme neopaladijevski revival nazivao »istinskim stilom« da bi se ogradio od klasicizma ancien régimea Luja XV. Taj se čisti klasicizam kasnog i revolucionarnog 18. stoljeća percipirao kao oličenje demokratskih principa društvenog ugovora; prosvjetiteljska ideja poistovjećena je s uzvišenim i bezvremenskim u antičkoj umjetnosti: interesom za jasnošću, skladom, jednostavnošću i proporcijama temeljenim na poznavanju i proučavanju klasičnih kanona. Klasicizam Veneta koji je sa Selvinim projektima došao u Dalmaciju u pokrajini je tek epizodni bljesak. Dr. Šverko jasno ga je izdvojila od poznatijega, široko zastupljenog austrijskoga državnoga klasicizma i historicizma protegnutih u arhitektonskom oblikovanju 19. stoljeća.

Selvu je autorica prikazala kao najistaknutijega reformatora neopaladijevske klasicističke tradicije koju je obogatio engleskim i francuskim klasicističkim utjecajima. Istodobno je revolucionaran u svojem novom asketskom stilu, u kojem njegov radikalni funkcionalizam reducira tradicionalnu kićenu formu, pri čemu glatke plohe zadržavaju ekspresivnost. Venecijanska i trogirska rješenja plodovi su Selvina širokog obrazovanja, ali ponajprije njegova Grand Toura – velikoga trogodišnjega studijskog putovanja na koje je krenuo 1778. nakon studija arhitekture na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Rim je prvo i prirodno odredište Toura, u koji je pristigao zajedno s Antonijem Canovom, drugim stipendistom venecijanskog Senata. U Rimu, koji je već govorio jezikom internacionalnoga klasicizma, česti su gosti u rezidenciji venecijanskog ambasadora Zuliana, velikog ljubitelja umjetnosti i mecene. Rimsko razdoblje autorica dodatno osvježava prikazima kasnijeg Selvina rješenja za Canovin kiparski studio na Zatterama u Veneciji, koji nije izveden, ali su sačuvani nacrti u Muzeju Correr. Potkraj 1779. napustio je Rim i otišao u Pariz, gdje je pročavao prostornu organizaciju građevina zadivljen kraljevskim rezidencijama duž zapadnih rubnih dijelova grada. U ljeto 1781. posjetio je Englesku, čije je društveno i ekonomsko uređenje služilo kao uzor i poticalo prosvjetiteljsku anglomaniju kojoj ni Selva ni Garagnin nisu odoljeli. Obojica su Newtoncini – kako su Talijani nazivali fizičarove pristaše, čija su se djela čuvala i u knjižnici Garagnin. U britanskoj su arhitekturi dominirala rješenja Roberta Adama, koji je, ostavivši Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia (1764), proslavio Split i potaknuo kolektivnu strast za antičkom civilizacijom. U Engleskoj je Selva proširio znanje o klasicističkom interijeru utemeljenom na jasno artikuliranim plohama koji zajedno čine harmoničnu prostornu cjelinu. Posjećivao je pejzažne vrtove poput parka Hagley, vrta palače Blenheim u Woodstocku te vilu Twickenham, pjesnika Alexandera Popea, na obali Temze, jednoga od glavnih protagonista revolucije vrtnog oblikovanja koja se širila Europom. Dok u francuskim parkovima iz 17. stoljeća prepoznaje odraz kraljevskog apsolutizma koji nameće krute geometrijske zakone, u onim pak britanskim nalazi antičku harmoniju i idiličnu jednostavnost. Englesku je napustio sa spoznajom da uspješno kopiraju Palladijeva venecijanska djela, ali ne shvaćaju završnu finoću svojstvenu talijanskom geniju.

Nakon povratka je u Veneciju donio europski klasicistički izraz ali i vlastito arhitektonsko stajalište kojim je mijenjao lice rodnoga grada. Autorica ističe da su ga mletački i trogirski projekti potvrdili kao stvaratelja bez predrasuda koji je reagirao ovisno o zadatku, lokaciji i situaciji. Predstavlja ga kao arhitekta, ali i urbanista, interijerista, scenografa, povjesničara i teoretičara arhitekture. Već je u siječnju 1782. angažiran za scenografiju svečanosti koja se spremala za velikog vojvodu (poslije ruskog cara) Pavla I. i njegovu suprugu Mariju Fjodorovnu, koji su te iste godine krenuli na putovanje Europom. Selva će i nadalje biti angažiran za važne venecijanske scenografije poput one iz 1807. godine s trijumfalnim lukom na kanalu Grande izgrađenim za doček Napoleona. Prvi veliki projekt ujedno je i njegovo najpoznatije djelo: venecijansko kazalište La Fenice, koje je dovršio 1792., i koje se mjeri s najvećim europskim opernim kućama. Drugi veliki teatar projektirao je u Trstu, no projekt je u izvedbi doživio znatne preinake.

