Svijet u stvarnosti svoje prve globalne zaraćenosti

Dvadeseto stoljeće ima niz svojih obilježja. Ono je u političkoj i vojnoj povijesti posebno obilježeno time što su se u njemu – uz niz manjih, lokalnih ratova – vodila i dva svjetska rata: prvi od 1914. do 1918. i drugi od 1939. do 1945. Ovaj je napis prigodan i bavi se svijetom u stvarnosti njegove prve globalne zaraćenosti.

Povijest ratova duga je koliko i sveukupna povijest ljudskoga društva. Svaki rat, bio on međurodovski, međuplemenski ili međudržavni, ima i svoju posebnu povijest. Po svojoj temeljnoj klasifikaciji ratovi su napadački i obrambeni, zavojevački i oslobodilački, kopneni i pomorski, lokalni  i regionalni, preventivni i hladni, kontinentalni i svjetski... Vode ih od davnina jedan rod protiv drugog roda, jedno pleme protiv drugog plemena, jedna država protiv druge države... Često se događalo da su napadači i napadnuti, kako bi bili uspješniji u svojem napadu ili u svojoj obrani, stvarali i svoje ratne (međurodovske, međuplemenske ili međudržavne) koalicije. Takve su koalicije posebno zanimljiv dio ratne povijesti. A bilo ih je mnogo. Najpoznatije novovjekovne međudržavne ratne koalicije nastale su potkraj 18. i početkom 19. stoljeća za ratnog suprotstavljanja pojedinih europskih država tadašnjoj francuskoj ekspanziji u doba Napoleona I. Bonapartea.

 

Trojni savez nastao 20. svibnja 1882.

 

Većina međudržavnih ratova vođena je između susjednih zemalja. Ali, bio je i niz ratova još u robovlasničkoj epohi koji su vođeni i između sasvim udaljenih zemalja, kao što, na primjer, bijahu osvajački pohodi asirskih, egipatskih, grčkih i rimskih vladara. Takvih je ratova bilo i u feudalnoj epohi, kao i u kapitalističkom novovjekovlju. Od takvih ratova u novovjekovlju osobito su poznati kolonijalni ratovi, koje su vodile Španjolska, Portugal, Nizozemska, Velika Britanija, Francuska... U drugoj polovici 19. stoljeća nastale su dvije nove velike europske države: Italija i Njemačka. Kasno nastale, one – zbog toga – nisu prije mogle sudjelovati u stjecanju kolonija, a njihovi gospodarski i politički interesi poticali su ih od samog osnutka da steknu i takve posjede, kao i na to da svoje ekspanzionističke težnje ostvare i na europskom tlu. Njima susjedna, također velika država: Austro-Ugarska nije imala kolonijalnih aspiracija, ali se i ona – u završnoj fazi rješavanja istočnog pitanja – zanosila mogućnostima svoje ekspanzije na europskom prostoru.

Međusobno političko i vojno zbližavanje tih zemalja dovelo je i do njihovih vojno-političkih saveza. Takav je savez najprije uspostavljen 1879. između Njemačke i Austro-
-Ugarske, a tri godine poslije (1882) pridružila im se svojim savezništvom i Italija. Tako je nastao Trojni savez. Svaka je članica tog saveza imala svoje posebne ekspanzionističke težnje. Zajednički im je interes bio da se međusobno podupiru politički, a po potrebi da se međusobno i vojno štite. Posebne težnje Njemačke bile su utvrđene njezinim pangermanskim programom (sažeto očitovanim njegovim krilaticama: Drang nach Osten i Drang nach Süden), kao i u njezinim nakanama da preotima kolonijalne posjede pojedinih europskih zemalja. Posebne težnje Austro-Ugarske bile su sadržane u njezinim planovima da zauzme Srbiju, Crnu Goru i čitavo Povardarje do Egejskoga mora. Posebne težnje Italije nadahnjivane su zamislima da se pod njezinom vlašću nađu južni Tirol, Gorica, Gradiška, slovensko primorje, Istra, Dalmacija i primorski dio Albanije, zatim da zauzme dijelove Osmanskoga Carstva (Adaliu i Izmir) te da stekne kolonijalne posjede u sjevernoj Africi.

Te težnje članica Trojnog saveza ugrožavale su interese ostalih velikih država u Europi, zbog čega su i one pristupile uspostavi svojih vojno-političkih saveza. Najprije su 1893. ugovorile savezništvo Francuska i Rusija, koje su to svoje savezništvo nazvale Antantom (sporazumom). Godine 1904. pridružila se Antanti, kao njezina treća članica, i Velika Britanija. Rusija je htjela onemogućiti njemačku i austrougarsku ekspanziju prema istoku, ukloniti osmanlijsko gospodstvo s Balkana, učvrstiti svoj utjecaj na tom poluotoku i dobiti slobodan izlaz na Sredozemno more. Francuska i Velika Britanija nastojale su oslabiti Njemačku i sačuvati svoje kolonijalne teritorije.

 

Vojno-politički blokovi 1914.

 

Od tog su vremena na europskoj političkoj sceni postojala, dakle, dva međusobno suprotstavljena vojno-politička bloka: Trojni savez i Antanta. 

Pripreme oružanog sraza

Uvjerene da je ratni sraz Trojnog saveza i Antante sve bliži i neizbježiv, članice tih vojno-političkih saveza ubrzano su se i intenzivno naoružavale. Nastojale su biti što spremnije za predstojeće ratne obračune. Vojna tehnika tog doba bila je inovirana nizom izuma i proizvodnih ostvarenja. Puške i pištolji usavršeni su uvođenjem šaržera s više metaka. U upotrebu su ušli ručne bombe, snajperi, mašingevere (mitraljezi), podvodne i nagazne mine, torpeda, bojni otrovi, minobacači i dalekometni topovi svih kalibara, motorna vozila za prijevoz vojnika i ratne opreme, tenkovi, ratno zrakoplovstvo (baloni i avioni)...

