Posljedice Prvoga svjetskoga rata u Istri

U Austro-Ugarskoj, dualistički uređenoj Habsburškoj Monarhiji, Istra i Dalmacija pripadale su austrijskom dijelu te monarhije. Za razliku od Hrvatske i Slavonije, koja je pripadala ugarskom dijelu te monarhije i čiji je državnopravni položaj bio definiran Hrvatsko-ugarskom nagodbom, državnopravni položaj Istre i Dalmacije nije bio reguliran nikakvom nagodbom s Austrijom. Središnja austrijska vlast u Beču odnosila se prema Istri i Dalmaciji sasvim nadređeno, kao prema svojim potpuno podređenim pokrajinama.

Pokrajinski parlamenti: Istarski sabor u Poreču i Dalmatinski sabor u Zadru – kao izborna tijela ograničene i strogo kontrolirane autonomije – sazivani su i raspuštani carskim reskriptom na prijedlog austrijske vlade u Beču. Ti su pokrajinski parlamenti bili svojevrsne javne političke tribine s kojih su se čuli glasovi predstavnika istarskog i dalmatinskog stanovništva. A ti su glasovi, zbog pretežito oporbenoga političkog naboja u njima, ponajčešće imali nepoćudne odjeke u sluhu bečkoga vladajućeg sloja. Kad je započeo Prvi svjetski rat taj državni vrh nije htio više slušati te glasove, pa stoga nije više ni sazivao zasjedanja Istarskog i Dalmatinskog sabora. Bile su to posljedice toga rata. U ugarskom je dijelu Monarhije Hrvatski sabor u Zagrebu redovito zasjedao i tijekom tih ratnih godina 1914–1918.

U dualistički uređenoj Habsburškoj Monarhiji, Istra i Dalmacija pripadale su austrijskom dijelu te monarhije

Kao vojni obveznici ročnog i pričuvnog sastava zajedničke austrougarske vojske, istarski i dalmatinski su Hrvati (kao i pripadnici ostalih naroda u Istri i Dalmaciji) služili u C. k. ratnoj mornarici, tako i u kopnenim c. k. postrojbama. Postrojbe kopnene vojske formirane u Istri bile su: 87. c. k. pukovnija i 5. c. k. domobranska pukovnija. Postrojbe kopnene vojske formirane u Dalmaciji bile su: 22. c. k. pukovnija, Dalmatinski zemaljski strijelci, 23. zadarska c. k. domobranska pukovnija i 27. dubrovačka c. k. domobranska pukovnija. Te su postrojbe od početka rata do ulaska Italije u rat (1915) sudjelovale u borbama na istočnom i balkanskom ratištu, a od 1915. do početka studenog 1918. u borbama na talijanskom bojištu (na Soči i Piavi). Na tim su bojištima one imale velike gubitke, mnogo poginulih i zarobljenih te višestruko više ranjenih. Od tih je ranjenika znatan broj trajno ostao u stanju težeg i teškog invaliditeta.

Neposredno uoči i nakon izbijanja toga rata (1914) austrijska je policija uhitila nekoliko stotina istarskih i dalmatinskih oporbenjaka, od kojih je većinu internirala, jedan dio izložila sudskim presudama, a neke kaznila i statusom talaca, čija je zadaća bila da prate vojne transporte i odgovaraju svojim životima za sigurnost tih transporta. Oni istarski i dalmatinski oporbenjaci koji su uspjeli izbjeći ta uhićenja emigrirali su. Neki su od njih, kao politički emigranti, osnovali 1915. u Parizu emigrantski Jugoslavenski odbor sa svrhom da javno istupa protiv Austro-Ugarske i da se za­uzima za novi državnopravni položaj jugoslavenskih zemalja iz sastava te dvojne države nakon njezina rasula, koje su predviđali i očekivali.