Napoleonova vlast i austrijski interregnum od 1798. do 1805. nude mu priliku realizacije vlastitih klasicističkih ideja i modernih urbanih kanona što grad čine prostorom slobode u dodiru s prirodom: rušenjem crkve San Geminiana otvorio se prostor za podizanje Selvina Napoleonova krila ili Procuratie Nuovissime, čime je Trg sv. Marka dobio svoj konačni izgled. Po carovu nalogu iz 1807. godine oblikuje javne vrtove u sestieru Castello slijedeći inovacije na području oblikovanja engleskih vrtova. Autorica predočava i Selvine projekte poput Canovina muzeja u Possagnu, preuređenja nekadašnjih prostorija Santa Maria della Carità u galeriju Akademije lijepih umjetnosti, modernizaciju palača Dotti-Vigodarzere i Pisani de Lazzara u Padovi, projektiranja casina u Regensburgu i katedrale u Cologna Veneti, koju je radio zajedno s Antonijem Diedom, s kojim je dovršio i venecijansku crkvu San Maurizio. Tu je napokon i crkva Santissimo Nome del Gesù, posljednje Sel­vino djelo.

Korice knjige Ane Šverko: Giannantonio Selva. Dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta (Designs of the Venetian Neoclassical Architect Giannantonio Selva in Dalmatia, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2013.

Venecijanski salon Isabelle Teotochi Albrizzi mjesto je susreta Ivana Luke Garagnina i zaposlenoga venecijanskog arhitekta. Garagnin, »praktični romantičar«, kako ga autorica predstavlja, nakon prekinutog školovanja i obiteljskih poslova u Sinju, dočekao je prvu priliku pa je 1795., u 31. godini, otišao u Padovu, gdje je studirao fiziku, kemiju i botaniku te usavršavao francuski i latinski jezik. Salon grofice Teotochi smješten na prijelazu sestiera San Marco i Dorsadura, na putu od crkve sv. Mojsija prema Ponte di Accademia prostor je susreta i diskusija istaknutih onodobnih protagonista: Pindemontea, Cesarottija, lorda Byrona, Chateaubrianda, Waltera Scotta, Canove, Humboldta, Foscola, Julija Bajamontija, Ivana Kreljanovića Albinonija te Dubrovčana iz obitelji Sorkočević. U skromnom salonu skrivene jednokatnice Garagnin postaje građanin svijeta: ulazi u prosvjetiteljsku obitelj i postaje dijelom petite troupe, koalicije kulturnih kritičara, političkih reformatora, humanista i kozmopolita koji su posvuda otkrivali svoje utjecajne prijatelje. Predočena Garagninova pisma odaju emocionalnu atmosferu filozofskog parlamenta: uspostavljena je republika pisama, zajednica mišljenja i kohezija grupe za pritisak i promjene.

Ulazak Francuza u Veneciju 1797. godine politički je ključna prijelomnica. Respektabilan klan revolucionara, s misijom pred očima, dobiva priliku realizirati mnoge od svojih ideja i nametnuti svoj program. Za razliku od većine pripadnika salona, poput Foscola, koji je thinker, Sel­va i Garagnini su i doeri. Pokušaj Ivana Luke i brata Dominika da Dalmaciju ostave u okrilju nove profrancuske i »građanske« Venecije nije uspio; puk je sredinom lipnja u krvavom interregnumu prije ulaska habsburške vojske nasrnuo na njihova dobra u Trogiru. Unatoč političkom porazu, razdoblje Prve austrijske uprave u Veneciji i Dalmaciji označava idejnu pobjedu modernizacije. Stoga je već sljedeća 1798. godina vrijeme narudžbi; Garagninovi otprilike istodobno pokreću radove na tri različita projekta: obnovi gradske palače, odnosno sklopa građevina podignutih u rasponu od 13. do 18. stoljeća, gradnji prigradske vile u klasicističkom agrarnom parku, te podizanju centralne građevine na imanju u Divuljama u sklopu ferme ornée – uljepšanoga gospodarstva – prvog primjera tog tipa u hrvatskim okvirima.

