Sjećanja Nede Prpić Gamiršek na život u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova

 

Razgovor s gospođom Nedom Prpić Gamiršek, suobnoviteljicom javnog djelovanja Hrvatske seljačke stranke prije prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj 1990. godine i kćeri Josipa Prpića, jednog od istaknutih članova i podupiratelja HSS-a u međuratnom vremenu o djetinjstvu i mladenaštvu u međuratnom Zagrebu*

Neda Prpić Gamiršek rođena je u jeku Prvoga svjetskog rata, 27. kolovoza 1915. u Zagrebu od oca Josipa Prpića i majke Kriste rođ. Gamiršek koji su se vjenčali nakon samog izbijanja rata. Otac, veletrgovac i industrijalac, bio je jedan od najznačajnijih podupiratelja Hrvatske seljačke stranke od njezina osnutka. Zato je obitelj Prpić duboko uvezana u međuratni politički život u Hrvatskoj i mala, a zatim mlada Neda Prpić je zahvaljujući tomu i svojoj visokoj dobi danas jedan od rijetkih, a ujedno povlaštenih svjedoka nekih aspekata međuratnih godina u Zagrebu i Hrvatskoj.

Rano djetinjstvo provela je s majkom u njezinoj roditeljskoj kući u Srijemskoj Mitrovici dok je otac služio u mornarici u Puli. U početku rata i njezina života u Mitrovici bojišnica je bila na drugoj obali Save, koja je tekla uz taj srijemski gradić, a poslije se udaljila prema jugu. Majka je iz Mitrovice u tijeku rata slala hranu rodbini u Zagreb, gdje se stalno osjećala ratna oskudica. Pred kraj rata majka i kći vratile su se u Zagreb, a iz tog doba je i jedno od prvih djetinjih sjećanja na povijesne događaje koje gospođa Prpić spominje u ovom razgovoru.

 

 

Neda Prpić Gamiršek nekoliko dana nakon proslave
99. rođendana

 

U Zagrebu je pohađala pučku školu i osmogodišnju Prvu žensku realnu gimnaziju. Imala je prilike putovati s roditeljima po Europi, a zahvaljujući dobru materijalnom stanju i uvjerenju roditelja da ženskom djetetu valja pružiti vrhunsko obrazovanje, uz redovito školovanje u kući i na boravcima u inozemstvu naučila je njemački, francuski, ruski, engleski i talijanski jezik. Teško je danas naći nekoga u Hrvatskoj tko je dvadesetih godina prošlog stoljeća bio u poznatom berlinskom zoološkom vrtu koji je već tada bio izveden tako da posjetitelj dobiva privid da sve životinje ondje žive u svojem prirodnom okruženju, tj. slobodno, ali i nekoga tko se živo sjeća i istodobnoga stalnog i svako­dnevnog pada berlinske burze i papirnatih novčanica njemačke marke koje su se, zbog toga vrtoglavog pada, tiskale samo s jedne strane papira. Zbog toga se – sjeća se gospođa Prpić – moralo objedovati prije podneva jer se svakog dana u podne mijenjao tečaj marke. Općenito, mladenački je život Nede Prpić s jedne strane niz iskustava kakva su tad imali rijetki jer je s majkom pratila oca na poslovnim putovanjima. U njih svakako pripadaju i posjeti njezinu roditeljskom domu uglednika koji su tada iz raznih razloga dolazili u Zagreb, ali istodobno je, zbog aktivnosti oca u HSS-u i njegovih poslova, svjedočila i pravoj naravi hrvatskoga, odnosno jugoslavenskoga političkog života. Tako se sjeća posjeta engleskoga gospodarskog izaslanstva na čelu s predsjednikom Engleske trgovačke komore sir Philipom Dawsonom i tajnikom konzervativne stranke, sir Patrick­om Hannonom, koji je na kraju svojeg boravka u Hrvatskoj i blagovanja u Prpićevoj ladanjskoj kući u Trešćerovcu izjavio da je Hrvatska izumila novi oblik umorstva ljudi: gostoprimstvom, ali i nesigurnosti u kojoj su živjele obitelji prvaka HSS-a. Godinu nakon posjeta engleskog izaslanstva Josip Prpić je pozvan i prisustvovao je svjetskoj »Wembley Exhibition«, kamo je sa ženom i kćeri putovao Simplon Orient Expressom. Istodobno uz te prizore iz europskog života, koji – vidimo – nisu bili svi i prizori ugode, nižu se sjećanja na međuratni život u Zagrebu, u kojem je, uza sve mogućnosti koje su joj temeljem obiteljskog bogatstva bile zajamčene, na život mlade gospođice Prpić pečat utisnulo očevo sudjelovanje u političkoj borbi za hrvatske pravice o kojoj ona govori u ovom razgovoru. Zanimljivo je takvo iskustvo, takvu »osobnu povijest« usporediti s nekadašnjim dugogodišnjim tumačenjima međuraća u terminima klasne borbe koji, usuđujemo se ustvrditi, svojom dugačkom sjenom još prekrivaju neke dijelove prostora i razdoblja, a koji nude mnogo građe za obradu.

 

 

Neda Prpić Gamiršek, počasna predsjednica, u razgovoru s predsjednicom »Hrvatskog srca« Marijom Ledinski Anić u svojoj kući u Jurjevskoj ulici

 

 

Neda Prpić upisala je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali se 1933. godine preselila u London, gdje je studirala na London School of Economics and Political Science. Visoko školovanje završila je u Beču, gdje je, nakon stjecanja diplome na Konzularnoj akademiji, diplomirala i na Visokoj tekstilno-tehnološkoj školi. Budućnost je pokazala da joj je naobrazba za tekstilnog tehnologa pomogla da u emigraciji, nakon odlaska iz Zagreba 1945. godine, u Južnoj Americi ponovno stekne sredstva za život svojoj obitelji, ali i da se, proizvodnjom ekskluzivnih tekstilnih proizvoda u Čileu prema vlastitom dizajnu, konačno afirmira kao galeristica te da organizira izložbe i nekih od najznačajnijih hispanskoameričkih slikara XX. stoljeća, poput Oswalda Guayasamina. Neda Prpić je u desetljećima života u emigraciji održavala veze s mnogim krugovima hrvatskih političara, intelektualaca i umjetnika u Sjevernoj i Južnoj Americi i u Europi. Pogledamo li unatrag na njezinih upravo navršenih 99 godina, možemo zaključiti da je posrijedi život gusto prepleten svakovrsnim najgorčim i najljepšim iskustvima što rječito svjedoče i o mnogim važnim prilikama u povijesti hrvatskoga naroda u prošlom stoljeću. Hrvatska revija bi baš zato rado objavila i razgovor s njom o poslijeratnom emigrantskom razdoblju njezina života u jednom od idućih brojeva. Za ovaj broj i njegovu temu zanimljiv je, i vjerujemo da će biti zanimljiv i našem čitateljstvu, izbor iz njezinih sjećanja na mladost, koji donosimo u obliku crtica potaknutih našim pitanjima.

