Slavonska ratna svakodnevica

Nagovještaji

Bečkoj su monarhiji Osmanlije oduvijek za sve krivi i od nje se moglo i očekivati da potiče pobune i ratove balkanskih država protiv Osmanlijskoga Carstva. Premda promjena dinastije u Srbiji (1903) nije bila po ukusu bečkih vlasti, ipak su poslali Beogradu u Prvom (1912) i Drugom (1913) balkanskom ratu bolnice Crvenoga križa. U Prvome balkanskom ratu Vatroslav Florschütz je bio dio austrijskoga Crvenoga križa, a u Drugome balkanskom ratu je sa suprugom Elizabetom, medicinskom sestrom, vodio bolnicu hrvatskoga Crvenoga križa u Beogradu. Kao nuspojave balkanskih ratove zahvatile su te godine Slavoniju i Srijem epidemija kolere i pjegavca.

Hitac i ksenofobija

Rijetke osječke ulice nose imena po liječnicima, veterinarima ili ljekarnicima. Prvi je liječnik koji je u Osijeku dobio ulicu Jovan Jovanović Zmaj. Nakon »hitca u Sarajevu« nevolje su postale realnost. Koji tjedan poslije je Jovu Jovanovića Zmaja zamijenio Franjo Ferdinand. Riječ je o promjeni naziva donjogradske ulice kao ksenofobne reakcije osječkih vlasti prema Srbima nakon atentata u Sarajevu. Od promjene naziva ulice nitko nema koristi ni štete, no pravo je pitanje kakvu je korist imalo približno 1000 Đakovčana koji su 1. kolovoza 1914. godine nasrnuli na kuće viđenih mjesnih Srba. Rat se bližio punom snagom.

Bit će brzo gotovo

Vlasti su širile uvjerenje da će rat završiti skorom pobjedom i domoljubne su krilatice ponegdje naišle na plodno tlo – nekoliko stotina Slavonaca dragovoljno se javilo u domobranske postrojbe i među prvima odvedeno na frontu. Atmosfera pozitivnog ozračja prema ratu proširila se na sve društvene slojeve i u svim dijelovima Slavonije i Srijema – barem takvu sliku pružaju cenzurirana glasila. Monarhiji je bilo važnije stvoriti pozitivnu sliku o ratu nego realno sagledati društveno stanje i pomoći stanovništvu u otklanjanju tegoba.

Neće. Oskudice i bolesti. Ratni zarobljenici

Da nešto nije u redu sa slikom kakvu stvaraju vlasti pokazalo se već u rujnu 1914. godine. Unovačeni su učitelji pa je nastava u mnogim selima reducirana, a negdje je sasvim prestala. Rekvirirana je tegleća stoka, a urod se otkupljivao po cijenama nižim od tržišnih. Zapravo, intervencijama je država ugasila tržište agrarnih proizvoda pod izlikom da ga nadzire. Svi koji imaju potrebu za određenim proizvodima, tvrde onodobni mediji, podupiru crnu burzu, a prodavatelji su u očima pravosuđa postali špekulanti. Skupoća i bolesti protresle su Slavoniju već u ljeto 1914. godine, a neprestano su stizale vijesti o ranjavanju i pogibiji mnogih naših ljudi. U vremenu oskudice najteže je bilo ratnoj siročadi, udovicama nespremnima na život bez partnera, a trebalo je prehraniti i gladnu djecu koja su neprestano stizala iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Učestale su krađe i dezerterstva. Nestašice lijekova i medicinskoga pribora, odlazak mnogih liječnika na frontu i skrb pozadinskih liječnika usmjerena na ranjene i oboljele vojnike gotovo su prekinuli liječenja civila. Pritisnuti nevoljama, stanovnici gradova, a osobito sela, okrenuli su se tradicijskim oblicima liječenja i otklanjanja tegoba.

Zaraze u Prvom svjetskom ratu, a još više nakon njega, odnijele su više života nego olovo. Bakteriološki laboratorij u Osijeku organizira za vrijeme Prvoga svjetskoga rata Ferdo Kern zbog opasnosti od kolere. Zarobljenički logori za vojnike bili su najveća potencijalna opasnost za širenje zaraza pa su čuvari prošli poseban epidemiološki kurs. Za zarobljenike s Istočne bojišnice logor je osnovan u Osijeku 1915. godine. Ratni zarobljenici raspoređeni su na fizičke poslove, većinom u poljoprivredi, a na imanjima Đakovačke biskupije radilo je čak 1200 ruskih zarobljenika. U Koški je bio logor za zarobljene crnogorske vojnike. Bilo je jasno na početku rata da treba napraviti zaraznu bolnicu u blizini fronte. Zamršena upravna i građevinska procedura tekla je sporo, unatoč potrebi da se sagradi primjeren objekt. No, za izgradnju zarazne vojne bolnice u Brodu na Savi, koju su potaknuli 1915. godine, obavljene su tek administrativne radnje.