Međusobne interesne suprotnosti između pojedinih članica i u jednom i u drugom vojno-političkom bloku lakše su ublažavane unutar Antante nego unutar Trojnog saveza. Prijašnje razmirice između Velike Britanije i Rusije, kao i između Francuske i Velike Britanije, ustuknule su nakon uspostavljanja  njihova savezništva. Dok su odnosi između Njemačke i Austro-Ugarske bili stabilni, odnosi između Austro-Ugarske i Italije ostajali su i dalje neusuglašeni zbog njihovih oprečnih interesa na Balkanu. U tisku talijanske iredente objavljivani su članci koji su Austro-Ugarsku predstavljali kao zemlju neprijateljski usmjerenu protiv Italije i pozivali Italiju da napusti savez s njom. U Beču i u Budimpešti smatrali su da bi službena Italija mogla obuzdati takva stajališta svoje iredente, ali da to ona i ne pokušava jer da, šuteći, misli jednako kao i njezini iredentisti. Zbog toga je Austro-Ugarska gledala u Italiji nepouzdana saveznika. Pretpostavljajući da bi Italija mogla biti velika smetnja Austro-Ugarskoj kad krene u proširenje na Balkanu, austrougarski je Generalštab zbog toga, želeći ukloniti tu opasnost, predlagao caru i kralju Franji Josipu I. da dopusti pokretanje preventivnog rata protiv Italije (o zauz­imanjima za taj rat postoje mnogobrojni podatci u peterosveščanim memoarima feldmaršala Franza Conrada von Hötzendorfa Aus meiner Dienstzeit). No, car i kralj Franjo Josip I. nije dao to dopuštenje. Prihvatio je mišljenje Aloysa Aehrenthala, austrougarskog ministra vanjskih poslova, koji je – na osnovi svih realnih procjena – smatrao da bi taj rat za Austro-Ugarsku bio više štetan nego koristan. 

Sve su članice Trojnog saveza i Antante imale jake vojne snage, koje su činili kopnena vojska, ratna mornarica i ratno zrakoplovstvo. S obzirom na to da su se hrvatske zemlje nalazile u Austro-Ugarskoj, potrebno je ukratko podsjetiti na upravnu i vojnu organiziranost te zajednice dviju država. Austrijski dio te državne zajednice (s glavnim gradom Bečom) imao je službeni naziv Kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću, a kolokvijalno je zvan i imenom Cislajtanija. Ugarski dio te državne zajednice (s glavnim gradom Budimpeštom) imao je službeni naziv Zemlje krune svetog Stjepana, a kolokvijalno je zvan i imenom Translajtanija.

I cislajtanijski i translajtanijski dio države imali su svoj poseban teritorij, kao i svoje zasebne parlamente, vlade i zemaljske zakone. Zajednički su im bili vladar iz dinastije Habsburg-Lothringen (koji je u Cislajtaniji imao vladarsku titulu cara i kralja, a u Translajtaniji vladarsku titulu kralja), zatim obrana i vanjska politika te financiranje tih zajedničkih tijela. U Cislajtaniji se nalazilo 15 zemalja, koje su imale svoje zemaljske parlamente i zemaljske vlade. Bile su to ove zemlje (i njihovi glavni gradovi): Austrijska Šleska (Opava), Austrijsko primorje (Trst), Bukovina (Černovci), Češka (Prag), Dalmacija (Zadar), Donja Austrija (Beč), Galicija (Lavov), Gornja Austrija (Linz), Koruška (Klagenfurt), Kranjska (Ljubljana), Moravska (Brno), Salzburg (Salzburg), Štajerska (Graz), Tirol (Innsbruck) i Vorarlberg (Bregenz). U Translajtaniji su se nalazile dvije zemlje: Ugarska (Budimpešta), Hrvatska i Slavonija (Zagreb) i jedno zasebno upravno područje: Rijeka s okolicom (Rijeka). Bosna i Hercegovina (s glavnim gradom Sarajevom) nalazile su se pod zajedničkom austrougarskom upravom.

Prema posljednjem popisu stanovništva u Austro-Ugarskoj (31. prosinca 1910), ta je dvojna država imala ukupno 51,356.465 stanovnika, od toga u Cislajtaniji: 28,571.934, u Translajtaniji: 20,886.487 i u Bosni i Hercegovini: 1,898.044. To su stanovništvo – u vjerskom pogledu – činili: 76,6% katolici, 8,9% protestanti, 8,7% pravoslavci, 4,4% pripadnici židovske vjeroispovijesti i 1,3% pripadnici islamske vjeroispovijesti.

Austrougarska vojska sastojala se od Zajedničke vojske (njemački zvane: Gemeinsame Armee), koju su činili ročnici, i od tri domobranstva: austrijskog (njemački zvanog: Landwehr), ugarskog (mađarski zvanog: Honvédség) i hrvatsko-slavonskog (zvanog: hrvatski domobrani). Zapovjedni je jezik u Zajedničkoj vojsci i u Landwehru bio njemački, u Honvédségu mađarski, a u hrvatsko-slavonskom domobranstvu hrvatski. Obveza služenja u Zajedničkoj vojsci trajala je 3 godine u ročničkoj službi i 7 godina u pričuvi, a u domobranstvima 2 godine u ročničkoj službi i 10 godina u pričuvi. Evidencija vojnih obveznika (ročnikâ i rezervistâ), mobilizacija i formiranje postrojbi vodili su se u 16 korpusnih oblasti (9 u Cislajtaniji, 6 u Translajtaniji i 1 u Bosni i Hercegovini).

 

 

Cislajtanija:

1. Češka (Prag)

2. Bukovina (Černovci)

3. Koruška (Klagenfurt)

4. Kranjska (Ljubljana)

5. Dalmacija (Zadar)

6. Galicija (Lavov)

7. Austrijsko primorje (Trst)

8. Donja Austrija (Beč)

9. Moravska (Brno)

10. Salzburg (Salzburg)

11. Austrijska Šleska (Opava)

12. Štajerska (Graz)

13. Tirol (Innsbruck)

14. Gornja Austrija (Linz)

15. Vorarlberg (Bregenz)

Translajtanija:

16.Ugarska (Budimpešta)

17. Hrvatska i Slavonija (Zagreb)

 

 

U mirnodopsko je vrijeme austrougarska vojska mogla imati oko 450.000 pripadnika (od toga oko 414.000 vojnika i oko 36.000 časnika, dočasnika i vojnih službenika). Vojnici su u kopnenoj vojsci imali ove nazive: u pješaštvu – vojnik (infanterist), u domobranstvu – domobran, u konjaništvu – dragun, husar ili ulan, u topništvu – topnik, a u lovačkim postrojbama – lovac. Dočasnici su imali sljedeće nazive: razvodnik (na njemačkom: gefreiter), desetnik (korporal), vodnik (zugsführer) i narednik (feldwebel). Časnici su se nazivali: zastavnik (fähnirich), poručnik (leutnant), natporučnik (oberleutnant) i satnik (hauptmann). Viši časnici su se nazivali: bojnik (major), potpukovnik (oberstleutnant) i pukovnik (oberst). Najviši časnici nazivali su se: general-bojnik (generalmajor), podmaršal (feldmarschalleutnant), general pješaštva (general der infanterie), general-
-pukovnik (generaloberst) i vojskovođa (feldmarschall).

