Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta nadvojvodi Eugenu Habsburško-Lotarinškom i generalu Svetozaru Boroeviću

Prošlo je već više od stotinu godina od početka svjetskog sukoba koji je svojedobno bio poznat pod nazivom »Svjetski rat« ili »Veliki rat«. Bojni maršali nadvojvoda Eugen Habsburško-Lotarinški i Svetozar Boroević od Bojne bili su među najistaknutijim vojskovođama koji su se u tom ratu borili na strani Austro-Ugarske. No, tema knjige dr. Ivana Mirnika Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine nisu njihove neosporive velike ratne zasluge, ili pak njihov jednako zanimljiv ali manje poznat privatni život, nego jedinstven događaj kojim su obojica pred kraj rata stekla titule počasnih doktora Sveučilišta u Zagrebu. Čin dodjele titula dogodio se 31. siječnja i 1. veljače 1916. godine. Taj događaj nije samo znamenita epizoda Zagrebačkog sveučilišta nego je i gotovo jedinstven događaj u svjetskoj vojnoj povijesti uopće.

Knjiga je objavljena unutar knjižnoga niza »Radovi« Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«, dijelom iz razloga što je jedan od glavnih sudionika dodjele bio rektor Zagrebačkoga sveučilišta dr. Fran Barac (1872–1940), koji je ujedno bio i svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Istraživanje dr. Mirnika prvotno je bilo namijenjeno objavi u godišnjaku Tkalčić, br. 16, no zbog opsežnosti je odlučeno da rad valja objaviti kao zasebnu knjigu.

Počasni doktorati tadašnjega Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. (danas Sveučilište u Zagrebu) dodijeljeni su nadvojvodi Eugenu Habsburško-Lotarinškom i generalu Svetozaru Boroeviću »radi pobjeda nad neprijateljem i napose radi zaštite očinske grude, prava i kulturnog napretka Hrvata«. Inicijator dodjele počasnih doktorata bio je dekan Pravnog fakulteta, prof. Josip Šilović (1858–1939), na čiji je poticaj profesorski zbor Pravo- i državoslovnoga fakulteta na sjednici 2. studenog 1915. jednoglasno predložio dodjelu počasnih doktorata nadvojvodi Eugenu i generalu Svetozaru Boroeviću. Međutim, najveću ulogu u provedbi cijelog pothvata imao je spomenuti dr. Fran Barac. Sam car Franjo Josip I. odobrio je dodjelu počasnih doktorata.

Nakon poklonstva oslovio je rektor dr. Fran Barac Njegovu Visost [nadvojvodu Eugena] ovim hrvatskim govorom:

»Vaša cesarska i kraljevska Visosti! Visoko Prečastni i Prejasni gospodine Nadvojvodo!

Predstavnicima hrvatskoga sveučilišta, što nosi slavno ime Njegova cesarskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivoga našega Gospodara i kralja Franje Josipa I., osobita je čast, što im je Vaša ces. i kralj. Visost najmilostivije dopustila, te se mogu Vašoj ces. i kralj. Visosti u smjernosti pokloniti. Hrvatski narod je vazda s homagijalnim počitanjem i s iskrenim čuvstvom vjernosti te neumrlim djelima herojske požrtvovnosti zasvjedočivao svoju nepokolebljivu privrženost i odanost spram uzvišene i slavne habsburške dinastije. I u težko ovo ratno doba ne pozna Hrvat druge i više zadaće, nego da se poput junačkih djedova svojih hrabro, uztrajno i s muževnim priezirom smrti bori za ljubljenoga svoga kralja, za Previšnji njegov dom.

Hrvatsko sveučilište, odlikovano Previšnjim imenom Njegova Veličanstva, htjelo je kao najviša kulturna institucija svoga naroda, da bude tumačem ove vjekovne odanosti Hrvata spram Previšnje ces. i kralj. kuće. Zato je odlučilo da Vaša (sic!) ces. i kralj. Visost, slavnoga člana Previšnjega doma ovjenča najvišom svojom počasti: začastnim doktoratom. […]«

Nakon trokratnoga »Živio«, koji je uz izaslanstvo popratio sav generalni stožer, udostojala se Njegova ces. i kralj. Visost uzvratiti ovako:

»Zaključak akademičkog senata kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, da mi se podijeli počastni doktorat pravo- i državoslovnih znanosti, usrdno me je obradovao i pravom se njime ponosim.