Bolnica Crvenoga križa u Belišću

Svakodnevicu Prvoga svjetskoga rata sjajno oslikavaju zapisi u župnom Ljetopisu osječke donjogradske župe Preslavna imena Marijina:

1914. Te je godine bila velika zima, pucao je crijep od hladnoće, a bilo je i slučajeva smrzavanja. Počeo je rat.

1915. Svugdje okolo bijesni rat. Neprestance se u Osijek dovoze ranjenici. Cijene živežnih namirnica, ali i potrošne robe počele su skakati.

1916. Početkom rujna vlasti su skidale zvona sa zvonika. Zvona su, kao bombe, bacali sa zvonika. To gledajući mnogima se oko orosilo. I meni, župniku, gledajući to skidanje čudno je bilo pri duši, a pomisao mi je došla u pamet; Austro-
-Ugarska, to je tvoja propast. Kad si na to spala da od zvona topove praviš, bolje da te nema.

1917. Grozote rata sve su veće, skupoća sve veća. Raznih namirnica nedostaje. Dapače, i plina, rasvjete, nema, ugljen se ne može nabaviti i dovesti. Plin se zatvara u kućama, a negdje se ostavlja po jedan plamen. Što država sa zvonika nije prvi put poodnašala, sada nastavlja odnašati... ostalo nam je samo jedno malo (zvono). Nije državi bilo dosta što je zvona poodnašala, došao je red na orgulje: zapovijed je izdana da se cijevi orgulja imaju u ratne svrhe rekvirirati...

Transformacija bolnica

Prvi udar podnijela je bolnica u Pakracu, koja je, uz osječku bolnicu, bila najveća i najopremljenija slavonska bolnica. Ona je prva transformirala mirnodopsku zdravstvenu službu u ratnu i prva se susrela s nedostatkom kreveta, osoblja, hrane, sanitetskoga i higijenskoga materijala, ali i s problemom otpremanja ranjenika nakon liječenja – daruvarska i lipička ladanja nisu bila dostatna za oporavak mnogobrojnih ranjenika. Samo je nekoliko slavonskih liječnika imalo iskustva s ratnim ranama, a stekli su ih u balkanskim ratovima u sanitetu vojske Kraljevine Srbije gdje su radili kao dragovoljci u internacionalnim bolnicama Crvenoga križa pa su svi teži ranjenici otpremani u Pakrac i Osijek, a najteži u Budimpeštu.

Vojne bolnice i bolnice Crvenoga križa

Vojne bolnice i bolnice Crvenoga križa otvorene su u ljeto 1914. godine u svim slavonskim gradovima. Prihvat ranjenika i oboljelih te prilagođavanje objekata hospitalnim potrebama organizirali su aktivisti Crvenoga križa i drugih dobrotvornih i klerikalnih društava u kojima su vodeću ulogu imali plemići i viđeni građani te supruge sudaca, poduzetnika i lokalnih dužnosnika. Darivanje novca bolnicama Crvenoga križa smatralo se rodoljubnim činom (ili dokazom lojalnosti), a u dragovoljni rad s oboljelim vojnicima i ranjenicima uključile su se umalo sve viđene Slavonke. Županijski su fizici često provjeravali stanje u vojnim bolnicama i bolnicama Crvenoga križa te o njihovu ustroju pišu s puno pohvala. Opremljenost bolnica krevetima i posteljinom bila je zadovoljavajuća, higijenski standardi vrlo dobri, sobe dobro grijane i osvijetljene, hrana solidna, a građanske udruge nastojale su zabaviti ranjene i bolesne organiziranjem akademija, predstava, puštanjem filmova, dostavljanjem tiska na raznim jezicima i razgovorom s njima.

Ratna bolnica Crvenoga križa u Našicama bila je u zgradi Ubožnice. U njezinu radu angažirane su viđene Našičanke i sve grofice Pejačević. U operacijskoj sali se nedjeljom služila misa za ranjenike. Bolnicu je vodio Julije Rogina, a o ranjenima se skrbila Ligorija Strochovskiy, redovnica Svetoga Vinka Paulskog iz zagrebačkoga samostana, s još pet sestara.

