Neki zapadni povjesničari o uzrocima Prvoga svjetskoga rata

Broj knjiga različite kakvoće o Prvome svjetskom ratu gotovo je nesaglediv (prema tjedniku Der Spiegel od 30. prosinca 2013. samo u Njemačkoj izišlo je 150 naslova o ratu, u Francuskoj dvostruko više), što i ne začuđuje s obzirom na okruglu stotu obljetnicu njegova izbijanja kao i na mnogobrojne promjene mišljenja ozbiljnih povjesničara glede uzroka rata, pri čemu je dosad bilo prevladavajuće mišljenje kako su glavni krivci za to bile isključivo Njemačka i Austro-Ugarska. Ugledni povjesničari ocjenjuju u novije vrijeme uzroke »Velikoga rata«, kako se naziva u angloameričkoj povjesnici, mnogo diferenciranije, no nažalost samom povodu rata ne daju veliku važnost, tako da njemački povjesničar Fritz Fischer u svojoj knjizi Griff nach der Weltmacht (Zahvat  za osvajanje svijeta), naklada Droste, Düsseldorf, 1961., uopće ne spominje ubojicu Franje Ferdinanda i njegove supruge Sophie, Gavrila Principa! Mi ćemo se u našem prilogu ograničiti na opis uzroka Prvoga svjetskog rata, ako se tiču Austro-Ugarske, Srbije, Bosne i Hercegovine te hrvatskih zemalja, onako kako ih sagledavaju Fritz Fischer u spomenutoj knjizi, potom u svojim novijim djelima Herfried Münkler (Der grosse Krieg – Veliki rat, naklada Rowohlt, Berlin, 2014), Christopher Clark (Die Schlafwandler – Mjesečari, naklada DVA, München, 2013) i Manfried Rauchensteiner (Der erste Weltkrieg und das Ende der Habsburgermonarchie – Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije, naklada Böhlau, Beč, Köln, Weimar, 2013). Iz sadržaja tih opsežnih knjiga ograničit ćemo se na poglavlja u kojima je riječ o uzrocima rata, ali ćemo citirati i neke druge knjige koje imaju veze s poviješću Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Spomenuti autori, osim Clarka, posvećuju malo pozornosti problematici Bosne i Hercegovine s obzirom na srbijanska prisvajanja te višenacionalne zemlje u kojoj Srbi nikad nisu imali apsolutnu većinu. Mislimo da Prvi svjetski rat nije slučajno izazvan atentatom jednog pripadnika »Mlade Bosne« kao »podružnice« srbijanske urotničke tajne organizacije »Ujedinjenje ili smrt« (Crne ruke) u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine.

Bosna i Hercegovina kao jabuka razdora u susjedstvu i dalje

Bosnu i Hercegovinu može se označiti jabukom razdora između susjednih država, ali i nekih s ruba Europe kao što su Rusija i Turska, posebice nakon početka povlačenja Os­manskog Carstva s Balkanskoga poluotoka. Nakon dva balkanska rata Srbija se teritorijalno gotovo udvostručila i više se nije mogla širiti prema Egejskom i Jadranskom moru, jer je tu naišla na obnovljenu Grčku i netom stvorenu Albaniju iza kojih su stajale zapadnoeuropske države Velika Britanija i Austro-Ugarska. Potonjoj je uspjelo spriječiti izlaz Srbije na Jadran preko albanskoga teritorija. Preostao je srbijanski »Drang nach Westen«, prodor na zapad, dakle proširenje na Bosnu i Hercegovinu, pa čak i hrvatske zemlje prema »teoriji« Vuka St. Karadžića kako su svi štokavci Srbi, što je srbijanski ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin pretvorio u politički program u svojim Načertanijima, zahtijevajući ujedinjenje svih Srba pod zajedničkim državnim krovom s granicama na liniji Karlobag–Karlovac–Virovitica, koja je Srbiji bila obećana prema Londonskom protokolu tijekom Prvoga svjetskoga rata. No prije toga Srbija je tražila Bosnu i Hercegovinu proglasivši ju »središnjom srpskom zemljom«. A ona to nije bila. Prema zborniku Lexikon zur Geschichte Südosteuropa (Leksikon povijesti jugoistočne Europe), naklada Böhlau, 2004., kao rezultat osmanskoga vladanja i venecijansko-austrijskih protuturskih ratova, u Bosni i Hercegovini došlo je do iseljavanja katolika i useljavanja pravoslavaca, te pri kraju i muslimana iz Mađarske, Hrvatske i Dalmacije. U Leksikonu možemo dalje čitati: »Činjenica je da je pravni položaj Katoličke crkve u Osmanskom Carstvu bio mnogo slabiji od statusa pravoslavnih crkava, pa su zbog toga katolici bili prikladniji za islamiziranje nego pravoslavci« (str. 125). Dalje se navodi da su se balkanski Vlasi zbog svojega pravoslavlja pretvorili u Srbe, dok su katolici sačuvali svoje hrvatstvo ne samo trgovinom s hrvatskim prostorima nego i razmjenom vjerskih i kulturnih vrjednota (str. 126). Sve to nije zanimalo službeni Beograd, on je težio »prisajedinjenju« Bosne i Hercegovine svim pa i nasilnim sredstvima, premda potonje javno nije isticao. U tome je smislu djelovala tajna organizacija »Crna ruka«, djelomično i preko »Mlade Bosne«, u kojoj je vodeću ulogu imao potonji književni nobelovac Ivo Andrić.

Berlinski kongres spriječio je srbijansko preuzimanje Bosne i Hercegovine

Austro-Ugarska se prva protivila zamisli o srbijanskom prisvajanju Bosne i Hercegovine, pogotovo nakon što su pristaše Karađorđevića brutalno ubili proaustrijskoga kralja Milana Obrenovića i njegovu suprugu Dragu, o čemu potanko izvješćuje Clark. U malom ali vrlo sadržajnom udžbeniku za njemačke mirovnjake u sadašnjoj BiH pod nazivom Bosnien-Herzegowina (Bosna i Hercegovina), naklada F. Schöningh, Padeborn, 2005., govori se o toj tronacionalnoj zemlji kao o »buretu baruta« (nazivu inače namijenjenu Balkanu) u kojoj su razni nemiri prisilili europske velesile da na Berlinskom kongresu 1878. donesu odluku o austrougarskoj okupaciji, koja je poslije pretvorena u aneksiju. Ovdje valja naglasiti da je i Rusija, premda saveznica Srbije, poduprla austrougarsko preuzimanje Bosne i Hercegovine. Autor ovog poglavlja, Agilolf Keßelring, upozorava na otpor austrijskoj upravi najviše od strane bosanskohercegovačkih Srba: »Srpski nacionalni pokret zadobivao je u vrijeme osmanske vladavine sve militantniji karakter... Okupacijom Bosne i Hercegovine, u kojoj su živjeli brojni Slaveni, Austro-Ugarska je formalno prekrižila račun napredujućoj i ekspanzivnoj srpskoj nacionalnoj državi. Srbija je također dobila potporu od isto tako pravoslavne i slavenske Rusije. Unatoč vojnim uspjesima protiv Osmanskoga Carstva, Rusija i Bugarska bile su gubitnice Berlinske konferencije. Bosna i Hercegovina dobila je središnju važnost u srpskoj ideji. U nacionalnoj zamisli pansrbizma Bosna i Hercegovina shvaćena je kao prasrpsko područje. Austrougarska uprava odgovorila je na srpskonacionalističku promidžbu protupropagandom u kojoj je bio osporavan čisto srpski karakter Bosne i Hercegovine, a namjesto njega su naglašavane parole o bošnjaštvu i hrvatskom jeziku« (str. 31, 32). Austrijski povjesničar Rudolf Kiszling u svojoj knjizi Die Kroaten (Hrvati), naklada Böhlau, 1956., navodi rijetko spominjanu činjenicu da je i Hrvatski sabor tražio priključenje BiH hrvatskim zemljama temeljem hrvatskoga državnog prava, pa piše: »Prvo političko reagiranje na okupaciju (Bosne i Hercegovine) bilo je to da je Hrvatski sabor već 28. rujna 1878. nakon prethodnog traženja priključenja Dalmacije (Hrvatskoj) isto učinio i u svezi s Bosnom. Franjo Josip odbio je tu zamolbu upozorenjem da je Sabor, baveći se okupacijskim područjem, prekoračio svoja ovlašćenja« (str. 70). Po mišljenju Beča, smetnja je bila i u tome što je turski sultan i nakon okupacije BiH ostao neko vrijeme njezin nominalni poglavar. Kiszling naglašava da je Franjo Josip naredio upravo dvojici hrvatskih feldmaršala, Josipu Filipoviću i Stjepanu Jovanoviću, da vojnički pacifiziraju Bosnu i Hercegovinu, što im je uspjelo nakon žestokog otpora regularnih turskih postrojba i lokalnih muslimanskih pobunjenika (str. 69, 70). Oslanjajući se na navedeno, može se zaključiti da se Srbija nikad nije pomirila s austrougarskim preuzimanjem Bosne i Hercegovine te da je kovala planove kako tu zemlju priključiti Srpstvu. O tome u knjigama koje smo naveli, osim u Clarkovoj, nema dovoljno tekstova, a ono što je navedeno često je neprecizno.

