Veliki rat »odozdo« u hrvatskim autobiografijama

Stotine radova o djelatnosti političkih, gospodarskih, vojnih i drugih elita u razdoblju 1914–1918. nedvojbeno svjedoče o tome da su se širom europskoga kontinenta pogledi na taj sukob oduvijek razlikovali a i da se još uvijek razlikuju.

Posvećeni temama poput odgovornosti odnosno krivnje za izbijanje rata, istraživači su se obično razilazili prema nacionalnoj pripadnosti, počesto se baveći historiografijom kao nastavkom oružane borbe drugim sredstvima. Svakako, bilo je i iznimaka, a u naše doba možda upravo takav, konfliktan pristup prošlosti u sve većoj mjeri i sam postaje iznimkom.

Bilo tako ili ne, pojmovni sklopovi što se inače primjenjuju u proučavanju zavađenih nacionalnih elita počesto zanemaruju iskustva »običnih« ljudi. Nema sumnje, mnogi ključevi za diobu na tzv. elite odnosno tzv. mase mogu se metodološki osporavati, ali ovom prigodom želja mi je istaknuti nešto drugo. Naime, ako se spoji s pomirbenim nastojanjima – koja su, dakako, poželjno međunarodno postignuće – uvriježena usredotočenost na visoku politiku mogla bi uroditi pojednostavljenom predodožbom o nekakvim mirotvornim, transeuropskim, homogenim narodnim masama koje su na klaonicu odvele ratoborne nacionalne elite.

Zapravo, ni članovi pojedinih nacionalnih elita, niti članovi različitih društvenih klasa, nisu imali jedinstvene, nepromjenjive poglede na rat i ono što s njime dolazi. Naravno, to ne znači da ama baš nikakva uopćavanja nisu moguća, no u obzir se osim nadziranoga javnoga prostora – koji ni sam nije uvijek bio uniforman – mora uzeti i cijeli spektar individualnih, privatnih stajališta.

Ukratko, sistematski gledano, veliko je iskušenje na jednu stranu svrstati stajališta, recimo, politički osviještenih francuskih, ruskih i hrvatskih intelektualaca, a na drugu ona francuskih, ruskih i hrvatskih seljaka, implicirajući tako da su iskustva, primjerice, hrvatskih i ruskih seljaka međusobno bila »bliža« od iskustva intelektualaca i seljaka bilo koje države. Međutim, dostupni izvori ne potvrđuju uvijek takav zaključak.

Premda je očevidno da su mnoge sastavnice Velikoga rata na sličan način bile doživljavane i tumačene širom Europe, neke su također imale drukčije odjeke, i to ne samo u skladu s nacionalnim ili klasnim razlikama nego i na sasvim osobnoj razini, unutar iste nacije ili klase. Drugim riječima, kada se – na primjer – želi govoriti o hrvatskom pogledu, o pogledima hrvatskoga intelektualca, ili čak o pogledima hrvatskoga seljaka na Veliki rat, na umu se treba imati i nužnost daljnjih potpodjela.

Velika srebrna kolajna za hrabrost

Sljedeća zaprjeka u rekonstruiranju hrvatskih pogleda na Veliki rat »odozdo« leži u nedostatku izvora. Prije svega, oko dvije trećine mobiliziranih vojnika bilo je potpuno nepismeno, dakle bez mogućnosti da ostavi trajniji izvještaj o vlastitim doživljajima. Osim toga, nijedan projekt tzv. usmene povijesti na temu Velikoga rata nikada nije bio pokrenut. Jasno, sačuvan je poveći broj privatnih pisama, ali ona još nisu dostupna za sustavno proučavanje, a i znatan ih je dio bio napisan standardnim formulaičnim jezikom polupismenih.

