Panorama Europe u rasulu – novija literatura o Prvome svjetskom ratu na engleskom jeziku

Premda je o Prvome svjetskom ratu objavljeno na tisuće knjiga i napisa, ovogodišnja stota obljetnica zlosretnog sukoba potaknula je mnoge autore da se nanovo pozabave tim događajima. Na anglosaskom govornom području objavljen je niz autoritativnih studija iz pera vodećih povjesničara. U toj doista žestokoj konkurenciji možda je najviše pozornosti uspjela privući knjiga Mjesečari: kako je Europa krenula u rat 1914 (The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914) Australca Christophera Clarka, koji predaje povijest na Cambridgeu. S obiju strana Atlantika djelo je dočekano pohvalama kritike te ovjenčano nagradom Los Angeles Timesa za povijesnu knjigu 2014.

Svesrdnom hvaljenju pridružila su se i vodeća anglosaska povijesna pera, poput Nialla Fergusona s Oxforda i Harvarda, koji smatra kako je »teško povjerovati da ćemo ikada vidjeti bolji prikaz možda najvećega kolektivnog fijaska u povijesti međunarodnih odnosa«. Max Hastings, drugi britanski proslavljeni povjesničar, drži da je riječ o »jednoj od najdojmljivijih i najpoticajnijih studija toga razdoblja što su ikada objavljene«. Takve i slično intonirane pohvale Clark je osvojio temeljitim arhivskim istraživanjem, ali i elegantnim a pitkim stilom pisanja, zahvaljujući kojem se Mjesečari gutaju poput uzbudljivog romana. On nam nudi pripovijest o trenutku kolektivnog ludila, kada je Europa odteturala u rat, te tvrdi da je to učinila kao u bunilu, poput kakva mjesečara – odatle i naslov knjige.

Virtuozno pisano djelo počinje maestralnim prvim poglavljem, koje ocrtava pozadinu sukoba. Posvećeno je Srbiji, gdje Clark zorno prikazuje spregu države i iredentističkog terorizma. Knjiga zapravo ne počinje Sarajevskim atentatom, nego jednim prijašnjim atentatom: krvavim umorstvom srpskoga kralja Aleksandra I. i kraljice Drage u Beogradu. Njega je izvela tajna teroristička grupacija Crna ruka – poslije upletena i u sarajevsko umorstvo austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda. Prikaz prijašnjega beogradskog atentata vrvi mučnim pojedinostima, poput one kako su kralj i kraljica bili brutalno izmasakrirani, dok su počinitelji, srpski časnici, ujedno članovi Crne ruke, mirno pušili nad njihovim unakaženim tijelima, koja su prije bacili preko balkona i sasjekli sabljama. Jedan od časnika poslije je sobom navodno nosio, kao mračni suvenir, odrezani komadić kraljičine dojke. S obzirom na to da su u Srbiji granice između službene državne politike, vojske i tajnih terorističkih ćelija bile zamućene, zahtjevi Austrije prema Beogradu nakon Sarajevskog atentata nisu bili pretjerani, smatra Christopher Clark.

No po njemu ni srpski terorizam ni iredentizam nisu značili da je sukob Austrije i Srbije bio neizbježiv, a kamoli da je neizbježiva bila šira kataklizma Prvoga svjetskog rata. O tome kako je došlo do te katastrofe govore iduća poglavlja njegove knjige, pokazujući kako se kriza produbljivala, a opcije smanjivale.

Kada je riječ o Prvome svjetskom ratu povjesničari vole tražiti glavnoga krivca za eskalaciju sukoba (a obično ga pronalaze u Njemačkoj). No Clark nije krenuo tim putem. On pokazuje i dokumentira kako Nijemci nisu bili osamljeni u svojem paranoidnom imperijalizmu. Europu uoči 1914. ocrtava kao nestabilnu, rastrganu nacionalističkim trvenjima i strujama. Za razliku od mnogih povjesničara koji obično postavljaju pitanje zašto je došlo do Prvoga svjetskog rata, Clarka ne zanima »zašto«, nego »kako«. Revno prati i opisuje događaje iz tjedna u tjedan, iz dana u dan, ocrtavajući strmoglavi pad u ratni sukob iz perspektive svakog od sudionika. Iznosi i zanimljivu tezu da su europske elite patile od »krize muškosti«, nastojeći svoju muževnost dokazati u ratu.