Ubojstvo u Sarajevu – tada neshvaćena iskra za rasplamsavanje rata

Austrijski povjesničar  Friedrich Würthle objavio je davne 1975. godine knjigu pod naslovom Die Spur führt nach Belgrad - Die Hintergründe des Dramas von Sarajevo 1914 (Trag vodi u Beograd – Pozadina drame u Sarajevu 1914), naklada Molden, Beč, u kojoj uvjerljivo dokazuje upletenost i službene Srbije u ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge. Po njemu je »Mlada Bosna« bila produžena ruke tajne organizacije »Ujedinjenje ili smrt« kojom je upravljao šef srbijanske vojne tajne službe Dragutin Dimitrijević Apis. Neki povjesničari tvrde da se Apisova služba izmigoljila kontroli vlade Nikole Pašića, što nije previše uvjerljivo. Pašić je, da je htio, mogao ukloniti Apisa, ali nije. U jednom intervjuu Clark se pita zašto nakon atentata Pašić nije dao uhititi Apisa i tako udobrovoljiti Beč (beogradski tjednik Nedjeljnik, 5. lipnja 2014). No to je na brutalan način ostvario srbijanski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević još za vrijeme Prvoga svjetskoga rata naredivši Apisovo uhićenje, navodno zbog planiranja atentata na njega. Apis je potom 26. lipnja 1917. bio osuđen na smrt i pogubljen kraj grčkoga Soluna. Aleksandar se očito bojao da bi Apis mogao otkriti neke tajne nepovoljne za službeni Beograd u svezi s atentatom u Sarajevu. Jugoslavenski komunistički ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković naredio je u proljeće 1953. sudsko rehabilitiranje Apisa, čime je Dimitrijević i u titovskoj Jugoslaviji postao srpski narodni junak. Pretpostavlja se da je poticaj za to dao srbijanski komunist Moša Pijade, koji je u svojoj mladosti bio stalni suradnik nacionalističkoga časopisa Pijemont, zapravo glasila »crnorukaša« (izvor: Magazin za nauku, istraživanja i otkrića Planeta, 11. srpnja 2014). S druge pak strane, tvrdnje da je Franjo Ferdinand bio prijatelj slavenskih naroda i zagovornik trijalizma, to jest preustroja Podunavske Monarhije u njemačko-austrijski, mađarski i slavenski dio, opovrgava švicarska povjesničarka hrvatskih korijena, Anna Pia Maissen, u članku o sarajevskom ubojstvu objavljenu u zborniku Politische  Attentate des 20. Jahrhunderts (Politički atentati 20. stoljeća), naklada Neue Zürcher Zeitung, 1999., u kojem dokazuje da su Ferdinandove ideje o »trijalizmu« bile samo vrsta pritiska na »neposlušne« Mađare i da on nije vjerovao u vjernost Južnih Slavena, koji bi, navodno, spriječili Austriji izlaz na Jadransko more.

Ilustracija »krvave nedjelje« 28. lipnja 1914., kad je Gavrilo Princip ispalio smrtonosne hitce na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju

Zbog svoje ženidbe s jednom pripadnicom nižeg plemstva i svoje naprasne naravi Franjo Ferdinand nije bio omiljen na Carskom dvoru u Beču. Franjo Ferdinand »morao« je biti uklonjen jer, kako su mislili srbijanski »crnorukaši«, da je bila  ostvarena ideja o trijalizmu, srpska promidžba o ujedinjenju Srpstva i/ili Južnih Slavena ne bi imala nikakve učinke u zemljama zapadno od Drine. Dakle, i Dimitrijević Apis i Franjo Ferdinand završili su nasilnom smrću, premda nisu bili sami krivi ili odgovorni za ono za što su ih suprotstavljene strane optuživale. Drukčije rečeno: poticaj za Prvi svjetski rat, ostvaren atentatom u Sarajevu, bio je spoj zabluda i pogrješnih procjena srbijanske strane, a »belicistima« (zagovornicima rata) u Austro-Ugarskoj, među kojima nisu bili Franjo Ferdinand i car Franjo Josip, dobro je došao za konačan obračun sa Srbijom zbog njezina rovarenja u Bosni i Hercegovini i hrvatskim zemljama. Beč je u početku mislio da će rat protiv Srbije biti samo kratkoročna kaznena ekspedicija, no on se razbuktao automatizmom reagiranja saveznika Središnjih sila i Antante, koje su ušle u rat, kako piše Clark, kao »mjesečari«, dakle neracionalno i bez plana B, ako se prva namjera Austrije o kažnjavanju Srbije izjalovi. S druge pak strane mnogobrojni su političari i povjesničari dugo vremena bili uvjereni da krivnju za izbijanje rata snose isključivo Austro-Ugarska i Njemačka.

Uhićenje Gavrila Principa

Fritz Fischer o krivnji carske Njemačke za Prvi svjetski rat

Premda držimo da su djela nekog autora važnija od njegove biografije, postoje iznimke u kojima životopis mnogo govori o djelu, pa ga moramo naglašeno uzeti u obzir, a tako je u slučaju F. Fischera, o kojem Wikipedija donosi znakovite podatke. Fritz Fischer (1908–1999) smatra se jednim od najvažnijih njemačkih povjesničara. Već u početcima Weimarske Republike, kad je Njemačka bila demokratska zemlja,  Fischer se angažirao u skupinama radikalne desnice, pogotovo poslije prigodom stvaranja tzv. »Crkve Reicha«, evangeličke vjerske frakcije pod utjecajem nacionalsocijalista. Po vlastitim riječima nije bio pristaša nacista, ali je u raznim prilikama iz oportunizma povlađivao njihovim postupcima. Kao sveučilišni profesor nakon Drugoga svjetskoga rata školovao je mnogobrojne studente koji su postali izraziti ljevičari, što govori i o njemu.

Fischer je pripadao u onu skupinu njemačkih povjesničara koji su zastupali tvrdnju da je Njemački Reich gotovo isključivo kriv za izbijanje Prvoga svjetskoga rata, o čemu je objavio nekoliko knjiga koje su izazivale velike protivnosti. To se najbolje vidi u dokumentaciji Erste Weltkrieg – Ursachen, Entstehung und Kriegsziele (Prvi svjetski rat – Uzroci, nastanak i ratni ciljevi), naklada Kiepenheuer & Witsch, 1969., kao i u njegovu kapitalnom djelu Griff nach der Weltmacht, o kojem će biti riječi u ovome ulomku. U Fischerovim djelima osjeća se stanovit autorov »kompleks krivnje« zbog dvaju svjetskih ratova koje je Njemačka izgubila, ali, premda se Drugi svjetski rat može s pravom smatrati nasljednikom Prvoga, glede krivnje postoji među njima razlika; krivnja za Prvi može se podijeliti između gubitnika i dobitnika, za Drugi pak svu krivnju snose Sile osovine.

