Jezični identiteti nesrpskih naroda u velikosrpskom programu državnoga sjedinjenja

 Temeljni je okvir umjetnoga zajedničkoga jezika na prostoru buduće južnoslavenske države bio postavljen još polovicom 19. stoljeća u tzv. Bečkom književnom dogovoru, a njegove su dopune, ispravci ili nijekanja u javnom optjecaju bili godinama prije samoga formalnoga osnutka države u prosincu 1918. godine. Većinska je središnja štokavština bila poveznica oko koje su se imali okupiti nekoliki narodi, različitih društvenih, kulturnih i jezičnih povijesti: Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci, Srbi. U trima se kulturnim središtima novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je već u imenu iskazivala asimilacijsku narav – Ljubljani, Zagrebu i Beogradu – gledalo na taj proces iz različitih kutova i s različito planiranim probitcima. U Ljubljani se nastojala sačuvati jezična samobitnost i postupno se politički proširiti na područje hrvatske kajkavštine. Službeni je Zagreb djelatnošću hrvatskih vukovaca zapuštao kajkavsko-čakavsku sastavnicu u svom povijesnom višenarječnom književnojezičnom amalgamu i poticanjem organske hercegovačke štokavštine karadžićevskoga tipa želio se približiti Beogradu te postati kulturnim a po mogućnosti i političkim čimbenikom bez kojega se ne će moći donositi odluke. Beograd pak svojatanjem štokavštine samo za sebe pokušava na povijesnom Karadžićevu mitu uspostaviti uz pomoć vojske i policije političko i jezično gospodstvo nad cijelim prostorom, namećući srpski jezik ne samo hrvatskoj kulturnoj zajednici nego i slovenskoj i makedonskoj. Nacionalno svjesne kulturne elite svih triju nesrpskih naroda suprotstavljaju se velikosrpskomu jezičnomu programu.

 

Vuk Stefanović Karadžić, tvorac lingvističkoga svesrpstva

 

 

Ovdje će se sažeto prikazati osnovne odlike Karadžićeve jezične politike, njezina recepcija u velikosrpskoj državnoj politici 19. i 20. stoljeća i promicanje Karadžićeva mita bez stvarne podloge u njegovu jezičnom sadržaju te raščlaniti načela jugoslavenske jezične politike uoči i nakon stvaranja zajedničke države, s posebnim naglaskom na hrvatsko-
-srpskom odnosu.

Lingvističko svesrpstvo i karadžićevština

Zametnut još početkom 19. stoljeća u kontekstu austrijske državne politike, proces južnoslavenskoga jezičnoga sjedinjenja u prvoj je fazi sadržavao program istiskivanja Rusije i njezina političkoga utjecaja na prostoru na kojem je pribivalo stanovništvo pravoslavne i grkokatoličke vjere, a koji je ova osvajala prodorom u obrazovni i kulturni sustav ne samo srpske zajednice u južnoj Ugarskoj i Srbiji nego i u Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj. U to vrijeme nastaje i prvi tajni velikosrpski politički program, koji je srpski patrijarh Stefan Stratimirović uputio ruskomu caru Aleksandru I. tražeći rusku potporu i zaštitu. Tekelijin program pak, istovjetnih teritorijalnih presezanja, prema kojem su u sastavu velike Srbije Bosna, Albanija, Bugarska i Dalmacija s bokokotorskim zaljevom, upućen je 1805. u obliku memoranduma austrijskomu caru Franji I., od kojega se tražila pomoć i potpora za sjedinjenje srpskih zemalja i oslobođenje od Turaka.

Za program kulturno-prosvjetnoga udaljavanja Srba od Rusa i njihova uvođenja u uljudbeni zapadnoeuropski krug Austrija je upotrijebila svoga agenta Jerneja Kopitara, dvorskoga knjižničara, koji je imao zadatak da među austrijskim Srbima pronađe čovjeka koji bi proveo odlučnu jezično-
-pravopisnu reformu te namjesto rusificiranoga slavenoserb­skoga i stare ćirilice u školski i javni život srpske zajednice u Vojvodini, pa onda i u Srpskoj Kneževini, uveo srpskim organskim govorima srodan već javno afirmirani hrvatski jezik štokavske osnovice i njemu prilagođeno novo ćirilično pismo. Kopitar je za izvršitelja austrijskoga plana našao među srpskim izbjeglicama u Beču Vuka Stefanovića Karadžića, koji je pod njegovim nadzorom temeljem građe iz starih hrvatskih rječnika (Mikalje, Della Belle, Belostenca, Jambrešića, Stullija) i svoga materinskoga istočnohercegovačkoga tršićkoga govora izradio 1818. gramatiku i rječnik koje je nazvao srpskim imenom i za koji je vjerovao da će iznenaditi Stratimirovića kad bude vidio da će »Srbskij rèčnik imati sve one Serbske rèči koje se u Šokačim rèčnicima nalaze«. Rječnik je poslije proširio i dotjerao prema dubrovačkomu govoru, zadržao mu srpsko ime, dodao etnografsku građu i poslovice (npr. »ni u tikvi suda ni u Vlahu druga«), te uz pomoć Đure Daničića objavio 1852. u Beču drugo izdanje. Istodobno s Daničićem sastavlja 1850. Bečki književni dogovor o zajedničkom ijekavskom književnom jeziku Hrvata i Srba, s polazištem na tvrdnji kako je riječ o jednom narodu, jednoga jezika i dvaju pisama.

Kopitar–Karadžićev jezični program, prema kojem bi štokavština pripala Srbima, kajkavština Slovencima, a čakavština bila prepuštena izumiranju, pomutili su ilirci. Naravnim izborom ijekavske štokavštine kao stožernice hrvatskoga književnoga jezika s uporištem u dubrovačkoj književnosti razbjesnili su Kopitara, pa je ovaj rekao da je dubrovačka književnost »slama – govno prema pravoj srpskoj narodnoj poeziji«. Ne osvrćući se na austrijsku političku kombinatoriku ilirci su skladno upletali hrvatsku kajkavštinu i čakavštinu za popunu leksika i dijela oblika, pa su i Slovencima i Srbima izbili glavno ekspanzionističko oruđe utemeljeno na jezičnom presezanju. Nakon Kopitarove smrti 1844. i političkih previranja revolucionarne 1848. Karadžić je buđenje nacionalnih pokreta među slavenskim narodima u okviru Carevine dočekao kao osvjedočeni srpski nacionalist i tvorac šovinističke krilatice »Srbi svi i svuda« pa je u drugoj fazi jezične politike bečkoga Dvora upotrijebljen za slabljenje hrvatskoga političkoga i kulturnoga položaja, protiveći se njezinu teritorijalnom sjedinjenju i afirmaciji hrvatskoga imena u jezičnom i kulturnom smislu, posebno radeći protiv hrvatskoga jezično-
-pravopisnoga osamostaljenja. Uz pomoć razgranate agenture Karadžić je promicao komadanje dijelova povijesnoga hrvatskoga teritorija (Bačka, Srijem) i proizvodio umjetno srpstvo na prostoru od Vukovara, preko Vojne krajine do Dubrovnika, tvrdeći da su Hrvati Srbi rimskoga zakona i ako se ne će priznati Srbima da »oni nemaju nikakvog narodnog imena«. No s terena su dolazile posve druge vijesti i Karadžićev naum »još samo da je Šokce dotle dovesti da reknu da su Srbi i da prime naša slova, a neka veruju šta im drago« nije se ostvarivao, pa mu je vukovarski agent Justin Mihajlović 1849. javljao u Beč da u posrbljivanju Vukovara slabo napreduje jer su »Šokci« tvrd orah: »baš naš neprijatelj koji se nigda s nama oprijateljiti neće«.