Sjećanja

(bilježio i uredio Darko Till)

Izbjeglištvo prije rođenja, sjećanje na najranije djetinjstvo u Srijemskoj Mitrovici

Još prije nego sam se 27. kolovoza 1915. godine rodila u Zagrebu, bila sam izbjeglica sa svojim roditeljima iz rodne kuće moje mame u Sremskoj Mitrovici. Mitrovica je bila na granici i tamo je u ljeto 1914. počeo Prvi svjetski rat. Moji roditelji su izbjegli u Zagreb, gdje je moja majka stanovala kod svog djeda, i tu su se vjenčali. Otac je služio u mornarici u odjelu za mine, bio je »mineninstruktor«. On je odmah poslije vjenčanja morao natrag u Pulu, a moja mama je ostala u Zagrebu sve dok se otac nije mogao za jedno vrijeme vratiti i opet mamu preseliti u roditeljsku kuću u Mitrovicu, jer se bojišnica u međuvremenu preselila niže u Srbiju. Tamo je mama još od ranije poznavala ljude, bilo je ljudi koji su poznavali poznatu obitelj Gamiršek, jer je njezin otac bio znameniti industrijalac i bio je u vezi sa svim ljudima tamo. Bio je osnivač »Hrvatskog radiše«, hrvatskih novina, jedne hrvatske banke i sve to još kao mlad čovjek. Imala je tamo veliki vrt kod kuće, tamo je bilo voća, kuhala je marelice, klale su se svinje i mama je sve do konca rata slala hranu u Zagreb. Tata je dolazio tamo, a ja sam tamo u Savi naučila plivati i još kao beba zavoljela vodu.

Povratak u Zagreb i svršetak rata

Tata je baš nekako kratko prije nego je rat završio došao na dopust iz Pule i zaključili su da će se preseliti u Zagreb, gdje je tata već bio unajmio jednu sobu jer kod pradjeda nije bilo mjesta. Kad su došli u Zagreb, ispostavilo se da je željeznički vagon sa stvarima zapeo usput, tako da nisu znali gdje je čitav mamin miraz koji je bio u tim vagonima, a tu je bilo ono najvažnije spremljeno. Ipak se nakon nekoliko dana traženja sve našlo. Onda je tata našao jedan stan u Mesničkoj ulici, koji je bio blizu bake i otišao je natrag u mornaricu. On je tamo bio skoro do konca rata. Kad je tata došao natrag, našao je bio jedan dobar stan u Mesničkoj ulici, metnuo je unutra sve to pokućstvo koje je »na breg« stajalo u malom bakinom stanu i opet otišao. Kad je došao drugi put, našao je kako je kućevlasnik mamu i sve njezine stvari preselio iz dobrog stana u prvom katu u prizemlje u dvije male sobe, zgurao sve i rekao da je to tako i gotovo. Tata se razljutio i kupio prvu kuću koju je našao za kupiti. Bila je to Gajeva 32, koju je prodavao gospodin Lovrenčić. Tamo smo se poslije preselili, ali je to prvo trebalo urediti jer je dugo bilo napušteno. Veli mama da su majstori počeli guliti zidove i kad je jedan dan došla vidjeti kako će se farbati zidovi, pita mama majstore: – A kakvi su parketi? Na parketima je sve bilo bijelo, sve ono što su ostrugali sa zidova, i kad je mama to nogom pomaknula, to se sve počelo micati, sve su to bili žohari, dva prsta debelo žohari pokriti šutom što je od zida otpala. Sve je trebalo prvo dezinficirati, urediti vodovod i svašta još. Tako je prošlo jedno vreme i onda smo se kad je sve bilo gotovo tamo uselili.

Pradjed general domobranstva

U Zagrebu je živjela u to doba moja baka, majka moje mame, Gizela Gamiršek, rođena Nemičić i njezin otac, moj pradjed Aleksandar Nemičić, koji je bio general domobranstva. Njegov brat je bio maršal Josip Nemičić. On je oslobodio Bihać od Turaka osamsto sedamdeset osme godine i dobio naslov barun Bihaćgradski. Tako smo onda, uz njihovu pomoć, ishodili da tata može izaći iz mornarice i da se može dalje baviti svojim zanimanjem kao drvni stručnjak.

Djed je u to doba bio u mirovini jer je on kad je Franjo Josip došao u Zagreb, onog znamenitog dana kad je otvarano kazalište, na dočeku na peronu na kolodvoru stao kraj hrvatskoga bana, gradonačelnika i nadbiskupa, a ne kraj mađarskih ministara koji su došli iz Pešte. Drugi dan je zato bio penzioniran. I tako je on bio penzioniran do kraja rata i poslije rata.

 

Perivoj imanja Trešćerovac tridesetih godina

 

 

Pokolj na Jelačićevu trgu – prosinačke žrtve

Dok smo čekali da se kuća u Gajevoj uredi, bili smo često na Gornjem gradu kod bake. Bilo je to onog dana kad su prolazili ljudi od kasarni prema Jelačićevom trgu, kratko nakon proglašenja ujedinjenja. Mama je otišla na uspinjaču, a ja sam u ono doba imala svojih 3 godine, hodala sam. Mama je dolje išla nešto kupiti, bila je na trgu i najedanput je čula neku galamu i već je krenula po Ilici od Jelačićevog trga natrag prema uspinjači, jer s malim djetetom nije mogla na stube. Trčala je, digla me, malo nosila, malo trčala i ona je vidjela kako dolaze ljudi, grupa ljudi, polu vojnički polu civilno obučeni, razoružani ljudi. Pjevali su. Trčala je prema uspinjači i ugurala se u punu uspinjaču s djetetom. Kad je uspinjača bila na pola puta, najedanput su počeli udarati hitci. Ja sam pitala – joj šta je to? A jedan gospodin koji je stajao usko kraj nas, jer smo svi bili nagurani, je rekao: – Mala, zapamti si to! To su mitraljezi! To su bili mitraljezi dolje na Jelačićevom trgu. Uspinjača je došla do gore, mama se iskrcala i tu se još ništa nije bilo dogodilo, to je bio taj dan kad je bio taj pokolj na trgu. To su bile te prosinačke žrtve.