Vašoj Velemožnosti, akademičkom senatu i profesorskomu zboru juridičkoga fakulteta izričem ovim svoju najtopliju hvalu i najiskrenije želim, da zagrebačko sveučilište i dalje cvate i uspijeva kao ognjište hrvatske kulture.

U podieljenju počastnoga doktorata ne nazirem ja samo osobitu čast za svoju osobu, već i počast izkazanu mojemu zapovjedničtvu povjerenim bojnim silama, koje se u vrućim i uspješnim borbama, što mjesece traju opiru neprijatelju, i u redovima, kojih su hrabri sinovi Hrvatske i opet sjajno dokazali svoje tradicionalno junačtvo. […]«

Jutarnji list, 5/1916., 8. ožujka 1916., 1423: 2–4.

Knjiga dr. Mirnika sastavljena je od dviju cjelina: prva je koncipirana kao uvod i kontekstualizacija čina dodjele doktorata, a u drugoj su kronološkim redoslijedom predočeni pretisci spisa vezanih uz taj događaj.

Uvodnu cjelinu otvaraju dva kratka biografska osvrta o dobitnicima počasnih doktorata. Opisane su njihove obitelji, obrazovanje, vojne karijere, odlikovanja, pa i imanja, a autor se kratko osvrće i na njihov ugled među civilima i vojnicima Austro-Ugarske (pritom su važan izvor bilješke generala Edmunda Glaisea von Horstenaua, koji ih je obojicu osobno poznavao). Opisana je i njihova poslijeratna sudbina, koja je u Boroevićevu primjeru bila posebno tragična. Autor je nešto više pozornosti pridao Boroeviću, o kojem se tek u zadnjih desetak godina počelo ozbiljnije i opsežnije pisati. Među ostalim, autor opisuje kako je Boroević bio iznimno popularan ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Monarhije. Naveliko su se prodavale razglednice, medalje i značke s njegovim likom, često u dobrotvorne svrhe. Štoviše, Boroević je bio jedan od najčešće portretiranih vojskovođa na medaljama ili značkama. Među ostalima, portretirao ga je istaknuti umjetnik Robert Frangeš-Mihanović.

Idući je odlomak uvodne cjeline posvećen opisu i povijesti insignija Zagrebačkog sveučilišta: rektorova žezla i lanaca koje su nosili rektor i dekan Bogoslovnoga, Pravnog i Mudroslovnoga (Filozofskog) fakulteta. Insignije su izrađene pod pokroviteljstvom Franje Josipa I., a vjerojatno su prvi put upotrijebljene 1878. godine. Zanimljivo je da insignije nisu nikad nošene na ceremonijama izvan Zagreba, a jedina je iznimka u tom pogledu bila upravo dodjela počasnih doktorata nadvojvodi Eugenu i generalu Svetozaru Boroeviću.

General Svetozar Boroević

Idući odlomak posvećen je upravo tom neobičnom događaju. Naime, dr. Fran Barac je u svojstvu rektora sveučilišta poveo izaslanstvo koje je imalo zadatak obaviti dodjelu doktorata na talijanskom bojištu. Išao je u pratnji dr. Josipa Šilovića i dr. Milorada Stražnickog (1879–1958), profesora Bogoslovnog fakulteta. Zanimljivo je da se izaslanstvu pridružio i Robert Frangeš-Mihanović. Promocija je opisana na temelju izvornih spisa. Naime, danas raspolažemo sa stotinjak izvornih dokumenata o tome jedinstvenom događaju, koji se većinom čuvaju u arhivu Zagrebačkog sveučilišta. Drugi su važan izvor fotografije snimljene prigodom rektorova posjeta Boroeviću na bojišnici, iz ostavštine Frana Barca u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu. Na kraju odlomka nalazi se osvrt na otkrivanje spomen-ploče na Boroevićevoj obiteljskoj kući 28. listopada 1917., koje je bilo detaljno opisano u dnevnom tisku, a potom prešućivano i zaboravljeno.