Napetosti između Trojnog saveza i Antante bile su u stalnom porastu. Čekao se samo povod pa da njihovo ratovanje počne. Povod su mogla biti svako od nekoliko kriznih stanja kao što su bila: marokanska kriza 1905. i 1911., austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine 1908., talijansko-turski rat 1911. i balkanski ratovi 1912/13. No, njihov je međublokovski ratni sukob ipak odgađan, jer su tada i jedan i drug blok smatrali da se za taj sraz nisu još dovoljno pripremili. Ta blokovska utrka u naoružavanju stigla je do proljeća 1914. do vrhunca. Dovoljna je otada bila samo jedna iskra, pa da se ta golema barutana zapali i razgori.

Svjetski je rat počeo

Austrougarski prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga, grofica Sofija Chotek, vojvotkinja od Hohenberga, ubijeni su 28. lipnja 1914. u Sarajevu za posjeta tom gradu. Austrougarski vojni vrh i kreatori austrougarske vanjske politike smatrali su da je to dovoljno razložan povod za već pripremani ratni napad na Srbiju, koju su okrivili kao duhovnog začetnika i organizatora tog atentata. Izvršilac atentata, Gavrilo Princip, bio je pripadnik »Mlade Bosne«, terorističko-političke skupine mladih bosanskih Srba, čiji su naumi i djelovanje nadahnjivani i usmjeravani utjecajima srbijanske tajne terorističko-militarističke organizacije »Crna ruka« (zvane još – prema njezinu velikosrpskom političkom programu – i nazivom »Ujedinjenje ili smrt«). Srbijanska vlada, čiji je predsjednik bio Nikola Pašić, nije prihvatila odgovornost za atentat u Sarajevu. Na to je Austro-Ugarska, 23. srpnja 1914., ultimativno zahtijevala da njezina policijska i sudska tijela obave u Srbiji istragu o poticateljima i organizatorima sarajevskog atentata. Budući da srbijanska vlada nije ni to prihvatila, Austro-Ugarska je 28. srpnja 1914. objavila rat Srbiji.

Objava tog rata nije bila nikakvo iznenađenje, jer se i otprije znalo da Austro-Ugarska taj rat priželjkuje i da čeka samo povod za njegovo pokretanje. Čim joj je rat objavljen, Srbija je odmah zatražila pomoć Rusije i Crne Gore. Odlučna da se uključi u rat protiv Austro-Ugarske, Rusija je odmah sutradan – 29. srpnja – pristupila hitnoj mobilizaciji. Uzimajući tu mobilizaciju kao razlog za svoje reagiranje, Njemačka je 1. kolovoza objavila rat Rusiji, a dva dana poslije (3. kolovoza) i Francuskoj. U tom međuvremenu – 2. kolovoza – Italija je obavijestila Njemačku i Austro-
-Ugarsku da ona ostaje neutralna, jer da ne želi sudjelovati u tim ratovima, o čijim je najavama te njezine saveznice nisu prethodno ni konzultirale.

Želeći napasti Francusku i s belgijskog teritorija, Njemačka je ultimativno zatražila od Belgije da joj to dopusti, a kako to ona, kao suverena i neutralna zemlja, nije dopustila, bila je napadnuta. Zbog njemačkog upada u Belgiju i najave rata Francuskoj Velika Britanija je 4. kolovoza objavila rat Njemačkoj. Austro-Ugarska je 5. kolovoza objavila rat Rusiji. Tog se dana (5. kolovoza) oglasila i Crna Gora objavom rata Austro-Ugarskoj.

 

 

Njemački napad na zapadnom bojištu, 7. kolovoza 1914.

 

 

Talijanska neutralnost učinila je Trojni savez i formalno nepostojećim, pa se on više i ne spominje. Ostale dvije članice tog saveza, Njemačka i Austro-Ugarska, bile su jedna drugoj čvrsto odane. Njih se, kao saveznice, otada naziva Centralnim silama. Te su se sile od samog početka rata našle u sukobu sa svima trima članicama Antante: Rusijom, Velikom Britanijom i Francuskom, kao i s trima Antanti tada pridruženim malim državama: Srbijom, Crnom Gorom i Belgijom. Nošen svojim ekspanzionističkim težnjama na Dalekom istoku veoma je bio aktivan i Japan. On je 23. kolovoza 1914., s nakanom da u tamošnjem prostoru zauzme i njemačke kolonije, objavio rat Njemačkoj.

U Europi su tijekom kolovoza 1914. uspostavljena tri bojišta: zapadno, istočno i balkansko. Njemačka je ratovala na zapadnom bojištu  protiv Francuske, Belgije i Velike Britanije, a na istočnom bojištu protiv Rusije. Austro-Ugarska je ratovala na balkanskom bojištu protiv Srbije (i Crne Gore), a na istočnom bojištu protiv Rusije.

Prve bitke tog rata započele su na zapadnom bojištu. Njemačka je 1. i 2. kolovoza, bez najave rata, zauzela neutralno Veliko Vojvodstvo Luksemburg, a 3. kolovoza napala je Belgiju i s belgijskoga tla Francusku, angažiravši u tim napadima oko 1,600.000 svojih vojnika. Najveće bitke tog bojišta vođene su u Francuskoj. Iako s brojno i dobro naoružanom vojskom, Francuzi su – pod zapovjedništvom maršala Josepha Jacquesa Joffrea – trpjeli poraz za porazom. Među izgubljenim bitkama najteže su im pale ona u okolici Saint Quentina (28. kolovoza) i ona u okolici Guisea (29. kolovoza). Nakon tih neuspjeha povukli su se južno od rijeke Marne, gdje su stabilizirali i ojačali svoje snage, da bi potom krenuli u protunapad, uspješno okončan bitkom na Marni (6. do 13. rujna). Ta je francuska pobjeda prisilila Nijemce na povlačenje. Koliko su Nijemci teško doživjeli taj poraz svjedoči i to što su potom smijenili svojega načelnika Generalštaba, feldmaršala Helmutha Moltkea i umjesto njega postavili na tu dužnost generala Ericha von Falkenhayna.

