Priče veterana

 

»Oko ponoći probudio nas je oružnički stražmeštar. Zatražio je ključ od zvonika i dao zvoniti kao znak da se proglašuje mobilizacija. Slijedeći dan (bila je nedjelja) osvanuli su na zidovima oglasi kojima je više godišta mladih bilo pozvano u vojništvo. Već oko 10 sati dolazilo je iz okolnih sela u Valturu mnoštvo mladića i muževa. Pratile su ih majke, zaručnice, supruge i bliži rođaci. Jedni su tiho pjevali da svladaju žalost, dok su drugi plakali.«

Božo Milanović, Moje uspomene (1900–1976),
Pazin, 1976., str. 17.

»Režim je u školi bio vrlo nehuman. Bili smo izloženi samovolji bahatih oficira i podoficira, koji su se iživljavali nad nama ’inteligenclerima’. Mučili su nas psihički i fizički. Ja sam posebno patio pod tim režimom jer sam bio anemičan i fizički slab, i nisam u početku mogao da držim tempo na vježbama. Ali stisnuo sam zube i dostigao sam one koji su od mene fizički bili bolje razvijeni.«

Lavoslav Kraus, Susreti i sudbine, Osijek, 1973., str. 70.

»Možda vonj vojarne nije toliko neugodan fiziološki, koliko moralno. Još bi čovjek nekako podnio vlagu, trulež, znoj, karbol, kefe za pranje, amonijak i druga sredstva, koja neugodno podražuju nosnu sluznicu, ali pomisao na brutalno sapinjanje čovječjega dostojanstva i slobode ne da se nikako otkinuti od želje za pljuvanjem i grdnjom. Na taj način pretvara se vonj organskog raspadanja u smrad psovke i rugobu kletve.«

Petar Grgec, Krvava služba, Zagreb, 1940., str. 42.

 

 
Naslovnice knjiga Petra Grgeca

 

»U austrijskoj vojsci nije valjda bilo teže kazne od tog privezivanja. Ruke bi dotičnom vojniku svezali na leđa, uzdigli ga da stoji samo na palcima i privezali uz drvo ali tako, da djelomice stoji na palcima nogu, a djelomice da visi rukama na užetu. Uz takvog je nesretnika bio uvijek postavljen jedan vojnik na stražu, koji bi javi zapovjedniku, da je privezani počeo krvariti. Običaj je bio, da su ga onda dali odvezati.«

Antun Vrgoč, Moje uspomene na Svjetski rat (godina 1914–1920), Zagreb, 1937., sv. 1, str. 109.

»Što vam je? – Imam gnojnu anginu. – Dajte mu vode za grgljanje. – A što je vama? – Imam proširenje srca. – Dajte mu hladne obloge, a onda neka ide na frontu, gdje će izliječiti sve bolesti.«

Petar Grgec, Krvava služba, Zagreb, 1940., str. 42.

»Sljedećeg dana poslije podne stajalo je u ogulinskom parku više od 4000 ljudi u punoj ratnoj spremi, 79. regimenta bila je potpuna. Stoje kršni momci, plećati rezervisti. Za kapom im jelova grančica. Divota ih je bilo pogledati, iz njih je izbijalo zdravlje i snaga. Doista, to je najbolje što je Lika dala carskoj vojsci. Sastadosmo se po posljednji put svi na okupu kako bismo se vidjeli, pomolili a i oprostili. Regimentska glazba svirala je na molitvu. Srsi su prolazili tijelom. Ispitujuš svoju savjest i opraštaš se sa svijetom jer za kratko, samo Bog zna... Naokolo nas napunio se park svijetom. Mislim da se slegla cijela okolica. Gotovo svatko je imao nekog svog, ako ne i rođaka, a ono barem znanca. Mnogi su brisali suze.«

Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je. Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.–1918., Otočac, 2002., str. 17.

»Na polasku bio sam raspoložen kao i ostali, gledali smo na rat kao na neku prijatnu zabavu. Nije mi bilo jasno zašto su majke toliko plakale.«

Marko Orešković, Autobiografija, Zagreb, 1950., str. 38.

»Ne poznaju se više dvoredovi, rojevi, vodovi. Ne zna se, ko je kome susjed, ko gazda, ko čobanin. Tko li ono bijaše prvi u redu? Za kim li su ono cure ludovale? Bijaše li ko gospodin? Sve su noge jednako umorne, sve duše jednako ispremlaćene, svi životi jednako vrijedni.«

Stanko Tomašić, Crni Vrh, Zagreb, 1930., str. 29.

»Brzo se obukosmo i evo nas opet na prašnoj cesti. Marširamo, marširamo, a znoj s prašinom cijedio se niz lice. Mnogim vojnicima krvarile su noge zbog novih nerazgaženih cipela. Nekoji su usput padali u nesvijest i ostajali ležati. Bilo je i smrtnih slučajeva. Tek predvečer došli smo do mjesta našeg noćenja. Brzo večerasmo, a još brže se svalismo na zemlju i kao klade pozaspasmo.«

Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je. Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.–1918., Otočac, 2002., str. 20.

 

Korice knjige Antuna Vrgoča

 

»Nije si teško predstaviti, kako smo mirišali mjesec dana poslije. Košulja kao i vojnička uniforma dobiva od znoja miris po kiselini. Od vojničkog kruha miriši tijelo svojim specifičnim mirisom, jer u vojničkom kruhu ne smije biti mnogo kvasca, pak je gnjecav, a vojnici, koji jedu taj gnjecavi, stari, a koji put već malo i nakiseo kruh, i sami zadobivaju taj specifični miris. Svakom četvrtom ili petom vojniku se noge znoje ili pazuho i od takovih se širi onaj posebni neugodni i odvratni vonj. Ako se samo dva tri dana vojnici ne peru t.j. ako nemaju prilike, da se operu, cijeli vojnički odredi imaju svoj poseban miris, koji smo mi zvali ’Kolonnen-duft’ [...] Vojnici produciraju posebno, vonjavo eterično ulje, kojemu bih ja dao farmaceutski naziv oleum aetereum militum sudantium [...] Taj miris biva upravo nesnosan, da ga čovjek ne može podnijeti – osobito za ljetnih sparina, ako se pomiješa sa sumporovodikom probave.«

Antun Vrgoč, Moje uspomene na Svjetski rat (godina 1914–1920), Zagreb, 1937., sv. 1, str. 33–34.

