Dr. Ivo Pilar o Prvome svjetskom ratu

Ratovi su veliki putokazi i učitelji naroda. Snaći se mogu u svijetu samo oni narodi, koji iz takovih momenata znadu što više naučiti. Ratovi razotkrivaju sve slaboće, golotinje, pokazuju sve misli i težnje. Ma skrivale se one stoljećima, decenijama, u ratu ne može ostati ništa skriveno, ništa tamno, ništa himbeno, u bezobzirnom boju tjelesa i misli, sve mora u cijelosti i golotinji na vidjelo izaći.

Najglavnije iskorišćivanje ovoga rata mora dakle biti na misaonom polju. Mi moramo na temelju pogleda, dobivenih u ovom ratu, provesti inventuru našeg svega političkoga, socijalnoga, kulturnoga i gospodarskoga života, i ustanoviti što imamo, što ne imamo, proračunati, koje su nam stavke aktivne, koje pasivne, moramo napraviti jednom riječi uzorni red.

Dr. Juričić

*****

Dr. Ivo Pilar zanimao se za različite probleme društvenih znanosti, o čemu svjedoče njegovi mnogobrojni radovi iz politologije, povijesti, političke geografije, socijalne psihologije, povijesti religija, teorije umjetnosti i dr. Među njegove najvažnije radove ubrajaju se: Secesija (Zagreb, 1898), Die südslawische Frage und der Weltkrieg (Beč, 1918), Politički zemljopis hrvatskih zemalja (Sarajevo, 1918), Borba za vrijednost svoga »ja« (Zagreb, 1922), Bogumilstvo kao religiozno-
-povijestni te kao socijalni i politički problem (Zagreb, 1927) i Immer wieder Sebien (Berlin, 1933). Zbog nepovoljnih političkih okolnosti u kojima je živio i djelovao svoje je radove često objavljivao pod pseudonimima (L. v. Südland, Florian Lichtträger i dr.). Njegovi multidisciplinarni istraživački rezultati ostali su do danas skriveni od očiju kako hrvatske tako i svjetske intelektualne javnosti.

U brošuri Svjetski rat i Hrvati Pilar analizira uzroke i moguće posljedice Prvoga svjetskoga rata s posebnim osvrtom na hrvatski narod i njegovu budućnost u srednjoeuropskom političkom, gospodarskom i kulturnom krugu.

***

Dr. Ivo Pilar, odvjetnik, politički geograf, socijalni psiholog, religiolog (zoroastrizam, bogumilstvo), teoretičar umjetnosti (secesija) i političar, rodio se 19. lipnja 1874. u Zagrebu u obitelji sveučilišnog profesora i akademika dr. Gjure Pilara (1846–1893). Majka Klementina (1856–1877) bila je kći uglednoga hrvatskoga gospodarstvenika Đure Crnadka (1820–1908). Stric Martin (1861–1942) bio je glasovit arhitekt i akademik. Najmlađi stric Stjepan Božo (1865–1940) bio je general austrougarske vojske, a najstariji stric Ivan (1851–1929) bavio se građanskim zanimanjem i nije se javno isticao. Ivina supruga Jelena (1882–1964) bila je kći Adalberta Sheka pl. Vugrovečkog (1851–1933), predstojnika Odjela za pravosuđe Zemaljske vlade u Sarajevu.

Prva stranica originalnog Pilarova teksta Svjetski rat i Hrvati

Ivo Pilar je u rodnom gradu pohađao pučku školu i klasičnu gimnaziju. U Beču je završio jednogodišnji trgovački tečaj na Visokoj školi za vanjsku trgovinu i studij prava. Na Sveučilištu u Beču postigao je akademski stupanj doktora prava. Pravno obrazovanje upotpunio je u Parizu. Nakon završetka studija radio je kao tajnik Zemaljske banke u Sarajevu. Neko vrijeme bio je službenik kod sudbenog stola u Sarajevu te odvjetnički perovođa. Nakon pet godina provedenih u Sarajevu otvorio je 1905. odvjetničku pisarnicu u Tuzli, gdje je živio sve do 1920., kada se zbog političkih pritisaka i osobne ugroženosti vratio u Zagreb.

Početkom XX. stoljeća aktivno se uključio u politički život i bio jedan od suorganizatora Hrvatske narodne zajednice, najutjecajnije društveno-političke organizacije bosanskohercegovačkih Hrvata do 1918. godine.