Sam čin dodjele tekao je otprilike ovako: izaslanstvo Sveučilišta primilo je od Zemaljske vlade putne naloge 26. siječnja 1916. godine, a na bojište je stiglo u kočijama 30. siječnja. Promaknuće nadvojvode Eugena dogodilo se 31. siječnja, točno u podne. Dr. Barac je oslovio nadvojvodu na hrvatskom jeziku, a govor je zatim preveden na njemački. Nadvojvoda je srdačno zahvalio na ukazanoj počasti, ali je naglasio da su za njegove uspjehe najzaslužniji njegovi vojnici. Zatim je dr. Šilović pročitao povelju na latinskom jeziku, a nakon toga je uslijedio svečani ručak. Istog dana je delegaciju dočekao Slavko Kvaternik, pobočnik generala Boroevića, s kojim je izaslanstvo dogovorilo potankosti oko dodjele. General Boroević svečano je primio svoj doktorat u 8:30 sati idućeg jutra, pred cijelim generalnim stožerom. Dr. Barac je zatim oslovio generala, koji je odgovorio kratkim govorom, gdje je naglasio da su Hrvati spremni do posljednjeg daha boriti se za svoga kralja i domovinu, te je poput nadvojvode Eugena istaknuo da su za njegovu slavu prije svega odgovorni vojnici koje mu je Monarhija povjerila. U obje prigode govornici su se sjetili kralja, te su na kraju govora na hrvatskom kliknuli »Živio!«. Nakon što ih je general Boroević »počastio drevnim hrvatskim gostoljubljem«, delegacija se po želji nadvojvode Eugena uputila na bojišnicu, gdje im je sam general Boroević pokazao »sve najglavnije stvari jugozapadnoga bojišta«.

U drugom je dijelu knjige sakupljeno 71 isprava, dokumenata, pisama i novinskih članaka koji se odnose na dodjelu počasnih doktorata. Izvorni rukopis dr. Mirnika imao je čak 103 spisa, no neki su nažalost morali biti izbačeni iz konačnog teksta jednostavno zbog nedostatka prostora. Isprave su predočene kronološkim redoslijedom.

Okupljene isprave moguće je ugrubo podijeliti u nekoliko tematskih cjelina. Isprave označene brojevima 1–9 uključuju prijedlog profesorskog zbora Pravo- i državoslovnoga fakulteta o dodjeli počasnih doktorata nadvojvodi Eugenu i generalu Svetozaru Boroeviću, te prihvaćanje prijedloga od Akademičkoga senata, Kraljevske zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te samog cara Franje Josipa I. (studeni 1915). Važno je napomenuti da je iz dokumenata vidljivo da je Akademički senat već 8. studenog odlučio da će diplome biti osobno uručene novim počasnim doktorima, pa je stoga sastavilo posebno izaslanstvo koje su činili rektor, dekan Pravo- i državoslovnoga fakulteta i promotor istoga fakulteta, uz pratnju sveučilišnoga pedela sa sveučilišnim žezlom (Barac, Šilović i Stražnicki – vidi gore). Usto je zanimljivo napomenuti da u dokumentima možemo pratiti prepirku između rektora i bana oko toga kako valja osloviti nadvojvodu Eugena, tj. treba li u njegovoj punoj tituli spomenuti da je riječ o »Knezu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije« (na kraju je odlučeno da treba).

Medalje i značke s likom Svetozara Boroevića

Spisi pod brojem 10–15 obuhvaćaju obavijesti nadvojvodi Eugenu i generalu Svetozaru Boroeviću o tome da su im dodijeljeni počasni doktorati (prosinac 1915) te njihove odgovore odnosno zahvale. Postoje mnogobrojni koncepti tih stilski i sadržajno vrlo razrađenih pisama, iz čega je očito da je Rektorat uložio mnogo truda u njihovo sastavljanje. Osim toga, u ovoj se cjelini nalazi i koncept pisma kojim je Rektorat obavijestio sve zagrebačke novine o promociji.