 

 

Korice knjige Frane Dubravčića

 

»Sunce se bližilo zalazu, a naša baterija je već davno prestala pucati. Sjedili smo u jarku kraj kukuruzišta i razgovarali. Jaki prasak, kojih pedeset metara iznad nas, zaprepastio nas je i svi, kao po zapovijedi polijegasmo u jarak. Opazio sam i našeg kapetana kako je skočio u jarak kraj puta. Čuo se još jedan mukli udarac, ovaj puta u zemlju deset metara ispred nas. S pašnjaka se začulo jaukanje i naši saniteci i drugi vojnici pohitaše tamo pružiti prvu pomoć ranjenima. Bilo je ranjeno pet vojnika i četiri konja. Baterijski časnik je ubio iz pištolja dva konja pošto su im noge bile slomljene. To je, eto, bio učinak jedne jedine šrapnele koja se u zraku rasprsnula. Granata je pak udarila u meku zemlju i u nju se zabila, a da nije eksplodirala. To je bila naša sreća, jer bi inače većina nas bila stradala. Konačno, i naš kapetan se izvukao iz jarka u kome je dugo čučao i došao preplašeno svojim vojnicima. Sve moje pretpostavke iz vojne škole o hrabrosti i odlučnosti našeg kapetana ovim trenutkom bile su u meni porušene. Da, jedna je stvar ratovanje na vježbalištu ili na reljefnom stoliću s drvenim vojnicima i topovima, a druga je ratovanje sa živim vojnicima i s pravim šrapnelima i granatama.«

Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je. Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.–1918., Otočac, 2002., str. 22.

»Vidim, a ne razumijem. Kroz vrisak i jauk lijevo od nas trči hrpa ljudi na strojne puške. Oko nogu im pleše tanad i diže oblak prašine. Taneta ih kose o pojasu, i kako je koji pogodjen, uhvati se obim rukama za pojas, rukne, i smota se naglavce.«

Stanko Tomašić, Crni Vrh, Zagreb, 1930., str. 53.

»Prekoravao je sam sebe, što je nekada čitao tako rado pripovijesti o ratu. Prve su njegove predodžbe o svjetskoj slavi i veličini bile spojene s prolijevanjem krvi i tjelesnom snagom. U trećem i četvrtom razredu pučke škole pohlepno je gutao Kačića, Bogdana Krčmarića i zbornike narodnih pjesama. Kao desetgodišnji dječak sanjario je o svijetlom oružju i vilama, o ljutim bitkama i gizdavim krvavim svatovima. U srednjoj je školi učio povjesnicu, iz koje su se uzdizali najviše likovi ratnika Hanibala, Scipiona, Aleksandra, Cezara, princa Eugena Savojskoga, Napoleona. Krvavi prizori iz Ilijade, Odiseje i Enejide, zatim iz bezbrojnih sredovječnih i modernih eposa i romana odgajali su i u njegovoj duši jednostrano procjenjivanje i precjenjivanje rata.«

Petar Grgec, U paklenom trokutu,
Zagreb, 1940., str. 50–51.

 

 

Korice knjige Pere Blaškovića

 

 

»Temperament ratnika iznenadio bi svakoga iz pozadine. Kod samoga juriša, kad radi nož i padaju glave, čovjek je pun divergentnih osjećaja. Pada mu najbolji drug i prijatelj i čovjek se čudi svom suhom oku, a istodobno bi kliktao od radosti zbog postignutog uspjeha.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 5.

»To je bilo na Rači kod Drine.

Tu su mene rane osvojile,

Pa sam otud otišo Osijeku

I tamo sam ja kupio teku,

Da opišem, sve kako je bilo,

Valjda ne će nikom biti krivo –

A vi, braćo, svi čitajte živo,

Što je piso momak iz Slavonije,

Ilija ime – Božičić prezime.«

Ilija Božičić, Bojevi Jelačićevaca u Srbiji. Od 12. kolovoza do 8. rujna god. 1914., Osijek, 1914., str. 7.

»U takvoj zaglušnoj topovskoj vatri, koja te svega obuhvati i sapne, fizički i psihički, da te učini svojom najjadnijom žrtvom, koja te poput nevidljivih kliješta sve jače i jače steže, sve tješnje i tješnje sažima do gorušična zrna, koja ti ne da disati stegnuvši ti grudi, dok se sam sve to jače savijaš u klupko poput pseta – u takvoj vatri niti što čuješ niti vidiš, niti uopće što osjećaš. Sav tvoj ja sledio se i smanjio do ništice, sve tvoje duševne sposobnosti spale su na potpuni bankrot, koji ti jasno svjedoči, što sva ta čovječja duševnost znači, ako tijelo nije slobodno.«

Viktor Kralj, Ratni dojmovi, Zagreb, 1923., str. 51.

»Jedan madžarski vodnik nije razumio. Njegovi su vojnici pošli za našima, ali on nije htio, jer nije htio dok mu se ne razloži zašto. To mu se nije moglo. A on je sjeo upravo na moje mjesto. Tad vidjesmo. Zujalo, dozujalo, lupilo na naše mjesto i zadimilo, zamaglilo i zaoblačilo. Poslije je naša rupa bila dvaput veća no prije, samo nije bilo ništa u njoj.«

Branimir Knežević, Gledanje u vidjeno. Ratovanje
u Srbiji 1914. godine, Zagreb, 1917., str. 66.

»Za vrijeme našeg napredovanja vidio sam kolika je razlika među ljudima. Jedni su ludo hrabri i bez straha su gubili glave, dok su drugi mirni i suviše flegmatični, a treći pak plašljivci, koji lako stvaraju paniku. Posljednji su oni isti ljudi iz svagdanjeg života koji su uvijek nervozni i uvijek prave nered. Pa i smotreni su ljudi izgubili glavu.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 90.

»Ne mogu se nikomu potužiti posve iskreno, jer mi vojnici ne smijemo govoriti istinu upravo u onom, što nas najviše tišti. Nad nama visi cenzura, ratni sud, tamnica, strijeljanje, vješanje. Ali Bogu svojemu mogu kazati iskreno sve svoje tegobe.«

Petar Grgec, Krvava služba, Zagreb, 1940., str. 76.

»Krobot – Bosniaker – Troglodit – Ćuš... Šta ćeš – Slegni ramenima i dalje služi. ’P. V.’ – Ko Demoklov mač, uvijek ti visi nad glavom, a iza njega memla, kuršum, vješala...«

Ivo Jelavić, Iz pregažene Srbije, Sarajevo, 1919., str. 54.

»Za rusku posadu u šumi držali su naši komandanti da je tek slaba zaštitnica koja je dobila zadatak da nas malo zadrži u napredovanju. Šumu je stoga jurišao najprije jedan vod, ali se doskora vratio krvavih glava. Zatim je jurišala cijela kompanija, pa bataljon i regimenta. Sve se u panici vratilo. Šuma je bila pravi pakao i tko je u nju ušao bio je gotovo izgubljen.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 108.