Za razliku od Christophera Clarka, Max Hastings, poznati britanski povjesničar, u svojem novom djelu Katastrofa: Europa ide u rat 1914 (Catastrophe: Europe Goes to War 1914) smatra da Austrija i Njemačka moraju prihvatiti glavnu krivnju za izbijanje rata. Hastings na Sarajevo gleda kao na ispriku za rat koji su priželjkivali mnogi europski vođe – a posebice oni u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj. Druge zemlje, poput Francuske, Rusije te u manjoj mjeri Britanije, smatrale su rat neizbježivim, nedovoljno se trudeći da ga zaustave, drži on.

Max Hastings žestoko se protivi mišljenju, koje se katkad čuje u Britaniji, da Prvi svjetski rat nije bio vrijedan golemih ljudskih žrtava. Smatra kako je za slobodu Europe bilo od vitalne važnosti da Njemačka cara Vilima II. bude poražena. U jednoj nedavnoj britanskoj javnoj debati Hastings se suprotstavio briljantnom ali provokativnom povjesničaru Niallu Fergusonu, koji se u svojoj knjizi iz 2008. Žalost rata: 1914–1918 (The Pity of War: 1914–1918), kao i u nedavnim istupima, pita jesu li goleme ljudske žrtve bile toga vrijedne, je li sveopći sukob bio doista neizbježiv i je li Njemačka uistinu bila prijetnja miru. Ferguson smatra da se radilo o golemoj pogreški diplomacije. Također drži kako bi za povijest bilo bolje da se Britanija u Prvi svjetski rat uključila poslije, kad je za to bila vojno spremnija – ili da je čak ostala izvan njega, dopustivši Njemačkoj da pobijedi i stvori neku vrstu proto Europske unije. Ta posljednja, prilično kontroverzna Fergusonova opcija, nije do sada stekla mnogo zagovornika.

Pitanjem kako je bilo moguće da Europa tek tako okrene leđa desetljećima mira što su prethodila tzv. Velikom ratu bavi se pak eminentna povjesničarka Margaret MacMillan, rođena u Kanadi, koja danas predaje na Oxfordu. Njezina se nagrađivana knjiga zove Rat kojim je okončan mir: kako se Europa odrekla mira da bi ušla u Prvi svjetski rat (The War that Ended Peace: How Europe Abandoned Peace for the First World War). I u njezinu se prikazu događaja opcije sve više sužavaju, da bi završile općom kataklizmom.

Bit te knjige dobro je sažela bivša američka državna tajnica Madeleine Albright: »‘Rat kojim je okončan mir’ govori kako su inteligentni i dobronamjerni vođe odveli svoje narode u katastrofu. Ti epski događaji, koje je briljantno opisala jedna od najtalentiranijih povjesničarki naše ere, upozoravaju na opasnosti koje nastaju kada ne uspijemo predvidjeti sve posljedice svojih čina«. Albright tu knjigu ubraja u jednu od najboljih o uzrocima Prvoga svjetskog rata.

Priču o krahu europske diplomacije MacMillan ispreda baveći se istim onim pitanjima o uzrocima Prvoga svjetskog rata koja povjesničare zaokupljaju već desetljećima. Autorica podsjeća da su se europski vođe morali nositi s problemima kao što su strah od domaće ili strane revolucije te istodobno manevrirati da bi stekli vojnu prednost – sve to na pozadini velikoga diplomatskog prestrojavanja u Europi.

Jedna druga knjiga Margaret MacMillan zapravo je logičan nastavak priče o Prvome svjetskom ratu, premda je napisana prije Rata kojim je okončan mir. Riječ je o njezinu prijašnjem velikom bestseleru, koji govori o Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., na kojoj se nakon Velikog rata prekrajala karta Europe. Mirotvorci: šest mjeseci koji su promijenili svijet (Peacemakers: Six Months That Changed the World) fascinantna je priča o zakulisnom lobiranju i intrigama na marginama Pariške konferencije. Knjigu je na hrvatskome objavila Naklada Ljevak 2008.