Nakon osnutka versailleske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Kraljevine Jugoslavije (1918), Pilar je zbog političkih stajališta, odnosno neprihvaćanja jugoslavenske države i traženja načina za ostvarenje hrvatske državne samostalnosti, bio nepoćudan novim vlastodršcima i protiv njega je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća pokrenut montirani sudski proces, na kojem je osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu.

Naslovnica prvog izdanja brošure Svjetski rat i Hrvati

Dr. Ivo Pilar pronađen je 3. rujna 1933. mrtav u svojem stanu u Zagrebu. Njegova prerana smrt do danas je ogrnuta velom tajne.

Tijekom Prvoga svjetskog rata (1914–1918) dr. Pilar je više puta nastojao svojim perom, ali i konkretnom političkom akcijom (»Promemorija« caru i kralju Karlu iz kolovoza 1917), upozoriti na neodrživost državnopravnih odnosa na jugu Monarhije te stvoriti političke pretpostavke za stabilan razvoj hrvatskog naroda u srednjoeuropskome geopolitičkom okruženju.

U ožujku 1915. objavio je brošuru Svjetski rat i Hrvati, sa znakovitim podnaslovom – Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata. Znajući da neke od njegovih tvrdnji iznesenih u brošuri ne će biti ugodne za uši vladajućih krugova u Monarhiji, Pilar je, nastojeći se zaštititi od javnih napadaja, brošuru potpisao pseudonimom »Dr. Juričić«. Autorova strahovanja od moguće negativne reakcije na njegova promišljanja o uzrocima i mogućim rezultatima svjetskog rata pokazala su se opravdanima. Državni je cenzor, zadužen za čuvanje javnosti od nepoćudnih misli, svojim službenim škarama okljaštrio Pilarov izvorni tekst prije nego što je dopustio njegovo pojavljivanje u knjižarskim izlozima. Dvije godine poslije nisu više postojali nikakvi opravdani politički razlozi da Pilarova brošura i nadalje bude dostupna samo u cenzuriranu obliku. Naime, dijelovi teksta koji su cenzoru najviše smetali, tj. rečenice i odjeljci u kojima je tvrdio da je Kraljevina Italija prijetvorna saveznica Austro-Ugarske Monarhije (i Njemačke), pokazali su se posve točnima. Talijanski prijelaz u tabor sila Antante, nakon potpisivanja Londonskog ugovora (1915), otvorio je put objavljivanju drugoga izdanja Pilarove brošure (1917), u kojoj su prije cenzurirana mjesta, odnosno njihov veći dio, ugledala svjetlo dana.

Pilar hrvatsku politiku nije gledao izdvojenu iz konteksta europskih odnosa snaga, koji su doveli do stvaranja dvaju vojnih saveza – Centralne sile (Njemačka, Austro-Ugarska Monarhija i Italija) i Antanta (Velika Britanija, Francuska i Rusija) – i u konačnici do svjetskog rata. Prema Pilarovu shvaćanju za oblikovanje hrvatske politike od osobite je važnosti bilo poklapanje interesa carske Rusije, Kraljevine Srbije i Kraljevine Italije nasuprot interesima Austro-Ugarske Monarhije i to upravo na prostoru hrvatskih zemalja. Glede slavenskoga kolosa i njegova značenja u svjetskoj politici Pilar je zapisao: »Petar Veliki pregnuo je, da Rusiju napravi evropskom državom, te je cijeli svoj život radio, organizativno i kulturno da svoj narod digne. Oslanjajući se na uspjehe ovoga rada Petra Velikoga i njegovih nasljednika, Rusija se naglo razvi i ne nailazeć u malim i nekonsolidiranim azijskim državicama ozbiljnog otpora, razli se na jug i istok kao nabujala rijeka, kad izagje iz korita. Ruska poplava preli sve do starih velikih azijskih država: osmanlijske, perzijske, do Kine, i do interesnih sfera Engleske, kao vladarice istočne Indije«.