Petnaestak ratnih dnevnika ili naknadnih sjećanja može se naći u raznim hrvatskim javnim ustanovama, no posao na tome da se barem neki učine široko dostupnima također nije priveden kraju. Nadalje, još uvijek nema studije o desetcima ili čak stotinama autobiografskih fragmenata objavljenih u dnevnom tisku. Čak i službeni izvori rijetko su dostupni – arhivsko gradivo onih pukovnija zajedničke vojske te austrijskoga (Landwehr) i ugarskoga (Honvéd) domobranstva koje su imale sjedište na današnjem hrvatskom teritoriju većinom je ili uništeno ili se još neistraženo nalazi u Beču i Budimpešti. Dosad je ustanovljeno da su postojala najmanje dva Feldzeitunga (»poljske novine«), Sudrug 25. domobranske pješačke pukovnije te Brocak 96. pješačke pukovnije (prva je imala sjedište u Zagrebu, druga u Karlovcu), ali stjecajem okolnosti većina njihovih brojeva i dalje je izvan dohvata.

Sve u svemu, u ovom trenutku svoje nalaze upućeni smo zasnovati na četrdesetak monografski objavljenih autobiografija (sjećanja i dnevnika) izravnih ratnih sudionika, uglavnom nižih časnika ali i nekoliko dočasnika te jednoga mornara.

Dakako, taj korpus selektivan je na više načina. Premda pretežno nisu pripadali političkoj ili društvenoj eliti (barem ne u razdoblju Velikoga rata), ti najčešće mobilizirani mladi časnici uglavnom su završili neku srednju školu, što znači da nisu bili dijelom one statistički određene, nepismene »obične« većine. Dočasnici, inače regrutirani među obrtnicima, kvalificiranim radnicima i seljacima sa završenom pučkom školom, bili su joj naravno nešto bliže, ali također se ne mogu uzeti kao njezini pripadnici. S obzirom na to, tu statističku većinu i dalje možemo proučavati samo kroz tuđa viđenja, izlažući se mogućim izobličenjima.

Jedna vrsta selektivnosti uzrokovana je i promjenjivim političkim okruženjem. Općenito govoreći, ukupni udio prohabsburških, ili barem jednoznačno lojalnih tekstova, znatno je veći unutar korpusa neobjavljenih sjećanja i dnevnika.

Kronološki gledano, zanimljivo je da sjećanja objavljena još za Velikoga rata Austro-Ugarsku uzimaju »zdravo za gotovo«, bez eksplicitne propagande, i da svoje autore prikazuju kao razmjerno slabe, nejunačke subjekte, pa i s određenim suosjećanjem za neprijateljske vojnike, i ruske i srpske (npr. Branimir Knežević, Gledanje u vidjeno; Juraj Oršić, Na konju i u rovu, oba 1917).

Nasuprot tomu, tijekom gotovo cijeloga prvog desetljeća nove jugoslavenske države prevladavala su sjećanja napisana u egzaltiranom, antihabsburškom tonu (npr. Ivo Jelavić, Iz pregažene Srbije; Vinko Barčot, Za otadžbinu, oba 1919; Ante Kovač, Impresije iz jedne epohe, 1923; Živko Prodanović, Iz ratne torbice, 1927), a u 1930-ima, koje se mogu nazvati zlatnim dobom hrvatske književnosti o Velikom ratu, češći su bili apolitički tekstovi (npr. Grgo Turkalj, 1609 dana na fronti, 1930; Mate Blažević, Zaboravljeni grobovi, 1937) a sve više i oni u kojima se kao opravdani motivi za borbu nisu isticala samo talijanska (npr. Ante Messner-
-Sporšić, 1915–1918. Odlomci iz ratnih uspomena, 1934; Petar Grgec, Krvava služba/U paklenom trokutu/Topovi su grmjeli, 1940–1941) ili čak ruska (Antun Vrgoč, Moje uspomene na svjetski rat, 1937) presezanja nego i nešto apstraktniji osjećaj dužnosti (Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu, 1939).