Političke amplitude, poput dolaska francuske uprave u Dalmaciju 1806., koja je osnažila poziciju Garagninovih, ne utječu na Selvine projekte. Autorica nas prvo detaljno uvodi u trogirsku palaču. Grad je istinska scena za čovjeka od pisma; urbani sklop u kojem idejno dominira prostor biblioteke amblematični je parlament, odnosno prostor konverzacije. Prosvjetiteljstvo pogoduje dijalogu i dijalog pogoduje prosvjetiteljstvu, istaknuo je američki povjesničar Peter Gay u svojoj utjecajnoj knjizi The Enlightenment (The Norton Library, 1966). U arhitektonskim rješenjima za sva tri tipa narudžbe idejno dominira klasična antika jer je klasično izraz za plemenito i racionalno. Selvina rješenja, izoštrena na modernizaciji interijera venecijanskih palača, ukidaju prevelike prostorije i uvode predsoblja. Obnovu palače Selva je zamislio na način sinteze idealnih fragmenata koji je i za tadašnju Veneciju bio nov: razbio je monotoniju jednoličnih i istih prostorija, obogatio ih tematskim predsobljima (kućnim muzejom, predsobljem knjižnice, predsobljem za muziciranje) pazeći pritom da prostor ne usitni do malih, neupotrebljivih dijelova. Cilj je uspješna distribucija prostora i uspostava arhitektonskog reda koji se postiže primjenom principa simetrije u interijeru. Selvinim je projektima neke ideje dodao arhitekt Andrea Eigato, profesor crtanja na liceju u Vicenzi i analitičar Palladijeve arhitekture. Nakon Selve, rad na preoblikovanju sklopa nastavio je i rimski arhitekt Basilio Mazzoli, profesor arhitekture na Zadarskom liceju. Vanjski je izgled sklop uglavnom zadržao kakav je imao sredinom 18. stoljeća. Obitelj je naposljetku odustala od tako velika projekta. Autorica napominje kako bismo da je projekt ostvaren ulazili u dvorište koje bi nas obgrlilo polukružnim trijemovima. Selvine intervencije majstorskim linijama kojima je uklonio nepravilnost prostora vidljive su tek u detaljima.

Ogledni vrt na Travarici, nasuprot mostu, fizička je i idejna ekstenzija gradskog sklopa i ulaz u drugi prosvjetiteljski hram – onaj od prirode. Prosvjetitelji su općenito prihvatili deističko načelo da je priroda ne samo produkt Božjeg stvaranja nego da je sam Bog. To teološko shvaćanje dosljedno je vodilo do kulta prirode koji je nalagao njezino štovanje i praktično djelovanje. Redovnička vita contemplativa više nije uzor; zadatak je filozofije njezina praktična društvena primjena. Primarni je motiv vrta na Travarici eksperimentiranje za opće dobro. Selva i Garagnin oblikuju ambijent za uživanje i praktično gospodarstvo: definiraju ga kao kompromisni ogled pejzažnog i formalnog vrta, kao privatni park u koji su uvedeni gospodarski sadržaji. Klasicistički vrt Garaninovih stječe i treće obilježje ‒ ono javnoga botaničkog vrta. Stručan je i promišljen pristup kultiviranju u kojem se s podjednako pažnje pristupa egzotičnom, industrijskom i ljekovitom bilju. Prate ga katalozi i herbariji. Ivan Miotto, mjernik iz Padove, koji je pristigao u rujnu 1800. kao giardiniere botanico i upravitelj imanja, nacrtat će i konačni poznati plan vrta.

Agrarni je park opremljen Garagninovom intelektualnom bazom – studijem s bogatom knjižnicom – gdje je Ivan Luka stvarao i proučavao literaturu vezanu za hortikulturu. O tome će posvjedočiti njegovih deset knjiga pod zajedničkim naslovom Ekonomsko-politička razmišljanja o Dalmaciji (Zadar, 1806), odnosno stručna rasprava o dalmatinskom gospodarstvu. Elegantni paviljon, odnosno vrtna kućica za uživanje (casinetto), primjer je interijera u empire stilu kritički reduciranog izraza: arhitektonski se zadatci više ne vrednuju prema raskoši, nego po korisnosti, ugodnosti i prepoznatljivosti građevine. Selvin je interijer i ovdje narativan. Autorica bogato i precizno rekonstruira simboliku antičkog mita i njegove prosvjetiteljske projekcije; ukrižena lira i kaducej na stropu casinetta, dijalog Apolona i Merkura sintetiziraju lijepo i korisno te označavaju težnju za stjecanjem znanja i služenjem čovječanstvu. Simbolika na stropu trogirske biblioteke i zidovima paviljona na Travarici odražava visoku poziciju Garagninovih u francuskoj masonskoj hijerarhiji ‒ premda se Dominik i Luka narudžbom oltarnih pala ističu i kao operariji trogirske katedrale. Dok su ostali prosvjetitelji njegovali pretenciozni racionalizam i koristili klasično učenje da ih oslobodi kršćanskog naslijeđa, Garagninovi su prihvatili novu filozofiju uz uvjet da zastane pred svetim stvarima. Našli su kompromisnu formulu – Ausgleichsformel – koja im je omogućila živjeti komforno s klasičnim formama i kršćanskim uvjerenjima; vjerovati u čovjeka i vjerovati u Boga, odnosno u Objavu i autoritet, što je većini prosvjetitelja ostalo neprihvatljivo.