Jugoslavenski odbor, Pariz, 1916. Gornji red slijeva: Niko Županič, Ćiro Kamenarović, dr. Milan Srškić, dr. Nikola Stojanović, dr. Franko Potočnjak, Jovo Banjanin, Fran Supilo, Dušan Vasiljević; donji red slijeva: dr. Julije Gazzari, prof. Pavle Popović, dr. Ivo de Giulli, dr. Bogumil Vošnjak, dr. Ante Trumbić, dr. Hinko Hinković, Ivan Meštrović, dr. Josip Jedlovski

Istup neutralne Kraljevine Italije iz Trojnog saveza, njezino priključenje silama Antante i uključenje u rat kao Antantine nove članice (1915) izvrgnuli su Istru i Dalmaciju – kao dijelove austrijskoga državnog teritorija – opasnostima od napada talijanskih ratnih brodova. Tim je napadima, prema procjeni admiraliteta austrougarske ratne mornarice, najviše bila izložena Pula kao glavna austrougarska ratna luka i središte njihove vojne brodogradnje. Očekujući da bi se ti napadi mogli proširiti i na cijelu južnu Istru, južno od Limskoga kanala, donesena je odluka da se iz sigurnosnih razloga evakuira cjelokupno stanovništvo s tog područja. Tako je, u tjedan dana u svibnju 1915., oko 60.000 tisuća Istrana moralo napustiti sav svoj imetak i prisilno otići u Austriju, Češku, Moravsku i Mađarsku, gdje su zbog loših uvjeta smještaja u logorima i selima, loše prehrane i raznih bolesti, zapravo velike nebrige, mnogo propatili i masovno umirali. Ratno je stradanje tadašnja Austro-Ugarska pokušala izbjeći upravo osmišljavanjem te evakuacije, privremenog preseljenja stanovništva, ali ta se nakana pretvorila u svoju suprotnost. Riječ je o vrlo velikoj tragediji Istrana kao posljedici Prvoga svjetskoga rata. Kući se nikada nije vratilo njih oko 10.000, ponajviše djece. Oni koji su ostali živi vratili su se postupno na svoja ognjišta do sredine 1918. i zatekli zapuštena ognjišta, dvorišta, vrtove i polja. Ti gubitci ljudskih života iz redova istarskoga civilnog stanovništva bili su posebno teška posljedica toga rata i veliko demografsko slabljenje južne Istre.

Uoči konačnog rasula Austro-Ugarske hrvatske su, slovenske i srpske političke stranke iz južnoslavenskih zemalja u okviru te dvojne države osnovale Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu. U Plenumu i u Središnjem odboru tog vijeća nalazili su se, dakako, i predstavnici Istre i Dalmacije. Provodeći politiku Narodnog vijeća, Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. donio odluku kojom je, na osnovi potpunoga prava narodnog samoodređenja, raskinuo sve državnopravne sveze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, te Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju s Rijekom proglasio posve nezavisnom državom, koja pristupa u zajedničku suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, čiji državni teritorij čine sve južnoslavenske zemlje iz sastava bivše Austro-Ugarske. Funkciju središnje Vlade, sa sjedištem u Zagrebu, vršilo je Predsjedništvo Narodnog vijeća. U svakom njezinu dijelu trebale su postojati pokrajinske, zemaljske vlade. Matko Laginja, jedan od najuglednijih političkih vođa istarskih Hrvata, dobio je mandat od Predsjedništva Narodnog vijeća da organizira novu pokrajinsku vlast u Istri kao dijelu Države Slovenaca, Hrvata i Srba.