»Jaukanje ranjenika me je pomalo dovelo k svijesti i činilo mi se kao da se budim iz sna. Budan sam ... pa ja sam još živ! Bolno zavijanje pokraj mene sasvim me osvijestilo. Tri koraka od mene ležao je na pijesku stariji rezervist i prevrtao se od muka. Ruka mu je bila slomljena u laktu, visjela je, pa ju je pridržavao lijevom. Još se uvijek ponešto pucalo. – ’Stari, ne vrti se, pobit će nas!’, viknuo sam na njega. – ’Neka ubiju, od muka ne mogu izdržati’, odgovorio mi je. – ’Što ćeš brate, i ja sam ranjen, mislio sam da umirem, i još se uvijek nadam životu. Teško mi je, ali što ću?’ – Rezervist se na pijesku u dalje vrtio, stiskao zube i bolno stenjao. – ’Joj meni, joj meni, a moja jadna siročad!’, najednom je zavapio. Sunce se na nebu već visoko podiglo i toplo grijalo, ali mene nije moglo ugrijati. Još uvijek sam se tresao. Pucanje je prestalo, samo se čuo pokoji prasak puške. Na obali Drine ležali su po pijesku mrtvi i ranjeni Jelačićevci. Bilo ih je na stotine. Čulo se jaukanje, zazivanje, urlanje. Zar je moguće da su to ljudski glasovi? Nisu li to neke zvijeri? Jedan glas je zazivao: ’Jooooo ... brate Srbine, ubij me da se ne mučim!’«

Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je. Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.–1918., Otočac, 2002., str. 30.

»Pošto su nas o ciljevima našeg kretanja oskudno obavještavali, to dabome nismo imali ni pojma što radimo i zašto tako radimo, već smo jedino radi iznemoglosti i krvavih gubitaka grdili naše vodstvo na sva usta i bili smo silno ogorčeni. Tek sam u poslijeratnoj literaturi čitao da su naši stalni pokreti i napadaji bili upravo genijalni, jer smo takvim aktivnim radom vezali velike snage ruske vojske.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 150.

»Dan i noć puzimo po šiljatom kamenitom tlu, da od Brestovice do Jamiana puževim hodom na trbuhu pređemo sedam kilometara. Juriš na nož. Za pola sata uzvisine su u našim rukama, za drugo pola sata mi smo ih opet izgubili, da ih tokom noći ipak uspijemo održati. Prije zore smo smjenjeni. Bjedni ostaci naše bojne sabiraju se na putu koji vodi za Trst. Kazani s toplom hranom čekaju nas. Nastaje gozba. Nas dvije stotine živih i sposobnih za žlicu, naklonilo se na jelo spremljeno za čitavu tisuću ljudi. Kuvari pitaju za ostale – Ne... oni neće više jesti vaše splačine s prokislim mesom.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi, Zagreb, 1994., str. 7.

»Što ljudi nazivaju junaštvom, to većinom nije ništa drugo nego strah. Vidi čovjek, da na njega jurišaju, i on od straha lupa oko sebe sprijeda i straga, lijevo i desno, samo da nitko ne dođe k njemu. Jer tko bi dopustio, da mu se u jurišu približi napadač, taj bi mogao reći: Zbogom svijete! Zato za vrijeme juriša nema predavanja.«

Petar Grgec, U paklenom trokutu, Zagreb, 1940., str. 127.

»Poput ogromne gusjenice lijeno i pospano gmizaše kolona od neko dvije tisuće ljudi, kao da je nipošto ne zanima, što se oko nje zbiva, kao da joj nije stalo, hoće li je tko pregaziti i smrskati ili će naletjeti na nju kakva ptica te je progutati; ona gmiže dalje – lijeno i pospano. Dvije tisuće ljudi! Dvije tisuće tako zvanih individua, koji u toj masi tek toliko igrahu svoju individualnu ulogu, koliko i noge, koje imadu zadaću, da nose i samo nose, i to besvijesno onamo, kamo glava hoće, često stenjući pod teškim bremenom njima neshvatljivih misli i ideja.«

Viktor Kralj, Ratni dojmovi, Zagreb, 1923., str. 24.

»Neprestano se i sa drugih strana čulo u šest sedam jezika: ’Naprijed, naprijed! Izdaja! Treba ih sve poubijati!’ [...] Odnekuda je iznikao petrolej i šibice. Slama i sijeno počeli su gorjeti. Sa upaljenom slamom prenašali su vojnici vatru i na drvene krovove, a kundacima su razbijali vrata na kućama [...] Ja sam za sve ovo vrijeme bio kao obezumljen. Dok sam prije toga u ratu nastojao zapriječiti svaku ma i najmanju nepravdu prema građanima u ratnom području, u ova tri četiri sata beskrajnog bjesnila vojnika sedam osam narodnosti, nije mi došla na pamet nikakva humanost, a kamo li pomisao da zapriječim ubijanje ljudi, koji nisu imali oružje u ruci, niti se borili protiv nas i ako su možda znali, da su Rusi spremali napad na nas. U mene kao da je ušao neki novi, mojoj naravi i mojem nazoru na svijet sasvim nepoznati duh, kao da sam postao sasvim drugim čovjekom. Naši su vojnici provaljivali u stanove. Gledao sam kako ubijaju i žene i djecu, a da o muškarcima ni ne govorim. Kundacima su im razbijali lubanje, boli su ih bajonetama, a i pucali u njih. [...] Krik ovih nesretnika nije na mene ništa djelovao, nisam ih ništa žalio i bio sam sasvim ravnodušan kao da mi je srce od kamena [...] A tko bi se mogao i da je htio suprotiviti ovom bezumnom bjesnilu naših vojnika?«

Antun Vrgoč, Moje uspomene na Svjetski rat (godina 1914–1920), Zagreb, 1937., sv. 1, str. 49–50.

»Neizdrživ smrad širio se oko nas i kužio zrak koji smo udisali. U gomilama, jedan preko drugog, ležali su tu Italijani, Hrvati, Mađari i Germani, podnaduli i pocrnili od vreline sunca i kamena. Pri svjetlosti smo jasno vidjeli humke lešina, koje su se penjale do polovine čovječje visine i po svoj prilici služile borcima kao zaklon pri čestim jurišima.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 18-19.

»U svojem psihičkom ’transu’ stao sam na jedan od balvana (preko isušenoga korita) i stojećki kao u lovu – potpuno izložen – pucao na Ruse koji su bili tada udaljeni otprilike šesto metara. Istodobno sam naredio najjaču vatru svih na njihovu liniju.«

Lavoslav Kraus, Susreti i sudbine, Osijek, 1973., str. 92.