Čitajući Fischerovu knjigu Griff nach der Weltmacht stječemo dojam da je kajzerova Njemačka bila naveliko inicijativna u razbuktavanju srpanjske krize 1914. nakon sarajevskog atentata. U Austro-Ugarskoj postojali su »belicisti« (zagovornici rata) i »pacifisti« čak u najvišim središtima odlučivanja, no u Njemačkoj, prema Fischeru, »belicisti« su bili snažniji od pristaša mirnih rješenja. Njemačka kao »zakašnjela nacija« (u usporedbi s Francuskom, Rusijom i Velikom Britanijom) nije na vrhuncu svojega konstituiranja ostvarila sve svoje političke i gospodarske ciljeve na europskom kontinentu, a još manje u kolonijama, pa joj je austrijska namjera »brzog obračuna« sa Srbijom, po Fischeru, dobro došla za ostvarenje tih ciljeva, pogotovo u konkurenciji na svjetskim morima, gdje su dominirali Britanci, kojima su se Nijemci suprotstavili ubrzanom izgradnjom ratne mornarice. Car Wilhelm prebrzo je izrazio svoju »nibelunšku vjernost« (prema germanskoj sagi o Nibelunzima) ostarjelom Franji Josipu, koji je u konfliktu sa Srbijom neko vrijeme oklijevao glede ratne opcije. Prvi je put takvu bezuvjetnu i emocionalnu vjernost Austro-Ugarskoj izrazio kancelar Reicha, Bernhard von Büllov, u povodu bosanske aneksijske krize 1909.

Za ratne kredite u Reichstagu glasovali su i njemački socijaldemokrati. Oduševljenje ratom zahvatilo je sve slojeve pučanstva, pa i radništvo, koje se počelo pojačano boriti za svoja socijalna prava. Njemačka je početkom 20. stoljeća, prema Fischeru, imala vrlo dalekosežne planove, koji danas izgledaju upravo fantastični. Ona je kao ekonomska velesila, navodno, htjela zagospodariti nad gotovo dvije trećine Europe, a izgradnjom Bagdadske željeznice prodrijeti duboko u britansku utjecajnu zonu do Perzijskog zaljeva. Također je namjeravala povećati teritorije svojih kolonija u Africi i Pacifiku. Kako piše Fischer, tako nabujala gospodarsko-politička velesila proširila bi svoju utjecajnu zonu koju je odredio utemeljitelj Reicha Otto von Bismarck. Gospodarski utjecaj bio bi osiguran vojnim utanačenjima. Time bi Njemački Reich postigao isti rang koji su imale svjetske sile Amerika, Engleska i Rusija. Stoga su, prema Fischeru, njemački imperijalni ciljevi bili dalekosežniji od austrougarskih, jer Beč je samo htio brzom »kaznenom ekspedicijom« zaustaviti srbijansko rovarenje i promidžbu na južnoslavenskim prostorima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava, a uopće nije namjeravao prisvojiti ni pedalj srbijanskoga teritorija, budući da je ionako imao previše okapanja sa svojim južnoslavenskim podanicima koji su težili trijalizmu, pa čak i odvajanju, što Fischer prešućuje. U njegovoj je knjizi neshvatljivo malo prostora posvećeno srbijanskom teritorijalnom širenju nakon balkanskih ratova kao i eksplozivnim idejama jugoslavenstva (on piše o nekakvom nedefiniranom panslavizmu), koje su potkopavale sigurnost Austro-Ugarske. Po našem mišljenju Fischerova studija preuveličava njemačku krivnju za Prvi svjetski rat, uz istodobno nedovoljno isticanje srbijanske, ruske, britanske i francuske sukrivnje.

»Veliki rat« na Balkanu u studiji Herfrieda Münklera

H. Münkler (rođen 1951) nije samo povjesničar u uskom smislu riječi nego i sociolog. Redoviti je profesor na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Težište njegova rada jesu političke teorije i povijest ideja, a osvrće se na aktualne teme i u medijima. U svojim radovima objašnjava teoriju o »asimetričnim ratovima« i »stvaranju i očuvanju svjetskih imperija«, o kojima je objavio niz knjiga, a za Hrvate je najzanimljivija Der große Krieg (924 stranice!), iz koje ćemo referirati o poglavljima koja se odnose na uzroke Prvoga svjetskoga rata, s posebnim osvrtom na prilike u južnoslavenskim zemljama zapadno i istočno od Drine.

Za razliku od Fischera, Münkler se nakon uvodnog teoretiziranja o sličnostima raspada Austro-Ugarske i Jugoslavije odmah prihvaća teme sarajevskog atentata, pri čemu ističe da su političke elite Dvojne Monarhije bile duboko podijeljene glede pitanja preventivnoga rata protiv Srbije, koja je svojom promidžbom potkopavala unutarnji mir višenacionalne habsburške zajednice. Franjo Ferdinand je zastupao ideju da nije potreban rat, nego mir, kako bi se mogli rješavati nagomilani problemi nastali dugovječnom nepokretnošću u vladavini cara Franje Josipa. To bi se zasnivalo na »trijalizmu«, to jest davanju većih prava slavenskim narodima, što bi imalo i preventivni učinak protiv »panslavizma« koji je propagirala Rusija. No protiv »trijalizma« bili su Mađari jer bi njegovo ostvarenje bitno umanjilo njihov utjecaj u Dvojnoj Monarhiji. Uhićenje atentatora Principa nije u prvi mah imalo vanjskopolitičko značenje jer je on bio austrijski državljanin, ali je ubrzo otkriveno da je njegova organizacija »Mlada Bosna« dobila oružje iz Srbije, gdje je i instruirana kako njime rukovati. Njemačka u početku nije bila zainteresirana za sarajevski atentat prema Bismarckovoj izreci kako balkansko pitanje i orijentalna kriza, ako ne tangiraju njemačke interese, »nisu vrijedni zdravih kostiju ni jednoga jedinoga pomeranskog mušketira«. No Berlin se predomislio suočen s mogućnošću raspada Austro-Ugarske kao svojega jedinog saveznika; Italija u tome pogledu nije Nijemcima izgledala vrijedna povjerenja, što se poslije pokazalo istinitim kad je tijekom rata prešla na stranu Antante.

Münkler obesnažuje uobičajene tvrdnje da je Beč postavio Beogradu neispunjive zahtjeve glede istrage sarajevskog atentata u Srbiji, jer je vlada u Beogradu neko vrijeme razmišljala o njihovu ispunjavanju, što znači da su bili prihvatljivi, ali se iracionalno vratila na načelo potpunog suvereniteta, čime je isključila Austro-Ugarsku iz njezine uloge kao velesile koja »jamči poredak na zapadnom Balkanu« (str. 42), što njemačkog autora podsjeća na podjelu utjecaja SSSR-a i SAD-a za vrijeme hladnoga rata na istom području. Austro-Ugarska je nakon povlačenja Osmanskog Carstva ostala sama na Balkanu kao suparnica Rusije, koja se isticala kao »zaštitnica Slavena«. Autorovi daljnji zaključci izgledaju ovako. Slavenski narodi unutar Dvojne Monarhije tražili su svoja nacionalna prava. Sve je to poticalo Beč da se brzo obračuna s rušiteljskom Srbijom, koja je nakon svrgavanja proaustrijske dinastije Obrenovića i preuzimanja vlasti od strane Karađorđevića zahtijevala ravnopravnost s Austro-Ugarskom, premda nije bila velesila. Dva balkanska rata dala su poticaj Beogradu da se sve više prikloni ideji stvaranja »Velike Srbije«. Sama pak Rusija htjela je usporedno s time postati hegemonijalnom silom na Balkanu. Slijedom toga Sankt Peterburg je zajamčio neograničenu pomoć Beogradu u konfliktu s Bečom. No prema Münkleru ni Rusija ni Austro-Ugarska nisu bile dorasle rješavanju konflikata na Balkanu, jer su sve tamošnje države težile povećanju svojih teritorija na štetu susjeda, a to nije moglo ići bez ratova. Balkanska kriza bila je ubrzana raspadom Osmanskoga Carstva i preuzimanjem vlasti od strane prozapadnih mladoturaka. Münkler sumnja u pretpostavke da je Njemačka imala ekonomski interes bezuvjetno podupirati Habsburšku Monarhiju, jer je ona, navodno, bila jamac da će »pacificirana« Srbija dopustiti izgradnju tzv. Bagdadske željeznice preko Sandžaka i Makedonije, koja je trebala povezivati Njemački Reich s nalazištima nafte u Mezapotamiji, no u Beogradu je to izazvalo veliko protivljenje. Njemačka je po njemu imala alternativnu trasu preko Rumunjske i Bugarske. Sve u svemu, piše Münkler, Berlin nije imao grand strategy u balkanskim konfliktima, nego je reagirao »od slučaja do slučaja« (str. 54). Münkler sumnja i u toliko razvikanu opasnost od »njemačkoga militarizma« (str. 70). Neovisno o balkanskim napetostima Njemački Reich se iracionalno bojao da će podleći u suparništvu s Francuskom i Velikom Britanijom, poglavito glede »vladavine na morima« i da će biti »zaokružen« od susjeda na zapadu i istoku (str. 72), što Münkler naziva opsesijama. Prema njemačkom povjesničaru Njemačka se pridružila Austro-Ugarskoj u sukobu sa Srbijom gotovo bez pogovora, premda su neki političari u Berlinu bili skloniji mirnom rješenju problema. Njemački generalitet vjerovao je u brz uspjeh austrougarskoga interventnoga rata protiv Srbije, no to se nije ostvarilo.

