Preživjeti rat jedino radi književnosti

Uz ostale društvene, kulturne i književne obljetnice koje nam donosi 2014. godina potrebno je prisjetiti se i 100. godišnjice pogibije znamenitoga hrvatskog pjesnika, dramatičara i prozaika, esejista, kritičara i prevoditelja Frana Galovića. Rođen u podravskom selu Peterancu nedaleko od Koprivnice 20. srpnja 1887., Galović je bio jedna od mnogobrojnih, ali za hrvatsku književnost i kulturu posebno teško prežaljenih, žrtava Prvoga svjetskog rata. Poginuo je, naime, 26. listopada 1914. na srpskom bojištu kod mjesta Radenkovići u Mačvi, kada mu je bilo tek 27 godina. No, iako mu je život vrlo rano prekinut, uspio je ostaviti znatan trag u hrvatskoj književnosti i kulturi te otvoriti žal za prerano ugaslim talentom koji je obećavao velike stvari. U pismima prijateljima iz borbenog rova, koja im je pisao sve do posljednjeg dana života, može se vidjeti kako je doživljavao rat i o čemu je razmišljao u predsmrtnim trenutcima te ću upravo tome aspektu posvetiti najviše pozornosti u ovome radu.

Fran Galović, 19. rujna 1889.

Od Peteranca preko
Zagreba do Mačve

Nakon što je u rodnom Peterancu 1898. završio pučku školu, roditelji Stjepan i Doroteja Galović, kao relativno imućni poljoprivrednici, bili su u mogućnosti poslati svojeg sina Frana na gimnazijsko školovanje u Zagreb, koje je završio 1906., da bi iste godine upisao hrvatski ili srpski jezik kao glavni, a klasičnu filologiju kao sporedni studij na Kraljevskom sveučilištu u Zagrebu. Namjesni učitelj na II. kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu postao je 1913., a godinu potom položio je i završni diplomski ispit.

Fran Galović

Još kao gimnazijalac 1903. objavio je u Hrvatskom pravu prvu pjesmu posvećenu Anti Starčeviću, čija će pravaška misao obilježiti njegove političke nazore. Kao student počinje ozbiljnije i češće objavljivati u više časopisa, a 1907. nakratko postaje i urednikom časopisa Mlada hrvatska. Osim poezije marno čita, piše, prevodi i proučava prije svega i dramska djela. Što se tiče njegova dramskog stvaralaštva, velik uspjeh doživio je kada mu je Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu izvelo jednočinke Tamara i Grijeh (1907) te triologiju Mors regni (1908). S vremenom je počeo objavljivati i prozu, ali i eseje i kritike, tako da su tadašnji časopisi bili puni njegovih radova.

Od samostalnih knjiga prije smrti uspio je, ipak, objaviti samo drame Tamara (1907) i Pred smrt (1913), zbirku soneta Četiri grada (1913) i novelu Začarano ogledalo (1913). Mnogo toga ostalo je razasuto po časopisima, ali i u rukopisu. Tako je još 1908. bila potpuno pripremljena za objavu zbirka pjesama na standardnom jeziku Mrtvi san, koju za života nije uspio tiskati, a bio je pred dovršetkom i zbirke kajkavskih stihova Z mojih bregov, na kojoj je radio 1913. i 1914. u obiteljskom vinogradu u mjestu Širovice nedaleko od Koprivnice, na obroncima Bilogore. U rukopisnoj ostavštini nalazi se i mnoštvo kazališnih i proznih nacrta te bilješki, no sve je to objavljeno tek postumno. Unatoč svim nepovoljnim okolnostima, Galović je ipak bio važan čimbenik književne dinamike svojeg vremena, što je, osim do sada spomenutih podataka, potvrdio i zbornik Hrvatska mlada lirika (1914). Galović je u tome zborniku, naime, zastupljen s 9 pjesama, koje uz Ujevićeve i Kamovljeve vjerojatno čine najbolji dio zbornika, u kojem je, inače, zastupljeno ukupno 12 pjesnika.

Najave kazališnih predstava

Ubrzo nakon smrti u Zagrebu su mu 1916. izvedene drame Mati i Pred smrt, a osim pokojeg uratka po časopisima, prvi je znatniji postumni izdavački događaj objavljivanje cjelovite zbirke Z mojih bregov u časopisu Književna republika 1925. Po toj je zbirci, koja je poslije doživjela i više samostalnih izdanja, Galović danas i ostao najupamćeniji, i to ne samo kod stručne kritike nego i kod šireg čitateljstva – tko barem u slabijem sjećanju nema pjesme Crn-bel, Lastavice, Kostanj ili Jesenski veter? Do danas su Galovićeva djela pojedinačno ili skupno više puta pretiskivana te je napisan veći broj analiza i interpretacija iz pera najznačajnijih književnih povjesničara, koji se slažu u ocjeni da Galović pripada među najznačajnije hrvatske književnike prve četvrtine 20. stoljeća. 

Preživjeti »jedino radi nekih divnih literarnih doživljaja«

Još kao student Galović je unovačen 1908. te je jednogodišnje dobrovoljačko službovanje odradio 1909/1910. kod domobranske pješačke pukovnije u Sisku. U toj je pukovniji bio pričuvni narednik kadetskog aspiranta te je kao takav i mobiliziran u kolovozu 1914. Nekoliko njegovih pisama govori upravo o danima kada u Sisku iščekuje odlazak u boj, a posebno su zanimljiva pisma pisana tijekom ratnih borbi iz rovova na srpskom bojištu u Mačvi.