Radost tog ujedinjenja nije trajala dugo. Predratne ekspanzionističke politike susjednih država: talijansko-iredentistička i srbijansko-velikosrpska smatrale su rasulo Austro-Ugarske konačnom prilikom za ostvarenje svojih osvajačkih težnji i planova. Kraljevina Italija je odmah nakon primirja, koje je 3. studenog 1918. sklopila s formalno još postojećom Austro-Ugarskom, krenula svojom vojskom u zauzimanje Istre i dijelova Dalmacije, koji su joj sile Antante, kao nagradu za njezin pristup u savezništvo s Antantom i ulazak u rat protiv svojih bivših saveznika: Austro-Ugarske i Njemačke, obećale tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. Nastupajući kao saveznička vojska Antante, talijanska je vojska zauzela 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu, 6. studenog Šibenik, i tako dalje. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru, a do kraja studenog i Dalmaciju u znatno većem opsegu od onoga koji joj je bio obećan tajnim Londonskim ugovorom.

Usporedo s talijanskom vojnom okupacijom tekla je i vojna okupacija srbijanske vojske, čiji su odredi zaposjeli neke vojvođanske, bosanskohercegovačke i hrvatske gradove s obrazloženjem da imaju zadaću štititi red, mir i sigurnost. Ta područja koja je zaposjela srbijanska vojska poklapala su se s velikosrpskom zamišlju proširene Srbije. Srbijanski je državni vrh računao: ako ne dođe do dogovora o pripajanju cijele Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji, da će taj od srbijanske vojske zaposjednuti teritorij sjeverno od Save i Dunava i zapadno od Drine ostati i dalje u sastavu tako prošrene Srbije.

U toj je, za nju preteškoj situaciji, Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristala da se 1. prosinca 1918. bezuvjetno sjedini s Kraljevinom Srbijom pod državnim imenom: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je vrhovna, vladalačka moć i nadalje ostala u rukama srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević.  

Pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se i u razmatranjima Konferencije mira, koja je započela radom 18. siječnja 1919. u Parizu. Kako je jedan od glavnih pregovarača na toj konferenciji, Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a, bio nesklon priznavanju tajnih međunarodnih ugovora, jer se to kosilo s pravom od njegovih četrnaest mirotvornih točaka, koje je proklamirao 8. siječnja 1918., zbog čega nije mogao biti sklon ni priznavanju Londonskog ugovora, nastali su prijepori u pitanju razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se nikako nisu mogli uskladiti. Zbog toga je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja, počev od sredine veljače 1920., izuzme iz njezine nadležnosti i prepusti izravnim pregovorima između tih dviju kraljevina.

Izravni pregovori pregovaračkih delegacija Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920. u Spa, zaključno, od 8. do 12. studenog 1920. u Rapallu. Prema tom sporazumu, potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji su pripali cijela Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići te Zadar s najbližom okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., stekla je i Rijeku s bližom okolicom.

U razdoblju od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. talijanski je okupacijski režim primijenio mnogobrojna nasilja, osobito u Istri: odvodili su u konfinaciju pojedine hrvatske rodoljube (radnike, seljake, učitelje, svećenike, odvjetnike...) i to na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštali su radnike i službenike pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadali su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domove i društva), onemogućavali nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljali nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja stotine istarskih Hrvata, neki i sa svojim obiteljima, već tada emigrirale.