 

Korice knjige Grge Turkalja Guslara

 

 

»Gledam, što sirotinja iz sebe radi po naredbi zemaljskih bogova, ili vragova, neznam kako da ih nazovem. Oh, rajo sirotice kleta, zar ti nije tvog života šteta?«

Peter Stanković (priredio), 1609 dana na fronti od Grge Turkalja-Guslara, Winnipeg, 1930., str. 55.

»Vojnik, prekaljen u ratnim doživljajima kroz koje prolazi, naučio je mnoge vještine, koje mu služe za obranu ugroženog života. Među takve vještine spada i istančani sluh, kojim se ocjenjuje blizina opasnosti. Posmatrajući sve blijeđu svjetlost odbačene cigarete, skoro nagonski osjetih, da se između mnoštva projektila, što su oko nas s hukom hitali da u dolinu donesu smrt, jedan izdvojio i uzeo poseban pravac. Vremena za razmišljanje nije više bilo. Što sam brže mogao bacim se potrbuške na zemlju, uvučem glavu među ramena i pritisnem je još i rukama odozgo. Slično su učinili i ostali. Uz snažan šum čuo se udarac o tvrd kameni put na dva-tri koraka od mene. Nešto nevjerojatno veliko, uz oštar šušanj, skliznulo je niz obalu puta i otišlo pravo onoj odbačenoj cigareti. Čvrsto stisnutih očiju čekao sam eksploziju sekundu, dvije… tri… čitava vječnost prohujala je u ovim kratkim trenutcima u očekivanju da saspe čelik i kamen na glavu. Netko je povikao da se bježi i mi smo se raštrkali. Negdje u blizini cigarete ležala je sada i jedna granata velikog kalibra, prebačena u sudaru s kamenim tlom, nemoćna da ikome nanese štetu. Ali nju su sada slijedile druge. Miris osušenih krušaka širio se oko nas, oblaci otrovnog plina pokrili su prostor i nama nije preostajalo drugo, već da, s maskama na licu, bježeći napustimo ovo mjesto.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 32.

»Mislio sam, da će mi glava pući. Gomile mrtvih bile su posvud, a ranjenicu su stenjali, da su se čovjeku kidali živci [...] Na padinama rova i po traverzama ležali su naslagani mrtvi vojnici, kao što se drva slažu, a i na dnu rova bilo je lješina da je čovjek od njih jedva mogao proći. U smrti su ležali zagrljeni Rusi, Bosanci, Nijemci, Mađari i Slovaci. Sva je zemlja od usirene krvi bila mrko crvena. Posvuda je ležalo slomljeno oružje, conje, čovječja uda, konzerve, ostaci pljačke sa lješina i teški ranjenici.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 304.

»U bataljonu je bilo vrlo malo ljudi, koji bi se borili za nekakav viši domovinski ideal, ali se zato u zajedničkom trpljenju razvila dosta velika drugarska solidarnost. Drugovi nijesu dali dirati u svojega supatnika. Ako je tko stradao, valjalo ga je osvetiti. Oko za oko, zub za zub, krv za krv.«

Petar Grgec, Krvava služba, Zagreb, 1940., str. 169–170.

»Samo nekoliko koraka od kamena iza kojeg sam zgrčen ležao, valja se u jednoj mlaki otopljenog snijega nesretnik. Grozim se i pratim nesvjesno njegove očajne pokrete. Grči se i previja. Oči su mu već iskočile iz duplja od silnog naprezanja da uhvati makar malo zraka za pluća koja su puna otrovnog plina. […] Kroz već pocijepanu košulju zabija u gole grudi svoje snažne nokte. Iz rane curi krv, a on i dalje kida komade mesa, da napravi otvor kroz koji bi dao oduška otrovu što je palio utrobu i silom gasio život. Gledam i drhtaj me obuzima pri pomisli na takvu smrt.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 103.

»Visoko rođena Gospoja! Gospodin Leutnant Vrgoč me je molio, da budem dobar, ako mu se što desi, da Vas odma obznanim. Žalosnim srcem vam obznanjujem, da je gosp. Leut. Antun Vrgoč od 25. na 26. noći kada su russi sturmirali mrtav pavo i mi smo ga na 26. saranili i krst sa spisom metnuli 27. ujutro je njegov paket stigo i ja sam ga nazad poslao, pao je u šancu kod Sumina. Pokoj vječni daj mu gospodine! Ostajem vam dobro želeći i stari g. Leutn. prijatelj, koji 32. g. služim i sad moram kući otići, jer sam obolio. Stipan Kulundžić.«

Antun Vrgoč, Moje uspomene na Svjetski rat (godina 1914–1920),  Zagreb, 1937, sv. 1, str. 173.

 

 

Fotografija Antuna Vrgoča

 

»Ratna se likvidatura ćuti obvezanom, da Vaše Gospodstvo obavijesti, da je Vaš suprug po obavijesti c. i kr. pješačke regimente br. 6. pao na polju časti dne 26. X. 1914.«

Antun Vrgoč, Moje uspomene na Svjetski rat (godina 1914–1920), Zagreb, 1937, sv. 1, str. 174.

»Čuli smo i najtiši razgovor protivnika, jedva dva metra daleko ukopanog od nas. Ukoliko je bilo borbe, ona se vodila bombama, ali najviše psovkama i pogrdama, izazivanjima, čemu nije bilo kraja. Ta izazivanja su brzo dovela do pravog natjecanja sa Italijanima u vještini bacanja bombi. Ne bi skoro trebalo ni naglašavati da su Bosanci u toj vještini, koja zahtijeva hladnokrvno mjerenje razmaka i vremena, nosili prvenstvo, vraćajući bombe natrag u talijanske rovove, gdje su obično i eksplodirale. Talijani su opet sa svoje strane napipali našu slabu stranu, koja je bila u vječito praznom želucu, pa su nam iz svojih rovova pružali čitave kruhove nataknute na vrhu bajoneta na puški. Znalo se da uz kruh dolazi i zrno iz puške, ali iskušenje je bilo jače od opasnosti. Kruhovi su doduše postepeno prelazili na našu stranu, ali je i nekoliko ruku s rupom od metka otišlo iz rovova.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 53.

»Zaznojena se [lica ruskih vojnika] ljeskaju, kao da su nalakirana crveno. Takva su bila  lica drvenih vojnika djetinjskih igračaka. Prst dršće oklijevajući na otponcu puške. Stokratna misao svrdla mozak kao još nikad prije. Htjela bi na neki otajni način razjasniti onima što dolaze, da ne želimo na njih pucati [...] da su oni za nas željkovani spasitelji [...] Prenos misli ne djeluje. Slijeva se ori prasak ručnih bombi. Prst je valjda sam od sebe pritisnuo otponac. Ludi je mehanizam mitraljeza stao zaglušno raditi.«

Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941.
Zapisci iz nepovrata, Zagreb, 1984., str. 70.