Takva događaja, na kojem su prodefilirali premijeri i predsjednici sa svojim savjetnicima, kraljevi sa svojim svitama i lobisti svih vrsta, niti je bilo niti će biti, opisuje Margaret MacMillan. Rumunjska kraljica Marija, koja je uspješno navijala za više teritorija, veliki ekonomist John Maynard Keynes, Lawrence od Arabije i Ho-Ši-Min, svi su oni prodefilirali koridorima konferencije na kojoj su se s karata brisala stara carstva i stvarale nove države.

Pariški mirotvoci, čuje se katkad, krivi su jer nisu uspjeli spriječiti Drugi svjetski rat. No Margaret MacMillan smatra da nije sasvim fer tovariti im na leđa odgovornost za nešto što su poslije počinili drugi – premda priznaje kako je novi zemljovid iscrtan u Parizu bio daleko od savršenoga.

»Zamislite ravnicu ili blago brežuljkast horizont Flandrije, ali nagnut pod kutem od 30 ili 40 stupnjeva, načinjen od sivog vapnenca, koji u ljeto postaje zasljepljujuće bijelim«, piše u uvodu svoje knjige Bijeli rat (White War) mlađi britanski povjesničar Mark Thompson. Objavljena još 2008., knjiga je jedinstvena, baveći se temom koju su anglosaski povjesničari do sada potpuno ignorirali: ratovanjem na talijansko-austrijskoj granici. Ona se protezala na nekih 600 kilometara, od Švicarske pa do Jadranskog mora, prolazeći velikim dijelom alpskim uzvisinama, u vječnoj bjelini zimskog snijega i ljetnoga krša. Rat na Zapadnoj bojišnici iscrpno je obrađen u povijesnoj literaturi o Prvome svjetskom ratu pisanoj na engleskom jeziku, pa i onaj na Istočnoj, dok je Thompsonovo djelo svojevrstan prvijenac. Obilazeći ratišta, razgovarajući s posljednjim preživjelim sudionicima, skupljajući pisana svjedočanstva i proučavajući relevantne materijale, stvorio je vrlo hvaljeno i nadasve čitljivo djelo.

Mark Thompson zorno opisuje iredentistički avanturizam talijanskih ratnih huškača, poput pjesnika D’Annunzija ili futurista Marinettija, nesposobnost i okrutnost glavnoga talijanskog zapovjednika, generala Luigija Cadorne, koji je bez milosti bio spreman žrtvovati unovačene, slabo opremljene i često polugladne talijanske seljake da jurišaju na alpske visove, gdje su ih čekale austrijske puške. (Za nedovoljnu srčanost u ratu Cadorna je vratio i staru rimsku kaznu desetkovanja, to jest dao bi strijeljati svakoga desetoga talijanskog vojnika.)

Austrougarski ratnici u jednom su trenutku odbili dalje pucati na Talijane, čiji im je juriš djelovao poput masovnog samoubojstva. »Stanite, vratite se... nećemo više pucati. Zar svi hoćete izginuti!«, vikala je austrijska vojska, u kojoj je bilo mnogo Hrvata, Slovenaca i Bosanaca. Thompson opisuje i veliku lojalnost austrijskih vojnika prema svojem vrhovnom zapovjedniku Svetozaru Borojeviću, koji je pri kraju rata bio promaknut u feldmaršala.

Kako je poznato, Italija je, promijenivši stranu, oportunistički ušla u rat 1915. na strani Saveznika, uz obećanje da će zauzvrat dobiti Južni Tirol i dijelove naše obale. U bijelim bespućima Dolomita i Julijskih Alpi njezini su vojnici bili bačeni u tu avanturu, na jednoj od najkrvavijih bojišnica Prvoga svjetskog rata, kako nam to zorno dočarava Mark Thompson – dajući zaprepašćujuću sliku talijanske vojne nekompetencije, koju su vješto prikrivali službena propaganda i neistinita novinska izvješća s ratišta.