Pokušao je Karadžić izravno utjecati i na hrvatska jezičnostandardizacijska zbivanja zahvatima u slovopisnoj, pravopisnoj i gramatičkoj normi. Javio se u vrijeme kad se bila rasplamsala raspra između zadarskoga kruga i zagrebačke škole o jeziku i pravopisu. Akcija je bila sinkronizirana i usmjerena prema dvojici glavnih nositelja jezičnih strujanja u Hrvatskoj, Vjekoslavu Babukiću i Anti Kuzmaniću. God. 1846. najistaknutijemu ilirskomu jezikoslovcu Babukiću predlaže preobliku hrvatskoga slovopisa uvođenjem ćiriličnih slova ђ, ж, љ, њ, ћ, ч, ш i џ u Gajev latinični sustav, što je Babukić odbio držeći da bi se njime »obličje zapadno-europejskih pismenih poremetilo i nagàrdilo«. U lipnju 1847. godine piše i Anti Kuzmaniću u Zadar, nagovarajući ga da Zoru dalmatinsku tiska »južnim narječjem«. Kuzmanić mu nije ni odgovorio, niti pismo tiskao u Zori, kako ga je Karadžić bio molio, a kad je Zora kasnije napustila ikavicu, činila je to zbog razloga hrvatskoga jedinstva sa Zagrepčanima, a ne poradi Karadžića.

Karadžić je pod izravnim utjecajem hrvatskih izvora već bio izmijenio svoj jezični model, predstavljen u Srpskom rječniku 1818., uklonivši u prvom redu ključne fonološke razlike: odustao je od tzv. najnovije jotacije (đevojka, smrđeti, ćeme = tjeme, šnjegovi, ižljubiti) i uveo fonem /h/, čime je nadrastao prvotno izabranu usku dijalektnu osnovicu za srpski standard. Prijašnje oblike, primjerice imperfektne, aoristne i futurne glagola htjeti — ćadija; šća; ćeću — zamijenili su novi, bliži hrvatskima, hotijah; htje; htjeću. Sačuvao je međutim tradicionalno srpsko sastavljeno pisanje futura I. s izostavljenim infinitivnim -t poradi primjene izgovornoga pravopisnoga načela, promicao ćirilicu i izgovorni (fonetski) pravopis te izjednačene nastavke u množinskoj imeničnoj i pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi.

U književnom dogovoru iz 1850. uglavljuje temeljna fonološka pitanja, ali se različiti pravopisi i izjednačeni množinski padeži u dativu, lokativu i instrumentalu ondje ne spominju. Srbe je osobito pogađala druga točka koja je za izgovornu osnovicu određivala ijekavicu, jer se ekavska književna stilizacija, već učvršćena u staroj srpskoj književnosti, bila potvrdila i kao stilizacija modernoga srpskoga standarda u vojvođanskih pisaca u 19. stoljeću. Izbjegavanje navođenja bitnih morfoloških i pravopisnih nepodudarnosti dio je taktike da bi se otpori što više ublažili. Međutim, prvo djelo u kojem se trebao primijeniti zajednički jezični model, prijevod s njemačkoga Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Österreichs, pokazao je koliko su srpski i hrvatski književni jezici tada bili udaljeni jedan od drugoga: jedan uronjen u crkvenu ruskoslavensku tradiciju, drugi naslonjen na bogatu pisanu hrvatsku riječ s višestoljetnom živom organskom jezgrom kao stožernicom.

Srpsko je jezikoslovlje još od Karadžićeva vremena gledalo na štokavsku književnost (pismenine uopće) kao na sredstvo pogodno za širenje političke svijesti o južnoslavenskoj državnoj zajednici kojoj bi Srbija davala temeljni biljeg. Pridonijevši slomu zagrebačke ilirske ideje odbijanjem ilirskoga imena, nudilo je nakon Karadžićeve smrti pod jugoslavenskim imenom osviješteno srpstvo te poticalo okupljanje oko zajedničkih projekata temeljenih na spoznaji o zajedničkim jezičnim korijenima. To nije bila ideja slavenske jezične uzajamnosti iz revolucionarne 1848. već se Beograd 1870-ih promeće u političko središte koje tobože prigrljuje Karadžićevu jezičnu i pravopisnu reformu, a zapravo od svega bez ostatka prihvaća samo njegovu ideju o svesrpstvu štokavštine, pa Karadžićevi istomišljenici, poput Stojana Boškovića, pišu 1871. kako je »došlo vreme, da se zajedničkim trudom sviju umova koji su u južnom slovenstvu kadri da shvate položaj i potrebe svoga naroda, pristupi sloški velikom poslu na zajedničkoj južnoslovenskoj književnosti, ovoj prehodnici narodne zajednice«. Pod krinkom osiguranja opstojnosti srpskoga narodnoga bića kojemu više nije bilo dovoljno »da se samo otrgnuti delovi srpskog naroda ujedine« poticalo se da se »na književnom i naučnom polju živo neguje uzajamnost i bratska veza izmedju nas i srodnog nam hrvatskog, slovenskog i bugarskog naroda« te da se izda »opšti rečnik znanja i nauka za srpsko-hrvatski, slovenski i bugarski narod«.

U prijedlogu je slovensko ime sad uvršćivano, sad ispuštano (»taj rečnik imao bi se štampati u isti mah uporedo u tri teksta: srpski – ćirilicom, hrvatski – latinicom i bugarski bugarskim narečijem«; pa se nazrijeva da je iza iznesenoga prijedloga zapravo stajala srpska želja da se pridobiju Bugari, najprije za kulturnu suradnju, a onda bi ih, vjerovali su Srbi, poslije bilo lako uvući i u državnu zajednicu. Projekt jezične asimilacije Bugara već je bio u tijeku: Kačić-
-Miošićeva pjesmarica Razgovor ugodni pretiskana je ćirilicom i godine 1869. raznesena u Bugarsku »na trojih kolih« (Vijenac, 1869: 478), jer se Srbi nisu usudili raspačavati Karadžićeve zbirke pučkih umotvorina zbog njegovih otvorenih aspiracija prema Bugarima, o kojima je pisao kao o grani srpskoga naroda. Tako je knjižica hrvatskoga fratra iz Brista postala glavnim oruđem u »srbizaciji« Hrvatima prijateljskoga bugarskoga naroda.

Indikativno je da je u Boškovićevu prijedlogu južnoslavenske jezične i kulturne suradnje hrvatska strana izgubila narodni subjektivitet i nestala u polusloženici srpsko-hrvatski. Na temelju sličnih kasnijih srpsko-hrvatskih projekata može se zaključiti da je polusloženica imala značiti jezično zajedništvo kakvo je razumijevao Beograd: srpski jezik ostvaren u dvama pismima: latinicom u zapadnim krajevima i ćirilicom u istočnima.

Boškovićev je prijedlog JAZU uljuđeno odbila zbog nedefinirane koncepcije i prevelikih troškova (Vijenac, 1871: 348–349), ali je on ponovljen u dopisu koji je Matica srpska uputila 1872. godine učenim južnoslavenskim društvima, pozivajući ih u kolovozu na sastanak i dogovor u Osijek kao »geografski zgodno mjesto« (Vijenac, 1872: 468). JAZU se u konačnici odlučila za vlastiti rječnički projekt, kojega je prvi svezak u Daničićevoj redakciji objavljen u Zagrebu 1880. Time je jasno pokazala da su joj beogradska odstupanja od Karadžićeva jezičnoga i pravopisnoga modela neprihvatljiva jer nisu odgovarala porabnoj normi hrvatske kulturne zajednice.

(I)jekavica pak, na kojoj su se našli Karadžić i hrvatski jezikoslovci, Srbima nije bila prihvatljiva stoga što je ekavska književna tradicija bila ondje preduboko ukorijenjena. Ekavica je bila njihov konačni izbor za govornu osnovicu standardnoga srpskoga jezika, a time je definitivno srušena i posljednja formalna spona zamišljenoga hrvatsko-
-srpskoga jezičnoga zajedništva, građena na krhkoj (i)jekavskoj poveznici pod kojom se nisu mogla skriti stoljeća različitih povijesti i pripadnosti različitim kulturama, koje su ostavile tragove u hrvatskom i srpskom jeziku, posebice na fonološkoj razini pri preuzimanju i prilagodbi tuđica.