Ulazak francuskih tenkova u Zagreb

A iz toga doba se sjećam pripovijesti. Ja sam u gimnaziji imala kolegicu koja se zvala Beata Straka, kćerka jednog zagrebačkog apotekara. Oni su stanovali u onoj ulici koja ide od Botaničkog vrta prema kolodvoru. Čuli su jaki žamor, lupanje i galamu, mašine i šta ja znam. Bile su ona i sestra. Ona je bila mojih godina, a sestra je bila 2 ili 3 godine starija od nas. Oni su bili Česi doseljeni u Zagreb, obadve su curice bile blond, žute lijepe blond. I obadve su došle na prozor i gledale su van jer su stanovali u visokom prizemlju. Godinama su pripovijedale kako su prolazili tankovi, sa soldatima s fesovima koji su jedni išli pješice kraj tanka, a jedni su sjedili na tanku. Ona i sestra su gledale, a jedan od tih soldata koji je tamo išao im priđe i pruži njoj nekakav kao bič, da joj to poklanja. Ti su tankovi onda išli do kolodvora i onda na Jelačićev trg. To je bila francuska vojska, bili su to crnci, muslimani s fesovima s tankovima i tak su ušli u Zagreb. Taj su bič oni još godinama imali kod sebe. To mi je ta moja kolegica Beata još sad friško pripovijedala, umrla je lani ili predlani.

 

Ljetnikovac na imanju Trešćerovac

 

 

Konverzija 4 krune za 1 dinar

Ja se točno sjećam da se je najedanput u oprezu, da ja kao dijete ne čujem, govorilo da teta Julika i teta Marika, sestre moga pradjeda, koja je svaka sama stanovala, da one nemaju novaca za kupiti drva kad je došla zima. Julika je stanovala sama, a Marika sa svojom kćerkom, a sve su tri bile udovice koje su imale malu penziju. Drvo je bilo preskupo i sad je tata koji je bio industrijalac i drvotržac izvidio gdje one stanuju i dao im doznačiti drvo. No tamo su im krali, a to su bile dvije stare gospe pod konac osamdesetih godina, a treća je isto bila već u godinama. Onda je moj otac ispraznio u prizemlju naše kuće u Gajevoj ulici jedan stan i smjestio majku i kćer, obje udovice u jednu sobu, a tetu Juliku u drugu. Imale su zajedničku kuhinju i kupaonicu, a treća soba je bila ured moga oca. Onda je otac i svoj ured preselio na drugo mesto, a u tu je sobu došla moja guvernanta Engleskinja. Prvo je bila Francuskinja, a kad je Francuskinja bila otišla kad sam ja imala 12 godina, došla je Engleskinja. Ove stare gospe nisu imale kak ložiti. Mi smo doma imali hauzmajstera, onda je i on isto dobio drva za ložiti sebi, ali tako da se on brine da ove stare gospe dobe drvo iz podruma. Dakle, one su imale toliko male penzije da si nisu mogle kupiti drva. Tak sam ja otkrila da te jadne gospe nemaju od čega živjeti. One to nisu htjele reći jer su bile skromne. A njima su pretvorili njihove penzije koje su imale u krunama u dinare. To je bilo ta konverzija 4 krune za 1 dinar. Penzije su i tako bile male, a onda su ih još četiri puta umanjili. One nisu mogle platiti stan tamo di su bile i nisu mogle platiti drvo za loženje.

Sjećanje na udovicu feldmaršala
Svetozara Borojevića

Tako su i drugi nastojali pomagati udovicama. Supruga Slavka Kvaternika bila je kćerka Josipa Franka, a njezina majka je bila sestrična mog pradjeda i bili smo bliži rođaci. Slavko Kvaternik je imao jedno imanje u blizini Celja, gdje je imao gospodarstvo – krave, zemlju, gdje su se sin i majka brinuli za gospodarstvo.

Feldmaršal Svetozar Borojević je rano umro i ostala je udovica bez penzije i bez svega. Imali su jednog sina. Slavko i njegova žena su kroz nekoliko godina što se ja sjećam, dok su oni imali to imanje i dok je ona živjela, nju imali na imanju kod sebe na 4 do 5 tjedana preko ljeta, da se malo oporavi, jer je ona bila kruha gladna. Jedanput na početku, sjećam se da je bila dešperacija, jer je njezin sin tamo negdi blizu kad je hodao preko nekog mosta pao dole. Navodno nije vidio most, a naravski da se sumnjalo da ga je neko bacio tamo dole. Sina nisam upoznala, on je trebao doći tamo na imanje, ali je pao s mosta na Savinji. A udovicu, nju sam poznavala.

 

Društveni život na imanju Trešćerovac; stoje: Veci Lukman, Krista Prpić, Buka Turković, Olga Klobučar (slijeva nadesno), ing. Ante Žagar, Neda Prpić, sjede: Nevenka Ljuština Ivančić, Vlatko Mažuranić, Zlata Kugli, Đuro Vataj i Vera Hühn Praunsperger

 

 