»Zlo nam je bilo suviše blizu. Zlo kod naših vojnika, zlo u narodu ovdje i kod kuće, a u kojoj familiji nije bilo mnogo zla? Čežnja za domom i za bilo kakvim svršetkom rata bila je prevelika i nije dopustila, da se razvije bilo koje drugo osjećanje.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 363.

»Tek sam se u pola brda ogledao i primijetio, da me talijanski stražari mirno promatraju. Da su htjeli, mogli su me ubiti kao zeca, ali nije bio red, da se prije podne pucnjavom naruši uobičajeni mir.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 426.

»Treba da postoji pakao za one, koji su skrivili ovaj rat i koji šalju ovolike mase na klaonicu. Za domovinu! govore oni. Ne, ne, vi ste mogućnici izumili tu frazu, da pokrijete njom svoje sebične ciljeve. Moja domovina Hrvatska nije htjela ovoga rata niti traži ovolike žrtve. [...] Ja bih želio živjeti već i zato, da uzmognem jedamput napisati knjigu o ovom ratu, da uzmognem protestirati proti nepravdama i raditi za tolike, koji su nedužno nastradali.«

Petar Grgec, U paklenom trokutu,
Zagreb, 1940., str. 41–42.

»Prve godine rata i početkom druge bilo je za dopusta veliko slavlje i zahvaljivanje Bogu što smo iznijeli živu glavu. Grlili bi nas i opipavali da se uvjere dali smo zaista čitavi i živi. Kasnijih su godina zabušanti okužili pozadinu i domovinu, pa su dosađivali svakome, a osobito miroljubivom građanstvu, kome je i sam rat izbio na vrh glave. Kad smo došli u to doba s ratišta kući, nisu se više čudili, nego su nas pitali: ’zar si opet tu?’ i. t. sl., jer nisu znali gdje smo se u međuvremenu zadržali [...] Svakako su nas više gledali kao zabušante i zelenokadrovce, nego kao čestite ratnike.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 61.

»Oko deset sati u noći došla nam je hrana; bilo je svega u izobilju. I ruma je bilo dosta. Posmatrao sam vojnike oko sebe kako tamane možda posljednju svoju večeru bez jedne riječi razgovora. Čemu trošiti riječi kada i tako svi misle jedno te isto. Svi su svjesni groznog posla koji ih čeka. Golim prsima i sa spravicom za ubijanje protivnika u ruci, treba osvojiti stijenje na koje se teško popeti i kada ga niko ne bi branio. Dobio sam i poštu koja je već toliko dana izostala. Sada su nam dali sve najedanput. Od kuće su mi javljali da je otac umro. Neka mi moj dobri otac oprosti, što sam s lakoćom prešao preko toga, pošto sam i ja te noći bio kandidat smrti. Spoljni događaji nisu više uticali na moja otupjela osjećanja.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 65–66.

»Je li ikad neko uspio opisati osjećanja u trenutku polaska na juriš? Ja držim da nije i da je to nemoguće. Tu se može govoriti samo o pokretima mase, koja hrli u smrt, da joj se kasnije ovaj ili onaj podvig upiše u zaslugu. Pojedinac se u takvim slučajevima može i istaknuti iznad ostalih, ali to je igra slučaja. Inače je on kap u uzburkanom moru.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 153.

»Deseta satnija prva se naturila preko golog obronka da što prije padne pod sure stijene, koje su bez ikakvog znaka o preturenom bombardovanju stajale mirno kao i prije. Prvi redovi počeli su se već penjati. Sa grebena se oglasi jedan, a za njim odmah još nekoliko mitraljeza, puštajući dugačke serije metaka među desetu satniju, i dok bi lupio dlanom o dlan, preko stotinu leševa ležalo je na zemlji. Satnik Kratil, pogođen smrtonosnim hitcem u glavu, okrenuo se dvaput oko sebe, zaljuljao se i pao kraj najbliže stijene do koje je došao.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 72.

»Borba za opstanak trošila je gotovo svu duševnu snagu, zato je svatko malo pomalo otupljivao za intelektualni rad. U duši se nastanila najgora neprijateljica vojnika: čama. To je bila smjesa nezadovoljstva, nepovjerljivosti, očaja, mržnje, a najviše dosade. Nestajalo je oduševljenja i svake životne topline. Slabila je volja za svaki rad kao u nekoj trajnoj influenci. Na licu se i pogledu javljala ledena mrzovolja, po žilama se razlijevao nekakav otrov, koji je gušio svako životno veselje. Ljudima se činilo, da se pretvaraju u sablasti, s divljim pogledom zatvorenih ptica grabljivica. Negdje u dubini mozga rasle su pandže, koje su nesmiljeno razdirale živčane stanice. I nekakav oštar kljun kljuvao je neprestano po tjemenu i po sljepoočicama kao žuna po tvrdim hrastovim suharcima.«

Petar Grgec, Krvava služba, Zagreb, 1940., str. 171.

»Širok ravan put od Udina za unutrašnjost bio je potpuno zakrčen odbačenim predmetima i napuštenim tovarima svakovrsne trgovačke robe. Bilo je tu automobila čiji su neugašeni motori još brektali. S obje strane puta u jarcima su ležala poizvrtana kola okružena čitavim brdima sanduka i dobro umotanih bala. Ogromna skladišta luksuznih trgovina ležala su ovdje ostavljena na milost i nemilost vojnicima, koji su u potrazi za hranom srdito razbijali tovare i po blatnom putu bacali tešku svilu i najfinije tkanine, koje bi svojom kakvoćom mogle zadovoljiti najistančanije ukuse ne znam kako razmaženih pomodarki. Skupocjene čipke i francuska parfumerija valjala se u ka­ljuži zajedno s teškim krznima, koja za vojnika nisu imala vrijednost prebijene pare. Sve je bilo u propadanju. Vojnici su gurali bajunete između zakovanih dasaka i uz škripu čavala, koji su popuštali, otvarali sanduke, nemilosrdno razbacujući sve što im do ruke dođe, da se najzad zadovolje uzimanjem jednog para čarapa, jer je to odgovaralo njihovim potrebama.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 81–82.