Ratna bolnica Crvenoga križa u Valpovu djelovala je u tri zgrade, no ubrzo su ranjenici iseljeni iz kuće dr. Aurela Deszáthyija, valpovačkoga ljekarnika, i pučke škole, te preseljeni u općinsku zgradu pokraj župne crkve. Zgradu je za hospitalne potrebe svojim sredstvima uredio grof Rudolf Normann. O ranjenima su se skrbili dr. Filip Lazarus i njegova supruga Henrietta, kao medicinska sestra. Bolničari su bili Gašo Fay, Nikola Tolnauer i Danica Turek.

U Belišću je poduzetnička obitelj Gutmann organizirala bolnicu Crvenoga križa u svojoj palači. Ranjenicima i osoblju bilo je na raspolaganju 27 prostorija. U prizemlju su bile kirurška dvorana i prostorija za povijanje. Belišćanska bolnica bila je najkomfornija bolnica. Imala je oficirski salon, pušački salon, blagovaonicu i sobe s po tri kreveta. Svaka je soba imala električnu rasvjetu, a pacijenti i osoblje tekuću vodu i zahode unutar zgrade s vodom za ispiranje školjaka. Bolnicu su vodili dr. Vladimir Fischer, belišćanski liječnik, koji je noćio u bolnici, i sestre milosrdnice. Dr. Szuchiewicz je gotovo svakodnevno pohodio belišćansku bolnicu i pomagao općinskom liječniku.

U slatinskoj bolnici Crvenoga križa su osim ranjenika liječili oboljele od difterije, trbušnoga tifusa, hripavca, šarlaha i drugih bolesti.

Dvorac obitelji Gutmann u Belišću u kojem je bila bolnica Crvenoga križa

U Osijeku su kinematografi i škole prestali s radom i u njih su i u Sokolski dom smješteni ranjenici. U kinu Uranija uređena je bolnica za časnike, a u Tvrđi je djelovalo nekoliko posadnih bolnica (u gimnazijskim zgradama, zgradi Generalata, zgradi kod Novih vrata...). Na izlasku iz grada postavljene su mitnice kako bi se zaustavile zaraze, osobito kolera. U Jägerovoj ulici u zgradi škole otvorena je bolnica Crvenoga križa s 200 kreveta. U osječkoj bolnici Crvenoga križa radili su Bella Fischer, Franjo Gottschalk, Stjepan Gojtan, Alfons Muža (bio je ravnatelj osječke bolnice od 1899. godine), Fritz Müller, D. Reinfeld, Emil Rechnitz, V. Schiesl, Dušan Vranešević te zubari Geza Bauer i Akoš Racz. Neki su bili u poznim godinama. Obitelj Gutmann dala je zgradu svojega osječkoga kolodvora prilagoditi bolničkim potrebama, no kako su je neprestano pogađale zaraze, ubrzo je taj prostor napušten.

Gimnazija u Vinkovcima prilagođena je potrebama vojne bolnice. U nju su smješteni ranjenici i u njoj ostali do siječnja 1916. godine. Ukupno je kroz vinkovačke bolnice u Prvome svjetskom ratu prošlo 29.059 ranjenika.

U zgradi Pučke škole u Iloku smjestila se vojska pa se prekidala nastava, a od ljeta 1915. godine u zgradi je smještena bolnica.

Vukovarski Crveni križ organizirao je bolnicu s 80 kreveta u zgradi Srijemske županije. Ubrzo je otvorena bolnica u zgradi gimnazije. Ukupno je u Vukovaru do 1915. godine otvoreno 7 bolnica. Zbrinuli su čak 111.876 ranjenika. U njima su radili, među ostalima, Jovan Mitrović, Žigmund Goldschmidt, Albert Gottlieb, Mavro Stern, Aleksandar Stangl, Kornel Popovicki, Krivačić, koji je bio županijski fizik, te štapski liječnici Bela Kraus i Wolff.

U Moroviću je bolnica imala 160 kreveta i u nekoliko godina u njoj se liječilo 2000 ranjenika. Isprva je bila u lošem stanju i mortalitet je bio zastrašujući, no nakon intervencije 1915. godine stanje se popravilo.