Briga za hrvatsko obrtništvo nakon svršetka rata

Hrvatskog radišu je u Srijemu osnovao moj djed još prije rata. Poslije rata su se za Hrvatskog radišu odmah počeli sakupljati prilozi. Prvo se za Radišu unajmila jedna mala soba u Frankopanskoj ulici i tamo je moja mama, koja je poslije rata 1918. imala 20 godina, išla isto skupljati priloge po tvrtkama po Zagrebu. Kako je njezin otac bio veleindustrijalac, koji je rano umro, ona je sabrala toliko novaca da su mogli odmah jednu kuću kupiti i tako je Radiša dobro krenuo, procvao je i počeo lijepo raditi. Jedan dio je bila banka u kojoj je moj otac bio predsjednik nadzornog odbora, naravno volonterski, ne za plaću. Namješten je tamo bio i Slavko Kvaternik, jer kao bivši časnik nije imao namještenje, a njegov brat Milutin Kvaternik, također bivši časnik i genijalni organizator, bio je ravnatelj Hrvatskog radiše. Onda je jednog dana došao, to mogu znati i točan datum, imam to zapisano u mom dječjem dnevniku, jedan komisar iz Beograda i bacio ga napolje jer da se ne radi dobro. Onda su ga nakon ovoga i onoga metnuli natrag unutra. Bilo je tako neprestano ometanje rada Hrvatskog radiše, koji je inače izvrsno radio. Milutina Petra Kvaternika je na početku rata pištoljem s leđa ubio nasred ceste u Crik­venici jugoslavenski pomorski časnik, tamo je pao, ostao ležati, iskrvario i umro. Kad je došlo do druge Jugoslavije, komunistička Jugoslavija je kao prvo uništila i pokrala Hrvatskog radišu, zgradu Hrvatskog radiše, za koju su donacije slali naši emigranti iz Južne Amerike, iz Sjeverne Amerike. Na zgradi su i danas veliki medaljoni koje je Meštrović poklonio Radiši, velike brončane plakete najvećim donatorima, to su bile familije Baburica, Petrinović, Mihanović. Oni su svi slali veliki novac za Hrvatskog radišu i otud je ta zgrada tamo u Radišinoj ulici, danas je to ulica Kneza Mislava.

Kad su se za Hrvatskog radišu sabirali novci od svih okolo i kad su počeli graditi zgradu Hrvatskog radiše, gradnju je vodio arhitekt August Pisačić. On je bio bratić moje bake, on je to nagledao potpuno besplatno. Meštrovića smo dobro poznavali, pa smo išli tata, mama i ja kod Meštrovića doma, tamo gdi je sad galerija na Gornjem gradu. On je s nama našim autom išao do zgrade kad se još zidala. Arhitekt Pisačić je njemu sve pokazivao, gdi da budu te plakete. On je gledao, gdi budu, kak velike da budu, pa da napravi te plakete od bronce. A kod Meštrovića sam vidla čikaškog Indijanca, još je jedan bio u dvorištu, kao model. Meštrović je ispred sobe gdje je radio imao blagovaonicu. Tamo je bio veliki drveni stol i 12 stolaca s visokim naslonima. Tri su bila već rezbarena, a drugi su bili samo drvene hrastove daske. To je on rekao, da kad ima vremena da onda rezbari te stolce sebi za blagovaonicu, motive s Posljednje večere s 12 apostola.

Imanje Trešćerovac i ban Tomašić

Nikola Tomašić, hrvatski ban od 1910. do 1912., umro je još za vrijeme rata 1918. od španjolske gripe i ostavio imanje svojoj sestri. Sestra je bila udovica, imala je dve kćerke i nije imala nikog ko bi se brinuo za imanje, jedno tristo jutara zemlje i šuma. Oni su bili s nama u rodu, pa je Tomašićeva sestra pitala, jel netko iz obitelji hoće preuzeti imanje. Onda je to moj tata preuzeo.

Kad je Tomašić kupio to imanje, zvalo se Plemićko dobro »Trišćerovci«. Pol te razbite table ja još imam na tavanu. On je imanje kupio od jedne gospođe iz Karlovca. Sjećam se kako je jednog dana došla u vrt kočija s konjima i izašla je jedna čisto stara gospođa obučena kao što su gospođe u ono doba bile, s visokom kragnom i dugim rukavima usred leta. Ne sjećam se kako se zvala ta gospođa, Jordan ili tako nekako. Ona je rekla: – Dozvolite, ja bih htjela još jedanput vidjeti gdje sam provela djetinjstvo. Kratko poslije je umrla. Tomašić je to onda lijepo sebi uredio, preuredio je kuću, dodao jedan dio u prizemlju za kuhinju.

Kad je tata imanje preuzeo, tamo je ostalo sve onako kako je bilo, namješteno, sa stvarima i ostala je velika knjižnica. Puno knjiga je bilo još od Laszowskoga, jer Laszowski je bio Tomašićev bratić. Tomašić je napisao onu knjigu, Pacta conventa, potvrdu hrvatskog državnog prava. Laszowski i Tomašić su surađivali. Moja jedna prabaka je bila Tomašić.

 

Josip Prpić za radnim stolom 1941.

 

 

Strast za povijest i jezike

Kad sam bila dijete, bila sam sa sedam godina jako bolesna, preko sedam mjeseci sam ležala. Onda su mi uvijek pripovijedali pripovijesti, ali ja sam već sve pripovijesti od Grimma i druge znala napamet, pa sam htjela nešto novo znati. Kod bake je stanovala, isto kao izbjeglica iz Mitrovice, mamina sestra, koja je 1918. maturirala u Zagrebu. Ona je meni pripovijedala kad sam ja ležala u krevetu, od Ilijade i Odiseje, sve u stripovima o povijesti, smanjeno, ali povijest. Tako je meni povijest uvijek bila prekrasna, ja nisam htjela te bajke, ja sam htjela pripovijesti iz povijesti.

Onda je bila u modi u Zagrebu Grička vještica. Mama je tvrdila da to nije za djecu, ali ja sam već bila u gimnaziji, a tamo je svatko imao negdje jednu Gričku vješticu. Ja sam htjela znati jel to istina, što to gospođa Zagorka veli tamo unutra, pa sam išla čitati te anale koje je štampao Laszowski. Te iste je čitao i za svoje radove upotrebljavao Tomašić. Tu sam ja u ljetu, onda kad smo učili povijest svjetsku i našu, išla tražiti sve te ličnosti, ne samo koje smo učili, nego i ono što je Zagorka spominjala u svojim pripovijestima. Zaključila sam i tumačila svima da Zagorka ima pravo, da je to istina šta ona sve pripoveda, ti događaji i te ličnosti. Tomašić je govorio, pisao i čitao 13 jezika. On je živio kad sam se ja već rodila, ali ja se toga ne sjećam. Umro je još za vrijeme rata, ali znam da su uvek govorili o njemu kako je znao toliko jezika i meni je ostala ta ideja, učiti jezike.