Hrvatski vukovci

Uspon Karadžićeva autoriteta u hrvatskoj sredini otpočeo je u godini njegove smrti nakon objave članka Naš pravopis Vatroslava Jagića u novopokrenutom Akademijinu znanstvenom časopisu Književniku 1864. godine. Taj je članak nastao pod utjecajem Bečkoga književnoga dogovora, koji Jagić, kako bi potkrijepio dio svojih stajališta o aktualnim hrvatskim jezično-pravopisnim pitanjima, na kraju u cijelosti prenosi i ulazi u polemiku s prvakom zagrebačke škole, Adolfom Veberom Tkalčevićem. Time je Akademija utrla put najprije Karadžićevu učeniku Đuri Daničiću, koji postaje njezinim tajnikom i urednikom Rječnika, a onda i njihovim sljedbenicima, poznatim hrvatskim vukovcima.

Oni su stajali u oporbi prema zagrebačkoj filološkoj školi i standardizacijskim načelima kakve je ona promicala te ih 1860-ih godina bila učvrstila u hrvatskoj kulturnoj sredini na prostoru Trojednice, izgradivši moderni standardni jezik elastično stabilne gramatičke i pravopisne norme s uporištem u višestoljetnoj hrvatskoj jezičnoj i pravopisnoj baštini. Njegove su glavne odlike bile štokavska jekavska narječna osnovica s jednosložnim dvoglasnikom /ve/ na mjestu staroga jata u dugim slogovima, koji se bilježio dvoslovom ie, te u kratkima fonemni slijed /je/, potom u morfologiji imenskih riječi stariji padežni nastavci množinske imenične i pridjevno-zamjenične sklonidbe, razlikovanje nastavka dativnoga (-omu/-emu) i lokativnoga (-om/-em) u jedninskoj pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi, zanaglasnični oblik ju zamjenice ona u akuzativu jednine, poraba prijedloga prema/prama s dativom, u glagolskoj morfologiji sklonidba participa, a u pismu umjereni morfonološki pravopis, koji se, u skladu s onodobnom terminologijom, naziva etimološkim ili korijenskim.

Pozivanjem na Karadžićev i Daničićev jezikoslovni autoritet, vukovci su pokrenuli i proveli restandardizaciju hrvatske jezične i pravopisne norme s nakanom da je približe srpskoj, vjerujući da će Karadžić–Daničićev model postati standardnim i u Srbiji. Stoga se zauzimaju za dvosložnu fonološku interpretaciju duge jatovske alternante, koju su bilježili troslovom ije, namjesto dotadašnjega dvoslova ie, novoštokavski naglasni sustav tzv. istočnohercegovačkoga tipa, padežni sinkretizam (izjednačenje dativnih i lokativnih nastavka u jedninskoj pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi muškoga i srednjega roda te triju množinskih padeža – dativa, lokativa i instrumentala – u imeničnoj i pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi), nesklonjivost participa i izgovorni (fonetski) pravopis kao najkarakterističnija obilježja novoga jezičnoga i pravopisnoga modela.

Njegovi su glavni predstavnici u prvom naraštaju, osim Đure Daničića, Petar Budmani, Marcel Kušar i Luko Zore. Daničićevim dolaskom u Zagreb i preuzimanjem glavnoga uredništva Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika 1867. u Jugoslavenskoj se akademiji stvara jezgra iz koje se postupno šire nove jezično-pravopisne zasade. Budmani u svoju slovnicu uvodi izjednačene množinske padeže, a neizjednačene ostavlja u pričuvi, te izjednačuje latinično i ćirilično pismo (1867). Kušar je pak pripremio prostor za prevlast Karadžićeva pravopisa i postavio načela koja su bila utemeljena na izgovornom pravopisu dosljednijem od Karadžićeva, koja prihvaća i Luko Zore (hrvacki, ljucki, sanskrcki; ljustvo, osjeći, srestva, uštiv). Naraštaj s prijeloma stoljećâ (Tomislav Maretić, Ivan Broz, Franjo Iveković, Mirko Divković u kasnijim slovnicama), izborio je napokon Karadžić–Daničićevoj školi pobjedu zahvaljujući u prvom redu Vladinoj potpori njihovoj jezično-pravopisnoj koncepciji. Da nije naime bilo potpore Vlade, njihova bi nastojanja ostala tek predmetom akademskih raspra, jedne u nizu u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Međutim njihovi su jezikoslovni pogledi dobivanjem političke potpore prerasli u hrvatsku jezičnu politiku instrumentaliziranu u rukama bana Khuen-Héderváryja tako što je srpska jezična sastavnica, nasilno pridododavana hrvatskomu jeziku najprije u imenu, a poslije i u sadržaju, postala s vremenom sredstvom za zatiranje hrvatske filološke škole i ukupne jezične baštine. Jezikoslovna oporba vukovcima bila je slomljena političkom voljom, a ne jezičnim razlozima, pa su priručnici izrađeni na vukovačkim načelima postali odlukama Vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu obveznima u hrvatskim školama, čime im je bio otvoren put i široj javnoj porabi.

Anketna lingvistika i velikosrpstvo

Uoči državnoga sjedinjenja južnoslavenskih naroda 1918. godine srbijanski su političko-jezični krugovi pripremali prostor za uspostavu srpskoga jezičnoga gospodstva na čitavom prostoru koji će se naći pod krunom Karađorđevića. Hrvatski su političari i vodeći jezikoslovci bili pripravni ući u pregovore o jezičnom zajedništvu s Beogradom. Osim političkoga okružja, u kojem su austrijski i talijanski imperijalizam bili ozbiljnom prijetnjom hrvatskoj opstojnosti, pa se stvaranje saveza slavenskih zemalja doimalo dobrim obrambenim rješenjem, jezičnim je pregovorima pogodovala činjenica što je hrvatski standardni jezik dijelio sa srpskim dio štokavske osnovice, pa se polazilo od pretpostavke da je to temelj na kojem bi se mogao izgraditi zajednički standardni jezik nove državne zajednice.

Da će neznanstvena teza iz 19. st. o jedinstvenom srpsko-
-hrvatskom narodu i jeziku biti interpretirana na srpski ekspanzionistički način, hrvatska se strana mogla uvjeriti iz stajalištâ Aleksandra Belića, iznesenih u knjizi Srbija i južnoslovensko pitanje (1915). Belić je smatrao da su se Hrvati i Srbi povijesnim razvitkom slili u jedan narod, koji se zbog naseljavanja Srba u hrvatskim krajevima tako izmiješao da se ne može nikako podijeliti. Taj narod, tvrdio je, govori istim jezikom i u njega se razvila svijest o nacionalnom jedinstvu tako da traži da bude sjedinjen i u zajedničkoj državi. Slovensku pak jezičnu različnost riješio je tvrdnjom da se u Slovenaca razvilo uvjerenje kako se mogu održati samo u zajednici sa Srbima i Hrvatima te da stoga i oni traže da uđu u istu zajedničku državu.

Belić ističe osobitu ulogu srpskoga naroda i Srbije u procesu sjedinjenja i objašnjava kako je potrebno da se u budućoj zajedničkoj državi uspostavi unutarnje jedinstvo bez ikakvih pregrada i granica od Istre do Timoka. Kako su Srbi i Hrvati isti narod s dvama imenima, nema potrebe da zaključuju međusobno ikakve ugovore, pogodbe i nagodbe, a isto tako u njihovim međusobnim odnosima ne može vrijediti nikakvo povijesno pravo.