Glavni uzrok svjetskog rata, prema Pilarovu mišljenju, bio je osjećaj britanske ugroženosti od snažnoga razvoja Njemačke »osobito na polju industrije, prekomorske trgovine i ratne mornarice«. Obrazlažući svoje stajalište, Pilar ističe da »aksiom engleske kontinentalne politike« leži u tome da »ona svakodobno pobija najjaču kontinentalnu silu u Evropi, i kuša formirati koalicije dotično najjačoj sili neprijateljskih država«. Nakon rusko-japanskoga rata (1904), kada se pokazalo da »ruski kolos stoji zapravo na vrlo slabim nogama«, Velika Britanija je, tvrdi Pilar, prestala držati Rusiju svojim »najopasnijim takmacem« te se sva njezina pozornost usmjerila prema Njemačkoj, koju je trebalo »izolirati i oslabiti, eventualno i uništiti«. Osim toga, za Pilara je postojao i drugi uzrok svjetskog rata – »ekspanzija Rusije«. Pilar je cilj ruske politike vidio u »ostvarenje velikoga europejsko-azijskog svjetskog carstva pod Velikoruskim gospodstvom«. Ta je ideja svoje ishodište imala iz dvaju izvora: »Jedan je izvor, da se Rusija smatra legitimnom nasljednicom bizantskog carstva, i time imperijalističkih svjetskocarskih tradicija rimske svjetske imperije«, a »drugi je izvor tradicija svjetsko-carskih tatarskoga podrijetla«. Pilar je krajnji cilj te politike vidio u uspostavi »ruske diktature u Europi«. Neposredna posljedica »ideje svjetskog carstva« jest da se »Rusija vazda nastoji proširivati u njekom smjeru«. Oslanjajući se na poznavanje povijesti te najveće slavenske države, Pilar je ustvrdio da njezina politika širenja (i osvajanja) »nije bez reda i njekoga sustava, već ona teži vazda s kopna na more i to poglavito na topla i prometna mora«. Koristeći se svojim geopolitičkim spoznajama, Pilar je konstatirao da je to »posljedica centralnog kontinentalnog položaja Rusije, jer ona za svoj bolji razvitak mora vazda težiti na more. Za to se smjer ruske ekspanzije dade svesti na njekoliko pravaca u kojima se ona vazda kreće: 1. na Sredozemno more; 2. na Perzijski zaljev; 3. na Indijski ocean; 4. na Tihi ocean, dotično Žuto more. Rusija vazda radi u jednom od ova četiri pravca svoje ekspanzije, te u dotičnim predjelima ili pripravlja ili vodi rat. Čim u jednom pravcu naigje na zapreke, preko kojih ne može momentano preći, tada se obraća drugom od preostala tri pravca. Najveću važnost polaže Rusija na pravac svoje ekspanzije put Sredozemnog mora. Jedno za to, jerbo je to prometno najvažnije more, a drugo za to, jerbo taj put vodi do Carigrada, stoljetnoga cilja težnja ruskoga naroda. Carigrad drugi Rim i prijestolnica svijeta, ishodište vjerske državne i misaone byzantinske kulture, jedna je privlačiva, sugestivna točka, koja vrši neodoljivu moć na rusku dušu i fantaziju«.

Na ruskom putu osvajanja Carigrada i širenja prema Egejskom moru, odnosno Sredozemlju, stajala je Austro-Ugarska Monarhija, koja je po svojem geografskom položaju bila »djelomična balkanska vlast«. Diplomatska maksima grofa Nikolaja Pavloviča Ignjatijeva (1832–1908) da »put u Carigrad vodi preko Beča«, prema Pilarovu se mišljenju utjelovila u rusko nastojanje oko slamanja Austro-Ugarske Monarhije, nakon što se uspije oslabiti njezinu saveznicu Njemačku.

U kolopletu interesa velikih sila Pilaru nije ostalo skriveno da je svoje ekspanzionističke težnje željela zadovoljiti i Kraljevina Srbija: »Odmah iza balkanskih ratova [1912–1913] nije srpska javnost ni novinstvo tajilo, da je dioba Austro-Ugarske i stvaranje velike Srbije iz njezinih jugoslavenskih [južnoslavenskih] krajeva samo pitanje vremena«.Sažimajući raščlambu međunarodne političke situacije, Pilar je apodiktički ustvrdio: »tri su glavna momenta svjetskog rata: zaziranje i mržnja Franceske i Engleske proti rastućoj Njemačkoj, drugo težnja Rusije, da si preko Beča otvori put u Carigrad i treće nastojanje Srbije, da prigodom svjetskog konflikta stvori veliku Srbiju«.