»Da pogine čovjek, nitko ne bi pitao više za njega. Poginuo, poginuo. Ali ako pogine magarac, onda imade bezbroj istraga sa strane svih mogućih zapovjednika, kojima je životinja više vrijedna od čovjeka.«

Petar Grgec, Krvava služba, Zagreb, 1940., str. 168.

»Trgnuo sam se iz polusna. Nešto veliko mi je prešlo preko lica i ugrizlo za uho da sam skoro jauknuo. Po meni su hodali štakori. Onoga s lica dočepao sam rukom i tresnuo o stijenu, a on mi je prije toga još jedanput svojim oštrim zubićima zagrizao ruku [...] Po svoj prilici da sam vikao i psovao, jer su mnogi poskakali, dograbili najbliže predmete i otpočeli pravu bitku sa štakorima.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 21.

»Bili smo svi zaboravili, ne samo da smo časnici, nego da smo obrazovani ljudi, padajući u strahovitom poniženju, u naporima i gladi na sam i jedini životinjski nagon, koji pozna Njezino Veličanstvo borbu za goli život i ništa drugo. Dok je spomenuti gospodin raspravljao o ispravnome časničkom držanju, njegov je sugovornik naginjao uho, da čuje, hoćemo li što dobiti za doručak i uz to je drhtao u prodirnoj studeni jesenjega mokrog jutra.«

Mile Budak, Pripovijetke. Ratno roblje,
Zagreb, 1995., str. 141.

»Ja bih u streljačke jarke postavio sve generale, vojvode, knezove, zemaljske namjesnike, židovske i kršćanske tvorničare, kojih nijesmo cijelo vrijeme rata vidjeli među nama, zatim sve one novinare i narodne zastupnike, koji slave rat, pa bih im dao u ruke puške, revolvere, ručne granate i drugo oružje. Rekao bih im: ’Eto, sada se tucite do mile volje, a mi ćemo otraga, sto kilometara daleko od vas, izdavati naloge za ofenzive i juriše. A ako koji pokuša uteći, dobit će tane u glavu’.«

Petar Grgec, Krvava služba, Zagreb, 1940., str. 9.

»Red je, da i o seksualnom životu kaže koju riječ i ako baš nemam mnogo riječi. Moja je lična krijepost bila relativna, pošto sam nastojao da nijednoj ženi ne učinim krivo, pa opet da vrijedi stara vojnička poslovica: ’Anderes Städtchen, anderes Mädchen’. Za cijelo vrijeme rata nisam na ratištu dirnuo nijedne žene, a sve sam nadoknadio na dopustu u Budimpešti, Zagrebu i Beču. Koliko se mene tiče time je sve rečeno, a koliko se drugih tiče, nisam nikad ulazio u njihova privatna pitanja.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 40.

 

Korice knjige dr. Ante Messnera-Sporšića

 

 

»Četiri italijanska oficira uletjela su u moje sklonište, noseći među sobom šatorsko krilo u kojem je bio nekakav teret. Metci, što su toga časa zaplještali okolo, bili su po svoj prilici upućeni njima. Neprijatan susret. Šta sam drugo mogao, već da stegnem svoju karabinku čvršće u ruci. Oni pažljivo spuste svoj teret na zaklonjeno mjesto i jedan se od njih obrati meni. – Amico? upita on na talijanskom jeziku. – Gdje se nalazi vaš liječnik? Otkrili su pri tome šatorsko krilo i nastojali da mi drugim znacima obrate pažnju na teškog ranjenika, koji je sada ležao preda mnom. – Il kapitano, objasne mi oni. Iz grudi ranjenika šištala je u mlazevima krv iz nekoliko teških rana. [...] Per Dio! Pa vi govorite italijanski, – zagrajaše oni skoro zajedno i pozdraviše me tek sada dizanjem ruke čelu. Ranjenik je bolno ječao. – Možemo li našega satnika ostaviti vašoj pažnji, gospodine? – upita jedan od njih? – Možete, ali za kratko vrijeme, jer moje mjesto nije ovdje. Otišli su u trku. [...] Nešto je počelo kuckati po mojoj savjesti: ’Ovaj, što leži tu, neizmjerno je bogat. Opljačkaj ga i udalji se’. – Da nisi to dirnuo, – javio se je drugi glas u meni, – to je zločin koji se krvlju plaća. Metnuo sam pušku na rame, i u stavu mirno, dočekao da dođu po samrtnika. Došao je samo jedan od časnika i trojica naših bolničara. Italijan mi je prišao, uljudno se zahvalio i nesigurno pružio ruku. – Oprostite! Ja sam sada zarobljenik. Imao sam još toliko vremena da prihvatim pruženu ruku, jer je moja satnija u trku ulazila u borbu. Okršaj je trajao neoslabljeno.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 84–86.

»Prebjeći nije laka stvar. Ne ulazim u ocjenu sa moralnog gledišta, jer su prilike danas drukčije, pa bi kazali da govorim pod uticajem novih okolnosti. Prebjeglo je nekoliko Bosanaca na ruskom ratištu pod takovim prilikama, da se svakom pojedincu od njih mora priznati najveća hrabrost, odlučnost i fanatizam za političku ideju, zbog koje su prebjegli.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 55.

»Truba zatrubi onu poznatu: Joj mama, joj tata, što ću sada ja!«

Peter Stanković (priredio), 1609 dana na fronti od Grge Turkalja-Guslara, Winnipeg, 1930., str. 124.

»Pritisak na moždane bio je nesnosan. Kao da je kakav razbojnik pritisnuo čovjeka jednom rukom uza zemlju, a drugom ga surovo i odmjereno tuče po glavi. Udarac za udarcem pada čovjeku na tjemenjaču, u ušima pište sva nesuglasja, žile hoće da prsnu od povećana tlaka. Žrtvi ponestaje daha u plućima, čitavo mišičje dršće od nemoćne uzrujanosti. Čovjek bi htio ustati, ali ga je gvozdena šaka prikovala na jedno mjesto te mu ne da ni da pravo diše ni da se makne [...] Stavljao je sebe u dileme, u kojima je odsijecao sebi obadvije ruke, obadvije noge, iskapao sebi obadva oka i mrcvario svoje tijelo tako, da mu se koža ježila od užasa nad samim sobom, i znoj ga je probijao od uzbuđenosti, ali je odgovor uvijek glasio: ’Samo ne umrijeti! Živjeti! Živjeti! Živjeti!’«

Petar Grgec, U paklenom trokutu,
Zagreb, 1940., str. 139–140.