Do kraja 1914. Nijemci su na tom zapadnom bojištu uspjeli osvojiti samo Belgiju i nekoliko departmana u sjevernim dijelovima Francuske. Izjednačene snage njemačke i francuske vojske prešle su tako u poziciono (rovovsko) ratovanje, u kojem nije bilo ni uzmaka ni napredovanja ni na jednoj ratujućoj strani.

Borbe su se tijekom kolovoza, rujna i listopada 1914. vodile i u Sjevernom moru između njemačke i britanske ratne mornarice. U tim pomorskim bitkama osobito su bile aktivne podmornice. Njemačka je u to vrijeme imala 20 podmornica, čije su se polazne i povratne luke nalazile u arhipelagu Heligoland.

Balkansko bojište nastalo je 12. kolovoza 1914., kad je austrougarska vojska napala Srbiju sa zapada – preko Drine, i sa sjevera – preko Save. Srbijanska se vojska morala povlačiti. Pri tom povlačenju napustila je i Beograd. No, ubrzo se sredila i ojačala, pa je prešla u protunapad, da bi u višednevnoj bitci na obroncima planine Cer, vođenoj do 24. kolovoza, izvojevala pobjedu. Za pobjedničke zasluge u toj bitci srbijanski je general Stepa Stepanović unaprijeđen u čin vojvode, najviši čin koji je postojao u srbijanskoj vojsci. Druga velika bitka između austrougarske i srbijanske vojske vođena je od 16. studenog do 15. prosinca 1914. duž porječja Kolubare. I u toj je bitci pobijedila srbijanska vojska, koja je oslobodila sve dijelove svoje zemlje južno od Save i istočno od Drine. Za zasluge srbijanske vojske u toj pobjedničkoj operaciji njezin je zapovjednik, general Živojin Mišić, unaprijeđen  u čin vojvode. Zbog poraza austrougarske vojske u tim bitkama njezin je zapovjednik, general-pukovnik Oskar Potiorek, bio smijenjen s te dužnosti i umirovljen.

Na istočnom bojištu su, u razdoblju od 17. kolovoza do 21. rujna 1914., vođene žestoke bitke u Galiciji između austrougarskih snaga (pod zapovjedništvom feldmaršala Franza Conrada von Hötzendorfa) i ruskih snaga (pod zapovjedništvom generala Nikolaja Judoviča Ivanova). Usporedo s tim bitkama vođene su žestoke bitke i u istočnoj Pruskoj između ruske vojske (pod zapovjedništvom generala Aleksandra Vasiljeviča Samsonova) i njemačke vojske (pod zapovjedništvom generala Maximiliana Prittwitza, a potom pod zapovjedništvom generalâ Maxa Hoffmanna, Paula von Hindenburga i Ericha Ludendorffa). U bitci kod Tannenberga, vođenoj od 17. kolovoza do 2. rujna 1914., Nijemci su pobijedili. Zbog poraza trpljenih u toj bitci ruski je general Samsonov 30. kolovoza počinio samoubojstvo. U drugoj velikoj bitci na Mazurskim jezerima, vođenoj od 9. do 14. rujna 1914., Nijemci su ponovno postali pobjednici. Rusi su bili prisiljeni na uzmak iz istočne Pruske.

Japan je od kraja kolovoza do sredine listopada 1914. pre­oteo njemačke kolonijalne posjede u Kini: Njemački Ching­tao i na Pacifiku: Karolinske, Marijanske i Marshallove otoke. Uključivši se u rat na strani Antante kao britanski dominion, Novi Zeland je u rujnu 1914. zauzeo Njemačku Novu Gvineju. Britanci i Francuzi su u Africi – od rujna 1914. – počeli voditi borbe za zauzimanje tamošnjih njemačkih kolonija: Togolanda, Njemačke Jugozapadne Afrike, Njemačkoga Kameruna i Njemačke Istočne Afrike.

Želeći se osloboditi osmanlijske vrhovne vlasti, Egipat se pridružio Antanti i 6. listopada 1914. objavio rat Osmanskom Carstvu. Egipatska i britanska vojska brižno su i uspješno štitile Sueski kanal od njemačkih i osmanlijskih napada.

Osmansko Carstvo se 20. kolovoza 1914. pridružilo Centralnim silama kao njihov saveznik i 29. listopada bombardiralo svojom brodskom artiljerijom ruske lučke gradove Sevastopolj i Odesu. Na to je Rusija 2. studenog objavila rat Osmanskom Carstvu. Osmanlije su zabranili prolaz ruske crnomorske ratne flote kroz Bospor i Dardanele, čime su onemogućili njezin kontakt i suradnju s britanskom i francuskom ratnom flotom u Sredozemnom moru. Nakon ulaska Osmanskog Carstva u rat nastala su nova ratišta: crnomorsko i kavkasko (na kojima su se sukobljavali Osmanlije i Rusi) te mezopotamsko, sirijsko i palestinsko (na kojima su se sukobljavali Osmanlije i Britanci).

U drugoj godini ratovanja

Druga godina ratovanja (1915) ispunjena je nizom novih ratnih pothvata, kojima je svaka ratujuća strana nastojala postići željeni uspjeh.

Na zapadnom su bojištu britanske i francuske snage namjeravale probiti njemačke borbene linije. Zbog toga su poduzele nekoliko ofenziva i to: najprije u Champagni tijekom siječnja i ponovno od sredine veljače do sredine ožujka 1915., zatim u Flandriji tijekom druge polovice ožujka i potom kod Arasa tijekom svibnja. Svrha tih britansko-
-francuskih ofenziva bila je tek djelomično postignuta.

U nastojanju da Rusiji omoguće prometni kontakt s Mediteranom, Velika Britanija i Francuska su u dva navrata, 19. i 25. veljače 1915., svojom brodskom artiljerijom napale Dardanele, ali ih nisu uspjele zauzeti. Potom je izveden britansko-francuski desant na Galipolje (s oko 65.000 vojnika). Nakon teških borbi s Osmanlijama i Nijemcima na tom poluotoku, Britanci i Francuzi su se morali povući.