Belić je s Ljubomirom Stojanovićem sastavio 1915. memorandum Savremeno srpsko nacionalno pitanje u kojem su dvojica autora gotovo posve na Karadžićevim velikosrpskim pozicijama iz pamfleta Srbi svi i svuda. Za njih su »Srbo-Hrvati« jedan narod dvaju imena. Tvrde da su Hrvati prihvatili srpski književni jezik te da se u njih razvila misao o narodnom jedinstvu sa Srbima. Staro hrvatsko stanovništvo ostalo je čisto samo još na sjeveru od Kupe, na srednjim i sjevernim dalmatinskim otocima i u srednjoj i istočnoj Istri. Slovenci su za Belića i Stojanovića samo srodan narod i njihovo pitanje nije istovjetno sa srpsko-hrvatskim, ali kako imaju iste političke težnje sa »Srbo-Hrvatima«, pritisku Nijemaca mogu se odhrvati jedino u zajednici s njima, pa stoga treba zastupati i njihovo sjedinjenje. Prema njima, jugoslavensko je pitanje u biti srpsko pitanje i Srbija ga postavlja jer jedino tako može postići potpuno sjedinjenje srpskoga naroda i osigurati svoj nesmetan razvitak na Balkanu.

I među hrvatskim intelektualcima obnavlja se ideja jezičnoga južnoslavenstva,  zametnuta u ilirizmu i njegovoj afirmaciji pojedinih ilirskih grana, tj. naroda, ali se rješenje hrvatskoga pitanja traži unutar političke zajednice utemeljene na federalističkim načelima. Tako, primjerice, Frano Supilo u prvoj fazi svoje političke djelatnosti prihvaća neznanstvenu tezu o jedinstvenom narodu i jeziku na prostoru između Slovenije na zapadu i Srbije na istoku te piše da između Srba i Hrvata postoje dvije prošlosti i donekle razlika u vjeri, ali da je jezik potpuno isti. Dijalektalnih razlika da gotovo i nema. Tvrdio je da se puk od Triglava do Timoka, ma koji dijalekt govorio ili slušao, potpuno razumije bez ikakvih poteškoća te da se slobodno može reći da nijedan narod zapadne i srednje Europe ne pokazuje u svom puku toliko filološkoga jedinstva koliko tih dvanaest i pol milijuna južnih Slavena. »Ova velika istina o jedinstvu jezika, krvi i rase naše jest majka političke ideje narodnog jedinstva koje apstrahira od pitanja imena«, pisao je tada Supilo.

Da bi se dao legitimitet i na neki način demokratičnost postupku stvaranja državnoga jezika, uveden je poseban oblik ispitivanja javnoga mnijenja – anketa, koji u južnoslavenskim prostorima nije bio nepoznat ni u 19. stoljeću, a vezan je uz Karadžićevo ime. Riječ je o prijepornoj Klun–Kara­džićevoj anketi iz 1858. godine, koja se odnosila na razgraničenje slovenskoga jezika od »ilirskoga« u Istri, točnije na određivanje zapadnih granica »srpskoga jezika« (prema Vince, Putovima hrvatskoga književnoga jezika, 1990: 297). Znakovit je Karadžićev izbor Vinka Kluna za glavnoga suradnika, koji je poradi sudjelovanja u ponjemčivanju i odnarođivanju Slovenaca već nosio biljeg plaćenoga izdajice vlastitoga naroda. Slovenska je strana u cijelosti pobila tendencioznost pitanja u kojima se, među ostalim, sugeriralo ljudima između Metlike, Črnomelja i u Gorčima da su srpskoga roda, pa anketa ondje nije dobila nikakvu potporu.

Interpretacija anketnih pitanja i rezultata bila je uzrokom polemičnih osvrta i s hrvatske strane. Izbjegavanje Kluna i Karadžića da spomenu hrvatsko ime »kano da je kužno«, a proširivanje srpskoga na prostor gdje hrvatsko »postoji vjekovima i gdje je ono historijski potvrđeno mnoštvom pisanih dokaza« (prema Vince, Putovima hrvatskoga književnoga jezika, 1990: 298) upozoravalo je da Karadžićevo velikosrpstvo iz pamfleta Srbi svi i svuda ne samo da nije potisnuto kao jezikoslovna zabluda, nego je uporno tražilo prostor i odziv za djelatnu primjenu. Ono se – nepromijenjeno i na istim načelima nepriznavanja nesrpskih naroda, njihovih jezika i kultura – pojavilo kao snažno političko oruđe i pri postavljanju temelja jugoslavenske jezične politike u 20. stoljeću.

Anketa slovenskoga časopisa
Veda 1912.

Brojčano male makedonska i slovenska jezična zajednica našle su se u veoma nepovoljnu položaju u odnosu na srpsko-hrvatsku jezičnu većinu. Srbijanske aspiracije prema makedonsko-bugarskom području, napose proglašavanje Makedonije južnom srbijanskom pokrajinom i pokušaj njezina jezičnoga posrbljenja bile su upozoravajućim znakom Slovencima da jasnije artikuliraju vlastitu jezičnu politiku, napose stoga što je jugoslavenska ideja nalazila zagovornike i među dijelom slovenskih intelektualaca.

Iz jugoslavenskoga je duhovnoga ozračja izrasla i Veda, slovenski dvomjesečnik za znanost i kulturu, koji je izlazio u Gorici. Uoči sjedinjenja ona otvara 1912. Anketu o jezičnom zbliženju Jugoslavena, koju su prenijeli mnogi južnoslavenski listovi (Crvena Hrvatska, Slobodna riječ, Srbobran, Trgovinski glasnik, Mali žurnal). Poziv je upućen južnim Slavenima, koji će se uskoro naći unutar granica buduće države, te Bugarima, pa je zbog prostorne, a djelomice i sadržajne, sličnosti s Gajevim ilirskim programom, među anketarima cijeli pokret oko Vede nazivan neoilirskim.

Anketi su se najvećim dijelom odazvali slovenski javni i kulturni djelatnici (Ivo Šorli, Josip Sernec, Fran Ilešič, Mihael Vošnjak, Rajko Perušek, Fran Milčinski, Rajko Šinek, Vekoslav Kisovec, Fran Heric, M. Pleteršnik, Henrik Tuma, Slanc, Anton Dermota, Saša Šantel, Dragotin Lončar, Pavel Turner, Ivan Hribar, Vladimir Knaflič), nekoliko hrvatskih (Josip Smodlaka, Antun Branko Šimić, Frano Supilo, Dušan Preradović, Josip Šilović, Ladislav Polić, Bogumil Vošnjak, Milan Krešić, Nikola Zvonimir Bjelovučić, Milan Rešetar), dvojica izvan južnoslavenskoga područja (Anton Bezenšek, Karel Kadlec) te samo jedan srpski (Stojan Novaković), a odgovori su objavljeni u Vedi 1913.

U slovenskim odgovorima preteže svijest o potrebi očuvanja samobitnosti slovenskoga jezika, dapače, otvoreno se progovara o kontroverznosti ankete te asimilacijskoj opasnosti za malobrojan slovenski narod ako bi pristao na bilo kakve jezične kompromise i »zbližavanja«. Rijetki su Slovenci zagovarali konačno jezično združivanje s Hrvatima (poput Frana Milčinskoga). Poticani proces zbližavanja jezika držali su protunaravnim. Kad bi Slovenci približili svoj jezik srpskohrvatskomu, ubili bi svoju kulturu i sva svoja nastojanja tijekom povijesti.

**********************

A.     1. Kakav odnos želite između Slovenaca i Hrvata? Zadovoljava li Vas današnji odnos?

2. Je li opseg slovenskoga jezika dovoljno velik da se mogu uspješno razvijati sve grane književnosti?

B.      1. Treba li se slovenski jezik razvijati sasvim neovisno od hrvatskoga?

2. Trebaju li Slovenci sasvim napustiti svoj jezik?

3. Držite li veliku srodnost među dvama jezicima uspješnim preduvjetom budućeg združenja?

C.      1. Mislite li da se zbliženje i konačno jezično združenje može obaviti samim ustavno-političkim odredbama?

2. Kakvu će ulogu pri procesu zbližavanja imati jezikoslovlje?

3. Kakva je uloga prakse?

4. Kako zamišljate zbliženje slovenskoga pravnoga, gospodarskoga i političkoga nazivlja srpsko-hrvatskomu? Koji bi organ za to bio prikladan?