Po našem mišljenju hitci u Sarajevu i reagiranje Beča na njih, potom tvrdoglavost Srbije i potpora koju je dobila iz Rusije bili su uz automatizam reagiranja saveznika jedne i druge strane eksploziv koji je izazvao Prvi svjetski rat. Nasuprot tomu njemački povjesničar povlači paralele između raspada Austro-Ugarske i Jugoslavije, pa iznosi pretpostavku da je Dvojna Monarhija možda mogla biti sačuvana da su njezine nacije dobile veću političku autonomiju, čime bi Habsburško Carstvo postalo »prethodnicom srednjoeuropskoga i južnoeuropskoga EU-a« (str. 763), što pripada u znanstvenu fantastiku, jer su silnice protivne tomu iznutra i izvana bile premoćnije. Mislimo da Austro-Ugarsku nitko nije mogao spasiti budući da je predugo zadržala svoje feudalne strukture, a njezine vodstvene elite u Beču i Budimpešti nisu shvatile eksplozivnost neriješenih nacionalnih pitanja manjih naroda. Povijest je naprosto pregazila jednu staru monarhiju bez unutarnje nacionalne kohezije.

Nije teško uočiti i razlike između Fischerove i Münklerove knjige glede načina opisivanja i tumačenja događaja. Fischer je suhoparni historik i uglavnom ga zanimaju samo politički i vojni centri odlučivanja, Münkler posjeduje dar dobrog pripovjedača koji se ne boji usporedbi između vodećih osoba iz Prvoga svjetskoga rata i današnjice, koristeći se i tekstovima nekih književnika. Ne zanimaju ih hrvatski protagonisti ratnih zbivanja, primjerice uopće ne spominju one iz emigrantskoga Jugoslavenskog odbora. Fischer ne navodi ime ni jednog Hrvata, Münkler samo »hrvatskoga generala Svetozara Borojevića« (str. 606), koji se hrabro borio na Soči, ali da je njegova vojska ipak bila »dospjela u škripac«, ali ne objašnjava zašto su se Hrvati tako žestoko odupirali talijanskim napadačima, naime jer su znali za talijanska presezanja za dijelovima jadranske Hrvatske, što se ostvarilo nakon rata kad je Italija zbog svojega prijelaza na stranu Antante bila nagrađena većinskim hrvatskim teritorijima Istrom, Rijekom, Zadrom i trima jadranskim otocima. U promocijama svoje knjige Münkler uspoređuje prošlost s današnjicom, pa je tako u Kölnu na predavanju koje je organizirala socijaldemokratska zaklada Friedrich Ebert 3. srpnja 2014. rekao: »Wer Princip feiert, ist nicht EU-fähig« (»Tko slavi Principa nije sposoban ući u EU«), što se odnosilo na postavljanje spomenika Gavrilu Principu u istočnom Sarajevu, na proslavi kojoj su nazočili visoki dužnosnici Republike Srbije, Republike Srpske i Srpske pravoslavne crkve, hvaleći atentatora kao »borca za slobodu«, dok ga se na Zapadu smatra teroristom ili barem nacionalistom. Clark je u engleskom originalu svoje knjige Principa nazvao teroristom, u njemačkom prijevodu nacionalistom.

Austrijanac Manfred Rauchensteiner analizira propast Habsburške Monarhije

Kad je riječ o istraživanju uzroka, tijeka i završetka Prvoga svjetskoga rata kao vojnog pothvata, vjerojatno je najveći autoritet u tome austrijski povjesničar Manfred Rauchensteiner (rođen 1942), koji se za to specijalizirao i objavio nekoliko knjiga o tome. Mi ćemo referirati o uzrocima rata iz njegove monumentalne knjige Der Erste Weltkrieg und das Ende der Habsburger-Monarchie (1222 stranice!). Prema Rauchensteineru predvečerje »Velikoga rata« nije pokazivalo ni jedan znak, barem kako je to izgledalo u Beču, da se priprema do tada najveća ratna katastrofa u Europi. U glavnom gradu god. 1908. priređeni su veličanstveni mimohodi u povodu 60. obljetnice Careve vladavine, ali su pažljivi promatrači opazili da su tu nedostajali sudionici iz ugarskoga dijela Dvojne Monarhije. Po Rauchensteinerovu mišljenju početak raspada Monarhije bio je onda kad se ona 1867. pretvorila u Austro-Ugarsku, premda su usputno bile jasne i tendencije njezina stabiliziranja (str. 16).

Austrougarska politika prema Srbiji bila je opterećena ubojstvom Aleksandra Obrenovića i njegove supruge, istodobno taj je strašni pokolj naišao na zgražanje u cijeloj civiliziranoj  Europi, pa je to Beču olakšalo zaoštravanje odnosa s Beogradom, koji je od tada potpao pod ruski utjecaj. Rusija je ipak pristala na austrijsku aneksiju Bosne i Hercegovine, no Beč je novopazarski Sandžak vratio Turskoj. Srbija se izvanjski pomirila s gubitkom Bosne, ali u Beču nije opaženo stvaranje nove organizacije »Narodna odbrana«, kojoj je cilj bio ujedinjenje svih Srba, pa i onih u Austro-Ugarskoj (str. 21). Beč se uzbunio nakon što je stvoren balkanski savez Srbije i Bugarske, koji je formalno bio uperen protiv Turske, ali potajno, što se tiče Beograda, i protiv Austro-Ugarske. U ugovoru s Beogradom Sofija se obvezala da će Srbiji priteći u pomoć u slučaju austrijskoga napada (str. 24). Kako piše Rauchensteiner, to je alarmiralo glavne stožere ne samo balkanskih država nego i one u Rusiji, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji, ali i u Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Već 1912. potajno se govorilo o neizbježivosti »Velikoga rata« između Središnjih sila i Antante.

Nakon Drugoga balkanskog rata Srbija se proširila prema jugu, ali stvaranjem Albanije spriječen joj je izlaz na Jadran. Austrijski povjesničar zaključuje da je ona zbog toga svoje »nacionalističke ambicije pojačano uperila prema zapadu protiv Austro-Ugarske«. To je potaknulo načelnika austrougarskoga glavnog stožera Conrada von Hötzendorfa da predloži napad na Srbiju i njezino priključenje (!) Dvojnoj Monarhiji, gdje bi imala status sličan onomu Bavarske u Njemačkom Reichu. Tomu se odlučno protivio mađarski premijer István Tisza (str. 29). Usto Austrija je ultimativno zatražila od Srbije da povuče svoje postrojbe s albanskoga područja. Kako naglašava Rauchensteiner, »austrougarska vanjska politika uglavnom je bila politika prema Balkanu« (str. 30). Dalje dodaje kako su se sve balkanske zemlje koristile svojim »slavnim prošlostima« kako bi podupirale svoje pretjerane teritorijalne zahtjeve. Na Balkanu su svojom politikom bile nazočne i druge sile, kao Velika Britanija, Francuska i Italija pa i Rusija, koja je naizmjence surađivala s Bugarskom, Rumunjskom i Srbijom. Politika je bila popraćena sve većom uporabom nasilja, pa se samo postavljalo pitanje kad će izbiti Treći balkanski rat (str. 31). »Sve veće zaoštravanje na Balkanu dovelo je i do stanovitog zasićenja«, autor citira ove riječi zapovjednika njemačkoga glavnog stožera Helmutha von Moltkea, pa je to bio jedan od razloga zašto je srpanjska kriza 1914. u Podunavskoj Monarhiji izazvala dojam kao da je riječ samo o Balkanu, a ne o međusobnim odnosima europskih država, premda je Beč u svezi s tim kontaktirao s drugim europskim velesilama, uvjeravajući ih da ne želi povećanje svojega teritorija (str. 32). I Rauchensteiner ustvrđuje da je Franjo Ferdinand bio zagovornik mirnog rješenja balkanskih problema. No njegovo stajalište nije utjecalo pomirljivo na nastojanja pojedinih naroda unutar Monarhije u smjeru veće ravnopravnosti, pa čak i traženja priključenja s dijelovima svojih nacija izvan Carstva, što je dovodilo do njegove destabilizacije. Sve je to mirno promatrala Europa (str. 34). Autor dalje iznosi sljedeće teze. Dok su se za nacionalne probleme u Austro-Ugarskoj u Zapadnoj Europi zanimali samo neki znanstvenici, u Rusiji je bujao panslavistički pokret poduprt velikoruskom idejom. Panslavizam u češkim zemljama bio je nešto drukčiji, hranio se iz neravnopravnosti Čeha u Monarhiji. Panslavizam u južnoslavenskim zemljama bio je antihabsburški usmjeren, a krajnji mu je cilj bio okončanje Dvojne Monarhije u svrhu stvaranja »velikog carstva Južnih Slavena« (str. 37).