»Dvorište je bilo puno po vojnički osedlanih konja, ali bez konjanika. Oko stotinu čilih i odmornih životinja zarzalo je vidjevši oko sebe strane vojnike. Pretražili smo čitavu prostranu kuću, ali od jahača ni traga. Pošli smo u podrum. Među bačvama punim vina sjedili su i po zemlji ležali mrtvi pijani italijanski konjanici, koji su propustili prvu i jedinu priliku u velikom ratu da pokažu koliko vrijede u borbi. Prisebniji su još nešto mogli dreknuti zaplićući jezikom neku vrstu dobrodošlice osvajaču i klateći se između bačava zapinjući nogama o svoje duge sablje, iziđu iz podruma u dvorište. Prizor je bio smiješan i odvratan. Demoralizirani jahači izražavali su se kroz cerekanje pogrdno o Kadorni i svojim časnicima, za koje su tvrdili da su pobjegli, ostavivši ih same, prepuštene slučaju ishoda bitke u gradu.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 86–87.

»Grozna borba vodila se u šančevima, sve po noći. Ne poznaš ko je Rus, a ko tvoj, samo prvoga do sebe kolji, jer nećeš li ti njega, on će sigurno tebe.«

Peter Stanković (priredio), 1609 dana na fronti od Grge Turkalja-Guslara, Winnipeg, 1930., str. 206.

»Ali tada je nešto silno odjeknulo. Na mjestu gdje su bila vrata ukazala mi se brzinom munje jedna crna mrlja, vojnika ispred mene je nestalo, a ja sam, odbačen nevjerovatnom snagom, poletio u visinu. U letu sam još čuo prolom strašne detonacije, malo kasnije sam pao na neko žbunje duboko dole u dolinu. [...] Na dvije stotine metara više mene čula se graja i zapomaganje. Neko je zvao sanitetce. [...] Čitava rezerva životnih namirnica razletila se po klancima i potocima na nekoliko kilometara od mjesta ispod stijene, na kojem je sada stajalo samo nekoliko komada razlupanih dasaka. Za leš vojnika, koji je trčao ispred mene, nije se moglo nikako utvrditi gdje je odbačen, a po svoj prilici da je iskidan u sitne komadiće i raznesen po Kol del Orzu.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 138.

»On je promatrao s užasom, kako su se između paklenoga trokuta i talijanskoga postava i ujedno po samom paklenom trokutu jedno 100 do 150 koraka daleko od njega između mrtvaca poput pogaženih crva previjali ostavljeni talijanski ranjenici. Neki su vapili glasno: ’Aiuto! Aiuto’ (Pomoć! Pomoć!). Ali im pomoći nije bilo, jer je na svakoga, tko bi se usudio poći k njima, vrebalo mnoštvo smrtonosnih cijevi s jedne i s druge strane. Koji se od ranjenika mogahu još micati, puzili su ili su se valjali nizbrdo, a drugi su u velikoj vrućini ležali po prerovanom i okrvavljenom kamenju očekujući u strašnim mukama posljednji čas.«

Petar Grgec, U paklenom trokutu,
Zagreb, 1940., str. 150.

»Na ustima i zamirućim očima jednog mladog poručnika sa plavim šarolama pod vratom skupili su se čitavi rojevi muha, no on se nije mogao braniti od njih, već je samo od vremena do vremena polako, skoro neprimjetno pomicao usnama. Oteram gadne insekte sa teškog ranjenika, koji je gorio u vrućici i osjetim po micanju usana da traži vode. Vode u ovome kršu nije niko imao, a ako je u koga i bilo, taj je čuvao za sebe da mu se u nuždi nađe. Dole niz strminu odmicali su bolničari s ranjenicima smještajući ih u dvoja nosila. Jedna granata prikratila je taj mučan posao, formalno je rastrgala i bolničare i ranjenike.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 151–152.

»Sjeo kurjak na našeg mrtvog vojnika, pa ruča. Hrani se njegovim mesom. Eh, da bi Bog dao, pa da onako sjedne na prsa Vilimu, Franji i Nikoli.«

Peter Stanković (priredio), 1609 dana na fronti od
Grge Turkalja-Guslara, Winnipeg, 1930, str. 135.

»Rastrojen sam. Ne mogu nigdje naći mira, a san mi ne ide na oči. Satima ležim zatvorenih očiju, ali zaspati ne mogu, a kada ustanem, događa mi se da prislonjen uza stijenu stojeći odspavam nekoliko trenutaka. Jedino je izuzetak za vrijeme artiljeriskoga bombardiranja. U to vrijeme spavam kao zaklan, ali čim se vriska granata umiri, odmah se budim.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 186.

»Svaka je baraka dobila svoj zgoditak i brojila svoje mrtve... U jednoj su bile stijene i strop zamazane krvlju i već suhim komadićima ljudskog mesa. Ovdje je prije bila komanda kajzerjegera. Naši su časnici u njoj spavali. Pitao sam ih, kako mogu gledati u te mrlje po daskama? Napokon su ih papirima prekrili.«

dr. Ante Messner-Sporšić, 1915–1918. Odlomci
iz ratnih uspomena, Zagreb, 1934., str. 57.

»Misli, kako iznijeti živu glavu iz rata, sve me više zaokupljaju. Počeo sam vjerovati u nemogućnost te sreće. Na kraju krajeva, ne može se zamisliti da jedan čovjek kroz četiri godine  neprestanoga života po rovovima i jurišima ostane živ, a uz to još ne bude ni ranjen, kao što je to slučaj kod mene. Počeo sam strahovati za život i onda kada ni najmanjeg razloga za to nije bilo. U momentima sam se tresao od straha. [...] Odlučio sam pošto poto dopasti rane i tako se spasiti rovova. Sinoć sam otišao na jedno mjesto u rovu preko koje metci stalno prolijeću. Tu se neprestano događaju slučajevi ranjavanja, pa čak i pogibije. Sklonio sam glavu, a ruke digao u vis. Kada su me zabolile, onda sam mijenjao čas lijevu čas desnu, ali uzalud. Oko pola noći sam opet izišao osuđujući sam sebe, kako sam mogao izložiti ruke opasnosti pa da ostanem bez njih. Lakše je biti bez noge. Ali i taj pokušaj je ostao uzaludan, jer nisam mogao satima stajati na rukama.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 187–188.

 

Fotografija Pere Blaškovića

 

»Zapovijedi su nas bacale, kao što se smeće baca kamenitim, neplodnim tlom, kome svagdje hrane treba – amo – tamo – svagdje uzalud, jer je tlo bilo i odviše iscrpljeno i izmoreno, a nas, da ga s mrtvim tijelom pognojimo, premalo i bez kalorija.«

Pero Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu,
Beograd, 1939., str. 442.