5. 6. i 7. Isto glede tehničkoga, medicinskoga, filozofskoga nazivlja.

8. Bi li srpsko-hrvatski jezik mogao ukloniti turske, arapske, mađarske i druge riječi iz svoje jezične zaklade a da pri tom ne nastrada njegova individualnost?

9. Bi li slovenski jezik trebao ukloniti one riječi koje se sasvim razlikuju od hrvatskih izraza tako da ih nadomješćuje drugim dobrim slavenskim riječima, bližim (ako ne istim) srpsko-hrvatskima?

10. Koja bi organizacija najprikladnije vodila približavanje slovenskoga jezika srpsko-hrvatskomu, odnosno među koje bi organizacije trebalo razdijeliti taj posao?

11. Kako bi se imalo postići da se budući službeni pravopis, koji će se razviti iz Levčeva »Letopisa«, uskladi s tim načelima?

12. Kako bi se moglo utjecati na pisce i publiciste, osobito pak na pisce školskih knjiga, da se drže načela zbližavanja?

13. Kako bi se najuspješnije uveli i održavali tečajevi srpsko-hrvatskoga jezika u Sloveniji, i to najprije po gradovima?

14. Kako bi se postigli metodičko i materijalno poboljšanje već postojeće obuke srpsko-hrvatskog jezika u srednjim školama i

15. Treba li odgovarajuća kvalifikacija srednjoškolskih profesorskih kandidata za obuku u srpsko-hrvatskom jeziku?

16. Kakav bi trebao biti književni program Matice slovenske (u zajedničkim izdanjima ili u izdanjima u srodnom narječju), program Slovenske školske matice i Socijalne matice, kao i udio publicistike u njima?

++++++++++++

Anketna pitanja časopisa Veda iz 1912.

 

 

Hrvatski sudionici ankete istupili su pretežno s asimilatorskim gledištima. Drže da se Slovenci moraju kloniti separatizma i prihvatiti srpsko-hrvatski jer zbog malobrojnosti i trajne njemačke opasnosti nemaju šanse da opstanu sami (Tomić). Predlažu da se združe s Hrvatima u jednom, hrvatskom, nacionalnom imenu i u hrvatskom jeziku. Ako su hrvatski kajkavci mogli prihvatiti štokavštinu, zašto to ne bi mogli i Slovenci. Slovenci bi trebali zadržati svoj jezik na razini dijalekta, kakav položaj ima danas i kajkavski hrvatski, a književni bi jezik svih južnih Slavena trebala biti štokavština (Bjelovučić). Josip Smodlaka čak misli da je slovenski tako sličan srpskohrvatskomu da se može držati starinskom varijantom istoga jezika, a dalje bi se mogao razvijati tek na polju lake književnosti. Za znanstvenu literaturu, žurnalistiku i višu beletristiku (isto tako za poslovnu i trgovačku komunikaciju) treba jedan književni jezik i jedna slova; po njegovu mnijenju to mora biti srpska ekavština pisana latinicom.

Slovensku jezičnu  samostalnost poduprli su samo Antun Gustav Matoš i Dušan Preradović. Matoš je istupio kao liberal i promicatelj zasebnosti te kao takav po naravi neprijatelj svake centralizacije. Političkomu jugoslavenskomu federalizmu mora odgovarati književni federalizam. Slovenski jezik ima sve preduvjete za uspješan znanstveni i književni razvitak, jer o tom ne odlučuje kvantiteta nego kvaliteta publike. Tek međusobna uzajamnost i ravnopravnost naših jezika može koristiti jedinstvu. Jezični izbor treba prepustiti evoluciji. Stručnjaci trebaju raditi na izgradnji zajedničkoga znanstvenoga nazivlja. Preradović drži da slovenski jezik ima pravo na svoju budućnost i svoj vlastiti razvitak bez obzira na brojnost jezične zajednice koja se njime služi. Ističe da podupire svaku narodnu manjinu. Slovenski je jezik star i žilav i ne vjeruje da će se Slovenci dati odnaroditi, dapače, trebaju svoj jezik sačuvati u svim porabama: što je od Boga dano, ne smije se metlom istjerivati. Ako bi zbog političkih razloga trebalo primiti drugi jezik, neka to bude hrvatski. Preradović posebno napominje da ne prihvaća naziv srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jer je surogat i jer su ga izmislili ljudi kojima je stalo da hrvatstvo oslabi i da se njegov ponos ponizi. Napominje da nikada nije čuo da »koji Srbin svoj jezik s takvom prirepinom nakazuje«. Preradović predlaže da se iz hrvatskoga jezika uklone sve tuđice za koje postoje uobičajene domaće riječi, upozoravajući istodobno na strani duh koji vlada u hrvatskoj sintaksi (njemački i talijanski).

Anketa Srpskoga književnoga glasnika 1914.

Četiri godine prije sjedinjenja južnoslavenskih zemalja u zajedničkoj državi, srpska je strana već bila izišla s prijedlogom o budućoj ekavskoj jezičnoj hegemoniji. Uloga glasnogovornika srpskih stajališta povjerena je srpskomu književnomu povjesničaru i publicistu Jovanu Skerliću, koji je u studenom 1913. u Društvu za srpski jezik i književnost u Beogradu održao predavanje o istočnom i južnom narječju u srpsko-hrvatskoj književnosti te ono postaje podlogom anketnomu pitanju objavljenom 1914. u Srpskom književnom glasniku.

Smisao je i svrha Skerlićeva predavanja bila priprema za uspostavljanje ekavice kao službene narječne osnovice na području cijele Jugoslavije, što je trebao biti glavni preduvjet za gradnju budućega jedinstvenoga standardnoga jezika na državnoj razini. Glavna je zaprjeka toj zamisli bio još uvijek živ Karadžićev autoritet i njegov model zajedničkoga standardnoga jezika svih štokavaca s južnim izgovorom u podlozi. Stoga je Skerlićevo predavanje bilo koncipirano tako da najprije ukloni Karadžićevu ijekavštinu (on je naziva jekavštinom) iz mogućega natjecanja s ekavštinom kao izgovornom podlogom standardnoga srpskoga jezika, a onda, u zamjenu za žrtvovanu ćirilicu sa srpske strane, zatražiti od Hrvata da oni žrtvuju (i)jekavicu i prihvate ekavicu. Tako bi ekavica i latinično pismo bili kompromisno rješenje koje bi vodilo željenomu hrvatsko-srpskomu jezično-pisamskomu jedinstvu.

Pozivajući se na mišljenja u prvom redu Stojana Novakovića (1888), kao i Jovana Stejića (1849), Skerlić je naglasio da je srpska književnost utemeljena na ekavskom izgovoru i da on obilježuje cijelu njezinu povijest do Karadžića. Izlet Karadžićevih suvremenika u (i)jekavicu uglavnom je povezan s piscima koji su rođeni i djeluju izvan Srbije. Zanijekao je točnost Karadžićevih navoda o raširenosti (i)jekavice na prostoru Srpske Kneževine, navodeći da je Karadžić namjerice povećao (i)jekavska područja kako bi njegovi argumenti dobili na snazi, a zapravo su (i)jekavska područja u Srbiji samo užički okrug te dijelovi čačanskoga, rudničkoga, valjevskoga i podrinjskoga okruga. Da bi potkrijepio svoje mišljenje, Skerlić se poziva i na prijeporni dijalektološki Belićev zemljovid štokavskih govora iz 1910. godine.

I dok je tako izbijao Karadžiću jedan po jedan proijekavski argument, Skerlić se i sam služio Karadžićevim postupcima: da bi povećao granice ekavštine, izmiješao je jezike i narječja, pa je u štokavske govore, kao i Belić, umiješao kajkavsko narječje i slovenski jezik kao ekavske te neistinito tvrdio da je Bosna većinom ekavska. (I)jekavicu je vezivao uz hercegovački seoski živalj, a ekavicu uz srbijanska gradska središta, pa je zaključio da ekavicom govori ne samo veći nego i kulturniji dio srpskoga naroda. Domećući raširenosti ekavice (»od Triglava do Soluna«) još blagoglasnost i jednostavnost u pisanju, Skerlić je uvjeren da je samo pitanje vremena kad će (i)jekavica konačno uzmaknuti pred ekavicom.