Tako u pismu od 7. rujna 1914. Galović iz Siska, gdje je čekao polazak na bojište sa svojim bataljunom, piše Milanu Ogrizoviću: »Dragi Vanja… otkako se postrojio 75. hodni bataljun, dodijeljen sam tamo. Taj je bataljun do I. ov. mj. morao biti spreman za put, i tako sada čekamo, da krenemo na taj put. Kuda, ne znam. Ali svakako bih htio vidjeti, kako to izgleda, kad si u vatri i u boju. Napokon riskira se u životu svašta, a i pasti nije baš lako«.^[1] Odgovor na pitanje kamo će ih poslati ubrzo je stigao – bilo je to južno bojište sa Srbijom, na kojem je itekako dobro upoznao kako je to »kad si u vatri i u boju«.

Autograf Galovićeve pjesme Zimska priča

I dok se iz ovih rečenica nazire svojevrsna Galovićeva radoznalost, gotovo i optimizam glede odlaska na bojište, pismo poslao istom adresatu s istog mjesta nešto manje od dva tjedna poslije (20. rujna 1914) pisano je bitno pesimističnijim tonom: »Mi se spremamo i čekamo čas. Upravo sam danas čuo za jedno desetak prijatelja, što padoše za zadnjih bitaka oko 13. o. mj. Mi ćemo dakle ispuniti praznine. Međutim, što Bog da, šutim ja!«. Vijesti o poginulima koje dolaze s bojišta pomalo, očito, uvlače u njega nemir i strah od slične sudbine. No, znakovitija je rečenica koja slijedi u istome pismu: »Želio bih ostati na životu jedino radi nekih divnih literarnih doživljaja«, koja svjedoči o tome koliko mu je u životu bila važna književnost – želi preživjeti samo radi književnosti. O tome svjedoči i slična rečenica iz pisma poslanog istom primatelju s bojišta 19. listopada 1914: »Želio bih ne poginuti samo radi toga, da sve ovo iznesem, jer je svaki dojam dragocjen«. A dojmove je planirao, čini se, prije svega iznijeti u romanu Mrtva domovina, koji spominje u pismima: »Ako se vratim, dobit ćeš roman, koji se zove ‘Mrtva domovina’. Ako padnem, spomeni tu ideju u posmrtnom govoru nad mojim kenotafijem« (Juliju Benešiću, 13. listopada 1914). U pismu iz rova upućenom Ogrizoviću navodi čak da »roman (M. D.) raste kilometre visoko«, što znači da mu je čak i tijekom borbi – od kojih je svaka mogla značiti i kraj njegova života – prije svega na pameti bila književnost.

A da je bio na prvoj crti bojišnice, gdje je život neprestano na kocki, svjedoče njegovi iskazi iz pisama Ogrizoviću, poput »Bio sam u prvoj, žestokoj vatri… Spavam pod zemljom« (1. listopada 1914), »Bio sam opet u vatri i opet sam u dekungima, a svaki dan nas posjećuju šrapnele i granate« (7. listopada 1914), »Po koja kugla prozuji nad glavom, dok ovo pišem. Noćas je bilo dosta puškaranja i s naše i s njihove strane. Spavam svaku treću noć i to na jedno oko« (19. listopada 1914), »Gotovo svake noći bijem boj i zavijam momcima rane« (22. listopada 1914), sve do posljednjeg javljanja s bojišnice dan prije nego je poginuo: »Jutro je i u 10 sati imamo da navalimo. Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan« (25. listopada 1914).

Potonja rečenica često je citirana te je poslužila kao temelj mistifikacijama o tome kako je Galović predosjetio, a najradikalniji mistifikatori tvrde i izazvao, vlastitu smrt. No, ako taj iskaz sagledamo u kontekstu njegovih ostalih pisama s bojišnice, vidljivo je da njegovo duševno – ali i fizičko – stanje s vremenom postaje sve lošije pa bi možda trebalo u tome ključu čitati apostrofirani iskaz. Već mu je svega bilo dosta, i psihički i fizički je bio iscrpljen, pa mu se možda na trenutak pričinilo da bi čak i smrt bila lakša od nastavka ratne agonije. Tu bismo rečenicu, u krajnjem slučaju, mogli promatrati i kao običnu frazu. Naime, Galović se u više pisama žali na kišovito i hladno vrijeme koje mu smeta i zbog kojeg je čak i obolio, »Strašno sam prehlađen, jer je vrijeme posljednjih dana kišovito i hladno« (Juliju Benešiću, 13. listopada 1914), »Još sam živ, ma da i nisam zdrav. Ispila me memla od dekunga« (Milanu Ogrizoviću, 19. listopada 1914), te ga je dolazak jesenskog sunca toliko razveselio da je posegnuo za radikalnom usporedbom da bi na tako lijep dan »čisto želio umrijeti«. Uostalom, tko ne bi imao predosjećaj smrti kada se nalazi na prvoj crti bojišnice? To i nije predosjećaj, nego realna opasnost! U istom ključu mogli bi se čitati i slični iskazi iz vremena kada još nije stigao u rov – normalno je da čovjek razmišlja o tome hoće li poginuti u ratu! Što se pak tiče želje za smrću, nju je jednako teško trezveno argumentirati jer je Galović imao mnoštvo, ponajprije književnih, planova kakve nemaju osobe koje priželjkuju (ili planiraju) ranu smrt. U citiranim pismima spominje roman Mrtva domovina, a iz njegove književne ostavštine vidljivo je da je nacrta za druga djela bilo još mnogo.

Uostalom, kad bi se tobožnji predosjećaj pa čak i priželjkivanje smrti i mogli uvjerljivo argumentirati, mnogo mi se važnijim čini posvetiti pozornost činjenici da u trenutcima kada mu život visi o koncu on ponajprije razmišlja o – književnosti! To je Fran Galović – istinski zaljubljenik u književnost, a ne fatalist ili defetist!