Tijekom kratkotrajne autonomije Banovine Hrvatske za tisak su bila pripremljena i jedna sjećanja u kojima je elita Kraljevine Srbije izravno optužena za još prijeratne hegemonijske težnje (Mile Budak, Ratno roblje), no objavljena su tek 1941., nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Četiri godine njezina postojanja bile su u znaku obnovljenoga zanimanja za Veliki rat kao važno razdoblje hrvatske povijesti, ali i u znaku političkih ograničenja, zbog koji se – primjerice – sve do 1943. praktički i nije pisalo o talijanskoj vojsci kao bivšem neprijatelju. Također, koliko se može ustanoviti, tijekom Nezavisne Države Hrvatske nisu objavljena nijedna ratna sjećanja knjižnoga formata.

Nakon 1945., u obnovljenoj, sada komunističkoj Jugoslaviji, gledišta onih koji su se više ili manje lojalno borili u redovima austrougarskih oružanih snaga – općenito govoreći – nisu baš bila prisutna u javnosti, iako se povremeno isticalo kako je njihova borba na talijanskom, napose sočanskom bojištu bila pravedna pa i junačka.

Također, sve do 1990-ih u Hrvatskoj nije monografski bila objavljena nijedna autobiografija posvećena isključivo Velikom ratu, s iznimkom posmrtno publiciranih tekstova bivšega vojnoga kapelana, koje je priredio njegov subrat svećenik (Karlo Jurišić, Fra Gabro Cvitanović i njegov ratni dnevnik (1914.–1918.), 1984). U tom razdoblju, naime, osobna iskustva Velikoga rata bila su iznošena isključivo kao dio širih, cjeloživotnih prisjećanja, i većinom smještena u antihabsburški politički kontekst, sličan onomu u Krležinim dramama, novelama i dnevničkoj prozi ili u Hašekovu romanu o dobrom vojaku Švejku (npr. Ivan Ribar, Politički zapisi, 1948., Iz moje političke suradnje, 1965; Lavoslav Kraus, Susreti i sudbine, 1973; Josip Badalić, Moslavačke razglednice, 1981; Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj 1901–1941., 1984).

U tom je smislu pomalo ironično da je najmanje jedan istaknuti jugoslavenski komunist, Marko Orešković, u svojim sjećanjima (Autobiografija, 1950. i 1976) priznao kako je 1915. rado pošao u austrougarsku vojsku, a pomnim čitanjem raznih Titovih izjava čak bi se i za nj moglo zaključiti da je nekoć bio ambiciozni dočasnik, koji je na ruskom bojištu vodio i vlastiti izvidnički odred (Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito, 1953., Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 1981).

Pozitivna, ili barem neutralna stajališta prema sudjelovanju u Velikom ratu na habsburškoj strani bila su nakon 1945. prisutnija među hrvatskim političkim emigrantima (npr. Mirko Sančević, Od bosanskih šuma do Venezuele, 1982), ali i ondje je bilo nekoliko neočekivanih obrata. Prema njihovim sjećanjima, inače pacifistički raspoloženi Vladko Maček uspješno je 1918. tražio da ga se vrati na bojište (In the Struggle for Freedom, 1957., Memoari, 2003), a Ante Pavelić, budući poglavnik, bio je – čini se – prilično sretan što za to nije bio sposoban (Doživljaji, 1968).

Sve u svemu, iako se od demokratske tranzicije kontinuirano povećava zanimanje za Veliki rat, od 1990. do danas objavljena su samo još jedna posebno pisana sjećanja izravnoga sudionika monografskoga formata (Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je, 2002). Da slika ne bi bila precrna, tomu valja dodati dnevnike generala Maksimilijana Čičerića objavljene 2011. na CD-ROM-u Hrvatskoga državnog arhiva zaslugom Danijele Marjanić te nekoliko autobiografskih ulomaka rasutih po periodici i zbornicima, poput onih Milana Japunčića i Branka Gavelle. Osim toga, opravdano se možemo nadati da će sljedeća godina napokon donijeti i monografske objave dnevničkih zapisa nižih časnika Stjepana Kolandera (Hrvatski povijesni muzej) i Kamila Firingera (Državni arhiv u Osijeku) te dočasnika Mije Čipora (Vijoleta Herman-Kaurić), a u pripremi je i projekt pretiska nekoliko danas već rijetkih autobiografskih knjiga posvećenih Velikom ratu, od kojih su manji izvadci 2014. objavljivani u listu Zarez te na internetskim stranicama Hrvatskoga (inicijativnoga) odbora za obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata. 