 

 

Jovan Skerlić, rušitelj Karadžićeve ijekavštine u Srbiji

 

 

Skerlićevo je predavanje objavljeno iste, 1913., godine u Srpskom književnom glasniku, a iduće je godine u istom časopisu na temelju njega provedena Anketa o južnom ili istočnom narečju u srpsko-hrvatskoj književnosti, koja je u jezikoslovnoj povijesti poznata i pod imenom Skerlićeve ankete. Na pitanje koji bi od dvaju izgovora trebalo uzeti za standardni, odgovarali su srpski, hrvatski i slovenski jezikoslovci, pisci i javni djelatnici. Iz Crne Gore u anketi nije sudjelovao nitko. Vladimir Ćorović to je poslije prokomentirao izjavom da Crna Gora »nije ni imala koga da otpremi kao kompetentnog govornika za tu priliku«. Oba su slovenska anketanta, Fran Ilešič i Ivan Hribar, bila za ekavštinu.

Među srpskim piscima jedino je Jovan Živanović bio za čuvanje (i)jekavsko-ekavskoga dualizma, uvjeren da južno narječje treba ostati književno u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj. Ostali su dali prednost ekavici.

Odgovor Aleksandra Belića zanimljiv je s jezikoslovnoga i s političkoga gledišta. On se poziva na svoj rad iz 1910., objavljen u Rocniku slawistycznom i ondje priložen dijalektološki zemljovid »proširene Srbije«, prema kojem su u sastav srpskih narječja ušla i čakavsko i kajkavsko. Belić je usisao u »proširenu Srbiju« više i od samoga Karadžića. Uspoređujući broj govornika »istočnoga« govora s južnim, odnosno jugozapadnim, govorom, zaključuje da je neusporedivo više ekavaca. Taj je broj dobio tako što je »istočnomu« govoru pribrojio kajkavske i čakavske ekavske govore. Iako kajkavci nikada nisu ekavci u smislu u kojem su to čakavci ili štokavci, znanstveno neutemeljeni statistički pokazatelji trebali su pripomoći da konačni izbor padne na ekavski.

Hrvatsko trgovanje jezicima
i pismima

Na anketu je odgovorilo i sedamnaest hrvatskih pisaca. Među njima su se izrijekom za (i)jekavicu izjasnila samo četvorica: Mile Starčević, Ivan Krnic (četiri godine kasnije odustao), Rikard Katalinić Jeretov i Frano Supilo. Petorica se nisu osmjelili izreći jasno što misle – Ivo Vojnović, Tomislav Maretić, Milan Rešetar, Rikard Nikolić i Petar Skok, tj. prepustili su vremenu izbor, a osam je pisaca bilo za ekavicu – Marko Car, Josip Smodlaka, Milan Marjanović, Ivo Ćipiko, Vladimir Čerina, Vladimir Skarić, Mirko Korolija i Frano Kulišić.

Anketa je pokazala da među hrvatskim predstavnicima ne samo što nema jedinstvenoga pogleda nego da i oni koji su se zdušno posljednjih desetljeća bili zauzimali za južno narječje (Maretić) odustaju od svoje životne borbe i već daju naputke kako bi trebalo provesti buduću unifikaciju. Naime, u njoj bi odlučujuću ulogu trebali imati književnici, koji bi postupnim uvođenjem ekavici otvarali vrata i u Hrvatskoj. Sam je pak to učinio 1924. napisavši usred Zagreba predgovor svomu Jezičnomu savjetniku ekavicom.

I Josip Smodlaka, koji je bio sudjelovao i u Vedinoj anketi, ponavlja odrješito da općim narječjem u srpsko-hrvatskoj književnosti treba biti »istočno i nikakovo drugo«. Milan Marjanović je još 1912. u zagrebačkom Zvonu iznio mišljenje da bi se srpsko-hrvatsko jedinstvo trebalo riješiti uvođenjem ekavštine i latinice na cijelom području. Za onodobna jezično-politička previranja i selidbe iz jednoga u drugi »tabor« karakteristično je stajalište Ive Ćipika: »Rođen sam ikavac, u školi sam morao biti iekavac, radi Vuka i narodnih pesama jekavac, a sada sam zbog živoga naroda, i što mi se čini jače i podesnije od južnoga, odlučno za istočno narečje. (…) Bio sam anacionalan, pa Hrvat u prvoj mladosti, pa Jugoslaven, pa Srbin – i tu sam zastao. A sada sam sretan, i milo mi je što je vreme pobedilo i dalo mi pravo: doživio sam da postajući Srbinom nisam prestao biti Hrvatom«.

Ratni vihor prekinuo je na kratko hrvatsko-srpsko trgovanje jezicima i pismima. Ono je obnovljeno 1918. U Zagrebu je te godine pokrenut časopis Književni jug, u kojem su urednički prilozi i naslovi rubrika tiskani ekavicom, a književni sastavci, uključujući i one na slovenskom, na jeziku izvorniku. Uz latinicu, tiskaju se prilozi i na ćirilici. Intonaciju uređivačkoj politici davao je Vladimir Ćorović, rodom Mostarac, koji je u Zagreb poslan iz Beograda po tom zadatku. Ćorović u Književnom jugu obnavlja Belić–Skerlićeve teze iz 1914., izdvajajući brojnost govornika i praktičnost kao dva najvažnija čimbenika u određivanju dominantnoga položaja ekavice, ali odstupa u pogledu napuštanja ćirilice u srpskoj književnosti: »Ćirilica je tako postala (…) grafički simbol naše borbe za samoodržanjem i naše svesti i istrajnosti. I (…) sve dotle, dok je naš nacionalni opstanak ugrožen, ona će ostati kao jedan od amblema, koji se ne sme napustiti i jedna zastava, pod kojom se mora izdržati«.

Ideje Književnoga juga nisu bile osamljene. U Hrvatskoj njivi 1917. mogli su se također pročitati slični članci. Dragutin Prohaska u povodu najave izlaženja Književnoga juga piše o nužnosti odumiranja srpske, hrvatske i slovenske književnosti i nastanku nove književne Jugoslavije, »jedinstvene bar po jeziku«. No nakon objave Ćorovićeva članka, iz kojega je postalo razvidno da Srbi ne kane napustiti ćirilicu, a odlučni su u nametanju ekavice, Prohaska je 1918. suzdržaniji. Suprotstavlja se Ćorovićevoj besmislenoj tezi o imanentnoj snazi ekavštine i proglašavanju onih koji je ne prihvaćaju konzervativnima. Ijekavski su pisci jednostavno počeli pisati ekavicom iz ideoloških razloga, tvrdi Prohaska. Srbi su se već jednom bili umaknuli ilirskoj ideji jezičnoga jekavskoga zajedništva i pobjegli u svoj ekavski ekskluzivizam, a sada od suprotne strane traže da prihvate manjinsku ekavicu: »Ideja pomirenja i sloge bila je najdalja baš onome srpskom naraštaju novosadskom i beogradskom, koji je dao većega zamaha ekavštini. Ta je literatura (…) bila opojena isključivim srpstvom i mržnjom na sve nesrpske elemente Jugoslavena, što je u jednom dijelu Hrvata 80-ih godina izazvalo isto takvo šovensko hrvatstvo. Poslije takove historije i tradicije ekavštine njeni su nosi­oci stekli obilježje intolerancije, kojoj treba najprije izbrisati svaki trag, jer to obilježje nije najbolja osnovica za stvaranje jedinstvene Jugoslavije (zasada literarne)«.