Dokumenti br. 16–23 odnose se na sam tekst diploma. Zanimljivo je da su se pri njihovu sastavljanju članovi Rektorata poslužili reprezentativnim diplomama iz razdoblja od 17. do 19. st., koje su se čuvale u Kraljevskom zemaljskom arhivu. Napravljen je iznimno velik broj koncepata za te diplome. Same diplome nisu sačuvane, ali ih je poznati profesor povijesti umjetnosti Artur Schneider opisao u časopisu Savremenik. Uz diplome detaljno je opisan čin njihove dodjele, uključujući govore dr. Barca i recipijenata diploma (siječanj i veljača 1916). Vrijedi spomenuti da je tom prigodom Boroević izrekao jednu vrlo zanimljivu i zabrinjavajuću misao: »Diljem stoljeća bio je kod našega naroda rat pravilo, mir izuzetak«.

Iduću skupina spisa, br. 24–30, čine izvješće o upisima u Knjigu doktora, izvješće Zemaljskoj vladi o promaknućima, zahvale nadvojvodi Eugenu i generalu Svetozaru Boroeviću te molba dr. Barca vezana uz financiranje izrade Mihanovićevih reljefa dvojice vojskovođa.

Isprave br. 31–37 izvješća su o dodjeli doktorata, objavljena u raznim zagrebačkim novinama (Agramer Tagblatt, Novine, Obzor, Jutarnji list, Narodne novine).

Spisi pod brojem 38–41 odnose se na izradu gore navedenih reljefa novopromaknutih počasnih doktora. Robert Frangeš-Mihanović je u jeku rata i zime osobno otputovao na bojišnicu kako bi ih izradio (od ožujka do svibnja 1916).

U dokumentima br. 42–48 sačuvane su čestitke dr. Barca nadvojvodi Eugenu i Svetozaru Boroeviću prigodom njihovih promaknuća u general-pukovnika odn. bojnog maršala te prigodom primanja Vojnog reda Marije Terezije, najvišeg vojnog odlikovanja u Monarhiji (svibanj 1916. do siječnja 1917).

Isprave br. 49–57 odnose se na proces izrade i postavljanja poprsja dvojice počasnih doktora u sveučilišnoj auli, za što je Sveučilište čak sastavilo posebno povjerenstvo (od veljače 1916. do veljače 1917). Zanimljivo je da iz dokumenata saznajemo da je Mihanović izradio i Boroevićev kip na konju (kip je sačuvan u Gliptoteci HAZU u sadri).

Spisi pod brojem 58–59 i 61–63 sastoje se od čestitaka kasnijih rektora Sveučilišta, dr. Ernesta Milera i dr. Julija Golika, nadvojvodi Eugenu i Svetozaru Boroeviću prigodom dobivanja Vojnog reda Marije Terezije, kao i zahvale recipijenata čestitaka (od lipnja do studenog 1917).

Dokument br. 60 je spomen-spis Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« o postavljanju spomen-ploče Svetozaru Boro­eviću u Mečenčanima (na kući njegova oca Adama, budući da generalova rodna kuća više nije postojala) 28. listopada 1917., u vrijeme 12. sočanske bitke.

Predzadnju cjelinu dokumenata (br. 64–69) čini niz spisa koje je tijekom 1918. publicirao Viktor Rudolf, a koji se odnose na Boroevićevo promaknuće, odlikovanja, vojne uspjehe i spomen-ploče. U tom je kontekstu zanimljivo da dokumenti svjedoče i o tome kako je Svetozar Boroević imenovan počasnim građaninom mnogih hrvatskih gradova (Koprivnice, Kostajnice, Petrinje, Požege, Slavonskog Broda, Zagreba itd.).