Splav na Kupi

A kraj imanja je bilo selo Trešćerovac. Sedam kuća, jedna je bila od cigla, a druge drvene sa slamnatim krovovima. Tu je bio i splav, koji je još Tomašić organizirao. On je dao izraditi splav na dva čamca s daskom u sredini koji je imao jedno veslo, duge štapove i koji se guralo preko vode. A bio je i lanac od jedne strane Kupe na drugu. Imanje je bilo s obje strane Kupe. Jedan dan je Kupa jako narasla, a onda je naglo padala. Kad je naglo narasla, dignula je splav i splav je došao gore na cestu koju je Tomašić dao sazidati iz parka dole na Kupu s jedne i druge strane Kupe. Čamac je onda sjeo na cestu, a kad je Kupa padala, moralo se gurati splav u vodu. Kad je Kupa jako naglo padala i ako splav nisu išli odmah gurati, a to su bili teški čamci, debela hrastovina, ko olovo teško, to se nije moglo skoro više maknuti. Jednoga dana je došao najstariji u selu za kog su oni rekli da je »seržan«. To se nije naglas govorilo, ali se znalo da je on glavni u selu. Tomašić je to tako organizirao, da se ljudi slobodno voze, ali da moraju, svaka kuća prema svojoj veličini, jer su oni isto imali preko zemlju ili šumu, toliko dana na godinu odrađivati na imanju i da se moraju brinuti za splav. Bio je splav i jedan veliki plosnati drveni čamac za voziti preko ljude. Kupa je narasla, splav je sjeo već na cestu i sada je trebalo gurati i za to se brinuo Mata Stupić. Mata Stupić je bio radio u Ameriki i u Belgiji u rudnicima. Tako on veli mami, da moraju dečki iz sela doći na cestu gore da to guraju inače da bude splav ostao vani. A mama veli: – vi to uvek delate. A Mata veli: – nekaj su se dečki pobunili i neće. Milostiva, najbolje bi bilo da oni ideju. Ali Mata, vi ste uvijek to uređivali, pa dajte vi. Nakon pet minuta su opet razgovarali. – Milostiva, oni moraju iti, splav bu ostal vani. Mama opet njega nagovara, još pet minuta. Ali: – milostiva, oni moraju iti, bu splav ostal vani, znaju kako je: – kam vrag ne more, tam babu pošalje, Milostiva oni moraju iti! Onda je mama išla i onda je mama to uredila i dečki su ipak htjeli doći. To je znamenita pripovijest koja se uvijek kod nas prepričavala.

Teta Vanda Gamiršek, asistentica prof. Hanamana

Mamina sestra je maturirala 1918. u Zagrebu na ženskom liceju, ali je onda morala polagati ispite kako bi mogla ići na sveučilište. Licej još nije imao pravo na maturu s kojom se moglo ići na sveučilište. Tako je u muškoj klasičnoj gimnaziji morala polagati gimnazijski grčki, latinski i ne znam šta sve se moralo položiti i to je ona sve položila i upisala je u Zagrebu na sveučilištu kemiju. Tamo je bio znameniti profesor Hanaman, koji je bio nekako u dalekom srodstvu s obitelji. Nakon godinu dana se ispostavilo da zagrebačka kemija nije inženjerska, nego samo za profesore koji predaju u školi, a teta Vanda je željela konkretnu, industrijsku kemiju i onda joj je moj tata omogućio da ode na sveučilište u Prag. Tamo je bilo češko i njemačko sveučilište. Teta je znala njemački i nije znala češki, ali kad je došla tamo, nije htjela ići na njemačku univerzu, nego se upisala na češko sveučilište. Naučila je češki, tako da je »suma cum laude« položila sve ispite na češkom i vratila se u Zagreb. U istoj kući gdje su stanovale moja baka i teta, kad je dolazila na ferije, stanovala je sestra profesora Hanamana, koji je onda vodio fakultet kemije u Zagrebu i koji je rekao mojem ocu: – čim Vanda diplomira, brzojavite u moje ime da joj čestitam i da ju imenujem mojim asistentom na sveučilištu. Profesor Hanaman je bio u svijetu čuven po patentu žarulje s volframovom žarnom niti. Teta Vanda se u Zagrebu, nakon što se vratila iz Praga, udala per procura za inženjera Femia Gerbina s kojim je bila zaručena, a koji je rekao: – Ja se neću vjenčati dok ne nađem mjesto. Kad nađem u Čileu mjesto, mi ćemo se per procura vjenčati. Tako je to trajalo nekoliko godina i na koncu je on 1929. poslao dokumente da se ona vjenča u Zagrebu, a da je zastupnik njegov u Zagrebu njegov brat Ugo Gerbin i kad će sve to biti gotovo neka dođe brodom u Čile. Na vjenčanju je kum bio dr. Vladko Maček, za koga je ona puno toga radila i prevađala, jer ona je osim češkog govorila savršeno njemački, francuski i engleski.

Izbjeglice iz Rusije

Te ratne strahote, kako god su nastojali da se to pred djetetom ne govori, pripovijesti su ipak došle do mene, pogotovo one koje je donijela mamina sestra, koja je študirala u Pragu. Prve godine je došla za Božić, a onda je došla preko leta i drugu je godinu onda tamo diplomirala. Ali kad je ona dolazila, svi su naravski slušali i pitali. Ona je kod nas stanovala, pa je pripovedala o izbjeglicama koje dolaze iz Rusije, o ubojstvima, pokoljima, o svemu tomu šta se tamo događa. Osim toga, dolazilo je jako puno izbjeglica iz Rusije u Zagreb. To su bili oni koji su brodom došli. Onda sam ja bila već 14 godina i mama je rekla da ja sad već dobro govorim francuski i njemački i da sad treba doći Engleskinja kod nas, da ja učim engleski. Kako ona nikako nije dolazila, mama je rekla da ne bumo gubili vreme i našla je jednu Ruskinju, koja je bila jako naobražena gospođa. Ona nije kod nas stanovala, ali je došla ujutro da me otprati u školu. Išla je po mene u školu, s nama je obedovala, bila cijelo poslijepodne kod nas i učila me ruski, a onda je išla doma. Nina Stipanovna Skovronskaja se zvala. Tak da sam ja onda ruski naučila.