Nakon Rapallskog ugovora i provedene aneksije Italiji pripalih dijelova hrvatskog tla, a pogotovo od dolaska fašista na vlast i uspostave fašističkoga pokreta u državi (od 1922. i dalje), nasilja u Istri i na ostalim anektiranim hrvatskim prostorima postala su stalnom politikom talijanskoga fašističkog sustava. Ukinute su gotovo sve hrvatske osnovne škole. Talijanski jezik postao je službenim u svim javnim ustanovama. Pljačkane su, devastirane ili spaljene mnoge hrvatske ustanove kao i pojedine hrvatske obiteljske kuće te selo Šegotići na Proštini u južnoj Istri. Nastavljeno je konfiniranje Hrvata nepoćudnih vladajućem režimu. Izricane su mnogobrojne zatvorske kazne. Hrvatska su imena i prezimena talijanizirana. Stvarane su fašističke odgojno-
-obrazovne organizacije koje su imale za svrhu što sustavniju i bržu asimilaciju hrvatske djece i mladeži. Uvedeni su izgoni pojedinih Hrvata preko granice. Uz postojeće sudove organiziran je i Specijalni sud koji je osudio na dugogodišnju robiju velik broj istarskih Hrvata (presudama u Puli 1929. i u Trstu 1930), a petorica su osuđena na smrt. Nametnut je Hrvatima teško podmiriv porez, zbog čega je niz hrvatskih seljaka – ovrhama i javnim dražbama – ostao bez svojih kuća i imanja. U Istru, Rijeku, Zadar i na Lastovo planski su dovođeni Talijani s Apeninskog poluotoka (više od 30.000 samo u Istru) kako bi se što prije izmijenila narodnosna struktura okupiranih i pripojenih područja u korist Talijana. Hrvatske su novine bile zabranjene. Mnogi su hrvatski mladići, ročnici, kao rezervisti, bili mobilizirani i upućivani na ratišta u Albaniju (1935/36), u Španjolsku (1936–1939) ili u nove talijanske vojne pohode u Albaniji (1939), u Grčkoj (1940) i drugdje.

Iseljavanje iz Istre, zbog svega toga, bilo je vrlo često (katkad i u masovnim valovima: 1920., 1921., 1924., 1929/30., 1935/36., 1939). Među istarskim bjeguncima (emigrantima) bilo je pripadnika svih staleža: radnika, seljaka, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, svećenika, činovnika, odvjetnika. Pojedini radnici i seljaci iselili su se u zapadnoeuropske države, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, a neki i u daleke prekomorske zemlje sjeverne i južne Amerike, Australije i na Novi Zeland. Više od 90% ostalih bjegunaca potražilo je utočište u Kraljevini SHS, koja se od 1929. naziva Kraljevinom Jugoslavijom. Istarski su emigranti doprli u gotovo sve dijelove jugoslavenske države. Najviše ih je u hrvatskom prostoru bilo u Zagrebu, zatim u Osijeku, Slavonskom Brodu, Sušaku, Karlovcu, Splitu... Najnovija istraživanja koja je proveo inž. Vladimir Žerjavić govore o nasilnom iseljavanju 53.000 Hrvata između dvaju svjetskih ratova iz hrvatske Istre.

Karlovačka tvrđava u kojoj je od 1919. do 1925. bio smješten Istarski đački internat, koji je zbrinjavao Istrane izbjegle pred fašizmom

Život je istarskih emigranata u jugoslavenskoj državi bio iznimno mukotrpan. Trebali su se snaći za smještaj, za najnužniju prehranu, za privremeno i stalno zaposlenje. Trebali su riješiti i pitanje dobivanja dopuštenja boravka (zavičajnosti), kao i pitanje jugoslavenskoga državljanstva. Neki od njih godinama nisu uspjeli dobiti državljanstvo, bilo zbog pomanjkanja potrebnih osobnih dokumenata bilo zbog birokratskog odnosa mjerodavnih ureda prema podnescima tih ljudi. Teško su osigurali uvjete za školovanje djece, za liječenje oboljelih članova obitelji. Radi nastavka školovanja istarskih srednjoškolaca uspjelo se, u suradnji sa službama socijalne skrbi jugoslavenske države, utemeljiti i održati istarske đačke internate i to najprije u Karlovcu (1919–1925), zatim u Zagrebu (1925–1941).

Emigrantima su pomagale dobrotvorne udruge (Crveni križ, Jugoslavenska matica, Hrvatska žena i druge). Osobito su se u poticanju i organiziranju pomoći istaknuli svojim angažmanima najpoznatiji i najutjecajniji istarski emigranti: Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić, Ivan Zuccon, Ivo Ražem, Fran Brnčić i drugi. Za Laginjina kratkog banovanja (1920) bio je uspostavljen poseban odsjek za istarske izbjeglice pri hrvatsko-slavonskoj Zemaljskoj vladi. Zuccon je neko vrijeme bio veliki župan zagrebačke oblasti, što mu je omogućilo rješavanje nekih problema i niz dobrih djela za istarske emigrante.  