Konačno, dokumenti pod brojem 70 i 71 odnose se na prijedlog studentske skupštine od 31. listopada 1918. (samo dva dana nakon proglašenja Države SHS) da se nadvojvodi Eugenu i Svetozaru Boroeviću oduzmu doktorske titule. Iako je ta odluka bila na dnevnom redu Akademičkog senata 22. ožujka 1919., definitivan je zaključak odgođen.

Ipak, Boroevićev je reljef maknut iz aule tijekom 1919. godine, te je ponovno javno izložen tek 2006. na izložbi posvećenoj Prvome svjetskom ratu u Hrvatskom povijesnom muzeju. Slično tomu, spomen-ploča u Mečenčanima skinuta je početkom 1921. godine. Dvostruki počasni doktorat pometen je »pod tepih« te praktički nije spominjan sve do 1990. godine. Tako npr. »Spomenica akademičkog senata« iz 1925. spominje osam promocija počasnih doktorata, ali je navedeno samo šest imena (izostavljeni su, jasno, nadvojvoda Eugen i Svetozar Boroević). Isto tako, »Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu« (1969) uopće ne spominje navedena dva počasna doktorata.

Na kraju knjige nalazi se opsežna bibliografija, koja obuhvaća oko 130 naslova na više jezika (uglavnom hrvatskom i njemačkom, ali i nekoliko naslova pisanih na engleskom, talijanskom, mađarskom, francuskom i srpskom jeziku) te sažetci na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Vrijedi spomenuti da su u knjizi objavljeni neki doista rijetki slikovni prilozi, npr. razglednica koja prikazuje Boroevića kako se na konju obraća vojnicima, serija fotografija sveučilišnog izaslanstva na talijanskom bojištu, povelje doktorata nadvojvodi Eugenu i Svetozaru Boro­eviću (izvorne diplome nisu sačuvane), dvije plakete Boroevića, Mihanovićevi reljefi nadvojvode Eugena i Boro­evića (postoje dva reljefa potonjega), te čak preslika soneta Vicka Markovića iz 1917., koji je bio posvećen nadvojvodi Eugenu.

U knjizi dr. Mirnika zorno je i na zanimljiv način prikazano da je Svetozar Boroević bio iznimno poznata i cijenjena osoba u Austro-Ugarskoj, i to ne samo u vojnim krugovima nego i među najobrazovanijim članovima hrvatskog društva, kao i među »običnim« ljudima. No, dr. Mirnik nije propustio svrstati zbivanja koja su se ticala hrvatskih zemalja u širi kontekst državne zajednice u kojoj su se one tada nalazile. Stoga je gotovo jednaku pozornost posvetio osobi koja nije hrvatskog podrijetla, no čija je obitelj imala golem utjecaj na našu zemlju. Uloga habsburške dinastije u povijesti hrvatskih zemalja do danas nije adekvatno valorizirana, no spisi objavljeni u sklopu knjige dr. Mirnika svjedoče o tome da su najobrazovaniji slojevi hrvatskog društva iznimno cijenili nadvojvodu Eugena Habsburško-Lotarinškog.

Možemo zaključiti da dokumenti prikupljeni u knjizi dr. Mirnika tvore sliku jednoga davno nestalog doba, o kojem autor iznosi vrlo pozitivno mišljenje. Među ostalim autor ističe da se klice Drugoga, još strašnijega svjetskog rata mogu pronaći upravo u nepravednim granicama stvorenim 1918. godine. On prenosi i mišljenje mnogih tadašnjih profesora Sveučilišta u Zagrebu, koji su se s pravom bojali da će propast Austro-Ugarske ostaviti teritorij Hrvatske na milost i nemilost kraljeva Petra Karađorđevića i Viktora Emanuela III. No, zanimljivo je da takve bojazni uopće nisu prisutne u dokumentima iz 1916. i 1917. godine. Svijet nadvojvode Eugena i generala Svetozara Boroevića, u čijoj se srži nalazila državna zajednica koja je trajala gotovo četiri puna stoljeća, nestao je gotovo preko noći.