 

Neda Prpić u nošnji s proslave tridesete obljetnice otvorenja HNK

 

Prijateljstvo s obitelji Stjepana Radića

Ja se obitelji Radić sjećam oduvijek. I Stjepana Radića, koji je često dolazio u kuću. Tata je surađivao s njim u Seljačkoj stranci i tata je bio kod osnivanja Stranke. Dolazila su k nama i njegova djeca. Radićeve kćerke su bile godina moje mame, a njihova djeca su bila nešto mlađa od mene i s tom sam se djecom ja igrala. Došli bi oni, došla bi djeca i bili bi kod nas kak doma. Sjećam se, kad bi mama slagala nešto po tatinom ormaru i nema jednog odela, nema jedne kravate, a to je tata odnio Radiću. I onda je Radić išao s tatinom kravatom jer on nije imal odkud. Kad je on došao, uvijek je bio ljubazan. On se sa mnom spominjal, on se sa svakim spominjal, a znao je svirati i tamburicu. Koji put bi došao, sastali bi se, došli bi kod nas na obed ili na večeru, pa bi počeli malo popevati, pa svirati a meni se to strašno dopalo. Ja sam uživala, pa sam počela i lutnju svirati, da bih i ja mogla tak nekaj.

Maškare s kćeri Augusta Košutića

Bila sam dobra s kćerkom od Košutića, koja je bila godinu ili dvije mlađa od mene. S njom sam se više igrala, jer mi je bila bliže po godinama. Voljela je maškare, onda smo si oblačile kaj smo se izmislile. Ja sam imala jednu jako malu zgodnu grafiku Napoleona. Čula je da je Napoleon bio general, i sad smo se nas dvije, Mira se zvala, Mira je bila jedna gospa, a ja sam bila Napoleon. Našla sam jedan mamin šal i zagrnula ga oko sebe, kak sam vidla da ima Napoleon na toj grafiki. A mama je rekla šta se vi igrate, a ja velim: – ja sam Napoleon Panorama. Panorama i Napoleon sam ja sa sedam godina malo zbrčkala. Onda smo se igrali Teute, kraljice Teute, uvijek smo se neke historijske igre igrale.

Proslava 30. obljetnice otvorenja HNK

Sudjelovala sam na proslavi 30. obljetnice otvorenja HNK jer sam poznavala jednog redatelja i druge razne ljude iz kazališta. Bilo je to tako. Podigao se Bukovčev zastor i onda je bila scena, kao živa slika ljudi koji su bili na zastoru. Od onih koji su još u to doba živjeli, a bili su naslikani na zastoru, bila je tu Marija Ružička Strozzi. Sjećam se, bila je u jednoj rimskoj togi, nešto je govorila i sjećam se ko danas da mi se strašno dopalo kako je imala sandale i čarape, tako da svaki prst ima jednu kao rukavicu u tim sandalama. Ja sam bila u grupi koja je bila pod jednim lukom tamo u pozadini, gdje su bile osobe u narodnim odijelima. Poslije je ta slika mene u narodnoj nošnji izašla u novinama. Meni je onda bilo nekih 15 godina.

Zgrada Moderne galerije – Seljački dom

Kad je Vranyczány nakon svjetskog rata prodavao zgradu, onu gdje je danas Moderna galerija, moj tata i njegov brat Milan su je skupa kupili. Jedno je vrijeme stanovao tamo stric Milan i ja sam bila u toj zgradi kad je on tamo stanovao. Sjećam se onih stuba tamo. Na primjer, ovi ormari kod mene, ovaj bul je bio kod njega kad je on tamo stanovao. To je imalo zrcalo unutra, a meni se ko detetu to strašno dopalo. I onda su njih dva tu zgradu poklonili Seljačkoj stranci i tamo je onda stanovao Radić. Tamo je bila stranka, nazvalo se »Seljački dom« i gore je bio natpis »Seljački dom«. I kad sam prvi put nakon rata 1969. godine bila u Zagrebu, gore je još pisalo »Seljački dom«. Poslije toga je netko to skinuo, ali u knjizi gdi se ta zgrada opisala o tome nema ni reči.

 

 

Krista i Neda Prpić 1930. u Rimu

 

Onda je tata kasnije osobno Radiću poklonio jedno zemljište na Plitvicama. Beograd je silom htio kupiti Društvo za poljepšanje Plitvičkih jezera. To je bilo dobrotvorno dioničko društvo koje je uređivalo Plitvička jezera, male putiće, male mostiće. Svi su u Zagrebu, cijeli Zagreb, cijela Hrvatska, i veliki i mali, svi su bili s Plitvicama. Onda je jednog dana Beograd počeo gnjaviti. I hotel je onda bio tamo. Naime bilo je tako, društvo Plitvička jezera je imalo hotel, a vlasti su počele tamo iz onog malog mjesta za vreme sezone slati žandare. Da nije plaćen porez, da moraju platiti, počeli su nositi stolove, krevete iz hotela, da hoće dvor to kupiti za sebe. Da to dvor ne kupi, tata je kupio to Društvo za poljepšanje Plitvičkih jezera. On je dao novce za većinu u društvu i onda je poklonio jedan teren Radiću. Sad su gnjavili tatu da dvor hoće to sve kupiti, tako da je na koncu promenio ime Plitvička jezera d.d. na Ozalj d.d. i uložio u tekstilnu fabriku u Zagrebu. Plitvička jezera je predao općini, doslovno tako, predao, a ne prodao. Tako nešto, tako da Beograd nije došao do Plitvica, jer su oni htjeli napraviti nešto kao što je u Sloveniji bilo Brdo, da nitko ne može tamo doći, a to tata nije htio.