Kako bi si i sami pomogli, istarski su emigranti već 1921. osnovali Prosvjetno i potporno društvo »Istra« u Zagrebu, u okviru kojega je djelovalo nekoliko sekcija, među kojima Sekcija za socijalnu skrb. Sličnih emigrantskih prosvjetnih i potpornih društava bilo je potom i u drugim gradovima Hrvatske i Slavonije, kao ponegdje i u ostalim dijelovima jugoslavenske države (npr. u Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Skoplju i Tivtu).

Kao što smo rekli, najmnogobrojnija skupina izbjeglih istarskih Hrvata bila je u Zagrebu. Nekadašnje dotrajale vojne barake na zagrebačkoj Ciglani, u kojima je bio smješten popriličan broj istarskih emigrantskih obitelji, kolokvijalno su, prema stanarima, nazivane »istarskim barakama«. Poslije su stanari iz tih baraka (tijekom 1932. i 1933) preseljeni u socijalne stanove, izgrađene na Trešnjevci, u Mošćeničkoj ulici. Zgrade u toj ulici ubrzo su zatim kolokvijalno nazivane »istarskim kućama«.

Novinari zagrebačkih dnevnih listova, koji su katkad izvješćivali i o životu i organizacijama istarskih emigranata, pisali su da je užitak doći na priredbe i zabave tih emigranata. Mogli su se na tim skupovima vidjeti i emigranti-pojedinci u svojim narodnim nošnjama. Obvezatno se na tim skupovima moglo čuti svirku roženica i istarsku čakavsku riječ, a i vidjeti istarske plesove, među kojima je bio najatraktivniji istarski balun. Često su nastupali popularni istarski pučki likovi Jurina i Franina, koji su, zračeći ljubavlju prema Istri i obuzetošću Istrom, plijenili pozornost slušatelja i gledatelja svojom jednostavnošću, mudrošću i duhovitošću.

S obzirom na to da je u Zagrebu bilo mnogo pristaša hrvatskoga seljačkoga pokreta, stranački utemeljenog u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koji se do 1928. pod rukovodstvom Stjepana Radića, od 1928. Vladka Mačeka, zauzimao za rješenje hrvatskoga pitanja, režimska su jugoslavenska tijela strogo nadzirala da se istarski emigranti ne bi priklonili tom pokretu. Izgonom pojedinih emigranata, pa i gubljenjem zaposlenja u državnim tvrtkama i gubljenjem studentskih stipendija, kažnjavani su pojedinci koji su se ipak priklonili HSS-u. Najdrastičniji primjer režimskoga, velikosrpskog pritiska na istarske emigrante, studente, došao je do izražaja 1937. Te je godine u Zagrebu, na Wilsonovu trgu, podignut spomenik književniku Eugenu Kumičiću, istarskom Hrvatu rođenom u Brseču. Spomenik je izradio kipar Franjo Kršinić. Ponoseći se Kumičićem, kao što su se ponosili i znanstvenikom Andrijom Mohorovičićem i drugim značajnicima na područjima književnosti, umjetnosti, znanosti i politike, poteklima s istarskoga tla, mnogobrojni su istarski emigranti prisustvovali činu svečanoga otkrića spomenika. Bili su tu, dakako, i istarski studenti, koji su pred Kumičićev spomenik položili vijenac s trobojnom vrpcom, koja je simbolizirala hrvatsku zastavu. Zbog te vrpce studentima je potom ubrzanim postupkom oduzeta državna stipendija!