Zanimljivo je da je Austrija, kao i Jugoslavija, razmještala svoje postrojbe u dijelove izvan njihovih nacionalnih postojbina, što je, kako piše naš autor, dovodilo do trvenja došljaka s domaćim svijetom. Slično je bilo i u ugarskom dijelu Monarhije. Politiziranjem tiska razbuktavao se »belicizam«, naime u svim je novinama tema rata bila stalno na dnevnom redu (str. 41). Rauchensteiner upozorava da je austrougarska država bila siromašna, ali da su koncerni bili bogati (str. 44). Vojska je bila slabo organizirana, a u punom sastavu imala je oko dva milijuna pripadnika. Časnički kadar bio je uglavnom njemački, a to autor objašnjava većom razinom obrazovanja toga pučanstva u Monarhiji. Dok su Nijemci u Austro-Ugarskoj činili samo oko 24 posto stanovnika, među generalima i ostalim časnicima bili su zastupljeni sa 76.1 posto. Slično je bilo i u Ministarstvu rata (str. 57). Unatoč tomu, vojska je smatrana jednim od glavnih jamaca Dvojne Monarhije (str. 61). Ipak, jedini koji je stvarno garantirao jedinstvo države bio je, prema Bismarckovim riječima, car Franjo Josip. Eto, u takvom se gospodarskom i političkom stanju, po riječima austrijskog povjesničara, nalazila Austro-Ugarska u predvečerje »krvave nedjelje« 28. lipnja 1914., kad je Gavrilo Princip ispalio smrtonosne hitce na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Po Rauchensteinerovu mišljenju atentatori su u Beogradu raspravljali o »ubojstvu tiranina«, a »dostojni atentata« bili su ne samo Franjo Ferdinand nego i austrijski car Franjo Josip, ministar vanjskih poslova Berthold, ministar financija Bilinski, glavnokomandirajući u BiH Potiorek, hrvatski ban Skerlecz i guverner Dalmacije Cuvaj. Atentatori su bili povezani s hrvatskim i srpskim egzilantima u SAD-u, Švicarskoj i Francuskoj, ali »najčvršća je veza bila sa Srbijom«. Za autora nema sumnje da je atentat pripremio šef srbijanske vojne tajne službe, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis u svezi sa srbijanskim tajnim društvom »Ujedinjenje ili smrt«. No nitko nije vjerovao, pa ni Apis, da bi atentat mogao izazvati rat (str. 89).

Uzbudljivi »povijesni roman« Australca Christophera Clarka

Australski povjesničar s izvrsnim poznavanjem njemačkoga jezika Christopher Clark (rođen 1960. u Sydneyu), koji živi i radi u Velikoj Britaniji, gdje u Cambridgeu predaje suvremenu europsku povijest, zapravo je stručnjak za Prusiju. Za nj se malo znalo izvan stručnih krugova dok nije objavio opsežnu knjigu o uzrocima Prvoga svjetskoga rata The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914, naklada Allen Lane, London, 2012., koja je ubrzo prevedena na njemački postigavši vrtoglavu nakladu od više od 100.000 primjeraka i već se mjesecima nalazi na bestseler listama uglednih njemačkih tjednika Die Zeit i Der Spiegel. Za razliku od njemačkih i austrijskih povjesničara sa suhoparnim načinom pisanja, Clark piše jezikom »povijesnih romana«, uzbudljivim od početka do kraja, s mnogobrojnim detaljima iz svakidašnjeg života i živahnim opisima trenutačnih ozračja, ali oslanjajući se na primarne i sekundarne izvore kao pravi znanstvenik. No ono što je najvažnije, Clark sjajno brani tezu da su svi sudionici u Prvom svjetskome ratu ušli u nj kao »mjesečari«, to jest gotovo bezglavo, iracionalno, i da svaki od njih na svoj način snosi dio krivnje za njegovo izbijanje, pa se time može tumačiti omiljenost njegove knjige na njemačkom govornom području, što mu neki zamjeraju jer, navodno, želi rasteretiti Njemačku od krivnje za rat. To, dakako, nije točno jer Clark ipak najveći dio krivnje pripisuje Austro-Ugarskoj i Njemačkom Reichu, ali ne svu. Australski je povjesničar u usporedbi s ostalim svojim kolegama koji su pisali o tome mnogo više prostora posvetio srbijanskim, bosanskim i južnoslavenskim uzrocima izbijanja »Velikoga rata«, pa bi bilo u najvećem interesu naše povjesnice da njegova knjiga bude prevedena na hrvatski. Pozitivan je korak Matice hrvatske što je zatražila pomoć Međunarodnog fonda Traduki za prijevod Rauchensteinerove knjige (Vijenac, br. 531–533/2014), ali za Hrvate je sadržajno mnogo izdašnija i politološki vrjednija Clarkova  studija.

Autor u predgovoru knjige naglašava kako je gotovo nemoguće pregledati sve dokumente i sva sjećanja odlučujućih pojedinaca u svezi s Prvim svjetskim ratom, jer nadmašuju mogućnosti ne samo jednog nego i više znanstvenika, ali znanstvena vrijednost mnogobrojnih dokumenata i sjećanja nije uvijek vjerodostojna jer države i osobe koje su ih objavile nastoje događaje tumačiti u vlastitu korist, odnosno podatke koji im ne odgovaraju naprosto prešućuju, no stječe se dojam da se Clark ipak odlučio na pothvat pisanja ove knjige jer drži da je »Veliki rat« s 20 milijuna žrtava vrijedan toga napora kako bi se dokazalo da i navodno slučajni događaji na jednom perifernom dijelu Europe mogu uzrokovati mnogo sudbonosnija zbivanja na cijelom jednom kontinentu i u svijetu.