Ivan Krnic svoj članak o jedinstvenoj književnosti piše ekavicom u inače jekavskoj Hrvatskoj njivi (1918., 2). On se u Skerlićevoj anketi 1914. bio izjasnio za južno narječje, a četiri godine kasnije izjavljuje da se onodobno njegovo stajalište oblikovalo pod utjecajem Karadžićeva i Daničićeva »proizvoljnoga« učenja o ljepoti južnoga narječja. Uvjerava čitatelje da je ondašnji hrvatski standardni jezik, zapravo jezik Karadžićev i Daničićev, naučen, školski, prepoetičan, preotmjen, nedovoljno elastičan da se »s potrebnom lakoćom privija premnogim i prerazličitim potrebama modernog života. (…) Naš je književni jezik oveštao, a od istočnog idioma može samo da dobije nove i sveže krvi«. Ističe primjer mlađih pisaca, Branka Mašića i Vladimira Čerine, koji pišu ekavicom. »Nove, zdrave i velike ideje o jedinstvu nas Slavena na jugu zahtevaju ovu našu malu koncesiju i ona će se obaviti hteli mi, ne hteli«. Za uzvrat, Srbi bi trebali prihvatiti latinicu.

Članci u pohvalu srpskoj jezičnoj hegemoniji u novoj državi, u kojoj bi dva formirana standardna jezika – hrvatski i slovenski – bila izbačena iz javne porabe i svedena u okvire kućnih idioma u to su vrijeme u Hrvatskoj objavljivani bez ozbiljnijih socioloških i kulturoloških raščlamba te sagledavanja posljedica takvoga čina. Pitanje makedonskoga jezika nije ni postavljano jer je prihvaćeno srpsko »rješenje«: to je pokrajinsko južno srpsko narječje i kao takvo nema položaj samostalnoga jezika.

 

Tomislav Maretić, trgovac hrvatskim jezikom

 

 

Glasovi oporbe kulturnomu i jezičnomu genocidu bili su u Hrvatskoj nejasno artikulirani dijelom i stoga što onodobna jezikoslovna znanost nije pružala alate za bolji opis jezičnih pojavnosti i razina te odnosa među njima. Tako Marijan Stojković (Hrvatska njiva, 1918., 5) izjednačuje standardni i govorni jezik tvrdnjom da hrvatski standardni jezik nije naučen ni školski jezik, ni jezik Karadžićev i Daničićev, ni djelo hrvatskih pisaca i pučkih pjesnika i pripovjedača nego govorni jezik devet desetina samih Hrvata (u Hrvatskoj, BiH, južnoj Ugarskoj, Srbiji, Crnoj Gori i dr.). On smatra da »uopće ne treba stavljati tako velike ograde medju naš književni jezik i istočni idiom, a ako je hrv. književni jezik, onda je i srpski, jer je to jedan te isti i književni i narodni jezik«.

Prema Blažu Jurišiću (Hrvatska njiva, 1918, 8) potpuno će se književno jedinstvo postići onda kada svi Hrvati, Srbi i Slovenci budu pisali jednim narječjem, i to štokavskim (s oba njegova izgovora – ekavskim i ijekavskim), a prisilno jezično sjedinjenje u ekavici nije samo nepotrebno nego i pogibeljno. Pisati ekavski ne bi smjelo značiti pisati i beogradskim rječnikom, tj. unositi u standardni jezik sve srpske provincijalizme, rusizme i arhaizme, kakve su počeli u posljednje vrijeme rabiti mlađi hrvatski pisci: opšti, vaspitanje, tavoriti, vaskresenje, svešten, rabat, tabak, ovaploćenje, svirep, ovetšati i dr.

I dok su hrvatski književnici počeli zaoravati ekavsku brazdu u novopokrenutim ili starim časopisima različitih ideoloških orijentacija i usmjerenja, od Krležina Plamena (1919) i Književne republike (1923) do katoličke Luči (Ulderiko Donadini, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vladimir Čerina, Niko Bartulović, Branko Mašić, Kuzma Tomašić i dr.), iz jekavskoga Dubrovnika javio se 1920. godine trubljač na uzbunu Vice Medini knjižicom Središnje književno narječje i njegovi novi protivnici. Da bi obranio hrvatsku jekavicu pred Belićem i Skerlićem, posegnuo je za odbačenom ikonom srpskoga jezikoslovlja – Vukom Stefanovićem Karadžićem i prozvao srpske jezikoslovce da su upravo oni ti koji su dvostruko iznevjerili Karadžića u ključnim točkama njegove jezično-pravopisne reforme: odustali su od ijekavice i djelomice od njegovih pravopisnih načela te Karadžićevo ime s nepravom isticali nad sadržaj koji nije bio njegova izvorna lingvistička misao.

Medini opovrgava Belić–Skerlićevu tezu o nadmoćnoj teritorijalnoj raširenosti ekavskih govora i poziva se na starije srpske jezikoslovce, napose na Vladimira Vuića, koji u Srpskoj gramatici za gimnazijalnu mladež Knjaževstva Srbije (Beograd, 1856) iznosi podatke različite od Belićevih. Medini upozorava da Vuiću nije ni palo na pamet da među ekavske govore pribroji govore slovenskoga jezika i hrvatske kajkavske govore. Osim toga, ni kajkavski govori nisu jedinstveni u pogledu jatovskih alternanata; u pojedinima se, kao i u dijelu gorskokotarskih, razvio dvoglasnik.

Ustavna jezična rješenja

I Vedina anketa iz 1912. i Skerlićeva iz 1914. nisu uzimale u obzir dosegnutu standardiziranost južnoslavenskih jezika niti su njihovi pokretači razmišljali o posljedicama jezičnih prekrajanja i ujednačivanja za pojedine jezične sustave budući da zahvat u jezik na jednoj razini razara cijelu mrežu odnosa, stvarajući u jeziku »crne rupe«, mjesta koja ne korespondiraju s ostalim članovima sustava.

Federalni ustroj buduće države jedini je mogao zajamčiti slobodan razvitak jezika pojedinih federalnih jedinica. Član Jugoslavenskoga odbora Milan Marjanovć bio je protiv svake narodne autonomije i federativnoga uređenja. Za njega je, kako piše Dragovan Šepić 1970 (u: Frano Supilo, Politički spisi), bilo dovoljno da se proglasi ravnopravnost hrvatskoga, srpskoga i slovenskoga imena, ćirilice i latinice, sloboda vjeroispovijesti, a kako je jezik i onako jedinstven, Slovenci će se moći služiti svojim »narječjem« po volji, ako ne uvide da je za njih bolje primiti »barem u službi i književnosti, zajedničko štokavsko narječje«.

Sudionik Vedine i Skerlićeve ankete Josip Smodlaka izradio je 1920. Nacrt jugoslovenskog ustava po uzoru na Ustav Kraljevine Srbije iz 1905. te ustav Južnoafričke Unije. Tiskan je ćirilicom, ekavicom i vrlo dobro zrcali model zamišljenoga »jugoslovenskoga« jezika.

U Predgovoru se nalaze obrisi buduće državne politike prema Makedoniji i Makedoncima: »(…) u državi kao što je naša, potrebno je, po mojem mišljenju, da sastavni delovi države budu, koliko je god moguće, jednaki i jedni drugima ravni. Jedan od tih delova imala bi, po mojem predlogu, biti i Makedonija. Ja nikako ne delim mišljenje onih koji se boje da bi se time povećala opasnost otpada Makedonije od naše države. Nasuprot sam uveren da se samo uređenjem makedonskog pitanja na bazi jugoslovenske državne misli i oblasne samouprave može postići rešenje koje odgovara želji Srbije kao i općem državnom interesu, a to je da u Makedoniji prevlada, bez nasilja, srpski jezik i srpska kultura, da ona bude nerazdruživo vezana s našom državom, i da s tim stanjem bude zadovoljila većina Makedonaca«.

Pašićeva je vlada izigrala i onako minimalističke federalne naznake buduće političke zajednice u konačnoj redakciji Ustava iz 1921., pa i jezičnu odredbu: službenim je jezikom naime postao »srpsko-hrvatsko-slovenački«. Što je u njem srpsko, što hrvatsko, a što »slovenačko«, lingvistički se ne može utvrditi. Riječ je zapravo o pukoj etiketi ispod koje se skrivao velikosrpski unitaristički jezični program, kojemu je »znanstvenu« podlogu pripremio Aleksandar Belić.