Tzv. Veliki rat iz perspektive Beča i Berlina, te viđen očima običnih stanovnika zemalja Centralnih sila, objektivno dočarava Alexander Watson u svojoj upravo izišloj knjizi Čelični obruč: Njemačka i Austrija u ratu, 1914–1918 (Ring of Steel: Germany and Austria-Hungary at War, 1914–1918). U ljetos tiskanom Srazu carstava (Collision of Empires) Prit Buttar podsjeća pak čitatelje da je na Istočnoj bojišnici rat bio jednako žestok i krvav kao i na zapadnim ratištima Flandrije ili Francuske. Buttar opisuje borbe u Istočnoj Pruskoj, okupiranoj Poljskoj, Galiciji i na Karpatima, u kojima su svi sudionici pretrpjeli katastrofalne gubitke.

Na engleskom je zadnjih desetljeća zapravo razmjerno malo toga objavljeno o Austro-Ugarskoj u Prvome svjetskom ratu. Prazninu donekle popunjava američki povjesničar Geoffrey Wawro svojom upravo tiskanom knjigom Luda katastrofa: izbijanje Prvoga svjetskog rata i slom Habsburškog Carstva (A Mad Catastrophe: The Outbreak of World War I and the Collapse of the Habsburg Empire). »Austro­ugarska vojska imala je sjajnu prošlost ali jadnu sadašnjost«, tvrdi Wawro, opisujući kako su njezini vojnici govorili nizom jezika, vukli za sobom zastarjelo oružje i bili nespremni za industrijalizirano ratovanje koje će ubrzo zahvatiti Europu. No Wawru zamjeraju da je hiperkritičan kada je riječ o Austro-Ugarskoj. Već spomenuta nova Buttarova knjiga vjerojatno daje uravnoteženiju sliku, kao i klasična Istočna bojišnica (The Eastern Front) Normana Stonea, prvi put objavljena prije više od trideset godina.

O tome kako je svijet izgledao u samo predvečerje kataklizme govori knjiga 1913: Svijet uoči Velikog rata (1913: The World Before the Great War) Charlesa Emmersona. Djelo počinje i završava u Londonu, ali dočarava život u još 22 svjetska grada, od Detroita do Bombaja, od Alžira do Tokija, te gradove poput Sankt Peterburga, Šangaja ili Los Angelesa – oslikavajući duh vremena prožet optimizmom ali i ranom strepnjom. Riječ je o čitljivu i vrlo pristupačnu djelu.

Kada je 2004. prvi put objavljena 1914–1918: povijest Prvoga svjetskog rata (1914–1918: The History of the First World War) pozdravljena je kao u tom trenutku definitivan prikaz spomenutog sukoba dostupan u jednom svesku. Ta knjiga Davida Stevensona, profesora međunarodne povijesti na London School of Economics, preispituje uzroke i tijek rata te pruža sveobuhvatnu sliku međunarodne scene (na hrvatskom ju je jeziku objavila Fraktura 2014). Pozivajući sa na moderna povijesna istraživanja, djelo pokriva politički, vojni i ekonomski aspekt rata. Stevens ne smatra da su velike sile u sukob ušle slučajno. Političari na objema stranama imali su izbora, a kao najbolju alternativu odabrali su rat, ili prijetnju ratom. Posebice su, navodi on, Austro-Ugarska i Njemačka htjele ratovanje na Balkanu, spremne riskirati da ono eskalira u sveopći europski sukob. Kao i uvijek kada je riječ o ključnom pitanju zašto je do rata došlo, možda je jedini zajednički zaključak među vodećim anglosaskim povjesničarima taj da – konsenzusa nema.