Na istočnom su bojištu njemačka i austrougarska vojska – u siječnju 1915. – poduzele svoje nove ofenzivne akcije, a isto takve akcije poduzeli su istodobno i Rusi. Na svojem dijelu bojišta austrougarske su snage postigle i velik uspjeh i pretrpjele velik poraz. Velik su uspjeh ostvarile na južnom dijelu bojišta, odakle su potisnule Ruse prema Prutu i Dnjestru. Velik su poraz doživjele na sjevernom dijelu bojišta, gdje su 22. ožujka izgubile tvrđavu Przemyśl i ostale bez oko 120.000 vojnika, koje su Rusi zarobili. Potom su sukobi austrougarske i ruske vojske nastavljeni na Karpatima. Njemačka je ofenziva postigla pobjedonosni uspjeh u bitci na Mazurskim jezerima (4–22. veljače). Nakon tog uspjeha Nijemci su bili zaustavljeni. Da bi mogli dalje napredovati doveli su pojačanje sa zapadnog bojišta i nakon toga razbili rusku liniju kod Gorlica (2. svibnja). U daljnjim bitkama Rusi su – do rujna – potisnuti iz Poljske, Galicije, Litve, Kurzema i Volinja. U tim bitkama Nijemci su zarobili oko milijun ruskih vojnika.

U nastojanju da realizira svoje ekspanzionističke težnje neutralna je Italija stupila u pregovore sa silama Antante, koje su joj – tajnim ugovorom, sklopljenim 26. travnja 1915. u Londonu – obećale željene austrougarske teritorije. Zadovoljna tim obećanjima, ona je napustila svoju neutralnost i 25. svibnja objavila rat Austro-Ugarskoj. Tako je nastalo novo bojište – talijansko – na Soči. Prve su bitke na tom bojištu započele u lipnju 1915. Otada, pa do kraja te godine, Talijani su poduzeli četiri ofenzive, ali bez i najmanjeg uspjeha.

 

 

Desant na Galipolje, 1915.

 

 

Na balkanskom bojištu došlo je do bitne promjene nakon što se dotad neutralna Bugarska pridružila Centralnim silama kao njihova saveznica i 12. listopada objavila rat Srbiji. Udružene njemačke i austrougarske snage, koje su, počev od 7. listopada, intenzivno napadale Srbiju sa sjevera i zapada, i bugarske snage, koje su, počevši od 14. listopada, napadale Srbiju s istoka, prisilile su srbijansku vojsku na uzmake. Iscrpljena i desetkovana srbijanska se vojska povlačila prema Kosovu da bi otuda, počev od kraja studenog, nastojala preko Albanije stići do Jadranskoga mora. Poražena Srbija našla se otada pod njemačkom, austro­ugarskom i bugarskom okupacijom.

U ratne su sukobe sve više uvlačene i ratne mornarice. U siječnju 1915. došlo je do britansko-njemačke pomorske bitke u Sjevernom moru (kod Dogger Banka), u kojoj su Nijemci, uzmičući, izgubili nekoliko ratnih brodova i bojni krstaš »Blücher«. Njemačka ratna flota na Dalekom istoku, povlačeći se pred napadima japanskog i novozelandskoga ratnog brodovlja, napustila je tamošnje vode i, prema zapovijedi nadležne joj komande iz Berlina, trebala se vratiti bliže domovini i djelovati u istočnom Atlantiku, Sjevernom i Sredozemnom moru. Na tom se svojem povratnom plovu dva puta sukobila s britanskom ratnom flotom i to 1. studenog ispred čileanske luke Coronel, gdje je postigla pobjedu, i 8. prosinca kod Falklandskih otoka, gdje je bila potpuno uništena.

Nakon ulaska Italije u rat dolazilo je do čestih ratnih sukoba talijanske i austrougarske ratne mornarice u Jadranskom moru. Katkad su u tim bitkama sudjelovali i ratni brodovi Francuske i Velike Britanije. U velikoj pomorskoj bitci kod Drača u prosincu 1915. austrougarska je ratna mornarica pretrpjela poraz jer je protiv sebe imala združenu talijansku, francusku i britansku ratnu flotu. Inače, austrougarsko je ratno brodovlje svojim topništvom – od lipnja do prosinca te godine – izvelo niz napada na talijanske gradove duž zapadne obale Jadrana, kao i na tamošnje priobalne mostove i željezničke pruge.

Ratna zbivanja tijekom
treće ratne godine

U siječnju 1916. veći dio preostale srbijanske vojske, koji je, povlačeći se, stigao do Drača, prebačen je odatle francuskim i britanskim ratnim brodovima na Krf u Jonskom moru. Poražena je crnogorska vojska 22. siječnja 1916. raspuštena. Otada se i Crna Gora našla pod austrougarskom okupacijom.

Na zapadnom bojištu vođeno je nekoliko bitaka, od kojih su najveće bile Verdunska bitka i bitka na Sommi. U Verdunskoj bitci (nazvanoj tako po francuskom gradu Verdunu), vođenoj s prekidima od 21. veljače do 9. rujna 1916., pobijedili su Francuzi. Obje su ratujuće strane u toj bitci (i francuska i njemačka) imale velike ljudske žrtve: ukupno više od milijun mrtvih i ranjenih. Bitka na rijeci Sommi (u sjevernoj Francuskoj) između njemačkih i združenih francusko-britanskih snaga započela je 1. srpnja i trajala je sve do početka prosinca. U toj je bitci sudjelovalo 105 francusko-britanskih i 70 njemačkih divizija. Za trajanja te bitke Britanci su 15. rujna kod Flersa uveli u borbu i svoje tenkove, što je u ratnoj povijesti ostalo zapamćeno kao prva borbena upotreba tenkova. Ta bitka nije imala pobjednika. U njoj su obje ratujuće strane imale velik broj stradalih vojnika: ukupno više od 1,250.000 mrtvih i ranjenih.