»Uljepšano gospodarstvo« u Divuljama teži također korisnosti i užitku. Prosvjetiteljstvo podrazumijeva mnogo čitanja, meditacije, tišine, osamljenosti i odmora, pri čemu je povlačenje priprema za društvenu akciju: dobar je čovjek u društvu, a samo je loš osamljen: izolirati se nije ni građanski, ni prijateljski. Aktivan je život moralna obveza; u djelovanju leži vrlina.

Gospodarstvo u Divuljama otkriva i drugi socijalni aspekt Garagninove pozicije: patronstvo nad masama. Istodobno u miru i ratu s vlastitom civilizacijom plaše se drastične revolucije; da bi se vladalo iracionalnim, praznovjernim i slabim pukom trebaju racionalna sredstva. Duž raznolikih nasada smješten je reprezentativni put omeđen drvećem, koji vodi do središnjeg dijela imanja oslobođenog za rezidenciju, koja dominira nad imanjem. Kolonska je kuća, koja se specifično razvila u razdoblju prosvjetiteljstva, projektirana da bi težak s obitelji živio i radio na imanju u kući u kojoj je centralni dio rezerviran za zemljoposjednika, inače nastanjenog u gradu. Još od renesansnog vremena postoji jasna hijerarhija između središnjeg volumena namijenjenoga gospodaru (casa del padrone) i gospodarskoga krila vile. Fotografije klasicističke vile u Divuljama pokazuju da je Selva u oblikovanju središnjeg volumena reagirao na antičke hramove s jonskim stupovima na pročelju, a nacrti neostvarenih gospodarskih krila da ih je oblikovao kao klasicizirani tip barchasse – ruralne građevine tipične za područje Palladijeva Veneta.

Selvin projekt za Garagninove u agrarnom parku Garagninovih na Travarici. Projekt unutarnjega uređenja vrtnog paviljona (casinetta)

Navedeni je povjesničar Gay tvrdio da su filozofi trpjeli životne neuspjehe ali da su znali da je povijest na njihovoj strani i da je to bilo dobro znati. U slučaju Garagnina u to nismo uvjereni. Vila u Divuljama bila je većim djelom izvedena, no poslije je gotovo u potpunosti raz­rušena. Vrtni je casinetto u potpunosti ostvaren pa razrušen i danas je u ruševinama zbog zapuštenog raslinja i okolne nabujale gradnje. Posjede je već nakon braće Garagnin naslijedio zadarski plemić Antonio Fanfogna, koji se priženio u obitelji i politički je odveo u autonomaštvo, a jedan od njegovih potomaka i u fašizam, s pripadajućim povijesnim posljedicama. Suvremeni historiografski interes za obitelj uglavnom bi prestao nakon završetka francuske epizode u Dalmaciji.

Autorica je predočila da je Selvino projektiranje za Dalmaciju podjednako važno kao i njegovi projekti za Veneciju i njezinu okolicu. Ovu potrebnu knjigu napisala je literarno i stručno besprijekorno, interdisciplinarno i znanstveno utemeljeno jer je tijekom svojega dugogodišnjeg istraživanja proučila sve pripadajuće nacrte, pisma i druge povijesne izvore, analogna umjetnička ostvarenja i idejna strujanja. Konačno, podarila nam ju je kao društveno poticajnu i relevantnu jer Selvini projekti, čak i kada nisu realizirani, svjedoče o kreativnom naporu posvećenom Trogiru i na taj način ostaju trajna »analogna misao« toga gradića. Zaključno je istaknula da je model uljepšanoga gospodarstva u Divuljama univerzalno primjenjiv i danas nakon što je industrijska revolucija narušila socijalnu ravnotežu i pejzažni sklad. Zahvaljujući sačuvanim Selvinim nacrtima, paviljon bi se na Travarici i okolni vrt, važna točka naše hortikulturne, agrikulturne i graditeljske povijesti, mogao ponovno teorijski rekonstruirati, pa zatim i ostvariti kao jedinstven primjer empire stila u našoj arhitekturi. Time bi mogao postati naša prva postaja alterglobalizacije, mjestom promišljanja zadržavanja arhitektonske i kulturne heterogenosti i otpora prema gubitku identiteta i odnosa s prirodom.