Napokon, prijeđimo na pitanje kakva to slika rata »odozdo« proizlazi iz navedenih autobiografija? Što se tiče motivacijskoga sklopa hrvatskih vojnika uopće, može se reći da je odgovarao uobičajenoj europskoj mješavini koja je obuhvaćala mnoštvo elemenata, od voljnoga pristanka do stroge discipline, ali uz odskakanja u zastupljenosti pojedinih sastavnica. Kao prvo, čak ni najintelektualniji niži časnik nije imao jasan pojam domovine kojoj bi bio odan. Pripadajući nedualističkim narodima, neki od njih priželjkivali su preustroj, neki pak potpuni raspad Dvojne Monarhije. Više autobiografa uvažavalo je njezine obrambene mogućnosti protiv srpske, ruske i – posebice – talijanske ekspanzije. Štoviše, čak i neki od onih nižih časnika koji su inače mrzili Habsburgovce znali su se ustrajno boriti zbog osjećaja osobne časti.

Što se tiče one statističke, nepismene većine, po svem sudeći bila je u najvećoj mjeri apolitička, pri čem se njezini pripadnici nisu poimali kao građani moderne države, već kao vladarevi podanici, vezani položenom prisegom, a možda još i više spomenutim tradicijskim pojmom osobne časti, vjerojatno stečenim posvemašnjom uronjenošću u usmenu, epsku kulturu, proizvod desetaka naraštaja što su svoje opasne živote proveli na nekoj vrsti vojničke granice.

Ipak, taj predmoderni pojam časti ne bi se trebalo shvatiti kao nešto nepromjenjivo budući da se, kako je rat odmicao, njegova velika cijena pokazivala sve teže podnošljivom.  Promišljajući uvijek iznova izbor između »borbe ili bijega«, do druge polovice 1918. većina je boraca – čini se – došla do zaključka da je bolje biti živi kukavica negoli mrtav junak, pri čem je »kukavica« ovdje značilo sve osim borbe do posljednjega daha. Zaključno se stoga može ustvrditi da je čast kao jedan od ključnih motivacijskih čimbenika mukotrpno bila zamijenjena racionalnim, nazovimo ga političkim interesom, kako god taj bio pojednostavljeno shvaćen. Za jedne je, naime, taj interes bio vezan uz proglašenje svojevrsne neovisne hrvatske republike, katkada uključujući čak i anarho-socijalističko poimanje privatnoga vlasništva (Oktobarska revolucija nije mu bila jedinim ishodištem), za druge pak tek s neodgodivim napuštanjem bojišta, bez ikakvih daljnjih očekivanja od sutrašnjice.

Zapravo, taj spori – moglo bi se reći – modernizacijski proces bio je već umnogomu kataliziran samim izbijanjem rata. Kao i u drugim zemljama, automatizirana tehnologija masovnoga obračuna doživljena je kao šokantna i praktički neizdrživa, što je akumulacijom stresa uvelike pridonijelo sve izraženijem ratnom zamoru. Produljena topnička granatiranja, zajedno s iščekivanjem odlučnoga pješačkog juriša bila su psihički najnapornija, a učinak je imao i nedostatak hrane, koji se osobito osjetio u završnoj fazi rata. Namjerna samoranjavanja radi otpreme u zaleđe, kao i traumatski poremećaji stoga nisu bili rijetki. Koliko je već bilo moguće, radi ublažavanja stresa utjecalo se vjeri, alkoholu, duhanu, seksualnosti, književnosti i raznim drugim sredstvima.