Clark nas na početku svoje knjige vodi u Beograd dana 11. lipnja 1903., gdje crnorukaški urotnici upadaju u Konak, kraljevski dvorac, u potrazi za skrivenim kraljem Aleksandrom Obrenovićem i njegovom suprugom Dragom, da bi ih pronašli te na bestijalan način pogubili i bacili kroz prozor u dvorište. Taj je zločin izazvao zaprepaštenje u civiliziranoj Europi i prema Clarku imao dalekosežne posljedice,  jer su nakon gašenja  proaustrijske dinastije Obrenovića došli na vlast Rusiji privrženi Karađorđevići kao i njihov dugogodišnji  premijer Nikola Pašić, koji su vodili srbijansku politiku u smjeru »ujedinjenja svih Srba«, a to nije moglo biti ostvareno bez uništenja Austro-Ugarske Monarhije i time temeljitih političkih promjena na Balkanu i u srednjoj Europi. Clark izvrsno poznaje ideološku podlogu toga srbijanskoga »Drang nach Westen«, prodora na Zapad, kad navodi dokumente i brošure Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića. Točno opisuje sadržaje i posljedice Garašaninova Načertanija i Karadžićeva traktata Srbi svi i svuda, ali kao i mnogi drugi zapadni znanstvenici pogrješno tvrdi da je Vuk bio »osnivač modernoga srpskohrvatskoga književnog jezika«, da bi se sam demantirao citirajući Vuka kako »pet milijuna Srba koji su raspršeni od Bosne i Hercegovine... preko Banata i Bačke, Hrvatske i Dalmacije, Trsta na Jadranskom moru i sjeverne Albanije... govore srpskim jezikom«. Australski povjesničar vidi u Garašaninu ideologa stvaranja »Velike Srbije«, koja, po njemu, mora prisvajati komad po komad Otomanskoga Carstva, što je i ostvarila, pa joj kao glavni neprijatelj preostaje Austrija, u kojoj žive brojni Srbi, ali i »Hrvati koji još nisu prihvatili srpstvo te, navodno, samo čekaju na oslobođenje od habsburške vladavine i ujedinjenje pod krovom srpske države« (str. 46). Clark naglašava: »Velikosrpska vizija nije bila samo pitanje Vladine politike ili promidžbe. Ona je bila duboko utkana u kulturu i identitet Srba« (str. 47). Osim narodnih pjesama u kojima se njegovala »slavna prošlost«, Clark spominje Njegošev Gorski vijenac, u kojem se glorificira ubojstvo tiranina. Vanjska politika srpske države, piše Clark, bila je označena obvezom ponovnog osvajanja »izgubljenih područja« ali i manom eksponiranog položaja između dvaju velikih carstava. Navodeći područja koje je Srbija već »oslobodila«, Clark spominje i jedno »neoslobođeno«, naime Bosnu i Hercegovinu, no, kako ustvrđuje, ona nikad nije bila dio Dušanova carstva. Clark zaključuje: »Srpska vanjska politika patila je od razlika između vizionarnog nacionalizma... i kompleksnih etničkih realnosti na Balkanu« (str. 50). Dalje nastavlja: »Mnogi Srbi koje je Karadžić vidio u Dalmaciji i Istri, u stvarnosti su bili Hrvati, koji uopće nisu željeli priključiti se velikosrpskoj državi« (ibidem). Prema Pašićevu utjecajnom savjetniku Jovanu Cvijiću, Bosna i Hercegovina imale su »središnje mjesto u velikom kompleksu ili etnografskom području srpskoga naroda«, što Clark obilježava upitnikom (str. 63). On dalje navodi kako je sama najava Beča da će okupacijski status BiH preinačiti u aneksiju izazvala goleme prosvjede Srba kako u Srbiji tako i u tim dvjema pokrajinama. Kao posljedica toga osnovana je nova nacionalistička masovna organizacija »Narodna odbrana«, u koju su se učlanjivali ne samo Srbijanci nego i Srbi u Bosni i Hercegovini. »Narodna odbrana« organizirala je gerilske postrojbe u svojoj zemlji i špijunsku mrežu u BiH, pritišćući Vladu u Beogradu da povede agresivniju politiku prema Beču (str. 63). No u Beogradu su ubrzo shvatili da aneksiju više nije moguće poništiti, pogotovo zbog toga što Rusija nije ništa poduzimala u tom smjeru (str. 64). Kao posljedica toga nečinjenja nastao je, po Clarku, jaz između nacionalističkih skupina i Vlade, što je god. 1911. rezultiralo osnivanjem nove tajne organizacije »Ujedinjenje ili smrt!«, popularno nazvane »Crnom rukom«, pod vodstvom Apisa, koji je bio jedan od šestorice urotnika koji su masakrirali kralja A. Obrenovića i njegovu suprugu Dragu. U pravilima »Crne ruke« pisalo je da je Srbija »Pijemont« koji će ujediniti sve Srbe, pače i sve južnoslavenske narode. Glasilo udruženja nosilo je taj naslov. U promidžbi »Crne ruke«, naglašava Clark, nijekao se identitet bosanskih Muslimana kao i postojanje posebnog naroda Hrvata (str. 67). Crnorukaši su ubrzo ušli u sve strukture službene Srbije. Unutar Bosne i Hercegovine isprepletale su se organizacije »Ujedinjenje ili smrt!« i »Narodna odbrana« s lokalnim pansrpskim skupinama, od kojih je »Mlada Bosna« bila najvažnija. Prvi vrhunac djelovanja »Mlade Bosne« bio je atentat Bogdana Žerajića 3. lipnja 1910. na bosanskohercegovačkoga guvernera Marijana Varešanina, koji nije uspio pa je Žerajić počinio samoubojstvo; njegov čin slavio je nacionalistički tisak u Beogradu kao junaštvo (str. 71). Kako piše Clark, »Žerajićev pokušaj atentata obilježava početak sustavne uporabe terora protiv političke elite Habsburškoga Carstva... tri godine prije sudbonosnih hitaca u Sarajevu 28. lipnja 1914. otkriveno je više od jednog tuceta daljnjih propalih urota u južnoslavenskim pokrajinama Carstva« (str. 72).

Clark priznaje da mu je kao povjesničaru bilo veoma teško pronaći dokumente o uroti za ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, jer su svi sudionici bili vrlo šutljivi, lukavi i namjerno »skromni«, ali budući car bio je izabran za usmrćenje upravo zato što bi, da je ostvarena njegova trijalistička ideja o federaliziranju Dvojne Monarhije sa Zagrebom kao gradom ravnopravnim s Budimpeštom, postojala opasnost da Srbija izgubio svoju pionirsku ulogu Pijemonta Južnih Slavena (str. 8). Svi muškarci određeni za atentat na Nadvojvodu, kao Tankosić, Princip, Grabež i Čabrinović, bili su pod utjecajem srpske iredentističke mreže, dok je Beograd za njih bio talište koje je radikaliziralo njihovu politiku, upotrijebivši ih za stvar ujedinjenja svih Srba (str. 83). Australski povjesničar potanko opisuje kako su atentatori bili uvježbavani u Beogradu, pri čemu su njih trojica budno pazila da pri prijelazu granice ne upadnu u oči austrijskim policajcima i službenicima, dok su bili ekstremno indiskretni prema svojim srpskim sunarodnjacima. Po Clarkovu mišljenju gotovo je sigurno da je N. Pašić do stanovitog stupnja bio informiran o uroti protiv Franje Ferdinanda. Srbijanska vlada očito nije kontrolirala granicu, pa je srbijanski premijer naredio nadziranje aktivnosti pogranične straže, koja je bila infiltrirana članovima »Crne ruke« pod vodstvom Apisa, kojega cijelo vrijeme istrage Pašić ipak nije otpustio. Pašić se, kako piše Clark, držao starih navika srpske politike: stajati skrivećke, ne ulaziti u rizik, konflikte prepustiti sebi samima i pričekati da se bura stiša. No Pašić je mogao upoznati Beč o komplotu protiv Nadvojvode, što je poslije bio predmet žestokih prepirki stručnjaka i publicista. Pašić je u intervjuu mađarskom listu Az Est (7. srpnja 1914) porekao da je pokušao upozoriti Beč pa se Clark pita: zar mu je išta drugo preostalo? Jer da je priznao, on i njegove kolege mogli su biti proglašeni sudionicima urote, što bi narušilo tezu Beograda da nije sukrivac za izbijanje rata. I Austrija nije bila zainteresirana za priznanje upozorenja budući da se moglo postaviti pitanje zašto nije poduzela odgovarajuće korake za zaštitu prijestolonasljednika. No, nastavlja, postoje jasni znaci da je u nekakvom obliku ipak uslijedilo upozorenje, među inima kad je srbijanski veleposlanik u Beču, Jovan Jovanović, na sastanku s austrougarskim ministrom financija Leonom Bilinskim upozorio »austrijsku vladu na moguće konzekvencije ako bi Nadvojvoda stvarno otputovao u Bosnu«, pri čemu je srbijanski diplomat spomenuo godišnjicu poraza na Kosovu polju, pa da bi posjet bio smatran provokacijom. Bilinski je poslije šutio o tome, što se po Clarkovu mišljenju može shvatiti kao da »upozorenje nije uzeo ozbiljno... ali i kao pokušaj srbijanskog ambasadora da se miješa u unutarnju politiku Monarhije...« (str. 95).