»Kad bih ja sada izjavio, da iskreno ljubim poštenoga srpskog gejaka i dobroćudnoga ruskog mužika, proglasili bi me veleizdajnikom – jer sam Hrvat – i zatvorili; a kad bi to isto izjavio i za talijanskog malog čovjeka, i za francuskog i za rumunjskog i za engleskog malog čovjeka, i kad bi za sve ove i za Rusa i za Srbina to isto izjavio koji Nijemac i Madžar, sumnjali bi o njegovu duševnom stanju i strpali bi ga na motrenje.«

Mile Budak, Pripovijetke. Ratno roblje,
Zagreb, 1995., str. 380.

»Uzduž po sredini nje je prolaz, lijevo i desno napravljena su od dasaka ležišta, tri reda jedan nad drugim u visinu. Sve je do najmanjeg prostora pretrpano ranjenicima, koji leže jedan do drugog poredani bez uzglavlja, bez pokrivača, bez njege i vode da osvježe grozničave usne što se otečene, bez prestanka besvjesno miču. Poput zujanja velikog roja pčela bruji tiho ječanje samrtnika. Jedni su mirni i ukočeni, možda za uvijek... drugi se u bolovima previjaju, grče šake i škrguću zubima. Oni u prizemnom ležaju potpuno su zaliveni crvenom usirenom masom po licu i tijelu. Od krvi što je iscurila iz rana onih s gornjih ležišta, lica su im bila bezoblična, prevučena tamnom crvenom korom krvi u kojoj su se davili i bjedno izdisali. Prolaz sredinom barake bio je blatan i gnjecav, natopljen svježom čovječjom krvlju, što je toga dana obilno tekla.«

Mato Blažević, Zaboravljeni grobovi,
Zagreb, 1994., str. 211–212.

 

 

 

Korice knjige Mile Budaka

 

 

»I poručniku je Mikulinu došla najednom neodoljiva želja, da puca u neprijateljsku gomilu. Je li to bila želja za osvetom ili što drugo? Ili se na dnu duše pojavio nekakav iskonski nagon, da se čovjek pokaže jačim od drugoga? Svakako je nestalo prijašnjega sumnjanja i miroljubivosti. Poručnik je Mikulin postao osobom, kod koje nije više odlučivao razum, nego nekakav nerazboriti nagon [...] ’E, baš sada ne ću uzmaknuti’, rekao je poručnik Mikulin u sebi, kada je osjetio, kako mu iznad glave zuje strojopuščana taneta praveći pri tom jedva čujno zujkanje kao ćuh lagana lahora, kad zanjiše napola zrelo žito. [...] Kao da je ušla u nj nekakva opsjednutost, nije mario ni za vrijeme ni za napor, nego je tvrdoglavom ustrajnošću ispaljivao puške i onda, kada su strijelci ispred drugih kaverna bili davno zamuknuli uvidjevši bezuspješnost svojega otpora [...] S osjećajem najdublje ogavnosti bacio je poručnik Mikulin posljednju ispražnjenu pušku natrag u kavernu. Bilo mu je kao čovjeku, koji se poslije pijanačke i bekrijaške noći stidi svoje neumjerenosti.«

Petar Grgec, U paklenom trokutu,
Zagreb, 1940., str. 153–154.

»Pukovnik je zapovjedio, da časnici stoje s napetim revolverom u ruci kod kotla i ubiju na mjestu svakoga, tko ne uzme hrane ili bude prigovarao. Kad vojnici izjaviše: ’Neka puca, nama je svejedno, krepali dva mjeseca prije ili kasnije’.«

dr. Ante Messner-Sporšić, 1915–1918. Odlomci
iz ratnih uspomena, Zagreb, 1934., str. 167.

»Inače su žene dosta dobro gospodarile, ali bome neke i lumpale sve u šesnaest. Kad bi dobile od općine aprovizaciju mnoge bi se svratile u birtiju, pa udri piti, kartati i sve drugo, što im na um došlo [...] Ma jest, braćo, rodilo se u selu i okolici oko stotinu djece, a ko zna ko im je otac. I što mislite, vražje babe skorom za sve to bacale krivnju na mene.«

Peter Stanković (priredio), 1609 dana na fronti od Grge Turkalja-Guslara, Winnipeg, 1930., str. 271.

»Ali bit će da je Mikulinov glas zvučao prijekorno, zato se sottotenente našao uvrijeđen. Kao razdražen tigar skočio je on prema poručniku Mikulinu i stavljajući mu još vruće grlo karabinke na lijevu sljepočicu stao je siktati na nj: – Cavra austriaca! Kozo austrijska! Zar ne poznaješ, da sam ja časnik!«

Petar Grgec, U paklenom trokutu,
Zagreb, 1940., str. 164.

»Ide taj junačina guslar nakon trideset mjeseci s razbojišta, ali poguren i slab. Sijeda kosa pala mu do polovice ledja, a brada se spustila do pojasa. Lice mu zamusano i bijelo. Cijelo vrijeme, što se nalazio na ratištu nije se ni jednom dobro umio, niti šišao i brijao. Cijelo to vrijeme nije dobio ni novog presvuka. Na svaku životinju nalik, samo ne na čovjeka.«

Peter Stanković (priredio), 1609 dana na fronti od Grge Turkalja-Guslara, Winnipeg, 1930., str. 224.

 

 

Fotografija Grge Turkalja

 

 

»Oni su [ratni zarobljenici] ljudi samo dok su u rukama onoga neprijatelja, koji im je trgao oružje iz ruke, jer ovaj voli i cijeni u njima vojnika, koji je izložio svoj život na obranu domovine. Čim dođu u pozadinu [...] tamo su nemoćna, bijedna stvorenja, kojima može svaka protuha, što se protekcijom zadrža u pozadini, odvaliti šamar, na koje se može svako dijete nabaciti kamenom, kao što se nabacuje na susjedova psa, i koje može popljuvati svaka baba, a da tužna ni sama ne zna, zašto to čini, i da niti ne pomišlja, da će se to isto dogoditi njezinu sinu ili unuku, ako ne danas, a ono sutra.«

Mile Budak, Pripovijetke. Ratno roblje,
Zagreb, 1995., str. 222.

»Svjetski ratu, prokleta nemani,

Pol’ Evrope skorom utamani!

Milijuni sirotinje pade,

Ko ostade ima nove jade.

Nedaj Bože, da i naše mladje,

U buduće takva štogod snadje.

Alaj rate, samog vraga brate,

Nikad ne ću zaboravit na te!

Sve vas braćo po redu pozdravlja –

Guslar Grgo, Janko i svi drugi,

A ti rate: za uv’jek proklet budi!«

Peter Stanković (priredio), 1609 dana na fronti od Grge Turkalja-Guslara,
Winnipeg, 1930., str. 269.