Jugoslavenska se jezičnounitaristička politika u novostvorenoj državi temeljila na kontekstualno izlučenoj i ana­kronoj romantičarskoj preambuli Bečkoga književnoga dogovora iz 1850. o jednom narodu i jednoj književnosti. Namjesto ilirskoga, taj je jedan narod u novim povijesnim okolnostima imao biti jugoslavenski, sastavljen od triju »plemena«, a jezik, kojemu se nikako nije mogao ustaliti službeni naziv, imao je biti srpski.

 

*************

Član 11.

Državni je jezik srpsko-hrvatski. On je jezik Dvora, Narodne skupštine, Vojske i svih državnih vlasti i ustanova.

U Sloveniji je slovenski jezik izjednačen državnome.

Samoupravna tela (pokrajine, župe i općine) određuju same svoj uredovni jezik, ali se u ovim poslovima moraju služiti državnim jezikom:

1.  u prepisci s državnim vlastima i ustanovama;

2.  u prepisci sa samoupravnim vlastima i ustanovama u drugim pokrajinama i s onima u istoj pokrajini koje imaju drugi uredovni jezik;

3.  u rešavanju spisa sastavljenih u državnom jeziku i u zvaničnom općenju s državljanima koji se služe državnim jezikom;

4.  u svim javnim oglasima, obavestima i natpisima (tu je, pored državnoga jezika, na drugom mestu dopuštena upotreba i uredovnog jezika odnosne samoupravne vlasti).

Državljani jugoslovenskoga plemena koji nisu dovoljno vešti državnom jeziku mogu se služiti svojim jezikom ili narečjem, u Narodnoj Skupštini, i u općenju s državnim vlastima u čitavoj državi.

O jeziku u školama određeno je u Delu XII. Ustava.

Upotrebljavanje drugih jezika pred sudovima uređeno je zakonom.

Beleška. (Upotreba drugih jezika). Državljanima drugih jezika, kojih u našoj državi ima više od jedne osmine svega stanovništva, ne sme se, što se jezika tiče, činiti u javnom životu nasilje kakvo su Madžari vršili nad drugim narodnostima u Ugarskoj. Ne krnjeći prava državnoga jezika, i radeći zakonitim načinom i kulturnim sredstvima oko njegova proširenja, moramo dopustiti jugoslovenskim državljanima drugih jezika da se mogu slobodno služiti svojim jezikom u crkvi i školi, u mesnoj upravi i kod suda. Samo tako će inorodci moći da zavole našu državu kao svoju. U ostalom naša je država i dužna da ovako postupa s državljanima drugih jezika, jer joj je međunarodnim ugovorima na Mirovnoj Konferenciji nametnuta formalna obaveza da mora dopustiti svojim jezičnim manjinama upotrebu njihova jezika u javnom životu, u određenim granicama. Jugoslovenima koji nisu dovoljno vešti državnom jeziku (a to su Slovenci i Makedonci svih narečja), date su još veće polakšice, jer interes države i njena budućnost zahtevaju da se ova naša braća u svakom pogledu osećaju kao u svojoj kući.

Član 311.

U Narodnim Školama državni je jezik redovno i nastavni.

Ako u nekom mestu ima sto ili više dece drugoga maternjeg jezika u godinama pohađanja narodne škole, kojima roditelji žele da im se daje poduka u materinjem jeziku, državna je vlast dužna da u odnosnom mestu osnuje Narodnu Školu s tim jezikom kao nastavnim.

U svim školama drugoga jezika državni jezik učit će se kao obavezni predmet.

Na želju većine roditelja inojezične školske dece koja imaju pravo na osnovanje Narodne škole u svom jeziku, moći će se u odnosnom mestu osnovati dvojezična narodna škola, u kojoj će se jedan deo nauka predavati u državnom jeziku, a drugi u maternjem jeziku dece.

Inojezične Narodne Škole mogu pohađati samo deca odnosnoga maternjega jezika, van ako u školskoj općini nema nikakve druge Narodne Škole.

U mestu u kojemu je veće od jedne petine stanovnika drugoga maternjega jezika, a gde nema Narodne Škole u istom jeziku, deca tog jezika moći će da u narodnoj školi uče svoj maternji jezik kao slobodan predmet.

 +++++

 Jezični članci iz Smodlakina Nacrta jugoslovenskog ustava, 1920.

 

 

Beogradske vlastodršce nije opterećivala činjenica što prije potpisivanja i nakon potpisivanja Bečkoga književnoga dogovora nije bilo zajedničke književnosti i zajedničkoga književnoga jezika u južnoslavenskom prostoru, na kojem će poslije nastati jugoslavenska država, i što se on čak nije uspio ni pokusno ostvariti u jednom jedinom projektu, koji je upravo imao pokazati tu jedinstvenost, u prijevodu Juridisch-politische Terminologie. Oni su jedinstvenu jezičnu politiku provodili tako što su posredovanjem javnih općila, školskoga i pravnoga sustava nametali srpski jezik beogradske redakcije kao službeni opći jezik na prostoru čitave jugoslavenske države.

Zastupljenost hrvatsko-slovenske sastavnice u njem sačuvana je u prvoj fazi samo formalno u nazivu srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, dok je makedonski potpuno isključen i interpretiran kao južno srpsko narječje. Podlogu jezičnomu »rješenju« makedonskoga pitanja dao je Stojan Novaković, nekadašnji vukovac i zagovornik ijekavice, koji iz državotvornih razloga prelazi poslije na ekavicu, u kojoj vidi idealno sredstvo za širenje »istočnoga« narječja i privlačenje srpskomu književnomu jeziku i onih »plemena, koja su na prekretnici među Srbima i Bugarima, a koja su položajem mesta, trgovačkim i kulturnim vezama i komunikacijama pozvana da uđu u narodnu zajednicu s nama, u kojoj su se i u staro vreme nalazila« (Glas Srpske kraljevske akademije, 1888, 10: 68).

Takva je velikosrpska politika izravno vodila rastakanju nacionalnoga identiteta nesrpskih naroda u jugoslavenskoj zajednici i pridonosila stvaranju izmišljene jugoslavenske nacije, što je osobito bilo naglašeno u školskom sustavu, napose na prostoru štokavskoga jezičnoga idioma. Učitelji su premještani s jednoga na drugi kraj države (Hrvati u južnu Srbiju, Srbijanci u hrvatske kajkavske ili čakavske krajeve), hrvatski nacionalno osviješteni učitelji nerijetko i više puta tijekom jedne školske godine. U Hrvatskom učitelju višekratno je pisano o sustavnom progonu hrvatskoga učiteljstva, koje je čestim selidbama (o vlastitom trošku!) bilo dovedeno na egzistencijalni rub, dok su istodobno usred Preloga učenici kojima je bio učiteljem Srbin u jednom školskom polugodištu tri školske zadaće pisali ćirilicom (Hrvatski učitelj, 1923: 54).

Otpori sa slovenske i makedonske strane zatoru nacionalnoga identiteta nijekanjem jezičnih posebnosti javljaju se već polovicom 1920-ih. Slovenci su se vrlo brzo uspjeli jezično osamostaliti, a Ljubomir Miletič vodio je višegodišnju polemiku s Aleksandrom Belićem o makedonskom jeziku, pobijajući Belićevu tezu o makedonštini kao južnom srpskom narječju. Iako se u polemiku na Miletičevoj strani uključio svojim slavističkim autoritetom i Vatroslav Jagić, beogradski je režim ipak uspio u kraljevskoj Jugoslaviji zadržati makedonski izvan službene porabe.

U Hrvatskoj su se nedugo nakon sjedinjenja pojavili članci u obranu hrvatskoga jezika, čime je naviještena gotovo stoljetna bitka za hrvatski jezični identitet, koja je uključivala mnogo više od jezične samobitnosti.