Smrt Stjepana Radića

Represija tog Beograda je bila ogromna. Radić se nakon atentata vratio u Zagreb. Svakih par dana tata ga je išao vidjeti, a i ja sam išla često s njim. On je bio dobro. Rekli su da je dobro, i tata, mama i ja smo otišli van na imanje. Bili smo tamo dva dana i tata je bio jako nemiran i kaže, šta je s Radićem? Onda smo išli autom od nas, gdi nije bilo telefona na imanju, a nije ni u Ozlju bilo telefona, otišli smo u Karlovac. I kad smo prošli kroz livade, kad su počela sela, Mahično i druga, sve su kuće bile u crnim zastavama. Meni se sad još koža ježi, kad se toga sjetim. Tata veli: – gotovo je, umro je Radić! Sad smo vozili do grada do telefona i kad smo došli do Karlovca, javili su da je Radić umro. Tata je odmah sjeo na prvi vlak i otišao u Zagreb, a mama i ja smo otišle na imanje i poslije smo se vratile u Zagreb.

Veza s drugim prvacima HSS-a

Ali osim Radića bili su tu i dr. Maček i dr. Krnjević: Krnjević je bio tajnik Stranke, a Maček je bio potpredsjednik i kasnije predsjednik Seljačke stranke. Mačeka i Krnjevića isto znam oduvek, svi su dolazili k nama. S Krnjevićem je tata bio čisto intimno sprijateljen.

Maček je svako malo bio u zatvoru. Bio je tako u isto doba u zatvoru i moj bratić Ivo, študent prve godine prava. Počeo je pisati pjesme u zatvoru. Pisao nam je da je vidio Mačeka, spominjao je da ga je mogao vidjeti tamo. Kad bi neko od njih bio u zatvoru, onda su djeca znala doći do nas. Tako je bio Krnjević, kad je bio na izborima, njegova žena i kćerka bile su kod nas na imanju, a sin mu se rodio u to doba.

Maček u Trešćerovcu

Kad je jedan dan Maček javio da dolazi k nama u Trešćerovac, a dva dana ranije je rekao da će doći, u uru kad je došao bilo je preko dvjesto ljudi tamo da ga dočekaju. Glas se poslao po selima i ljudi su došli na imanje, u vrtu se stvorilo dvjesto i pedeset do tristo ljudi iz svih okolnih sela. Samo je trebalo poslati glas, a kako je taj glas išao, po kome je išao, to je bila tajna. Maček dolazi, ljudi su došli i dočekali ga. On je došao vlakom do imanja i izašao na stanici koju je još dok je bio ban sebi dao sagraditi Nikola Tomašić.

Bila je to stanica »Zorkovac«, ali je preko mosta vlak mogao stati drugi put i na stanici »Zorkovac Polje«. Nju je sebi dao napraviti još Tomašić dok je bio ban, da može izaći na imanje i ta je tu ostala. Bila je jedna tračnica postavljena u polukrug, gdje je vlak zavozio unutra, ostavio je salon vagon u tom krugu i otišao. Kad je išao natrag, lokomotiva je prošla, gurnula natrag vlak, prikopčala salon vagon i vozila ga za Zagreb.

Znali smo i Predavca, oni su svi u kuću dolazili. On je bio ubijen. Mama ga je trebala autom odvesti u Dugo Selo, ali ga nije vozila po cesti, jer su sve malte bile zatvorene, nego je on govorio kako se kroz sela može doći tam gdi je on doma. Poslije su ga pred kućom ubili. To je bilo 1933. godine, tada su razne ljude likvidirali. Šuflaja su na cesti ubili. Poznavali smo ga, Šuflaj je bio u rodu s mojom bakom. Mama i tata su bili u kazalištu, oni su ga prije toga još tu večer vidjeli. Išli su doma i s njim su se oprostili jer je on drugde stanovao, a oni su otišli u Gajevu i kad su došli doma, zvoni telefon, neko je Šuflaja ubio.

 

Dr. Vladko Maček u vrijeme Banovine Hrvatske,
Neda Prpić u pozadini

 

 

Matura

Onda me maltretirala u školi jedna profesorica, sjećam se, zvala se Mira Vodvačka Kočonda. Maltretirala me i na koncu me htjela isključiti s mature. Bila je profesorica, a onda je postala direktorica naše gimnazije. Kad sam ja došla do mature već je bila direktorica. Ona je na dan mature došla pred đake i onako, da pokaže kako je ona jako prijateljski s đacima, pitala je: – kako ste zadovoljni s ocjenama? A ja sam rekla: – a ja imam vrlo dobar iz latinskoga. A ona mi je baš bila u petom razredu, kad smo počeli s latinskim, dala popravno, morala sam polagati ispit, a na maturi sam dobila vrlo dobar. A kad sam ja sad rekla da imam vrlo dobar iz latinskoga, ona je bila pošizila i rekla da će me isključiti s polaganja mature, da sam bila prema njoj bezobrazna. A desila se jedna koincidencija. Ona je zaboravila da je moja najbolja prijateljica, a koja je stanovala od mene oko vugla, bila Nevenka Ljuština, doktorica Nevenka Ljuština Ivančić. Ona je bila kćerka jednog ličkog Srbina, a baka je bila isto Ličanka, ali je baka imala tri sina u austrijskoj vojsci, dva brata generala tamo. I baka je kad se kćerka udala došla živjeti u Zagreb. Baka je bila pametna žena i držala je tu obitelj i htela je da se ta jedina unuka od svih tih sinova koji nisu imali decu, da ona odraste u Zagrebu u zagrebačkom ambijentu. I ona je htela da ona ide gdi idemo i mi, sprijateljila se s Klobučarovima, koji su bili u garnizonima, ti sinovi i tak dalje. Na početku Zrinjevca su bile klupe i tam su te stare gospe sedile, mame i grosmame od raznih tih austrijskih domobranskih časnika, puno ih je bilo pravoslavaca. To u ono doba se nije tak gledalo. To je stvorio Khuen-Héderváry, on je to stvorio tu nekakvu pripovest, razumete. No, onda je baš Nevenka stajala sa mnom u prostorijama škole i ova je na mene vikala da će me isključiti iz škole iz polaganja mature i da ne mogu polagati i kaj ja znam. A Nevenka je stajala kraj mene i ona pita Nevenku: – a vi? A Nevenka veli: – ja samo pitam što je mojoj kolegici. I tak je ona naložila da će nas obadve isključiti. A Nevenkin tata bio je sudac Stola sedmorice, a to je ova zaboravila od jada na mene. Sad je došao Nevenkin tata tamo i to je bilo čisto drugačije. Ova je bila divlja Jugoslavenka, a ovaj je bio Srbin i sudac Stola sedmorice. I sad je ona rekla da će ona popustiti ako se mi dve ispričamo. A nismo niš napravile, mi nju nismo uvredile, to ni bila istina. Kaj je Nevenkin tata njoj rekao ja ne znam, ali je ona onda prihvatila da poslepodne prije polaganja ne znam kakvih ispita mi moramo doći k njoj i ispričat se. I sad smo Nevenka i ja išli tam u tri popodne. Nevenka šuti, stoji kraj mene. A ja sam obično bila perovođa za obadve. Šta mi imate za reči? – Molim Vas gospođo profesor, ja se ispričavam. Dobro. Onda se okrene Nevenki, a šta mi vi imate za reći. A Nevenka veli – I ja!