Neovisno o srbijanskim provokacijama Clark drži da Austro-Ugarska prije izbijanja rata nije bila dovoljno sređena da bi ga mogla preživjeti. Poglavlje o tome naslovio je »Carstvo bez osobina«; u njemu opisuje preinaku Habsburškoga Carstva u Austro-Ugarsku sa svim pozitivnim, ali i negativnim posljedicama različitosti političkog sustava u austrijskom i ugarskom dijelu Dvojne Monarhije. Upozorava na mađariziranje, ali i na veće jezične slobode u austrijskoj polovici Monarhije. Jezično pitanje bilo je dugo na dnevnom redu, posebice u Kraljevini Hrvatskoj-Slavoniji. Clark zaključuje temeljem neriješenih nacionalnih problema sljedeće: »Ti spektakularni simptomi narušavanja funkcionalnosti (državne zajednice) potvrđuju na prvi pogled mišljenje da je Austro-Ugarsko Carstvo bilo na smrt osuđena država, čiji je nestanak s političkoga zemljovida bio samo pitanje vremena, a to je bio argument neprijateljskih suvremenika koji su time htjeli nagovijestiti kako su nastojanja Carstva da brani svoj integritet posljednjih godina pred izbijanje rata bila neopravdana« (str. 104). Autor potom navodi da je Habsburško Carstvo posljednjih desetljeća pred rat ipak gospodarski napredovalo, ali da to nije umanjilo međunacionalne napetosti. Vrijedno je spomena kako Clark naveliko hvali razne uspjehe austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini; o nekom tlačenju tamošnjih Srba nije bilo ni govora (str. 114). Mi možemo dodati da je u Hrvatskoj vrijedila izreka: »Sve u redu kao u Beču« i da se »austronostalgija« osjeća do danas u svim bivšim pokrajinama Habsburškoga Carstva. Unatoč svim pozitivnim razvitcima, misao da se Austro-Ugarskoj približava kraj bila je široko raširena ne samo u Srbiji nego i u svim južnoslavenskim pokrajinama Monarhije. To su opazila službena austrijska tijela, kako navodi Aleksandar Jakir u svojoj knjizi Dalmatien zwischen den Weltkriegen (Dalmacija između svjetskih ratova), naklada Oldenbourg, München, 1999., u kojoj citira jedno tajno izvješće kako je »Jugoslavenska ideja, odnosno srpsko-hrvatsko bratimljenje došlo do punoga izražaja... ne samo u Hrvatskoj i Slavoniji nego i u Bosni i Hercegovini, a posebice u Dalmaciji, gdje se proširio neposredni, revolucionarni antimonarhistički duh ...« (navedena knjiga, str. 13).

Austrijanci su napravili teške pogrješke kad su u političkim procesima optužili hrvatske i srpske političare i javne djelatnike kao »petu kolonu Beograda«, koji su, kako piše Clark, svi završili blamažom za službeni Beč, pri čemu spominje poznati »Friedjungov veleizdajnički proces« u Zagrebu protiv 53 uglavnom srpska člana Hrvatsko-srpske koalicije (koju Clark pogrješno naziva Srpskohrvatskom koalicijom). Za Clarka su ti postupci  k.u.k. pravosuđa bili paranoja. Srbija je i dalje zadavala glavobolju Beču isto kao i Crna Gora čiji su »topovi s visina Lovćena ugrožavali lučke uređaje kod Kotora...« (str. 133). Austrija je imala probleme i s Italijom, premda je Rim tada bio u savezu s Bečom i Berlinom, zbog talijanskih aspiracija na Jadranu i borbe oko utjecaja u Albaniji (str. 135). Nakon Drugoga balkanskoga rata Srbija je povećala svoj teritorij za 80 posto, postavši konkurencijom Austro-Ugarskoj na Balkanu, pa je u Beču sve više jačala frakcija »belicista«, među kojima je istaknuto mjesto zauzimao načelnik glavnog stožera Franz Conrad von Hötzendorf, koji je tražio što brži obračun s Beogradom. Po Conradu »rat sa Srbijom spasio bi Monarhiju« (str. 149). Najkonzekventniji Conradov protivnik i zagovornik mira nije bio nitko drugi nego prijestolonasljednik Franjo Ferdinand (str. 150).

Ferdinand je, prema Clarku, neko vrijeme namjeravao, čim stupi na prijestolje, preoblikovati Monarhiju tako da ojača »slavenski element« i unutar Carstva »stvori ‘Jugoslaviju’ u kojoj bi bili dominantni katolički Hrvati... pretvorivši Carstvo u neku vrstu ‘Ujedinjenih Država Velike Austrije’«. A to je »izazvalo mržnju njegovih pravoslavnih srpskih neprijatelja« (str. 153). No car Franjo Josip nikako nije htio promjene Austro-ugarske nagodbe iz god. 1867. Unatoč svemu rečenomu, naglašava Clark, »rat između Austrije i Srbije u proljeće i rano ljeto 1914. nije bio vjerojatan« (str. 160). Baš obratno, neko je vrijeme izgledalo kao da se odnosi poboljšavaju jer je Beču bilo u interesu da se izgradi Bagdadska željeznica, čija je trasa dijelom trebala prelaziti preko srpskoga teritorija u Makedoniji (str. 165). Sve se to strjelovito promijenilo pucnjevima 28. lipnja 1914., kad je Princip, dijelom zahvaljujući nizu glupih pogrješaka prijestolonasljednikovih gostoprimaca u Sarajevu, usmrtio Franju Ferdinanda, koji je barem namjeravao modernizirati Austro-Ugarsku ili je to neko vrijeme tako izgledalo, ali više je nego upitno bi li se to ostvarilo, s obzirom na silne otpore protiv njegovih zamisli u  Budimpešti, ali i u Beču, koji su bili protivni bilo kakvim promjenama u ostarjeloj Monarhiji.

Zbog pomanjkanja prostora ne možemo opisati ostala poglavlja te vrijedne knjige (nju ćemo drugom prilikom posebno recenzirati); ona su vrlo korektna kako glede politike država Središnjih sila tako i Antante. Reagiranje službene Srbije na sarajevski atentat, po Clarku, bilo je u okviru očekivanoga s uobičajenim izrazima žaljenja Beču, ali ostala Srbija naveliko je slavila smrt Franje Ferdinanda, što Vlada u Beogradu nije mogla spriječiti (str. 500). No, Beč je čvrsto vjerovao u odgovornost Srbije. Iz Clarkove knjige može se uvjerljivo saznati kako je ubojstvo u Sarajevu kao lokalni događaj izazvalo europsku pa i globalnu lančanu reakciju dviju savezničkih skupina država, koju nakon stanovitoga vremena nije bilo moguće ograničiti, a još manje zaustaviti. Ovdje se postavlja pitanje krivnje, na koje Christopher Clark ovako odgovara: »Za tvrdnju da su Njemački Reich i njegovi saveznici moralno odgovorni za izbijanje Prvoga svjetskoga rata pobrinuo se članak 231. Versailleskog ugovora u kojem je u središte diskusije o uzroku rata postavljeno pitanje krivnje za nj. Međusobno prebacivanje krivnje nikad nije izgubilo na svojoj privlačnosti... Izbijanje rata god. 1914. nije bio krimić Agathe Christie na čijem kraju hvatamo krivca na licu mjesta nagnuti nad lešom u mrtvačnici. U ovoj storiji nema počiniteljeva oružja kao neospornoga dokaza ili točnije: ono se nalazi u ruci svakoga pojedinoga važnijeg aktera. Tako gledajući, izbijanje rata bila je tragedija, a ne zločin. Ako to priznamo, nikako ne znači da želimo umanjiti ratničku i imperijalističku paranoju austrijskih i njemačkih političara... Ali Nijemci nisu bili jedini imperijalisti, ni jedini koji su patili od paranoje. Kriza koja je 1914. dovela do rata bila je plod zajedničke političke kulture. No osim toga bila je multipolarna i zaista interaktivna – upravo je to čini najkompleksnijim događajem moderne, pa se zapravo zato i nastavlja diskusija o izvorištu Prvoga svjetskoga rata, čak i jedno stoljeće nakon ubojstvenih hitaca Gavrila Principa u Ulici Franje Josipa. No jedno je sigurno: ni jedan jedini interes o kojima su se god. 1914. prepirali političari nije bio vrijedan katastrofe što je nakon toga uslijedila« (str. 716, 717). Jednostavnije rečeno: svi sudionici u ratu bili su djelomično krivi, ušli su u nj ne znajući koliko će trajati i kako završiti, a sve to skupa nije bilo vrijedno ni jedne jedine ljudske žrtve.