 

 

Verdunska bojišnica 1916. i danas

 

 

Na istočnom su se bojištu vodile žestoke bitke njemačkih i austrougarskih snaga (pod zapovjedništvom generalâ Felixa von Bothmera i Augusta von Mackensena) protiv ruskih snaga (pod zapovjedništvom generala Alekseja Aleksejeviča Brusilova). Ruske su snage u tim bitkama bile uspješnije. One su potisnule njemačku i austrougarsku vojsku duboko prema zapadu i pritom zarobile oko 400.000 njemačkih i austrougarskih vojnika, časnika i dočasnika.

Pomorske bitke između britanske i njemačke ratne mornarice nastavljene su i tijekom 1917. godine. Britanci su blokirali njemačke luke, sprječavajući isplovljavanja iz njih i uplovljavanja u njih. Ta blokada nije mogla zaustaviti njemačke podmornice, koje su borbeno djelovale i u Sjevernom moru i u istočnom Atlantiku. One su potapale ne samo britanske i francuske ratne i trgovačke brodove nego često i trgovačke brodove ostalih, neutralnih zemalja, zbog čega je stalno jačalo antinjemačko raspoloženje i u tim zemljama. Najveća britansko-njemačka pomorska bitka u Sjevernom moru zbila se 31. svibnja 1916. pred zapadnom obalom poluotoka Jyllanda. U toj je bitci sudjelovalo 150 britanskih ratnih brodova (pod zapovjedništvom admirala Johna Rushwortha Jellicoea) i 99 njemačkih ratnih brodova (pod zapovjedništvom admirala Rinharda Scheeroma). Obje su flote imale velike gubitke u brodovlju i ljudstvu. Bitka je okončana uzmakom njemačke flote.

 

 

Propagandni plakati za kupnju američkih vladinih obveznica

 

 

Rumunjska je još od 1883. bila u tajnom savezu s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Ne prekidajući taj savez, ona se od početka ratnog sukoba između Centralnih sila i Antante (1914) držala kao neutralna zemlja. Znajući i za njezine ekspanzionističke težnje, Antanta ju je nastojala privući na svoju stranu. Kad joj je ugovorom, sklopljenim u Bukureštu, obećala Bukovinu, Transilvaniju i Banat, ona joj je uzvratila svojim savezništvom i 27. kolovoza 1916. objavila rat Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Kao zaraćena strana, Rumunjska je – do početka prosinca te godine – bila poražena od austrougarske, njemačke, bugarske i osmanlijske vojske.

Na talijanskom su bojištu talijanske snage – u ožujku 1916. – poduzele svoju petu ofenzivu protiv austrougarskih snaga, ali bez uspjeha. Potom su – u kolovozu – poduzele svoju šestu ofenzivu, kojom su probile austrougarske borbene linije i zauzele Goricu. U njihovu daljnjem prodoru prema Trstu bile su zaustavljene i odbačene natrag prema Gorici.

U 1916. razvilo se i solunsko bojište. Nakon galipoljskog desanta Francuzi i Britanci su otuda – u listopadu 1915. – prebacili svoje tri divizije u Solun. Početkom 1916. pridodali su im pojačanje s još šest divizija. Svojim su brodovljem od ožujka do svibnja 1916. doveli u Solun i oko 130.000 srbijanskih vojnika s Krfa.

Te su združene britansko-francusko-srbijanske snage odmah krenule iz Soluna u borbene akcije prema sjeveru. Njemačke i bugarske trupe pružale su im jak, ali pretežito neuspješan otpor. U nizu pobjedonosnih bitaka Antantinih snaga, koje su izvojevale na solunskom bojištu, najveća je bila ona u području planine Nidže, koja je završila 18. rujna 1916. osvajanjem Kajmakčalana, najvišeg vrha te planine. Dana 19. studenog britansko-francusko-srbijanske snage ušle su u Bitolj.

Četvrta ratna godina

Najznačajniji ratni događaj u 1917. bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante (6. travnja). Od početka rata (1914) on je potpomagao Antantine članice svojim velikim novčanim zajmovima i raznim oblicima materijalne pomoći. Na njemačke podmorničke akcije više je puta reagirao protestima, jer su i neki američki brodovi bili potapani u tim akcijama. Kad su Nijemci 1. veljače 1917. otpočeli neograničen podmornički rat, to je napokon potaknulo SAD da se i on zarati protiv njih.

Tijekom 1917. dogodila su se u Rusiji dva velika prevratna događaja. Nezadovoljni iscrpljujućim ratom, autokratskim ponašanjem cara i carske vlade, poremećenim gospodarstvom, kao i svojim svakodnevnim životnim nevoljama, ruski su građani ta svoja nezadovoljstva izrazili nizom velikih demonstracija i štrajkova, koji su u Petrogradu, glavnom gradu Rusije, prerasli 25. veljače i u oružanu pobunu. Carska vojska, koja je 27. veljače izvedena na petrogradske trgove i ulice sa zadatkom da uguši tu pobunu, otkazala je poslušnost i pridružila se pobunjenicima. Car Nikola II. Romanov je abdicirao, čime je Rusija prestala biti carevina. Tada osnovana nova Privremena vlada (slična onoj do pada carizma) nije prihvaćena od demonstranata, štrajkaša i pobunjenika. Oni su birali svoje sovjete kao nove područne vršitelje vlasti, čije je središnje i najviše tijelo bio Izvršni komitet radničkih i vojničkih deputata kao druga vlada u zemlji. Tako je otada u Rusiji uspostavljeno dvovlašće. U tom su Izvršnom komitetu imali prevagu menjševici i eseri, čiju politiku nisu odobravali boljševici. Kao zalagatelji za komunistički socijalizam, boljševici su – pod rukovodstvom Vladimira Iljiča Lenjina – pripremali novi prevrat, koji je izveden oružanim ustankom 25. listopada 1917 (poznatijim kao Listopadska ili Oktobarska revolucija). Prvi državotvorni akti nove, ruske, boljševičke vlade, koja se zvala: Sovjet narodnih komesara) bili su: dekret o miru (sa zahtjevom da se što prije zaustavi rat i ugovori pravedan mir), dekret o vlasti (da sva vlast pripada sovjetima) i dekret o zemlji (da sve obradive površine pripadaju onima koji ih obrađuju, a ne veleposjednicima).

Britansko-francusko i njemačko ratovanje na zapadnom bojištu imalo je za posljedicu nove velike ljudske žrtve i na jednoj i na drugoj strani, ali bez značajnijih pomaka njihovih borbenih linija. Za bitaka u Flandriji od lipnja do studenog 1917. Britanci su u svojim redovima imali oko 400.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika.