Ali to ima i krasni nachschpil. Sljedeću godinu kod mature se dogodilo da je jedna curička propala na maturi. I bilo je čitavi onaj stol, profesori, delegati od Vlade i kaj znam ko sve ne za velikim stolom, a ona je bila direktorica te naše Prve ženske realne gimnazije. I oni čitaju i jedna curička je pala. I kad je proglašena da je pala, mora opetovat godinu, dođe gore na taj podij jedna ženska, dođe pred direktoricu i isfliska ju. To je bila žena pravoslavnog popa koja je branila svoju kćerku jer ju je ova pustila propasti. Popadija. A ambijent prasne u smeh. Morete si misliti, svi su bili sretni da je neko ovu isfliskal, a ona direktorica škole, Bog Otac, Treće Božansko Lice.

 

Press akreditacija s jednog od marioloških kongresa

 

 

A u gimnaziji nam je u sedmom i osmom razredu vjero­učitelj bio Franjo Šeper. Vrlo dragi, sa svim razumijevanjem nas je pratio naš kateheta, kasnije kardinal Franjo Šeper i pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Šeper je došao u isto doba u Zagreb kad i Stepinac, oni su u Rimu zajedno študirali. Samo je Stepinac bio stariji jer je godine izgubio kroz rat. Kasnije sam s kardinalom Šeperom ostala u vezi i u Rimu i u Zagrebu, sve dok je živio.

Plesovi u Esplanadi i Auto-klubu

Kad sam se vratila iz Engleske, bila sam punih 18 godina i mogla sam ići na ples. Dobila sam lijepu plesnu haljinu i onda je bio ples u Esplanadi. Glazbu su svirali obično studenti, koji su svirali kako bi si tako pomagali svoj studij. Dobila sam tamo i jednu prvu nagradu za ples valcera. A kad se završio taj valcer, ispraznio se podij, gdi se plesalo i ostale su na sredini jedne lijepe male ženske gaćice. Sad je to neko od kelnera i uposlenika uzeo, ali niko se nije javio ko je izgubio gaćice. To je bila neočekivana atrakcija.

Bili su to lepi plesovi. I u Auto-klubu su bili plesovi. Tata je bio jedno vrijeme predsjednik Auto-kluba. Pa kako su tamo bili plesovi, tata je rekao da treba privući i mladež, a ne samo starije. Za mladež su bile po zimi posebno čajanke nedjeljom popodne. Dolazili su članovi Auto-kluba, ali i njihove kćerke i sinovi. Tu smo jako lepo plesali. Bili su onda znameniti svjetski plesovi, a mi smo sve to probali imitirati. Djeca članova Auto-kluba su mogla i nekog drugog pozvati, nekog prijatelja, neku gospodičnu, nekog dečka.

Onda jedne godine, kad smo bili na ferijima oko Božića, bio je ples u Auto-klubu. Baš taj dan zvoni, a jedan mladi gospodin na vratima. Bio je to Erwin Tonet, sin vlasnika velikog poduzeća Tonet Mundus, koje je radilo pokućstvo, stolice od savijenog drveta pleteno slamom. On je bio na praksi u njihovoj tvornici Tonet Mundus u Varaždinu. Ja velim, baš dobro da ste došli, imamo večeras ples. Jel imate smoking, on mene gleda, pa nemam. Rekoh, pa ništa ne smeta, vi ste gost, imate tamno odelo, budete bez smokinga. Tako, kad sam onda posle išla u Beč, onda je on mene tamo vodio na plesove u Beču.

Knez Pavle u Zagrebu

Jednog dana je došao knez Pavle u Zagreb, da će biti kraljevski ples. Bio je to dvorski ceremonijal, pa je trebalo imati dugu haljinu. Gospođe su imale dugu haljinu bez rukava i duge kožnate rukavice do gore. Maček je rekao da njegova gospođa nije naučna nositi haljinu bez rukava vani i onda je mama išla s njom i napravilo joj se dugačku haljinu od svilenog tankog crnoga samta, ali s rukavima. Tako je bila predstavljena princu Pavlu i supruzi. Svi smo mi bili njemu predstavljeni. Ja sam onda već bila skoro 24 i isto sam imala takvu haljinu i takve rukavice. Sjećam se da se onda večeralo, jer su ples i predstavljanje dugo trajali. Bili smo za stolom i imala sam te rukavice do gore. I sad, šta uopće jest, ajde šparoge. A šparoge se prstima jedu. Sad je bio problem te rukavice skinuti, a rukavice su imale gumbe, moglo se otkopčati i zvaditi ruku van, a rukavica je ostala gore. Al kad ste uzeli šparoge u ruku, ta šparoga je curila, tako da sam na koncu jednu pojela i onda sam obrisala ruke i nisam dobila moje šparoge.

Puč u Beogradu

Kad je bio puč u Beogradu, to je bilo zadnje prije rata. Tata je organizirao da Maček s obitelji dođe navečer spavati kod nas, jer je Maček rekao da će ujutro ići u Beograd, jer su ga zvali. Oni su došli i tu su spavali, Maček, gospođa i dvoje djece. Gore, na katu, mama je ispraznila svoju spavaonu, mi smo metnuli još jedan krevet tak da su svi bili u jednoj sobi koja je daleko od ceste. I Maček je debatirao i razgovarao s tatom, govorio da mora ići sutra u Beograd. A tata je rekao: – Predsjedniče, ko Boga te molim, nemoj ići, ubit će te! A on je rekao: – Ja moram ići, ja moram pokušati spasiti mir, jer ako dođe do rata, nas će Hrvate poklati. To su njegove reči bile.