Zagreb je bio jedini grad u kojem su istarski emigranti izdavali svoje vrlo zapažene tiskovine. Bili su to listovi Istra (25. III. – 11. VI. 1927), zatim opet list Istra (22. VII. 1929. – 22. IX. 1939), Mali Istranin (21. III. 1930. – 6. II. 1941), Istranin (prosinac 1934), Istarski glas (18. XI. 1939. – 17. VIII. 1940) i kalendari: Emigrant (za 1933. godinu), Soča (za 1934., 1935., 1936. i 1937. godinu) i Jadranski kalendar (za 1935., 1936. i 1937. godinu). U Zagrebu je započela radom i Istarska naklada, zadruga za izdavanje knjiga i drugih publikacija, koja je u iznimno turbulentnoj situaciji, kada se već ratovalo u Europi, uspjela osim lista Istarski glas izdati i jednu knjigu, zbirku poezije Ivana Bostijančića i Zvane Črnje Istrijanska zemlja.

U tim se tiskovinama podsjećalo na Istru, na prilike i stradanja istarskoga (hrvatskog i slovenskog) stanovništva. Objavljivani su napisi o pojedinim značajnicima iz Istre, o nizu tema istarske kulturne, gospodarske i političke prošlosti, te književni radovi pisaca, istarskih emigranata, i drugi sadržajno zanimljivi i raznoliki prilozi.

Spomenik književniku Eugenu Kumičiću, istarskom Hrvatu rođenom u Brseču

Iznoseći nevolje kojima je izloženo hrvatsko i slovensko stanovništvo Istre, istarski su emigrantski listovi oštro obrazlagali i razobličavali fašističke postupke, kao i uopće talijanski fašistički pokret, koji je kao totalitarni nedemokratski diktatorski režim poticao tiraniju, obespravljivanje i druge oblike zločina. Zbog tih je kritičkih napada više puta reagiralo talijansko veleposlanstvo u Beogradu, tvrdeći da ti napisi potiču hrvatsko i istarsko stanovništvo iz Julijske krajine na neprijateljstvo prema Kraljevini Italiji, što se u toj zemlji doživljava kao nedopustivo mješanje u njezine unutarnje stvari. Upozoravala je kako to remeti inače dobrosusjedske odnose između dviju država i može dovesti do ozbiljnih pogoršanja odnosa, što nije u interesu ni Kraljevine Italije ni Kraljevine Jugoslavije. Popuštajući pred takvim upozorenjima, jugoslavenska je vlast obuzdavala listove istarske emigracije cenzurom i zapljenama pa i zabranama distribucije pojedinih brojeva.

Videći u emigraciji iz Julijske krajine svojega nepomirljivog protivnika, talijanska je vlada napokon zahtijevala od jugoslavenske vlade zabranu daljnjeg izlaženja emigrantskih listova i daljnjeg postojanja svih emigrantskih društava na svojem području. Popustljiva jugoslavenska vlada je u rujnu 1940. udovoljila tom drastičnom zahtjevu. U Zagrebu je, pod prisilom zabrane, obustavljeno izlaženje lista Istra. Sva su emigrantska društva u Jugoslaviji raspuštena, u Zagrebu su prestali postojati Hrvatsko prosvjetno i potporno društvo »Istra«, Jugoslavenska matica i Savez istarskih društava u Banovini Hrvatskoj.

Istarski su emigranti bili ogorčeni tom vladinom odlukom. Ogorčenje je bilo jedino što im je u toj situaciji ostalo jer im je javno protestiranje bilo strogo zabranjeno.