Općenito gledano, neprijateljski vojnici nisu bili predmetom trajnije mržnje, i u autobiografijama su zabilježeni brojni slučajevi poštede, vođeni načelom »živi i pusti živjeti«. Istodobno, oni pojedinci koji bi to načelo prekršili (ili se barem tako držalo), bez obzira na stranu, bivali su izloženi ograničenoj osveti, nalik svojevrsnom talionskom običajnom pravu. No, ni predati se nije bilo lako, budući da je nužan prekid borbe određenom riziku izlagao obje strane, a i u žaru bitke sama namjera često nije bila prepoznata. Povrh svega, kao nesporna je činjenica slovilo da ruski Kozaci nikada ne uzimaju zarobljenike, pa iz dostupnih izvora slijedi da su i oni sami bili redovito pogubljivani, bilo nakon skraćenoga sudskoga postupka, bilo na opći zahtjev samih vojnika.

Premda im međunarodno ratno i humanitarno pravo odnosno pravo oružanih sukoba nije bilo nepoznato, na ponašanje običnih vojnika u znatno su većoj mjeri utjecale varijacije zlatnoga pravila »Ne čini drugima ono što ne želiš da se tebi čini«. Ipak, pojedini autobiografi tvrde da je možda čak i deset posto mobiliziranih vojnika, oni koji su se kao zločinci i nasilnici iskazali još u mirno doba, jednostavno uživalo u svim prigodama za neobuzdano nasilje. Kada dragovoljci te vrste nisu bili dostupni, zapovijedi o strijeljanju civilnih talaca, vješanju navodnih špijuna ili paljenju pojedinih sela bile su obično izvršavane, doduše nerado. Nasuprot tomu, zapovijedi poput onih kojim se određivala slobodna pljačka, posebice napuštenih sela i gradića, veselo su se prihvaćale, jer su vojnici i inače nečuvanu imovinu bili skloni tretirati kao res nullius, neovisno o vlasnikovu državljanstvu. Osim slučajeva pojedinačnoga seksualnoga nasilja, u jednim se sjećanjima iz prve ruke donosi i prikaz spontanoga, nezapovijeđenoga uništenja galicijskoga sela Hrimno, uključujući žene i djecu, potaknuto sumnjom da su stanovnici pružili utočište jednoj ruskoj izvidnici.

Sve u svemu, čak ni Veliki rat nije bio tako viteški sukob kako se katkad može pomisliti. Ipak, zbog tadašnje razmjerne nerazvijenosti obrazovnoga i medijskoga sustava, čini se da među hrvatskim vojnicima neprijatelj nije bio demoniziran koliko u nekim drugim slučajevima. Svakako, za daljnje zaključke valjalo bi provesti dodatne vremenske i prostorne usporedbe.

Što se tiče nasilja masovnih razmjera, međunarodno pravo može nam se činiti prilično slabašnim nadomjestkom za jednostavne, tradicijske ili predmoderne moralne vrijednosti, ali – kako se može vidjeti – ni te moralne vrijednosti nisu baš bile idealne. Društva se stalno mijenjaju i razvijaju, a s njima i tehnologija ratovanja. Čak ni ujedinjene mogućnosti Europe nisu dostatne za predviđanje tih složenih procesa. Ali suradnja povjesničara mogla bi nas barem dovesti nekoliko koraka bliže razumijevanju njihove prirode.

Napomena: Gornji tekst ponešto je dopunjeni prijevod izlaganja koje je autor 5. lipnja 2014. održao u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u sklopu znanstvenoga skupa »Commemorating 1914: Exploring the War’s Legacy«, održanoga u organizaciji Hrvatske mreže europskih nacionalnih kulturnih centara (EUNIC-Croatia).