Recepcija Clarkove knjige u Njemačkoj i Srbiji

Rijetko je koji ozbiljan povjesničar bio toliko mnogo nazočan u javnim medijima u povodu izdavanja svoje knjige o Prvome svjetskom ratu kao Ch. Clark, što je donekle i razumljivo jer je knjiga izazvala veliku znatiželju i neke protimbe. Posebno je bio pogođen tvrdnjama da glede krivnje za rat rasterećuje Njemačku i opterećuje Srbiju. U intervjuu njemačkom Spiegelu (br. 37/2013) Clark odbija predbacivanje da je Srbija bila isključivo kriva za »Veliki rat«, ali dodaje: »Uopće se ne radi o tome da se Srbiju demonizira. Ali početni konflikt koji je doveo do izbijanja Prvoga svjetskoga rata bio je onaj između Srbije i Austro-Ugarske... Srpsko državno vodstvo težilo je većem utjecaju na Balkanu s ciljem uspostavljanja Velike Srbije. To je dovelo do napete situacije koja je ugrožavala Habsburško Carstvo«. No Clark okrivljuje i Rusiju: »Rusi su nakon (Principova) atentata odbili svako pravo Austrije da od Srbije traži satisfakciju. Time su naveliko suzili manevarski prostor Beča. Istodobno su ohrabrivali Srbe da se ne povlače. Tako je Austriji ostao ultimatum kao jedini put. Osim toga, Rusija je donijela odluku o mobilizaciji u trenutku kad Njemačko Carstvo nije ni proglasilo status ratne opasnosti«.

U intervjuu Radiju »Deutsche Welle« (13. studenog 2013) Clark drži da je atentat na Franju Ferdinanda bio i udarac na Austro-Ugarsku kao državu, ali i na mir: »Najmoćniji zagovornik mira bio je upravo Franz Ferdinand, a on više ne može govoriti jer je mrtav. Mislim da je ubojstvo imalo duboke i dramatične posljedice na austrijsku elitu. Car je bio vrlo star i znalo se da će Ferdinand uskoro naslijediti prijestolje. Iako prijestolonasljednik nije bio omiljen, on je predstavljao budućnost monarhije. I zato mislim da to ubojstvo nije samo izgovor nego i razlog za rat«. Clark zamjera odgovornim ljudima u Srbiji što nisu odlučnije reagirali nakon ubojstva u Sarajevu, pa u razgovoru s beogradskim tjednikom Nedeljnik (5. lipnja) kaže: »Zašto Pašić nije otpustio Apisa? Zašto nije uhapsio Apisa... i poručio Austrijancima ‘našli smo čoveka za kojega mislimo da stoji iza svega’. Da li bi to zadovoljilo Austrijance, to ne možemo da znamo. Ali, bilo bi efektnije«. Srbijanci dalje zamjeraju Clarku da ne poznaje njihov jezik i nije upoznat s njihovom stručnom literaturom, na što on odgovara u njemačkom Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitungu (15. lipnja): »Imao sam dva srpska istraživača koji su radili za mene, ali i oni nisu mogli sve pronaći«. Pregledavajući popis literature i osoba u Clarkovoj knjizi, možemo zaključiti da je on u usporedbi s ostalim istraživačima Prvoga svjetskoga rata imao na raspolaganju najviše knjiga iz riznica stručne literature sa slavenskoga juga.

U Njemačkoj se Clarkova knjiga uglavnom hvali, ali ima i pokuda. Tako po mišljenju povjesničara Hansa-Urlicha Wehlera u Clarkovoj knjizi nema dovoljno prostora za predratnu situaciju u carskome Berlinu, pa namjesto nje Nijemcima kao bolju preporučuje studiju Jörga Leonharda Die Büchse der Pandora (Pandorina kutija), naklada Beck, München, 2014 (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 7. svibnja). Mi bismo rekli: koliko ljudi, makar bili i povjesničari, toliko ćudi, odnosno knjiga.

Najcjelovitiji osvrt na Clarkovu knjigu objavio je Andreas Rose na internetskom portalu H-Net, Clio-online, iz kojeg donosimo nekoliko zanimljivih rečenica: »U svojoj monumentalnoj, u međuvremenu bezbroj puta recenziranoj studiji ‘Mjesečari’, Christopher Clark ne samo što na briljantan način povezuje navedene rezultate i tendencije međunarodnoga istraživanja nego osim sinteze pruža izvanredno novu sveukupnu intepretaciju predratne politike. Izraziti Clarkov cilj je istaknuti multilateralnu dimenziju predratne povijesti ostavljajući po strani pitanje krivnje. On shvaća srpanjsku krizu kao moderan i u najvećoj mjeri kompleksan događaj, pri čemu ne stavlja  u prvi plan toliko ‘zašto’ koliko ‘kako’. Ono što u prvi mah više izgleda kao konstruirana razlika u postavljanju pitanja, na drugi pogled pokazuje se kao uvjerljivo diferenciranje«.

Za razliku od ostalih povjesničara o kojima pišemo, Clark je  mnogo više teksta u svojoj knjizi posvetio »našim prostorima«, u koje ubrajamo i Austro-Ugarsku, no njega isto tako zanima i Balkan, kako to ističe naš recenzent: »U iznenađujuće trenutke velike Clarkove studije ubraja se razrada tzv. ‘Balkan inception scenarios’ – Balkana kao katalizatora (točnije rečeno Srbije kao katalizatora)... Tako on svoju studiju ne započinje uobičajenim pogledom na koncern velesila nego na Srbiju. Polazna točka Clarkovih premišljanja odnosi se na aktivnosti srpskih terorista prije atentata u Sarajevu, nacionalističke snove o velikoj Srbiji i sve veću rusku potporu Srbiji, koja je, kao što se često gubi iz vida, započela tek nakon 1903.... Clark opisuje iredentističku kulturu, obilježenu konspirativnim borbama za prevlast, izdajom, urotama, nepovjerenjem i neodgovornošću. U tom ozračju izrasla je opasnost, temeljem koje su veliki uspjesi balkanskih ratova od 1912. do 1913., iz kojih je mlada Srbija izišla naveliko ojačana, mogli Srbima zavrtjeti glavom, što bi rezultiralo nepredvidivim rizikom za njihove susjede, prije svega Austro-Ugarsku... Tomu nasuprot Clark postavlja oboljelu višenacionalnu državu Austro-
-Ugarsku, koja je stajala na putu kako srpskim snovima tako i ruskoj ekspanziji u smjeru jugoistočne Europe, ali je i dalje bila sastavni dio europske pentarhije«. Recenzent ovdje misli na pet vodećih europskih velesila. Andreas Rose opisuje dalje u svojem osvrtu odnose među velikim europskim državama prije izbijanja »Velikoga rata«, ali njega naveliko zanima činjenica kako je jedan naoko ne baš sudbonosan događaj kao atentat u Sarajevu mogao izazvati lavinu reagiranja koja se pretvorila u svjetski rat, koji u tom trenutku nitko nije predviđao.

Prema pisanju njemačkih medija, sjećanja na Prvi svjetski rat u samoj Bosni i Hercegovini odvijala su se na vrlo različite, pače suprotstavljene načine. Izvjestitelj Frankfurter Allgemeine Zeitunga za Balkan (nije mjerodavan za Hrvatsku) Michael Martens opazio je na proslavi »Velikog rata« u tzv. Andrićgradu kraj Višegrada, što ga je financirao poznati filmski redatelj i negdašnji musliman Emir Kusturica, koji je prešao na pravoslavlje preimenovavši se u Nemanju, kako su neki sudionici skupa nosili majice s natpisom »Danas Krim, sutra KiM«, a to znači da bi Srbijanci mogli postupiti s Kosovom i Metohijom (tako nazivaju Republiku Kosovo) kako su to učinili Rusi na Krimu, silom oružja »prisajediniti« ga Srbiji (Franfurter Allgemeine Zeitung, 30. lipnja). S druge pak strane, Bečka je filharmonija održala koncert s djelima klasične glazbe u obnovljenoj Nacionalnoj knjižnici, prije Gradskoj vijećnici Sarajeva, koju su u prošlom ratu zapalili topovskim granatama Karadžićevi Srbi s njezinih oko dva milijuna knjiga i rukopisa. Dakle, postoji opasnost da će povijest na brdovitom Balkanu još dugo ostati predmet posve suprotstavljenih tumačenja ne baš neopasnih za nove ratne okršaje.