Valja kazati kako je tisak istarske emigracije imao iznimnu ulogu. Prvo, on je pridonosio međusobnom povezivanju istarskih emigranata. Drugo, bio je njihov informator (kao i uopće informator jugoslavenske javnosti) o teškim prilikama u Istri pod talijanskom vlašću i o aktivnostima istarske emigracije u svim dijelovima jugoslavenskoga državnog prostora. Treće, svojim antifašističkim usmjerenjem pridonosio je ne samo antifašističkom raspoloženju u redovima istarske emigracije nego je na svoj način pridonosio i širenju antifašističkih stajališta i među ostalim građanima u jugoslavenskoj državi. Četvrto, on je svojom cjelokupnom sadržajnošću ostao trajan i sveobuhvatan dokument o životu istarske emigracije, punom teškoća, ali i vjere i nade. Poticao je, održavao i jačao vjeru i nadu da će se istarski Hrvati ponovno vratiti u svoju Istru i u njoj biti svoji na svome. Zapravo, emigrantski rad odražavao je njihovu antifašističku i hrvatsku nacionalnointegracijsku svijest i potrebu oslobađanja toga okupiranoga hrvatskog prostora i sjedinjenja Istre s Hrvatskom, što se je i dogodilo 13. rujna 1943. za antifašističkog i narodnooslobodilačkog rata. Predvodnici oslobođenja Istre bili su emigranti, kakvi su bili i Anton Cerovac Tončić, braća Ante i Ljubo Drnić, Dušan Tumpić, braća Zvane i Brto Črnja i mnogi, mnogi drugi.

Talijanski fašizam između dvaju svjetskih ratova pokušao je izbrisati hrvatski identitet Istre i dijela okupirane Dalmacije (ne samo to nego i cijele Julijske krajine – tršćanske, goričke i istarske pokrajine), što se posebno htjelo postići potalijančivanjem prezimena, imena i toponima. U tome nije uspio, ali ostavio je goleme rane i žrtve, goleme posljedice. Zanimljivo je istraživanje talijanskog publicista Paola Parovela objavljeno u knjizi L’identità cancellata (Izbrisani identitet) u Trstu 1985. godine, a u hrvatskom prijevodu 1993. godine. Kada u uvodu knjige to nasilno i nečasno djelo ističe kao: »Jedinstveni slučaj u povijesti Europe: veliki dio stanovništva današnjih provincija Trsta, Gorice (Gorizia), Trbiža (Tarvisio) i Istrana u Italiji nema svoje pravo prezime, a često ni vlastito pravo ime – nosi druga imena i prezimena izmišljena i nametnuta od nacional-fašizma. I veliki dio službenih toponima na istome teritoriju nisu oni izvorni, nego drugi, nametnuti musolinijanskim dekretom«.n

Bader, Andrej, Zaboravljeni egzodus 1915.–1918., 2. prošireno izdanje, Ližnjan, 2011.

Cerovac, Danilo, Prvoborci Istre. Organizatori narodnog ustanka u Istri 1941., Buzet, 2009.

Dukovski, Darko, Fašizam u Istri 1918.–1943., Pula, 1998.

Mezulić, Hrvoje, Fašizam krstitelj i palikuća, Pazin, 1997.

Milanović, Božo, Moje uspomene, Pazin, 1976.

Milanović, Božo, Istra u dvadesetom stoljeću, knj. 1, Pazin, 1992.

Parovel, Paolo, Izbrisani identitet, Pazin–Poreč–Pula, 1993.

Strčić, Petar, »Prvi svjetski rat i vrlo teške višedesetljetne posljedice za Hrvatsku. Prilog za sintezu«, u: Vladimir Huzjak (ur.), Varaždin i sjevernozapadna Hrvatska u Velikom ratu 1914.–1918., Varaždin–Zagreb, 2014., 13–24.

Šetić, Nevio, Istra za talijanske uprave. O istarskoj emigraciji i njenom tisku u Zagrebu 1918.–1941., Zagreb, 2008.  

Tumpić, Dušan, Istarska emigracija. Svjedočanstva, Zagreb, 1991.

Tumpić, Dušan, Hrvatska Istra, II. izdanje, Zagreb, 1995.

Zbornik Talijanska uprava i egzodus Hrvata 1918.–1943., ur. Marino Manin, Zagreb, 2001.

Žerjavić, Vladimir, »Doseljavanje i iseljavanje s područja Istre, Rijeke i Zadra u razdoblju 1910.–1971.«, Društvena istraživanja, br. 6–7, Zagreb, 1993.