Na istočnom su bojištu njemačke i austrougarske snage istisnule Ruse iz Bukovine i većeg dijela istočne Galicije. Početkom rujna Nijemci su zauzeli Rigu. Nakon Oktobarske revolucije sovjetska je Rusija prestala ratovati. S Njemačkom i Austro-Ugarskom sklopila je 5. prosinca primirje.

Talijani su na Soči poduzeli dvije nove ofenzive, ali bez značajnijih rezultata. Pomažući Austro-Ugarskoj, Nijemci su na talijansko bojište poslali šest svojih divizija, koje su, zajedno s austrougarskom vojskom, probile talijanske borbene linije i odbacile talijanske snage sa Soče prema rijeci Piavi. Taj je poraz duboko razočarao talijanski vojni i državni vrh. Načelnik talijanskoga Generalštaba, general Luigi Cadorna, bio je smijenjen i umjesto njega postavljen general Armando Diaz. Pala je i talijanska vlada Paola Bosellija, koju je zamijenila vlada Emanuela Orlanda.

 

Daily Telegram, 6. studenoga 1918. Objava Wilsonovih mirovnih uvjeta u 14 točaka

 

 

U ratu s Osmanlijama Britanci su stalno napredovali u Mezopotamiji, te su 11. ožujka zauzeli i Bagdad. Tijekom 1917. u rat su se – na strani Antante, kao njezine nove saveznice – uključile i Grčka (27. lipnja), Kina (14. srpnja), Sijam (22. srpnja) i Brazil (26. listopada).

Peta, završna godina ratnih događanja

S obzirom na iscrpljenost ratujućih strana bilo je već potkraj 1917. posve jasno da će 1918. biti završna godina rata. Kako svaki rat završava mirovnim ugovorima između zemalja koje su sudjelovale u ratnim sukobima, predsjednik SAD-a, Thomas Woodrow Wilson je u svojoj poslanici, upućenoj 8. siječnja 1918. Kongresu SAD-a, iznio svoje poglede o mirovnim uvjetima, izloženim u 14 točaka, koje bi trebale biti političko stajalište SAD-a o tom važnom pitanju. To je američko stajalište, među ostalim, sadržavalo zahtjeve: da se ugovori o miru trebaju donijeti javno i da ne bude više nikakvih tajnih međunarodnih sporazuma; da se i u miru i u ratu poštuje apsolutna sloboda pomorske plovidbe izvan teritorijalnih voda; da se naoružanje svede samo na najnužniji opseg koliko je ono potrebno radi vlastite sigurnosti svake zemlje; da se u kolonijama imaju na umu i interesi stanovništva tih kolonija; da se u Rusiji osigura neovisno određenje njezine politike i njezina razvoja; da se okupirani dijelovi zaraćenih zemalja oslobode okupacije; da se narodima Austro-Ugarske omogući najšire pravo na autonoman razvitak; da se turskim dijelovima Osmanskoga Carstva osigura suverenost; da Bospor i Dardaneli budu otvoreni za slobodan prolaz brodovlja svih zemalja; da se osnuje nezavisna poljska država; da se u poraću osnuje mirotvorna međunarodna organizacija koja bi pružila garancije svim državama za njihovu političku nezavisnost i njihov teritorijalni integritet.

 

Bojišnica na Soči, bitnica hrvatskog domobranstva u rovu

 

Nakon dugih pregovora sklopljen je 3. ožujka 1918. u Brest-Litovsku mirovni ugovor između Sovjetske Rusije i vojno-političkog bloka Centralnih sila (Njemačke, Austro-
-Ugarske, Bugarske i Osmanskoga Carstva). Ruska je strana bila prisiljena prihvatiti gotovo sve zahtjeve druge pregovaračke strane, pa čak i to da plati ratnu odštetu u iznosu od 6 milijardi zlatnih maraka (poslije je sovjetska vlada – 13. studenog 1918. – poništila odredbe toga, za nju krajnje nepovoljnog ugovora). 

Patnje i stradanja vojske u okolnostima toga svjetskoga rata poticali su mnoge vojnike u svim vojskama na neposluh, bjegove i pobune. To je vojničko nezadovoljstvo bilo osobito vidljivo u redovima austrougarske vojske. Pojedini pripadnici te vojske iz hrvatskoga naroda, kad bi tijekom 1918. dolazili na kraći dopust, ne bi se, nakon isteka tog dopusta, vraćali u svoje postrojbe, nego su ostajali u svojem zavičaju, krijući se po poljima i šumama, po čemu su ih i nazivali imenom zeleni kadar. U austrougarskoj ratnoj mornarici (njemački zvanoj Kaiserliche und königliche Kriegsmarina) izbilo je nekoliko pobuna, od kojih su najpoznatije one u Puli, Šibeniku i u Boki kotorskoj. Pobuna u Boki kotorskoj, u kojoj se nalazilo najviše austrougarskih ratnih brodova, trajala je tri dana: od 1. do 3. veljače 1918. U njoj je sudjelovalo više od 400 mornara. Nakon sloma te pobune izvedena su pred izvanredni mornarički sud četrdesetorica najaktivnijih pobunjenika, kojima je suđeno po brzom postupku. Četvorica od njih (1 Čeh i 3 Hrvata), okrivljena kao vođe pobune, osuđena su na smrt bez prava žalbe i već 11. veljače bila strijeljana.

Na zapadnom bojištu Nijemci su poduzeli nekoliko ofenziva. U velikoj ofenzivi započetoj 21. ožujka 1918. između Oise i Somme angažirali su 65 svojih divizija. Uspjeli su probiti britanske borbene linije. Britanci su tada izgubili 173.000 vojnika. U velikoj ofenzivi započetoj 9. travnja u Flandriji Nijemci su angažirali 36 svojih divizija. U ofenzivi započetoj 27. svibnja u Flandriji na brdskom lancu Chemin des Dames protiv Francuza Nijemci su angažirali 38 svojih divizija i do kraja tog mjeseca izbili su na Marnu. U tim su ofenzivama i Nijemci imali velike ljudske gubitke (ostali su bez oko 400.000 vojnika). U pomoć Britancima i Francuzima na tim bojištima stizale su i američke postrojbe, što je bilo odlučno u zaustavljanju daljnjih njemačkih prodora.