Grob stožernog nadliječnika koji se istaknuo u skrbi za ranjenike u belišćanskoj bolnici Crvenoga križa

Ratna bolnica u Županji bila je u današnjoj zgradi Gradske knjižnice.

U zgradi osnovne škole u Zemunu bila je ratna bolnica Crvenoga križa, a u dvorani za tjelesni odgoj bila je kirurška sala.

Lipički Kursalon pretvoren je u vojnu bolnicu.

Ratna bolnica u Požegi otvorena je u zgradi požeškoga kolegija i u nju su ranjenici dovezeni u rujnu 1914. godine. Poslije su za bolnicu preuređeni i prostori u zgradi sestara milosrdnica.

Ratna bolnica u Brodu na Savi smjestila se u Franjevačkom samostanu.

U bolnici Crvenoga križa u Novoj Gradiški radili su svi novogradiški liječnici, a osobito su se istaknuli Andrija Štampar i Herman Njemirovski, prvi novogradiški stomatolog. Štampara su kao nepoćudnog internirali u Austriju 1917. godine.

Članak Narodne obrane, prosinac 1914. godine

Prostorije Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu prilagođene su hospitalnim potrebama. U njih su smjestili 100 kreveta za vojnike i desetak kreveta za ranjene i bolesne časnike. O potrebama bolnice skrbila se Biskupija uz pomoć angažiranih Đakovčanki. Franjo pl. Labaš Blaškovečki i Gustav Kraus, liječnici, brinuli su se o zdravlju pacijenata, a njegovale su ih redovnice Družbe sestara svetoga Križa iz Đakova.

Bolnice su djelovale još u Donjem Miholjcu, Dalju i Virovitici te još nekim slavonskim i srijemskim mjestima.

Slavonski medicinari na bojišnicama

Malobrojna i cenzurom okljaštrena vrela pružaju oskudnu sliku o našim medicinarima na bojišnicama Prvoga svjetskog rata. Nakon rata bilo je uputno šutjeti o vlastitoj ratnoj prošlosti pa tek predstoje istraživanja ratnoga puta slavonskih i srijemskih liječnika, stomatologa, veterinara i ljekarnika. U Prvome svjetskom ratu su kao kirurzi sudjelovali Josip Benčević, Branko Muačević, Vatroslav Florschütz, veterinari Zvonko Benčević i Julius Ulrich Liebling te farmaceut Antun Vrgoč, koji je dugo bio u ruskom/sovjetskom zatočeništvu. Vatroslav Florschütz se istaknuo u vođenju austrougarskih ratnih kirurških bolnica Prvoga svjetskoga rata na području današnje Srbije te na Istočnoj bojišnici. Bio je glavni kirurg na bojišnici u Galiciji, a 1916. imenovan je za protomedika Istočne bojišnice. Inzistirao je na sterilizaciji svega što je dolazilo u dodir s otvorenom ranom, što je mnogima spasilo život.

Pošasna bolnica u Bršadinu [Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Grafička zbirka, Epidemie-spital in Bršadin, 343/1961]

Drveni Beč

Drveni Beč je Bršadin, selo na Vuki pokraj Vukovara. Isprva je drvena bolnica zamišljena kao stacionar za austro­ugarske vojnike oboljele od zaraznih bolest, no kako se ratna sreća promijenila i srbijanska vojska prodrla preko Save i Drine, u Bršadin su stizali ranjenici, a njihov prihvat i skrb organizirao je Juraj Marković, fizik Srijemske županije. Nije trebalo dugo čekati i bršadinska bolnica postala je golem vojni logor. Polukružno organizirano naselje imalo je 6 jednakih odsječaka ispresijecanih ulicama. Naselje je imalo izdvojeni ulaz na cestu koja je spajala Vukovar i Vinkovce, dvije crkve, autonomni električni sustav, krematorij, pekaru i vlastitu proizvodnju mesa i mlijeka – farmu krava i ovaca te uzgajalište kunića i peradi. U drvenim barakama bilo je 7000 kreveta, a kako se rat bližio kraju, u Bršadinu je bilo sve više ranjenika pa je postao prekapacitiran. Mnogi Vukovarčani i ini Srijemci su se samoozljeđivali kako bi izbjegli mobilizaciju i odlazak na bojišnice pa se i danas pjeva bećarac »Bršadinu, moj drveni Beču, dok je tebe ja na frontu neću«. Na kraju rata Drveni Beč je nestao u golemom požaru. Bečka Monarhija zajedno s njim.