No popis naslova glavnih novijih djela o Prvome svjetskom ratu još nije iscrpljen. U posljednje vrijeme izišlo je na engleskome govornom području još nekoliko vrlo zanimljivih knjiga. Jedna je od njih Srpanjska kriza: svijet tone u rat, ljeto 1914 (July Crisis: The World’s Descent into War, Summer 1914) Thomasa Ottea. Za razliku od Davida Stevensona Otte drži da je rat izbio manje-više slučajno. Autor oslikava panoramu Europe na rubu sloma – ministarske palače Berlina i Beča, Beograda i Londona, Pariza i Sankt Peterburga. Po njemu je ratni sukob bio posljedica općega političkoga debakla europske diplomacije. Prvi svjetski rat (The First World War) vojnog analitičara Johna Keegana opisuje pak vojni sukob na kopnu, moru i u zraku, prikazujući i strašnu cijenu plaćenu životima vojnika i civila.

Knjiga Srpanj 1914: odbrojavanje do rata (July 1914: Countdown to War) Seana McMeekina ocrtava dramatične događaje u tjednima između Sarajevskog atentata i početka Prvoga svjetskog rata. Riječju bivšega britanskog političara i autora Roya Hattersleya, »McMeekinovi opisi života u europskim prijestolnicama te malih događaja koji su utjecali na velike odluke čine ‘Srpanj 1914’ neodoljivim«. Po McMeekinu rat nije izbio slučajno, nego su svijet u njega odveli pojedini državnici, slijedeći realne ciljeve – koji put vrlo svjesno. On ocrtava kojom su se brzinom odvijali događaji i donosile važne vojne i diplomatske odluke, dočaravajući pritom i svu zbrkanost, nedoraslost i neodgovornost europskih vođa kobnog ljeta 1914.

Ljudi u žurbi možda će posegnuti za konciznim Prvim svjetskim ratom (World War One) Normana Stonea, objavljenim prije nekoliko godina. Na samo 140 stranica teksta taj je proslavljeni britanski povjesničar majstorski sažeo svoje dugogodišnje iskustvo i znanje, pišući pregledno i jasno.

Nudeći pogled iz sasvim novoga kuta, pravo je osvježenje knjiga Mirande Carter Tri cara: tri rođaka, tri carstva i put u Prvi svjetski rat (The Three Emperors: Three Cousins, Three Empires and the Road to World War One). To je zabavna i sočna priča o njemačkom caru Vilimu II., ruskom caru Nikoli II. i britanskom kralju Đuri V. (koji su jedan drugomu tepali »Willy«, »Nicky« i »Georgie«). Zahvaljujući navadama europske aristokracije da se međusobno ženi, bili su, naime, najbliži rođaci, krvno povezani preko kraljice Viktorije. Kako to katkada biva među bliskim srodnicima, ispod površine su tinjale nesnošljivosti, ljubomora i sitno suparništvo. Miranda Carter dočarava jednu u biti disfunkcionalnu obitelj te analizira ulogu carsko-kraljevskih rođaka u danima uoči Prvoga svjetskog rata.

Vladari Njemačke, Rusije i Britanije ispadaju sitničavi, nesigurni, opsesivni. »Kada tako izrazito ekscentrična priroda dominira carstvom, mora doći do konvulzija«, komentirao je o Vilimu II. jedan od malobrojnih njegovih prijatelja, Philipp zu Eulenberg. »Da su ta tri apsurdna čovjeka mogla ikada držati u svojim rukama sudbinu Europe, jednako je smiješno koliko i zastrašujuće«, smatra pak suvremena britanska književnica Zadie Smith. Ta trostruka biografija puna je fascinantnih povijesnih podataka, poput onog da je kraljica Viktorija devetero svoje djece uspjela poženiti i poudavati po kraljevskim kućama Europe. No bliski rodbinski odnosi nisu uvijek recept za političku idilu, kako najbolje svjedoče Tri cara. Vilim II. na kraju je morao abdicirati, završivši u izgnanstvu, a Nikolu II. su boljševici smaknuli skupa s obitelji. Jedino se Đuro V., čija je vlast bila znatno ograničena parlamentarnom demokracijom, uspio održati u Londonu – no uz jednu mrlju na svojem imenu: da je dragom rođaku Nickyju uskratio azil u Britaniji, ostavivši ga na milost i nemilost boljševicima.