Austrougarske snage na talijanskom bojištu postigle su uspjeh ofenzivom započetom 15. lipnja. Prodrle su ovaj put duboko preko Piave i doprle do Adige, ali su se potom, zbog velikih gubitaka u ljudstvu, ubrzo povukle.

 

 

Letačka satnija 42. domobranske divizije,
Italija, 18. kolovoza 1918.

 

 

U austrougarskoj kopnenoj vojsci, ratnoj mornarici i ratnom zrakoplovstvu vojevali su i Hrvati. Bilo ih je u znatnom broju i među nižim, višim i najvišim časnicima. Od 315 austrougarskih generala i 17 admirala Hrvati su bili zastupljeni s 30 generala i s 2 admirala. Među tim generalima, Hrvatima, osobiti su bili poznati Svetozar Boroev­ić, Stjepan Sarkotić, Milan Emil Uzelac, Antun Lipovšćak, Stjepan Ljubičić, Luka Šnjarić, Mihovil Mihaljević... Boroević je imao najviši generalski čin: čin feldmaršala. Uzelac je tijekom svih tih ratnih godina bio glavni zapovjednik austrougarskoga ratnog zrakoplovstva. Admiral Maksimilijan Njegovan, Hrvat iz Zagreba, nalazio se na dužnosti glavnog zapovjednika austrougarske ratne mornarice od veljače 1917. do veljače 1918. Nakon pobune mornara u Boki kotorskoj smijenjen je s te dužnosti i umirovljen.

Na solunskom bojištu Bugari su doživjeli mnogobrojne poraze, pa su bili prisiljeni zatražiti i 29. rujna 1918. sklopiti primirje. Antantine snage ušle su 12. listopada u Niš, a 1. studenog i u Beograd.

Antantine su snage napredovale i na zapadnom bojištu. Zapovjednik gubitničke njemačke vojske, general Erich Ludendorff, podnio je ostavku i 26. listopada razriješen te dužnosti.

Trpeći poraze na talijanskom bojištu, austrougarska je vojska 29. listopada zatražila primirje.

Nakon britanskih i francuskih proboja osmanlijskih borbenih linija u Siriji Osmansko je Carstvo kapituliralo 30. listopada.

Našavši se u potpunom rasulu, Austro-Ugarska je 3. studenog 1918. sklopila primirje s Italijom u Villa Giusti kraj Padove i time priznala svoju kapitulaciju, a to je osam dana poslije (11. studenog) učinila i Njemačka u Compiegneu, čime je Prvi svjetski rat bio konačno završen.

Umjesto zaključka

Prvi svjetski rat, koji je započeo 28. srpnja 1914. i završio 11. studenog 1918., trajao je 4 godine, 3 mjeseca i 14 dana. Vodio se na tri kontinenta (europskom, afričkom i azijskom) i na dva oceana (Atlantskom i Tihom). Od tadašnje 53 države u svijetu, u njemu je sudjelovalo 36 država, čija je ukupna površina iznosila 72% svjetske površine i čije je stanovništvo činilo 75% svjetskog stanovništva. Rat se vodio na teritoriju 14 država. Bilo je mobilizirano i pod oružjem oko 70 milijuna ročnika i rezervista. Tijekom je rata poginulo 16,543.185 (od toga 9,721.937 vojnika i 6,821.248 civila). Bilo je ranjeno 21,228.813. Ta ljudska stradanja, predočena odvojeno, po vojno-političkim blokovima, izgledaju ovako:

– u bloku Centralnih sila poginulo ih je 7,153.241 (od toga 4,010.241 vojnik i 3,143.000 civila), ranjeno ih je 8,419.533;

– u bloku Antante poginulo ih je 9,386.453 (od toga 5,711.696 vojnika i 3,647.757 civila), ranjeno ih je 12,809.280.

Tijekom rata počinjena su golema razaranja materijalnih dobara. Porušeni su ili oštećeni mnogi stambeni, kulturni, ugostiteljski i proizvodni objekti, mnogi željeznički i cestovni mostovi, mnoge željezničke pruge te potopljeni mnogi ratni i trgovački brodovi.

Po svojem karakteru bio je to pretežito ekspanzionistički rat, u kojem ekspanzionisti, da bi ostvarili svoje interesne težnje, nisu imali nikakvih etičkih i moralnih obzira. Neke su se zemlje u tom ratu branile i za njih je to, s njihova stajališta, bio obrambeni i oslobodilački rat.

Taj je svjetski rat učvrstio prijateljstvo između pojedinih država, ali je istodobno ojačao i predratne animozitete između pojedinih zemalja. Afirmirao je prednosti republikanskoga državnog uređenja, potaknuo potrebu dekolonizacije, upozorio na nužnost ravnopravnosti žena, ubrzao proširenje izbornog prava i potvrdio smisao i važnost međunarodne suradnje. n

Batowski, Henryk, Rozpad Austro-Węgier 1914.–1918., Wrocław–Warszawa–Kraków, 1965.

Beard, Charles Austin, Zgodovina Združenih Držav Amerike, Ljubljana, 1959.

Churchill, Winston, Svetski rat, I–II, Beograd, 1936.

Conrad von Hötzendorf, Franz, Aus mainer Dienstzeit 1906.–1918., I–V, Wien, 1921–23.

Fink, Krisztina, Die österreichisch-ungarische Monarchie als Wirtschaftsgemeinschaft, München, 1967.

Horvat, Josip, Prvi svjetski rat: panorama zbivanja 1914.–1918., Zagreb, 1967.

Klein, Fritz – Hanak, Peter, Österreich-Ungarn in der Weltpolitik 1900 bis 1918, Berlin, 1965.

Kristóffy, József, Magyarország kálváriája 1890.–1926., Budapest, 1928.

Pilar, Ivo, Svjetski rat i Hrvati, Zagreb, 2014.

Povijest: Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914–1936), knj. 16 i Povijest: Kronologija svjetske povijesti, knj. 20, Zagreb, 2008.

Renouoin, Pierre, Europska kriza i prvi svjetski rat, Zagreb, 1965.

Šišić, Ferdo, Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta (1870.–1915.), Split, 1933.

Trevelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Zagreb, 1956.

Zöllner, Erich, Geschichte Österreiches, Wien, 1961.