Uvažavajući činjenicu da je Njemačka bila glavni protivnik silama Antante, Pilar je s pravom konstatirao da je većoj opasnosti za svoj opstanak bila izvrgnuta Austro-Ugarska Monarhija, kao višenacionalna država. Naime, Kraljevina Italija je dočekala izbijanje rata kao priliku koja se »ne smije propustiti a da se ne iskoristi za teritorijalno povećanje talijanske države«. To je teritorijalno povećanje trebalo biti na štetu Austro-Ugarske Monarhije i – Francuske (Savoja, Nica i Korzika). U svojim nastojanjima da ovlada istočnojadranskom obalom Italija se morala iznevjeriti svojim dotadašnjim saveznicama Njemačkoj i Austro-Ugarskoj Monarhiji, ali i biti spremna na dogovor sa Srbijom. U drugom izdanju Pilarove brošure o talijansko-srbijanskim teritorijalnim pretenzijama, gledanima iz ruske perspektive, doslovno stoji: »Čini se, da je to upoznala i Rusija i na to daje zaključivati puno opaženi razgovor [Dimitrija Sergejeviča] Sazonova [1860–1927] sa talijanskim poklisarom na početku ove godine [1915.], u kojem Sazonov zahtjeva od Talijana da ne otisnu Srbe (!) sasvim od Jadranskog mora, a glede talijanskih aspiracija na Dalmaciju veli ‘da bi se dalo o njima govoriti’ (!!) – Rusija uvigja dakle, da se u slučaju diobe Monarhije, aspiracije Talijana na istočnu obalu Jadrana obzirom na njihovu vojnu snagu ne bi mogle ignorirati i predlaže diobu te obale izmegju Srba i Talijana«. Pilar je iz navedenoga izvukao sljedeći zaključak: »Mi držimo da je ovaj momenat od upravo kardinalne važnosti za hrvatski narod i da on mora ostati trajnom orientirajućom točkom za hrvatsku politiku. Taj momenat znači drugim riječima, da svaka dioba Austro-Ugarske znači podjedno i diobu hrvatskih zemalja, diobu koja bi za nas Hrvate bila kud i kamo kobnija nego dioba Poljske za Poljake«. Ipak, Pilar je svjestan pravih namjera Italije: »U ovom konfliktu Italija neima ambicije da bude naša sudbina. Ona je samo odlučila sadašnju situaciju izrabiti na svoje povećanje i ojačanje«.

Da su se Pilarova predviđanja temeljila na njegovu izvrsnom poznavanju tadašnjih međunarodnih odnosa pokazalo se ne samo nakon završetka Prvoga svjetskog rata, kada je došlo do prekrajanja europske političke karte te nestanka starih (Austro-Ugarske Monarhije i dr.) i nastanka novih država (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i dr.), nego i na početku Drugoga, kada je Italija dodatno proširila svoje granice na istočnojadranskoj obali na štetu Hrvatske (1941), ali i zauzela dio francuskog teritorija godinu dana prije.

Osobitu pozornost privlači Pilarova misao da se »ne možemo ustvrditi, da je poraz centralnih vlasti [Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije] isključen«, ali da »vjerojatnim kraj sadašnjeg stanja možemo držati samo pobjedu centralnih vlasti i za to samo ovu eventualnost možemo učiniti temeljem naših dalnjih političkih kombinacija«.

Postavljajući retoričko pitanje o koristi bavljenja posljedicama rata, Pilar daje nedvojben odgovor – »ne samo [da je] korisno, nego [je] i nužno« te nastavlja: »današnji je rat tako nješto strašno, gorostasno i nevigjeno, da posljedice iz njega proizlazeće takogjer moraju biti strašne i teške. Od najveće važnosti je dakle za svaki narod, da si predoči sve te mogućnosti, i da si za vremena za svaku osigura držanje. [...] Za to držim, da je i za hrvatski narod od najvećeg interesa, da si moguće posljedice rata točno predoči i iz njih zaključke povuče«.

Predviđajući da će rat trajati »vrlo dugo«, Pilar tvrdi: »Engleska je geografski tako povoljno smještena, da se kontinentalni ratovi ne vode na njenom teritorijumu. Nijedna pako morska sila ne dostaje, da blokira britanske otoke. Za to će Engleska vazda najmanje trpiti od rata i dosljedno tome dugo bez poteškoća u ratu uzdržati. A dok Engleska može uzdržati, ona će vazda znati sugerirati svojim saveznicima, da i oni još mogu, i oni će pod tom sugestijom ići do najskrajnijih granica fizičke mogućnosti. A pošto je na strani centralnih vlasti ne manja snaga volje odoljeti i održati se, to je jasno, e će rat dugo trajati. Rat će dakle iscrpsti strahovito sile svih dionika, sile financijalne i fizičke«.

Dr. Ivo Pilar u časničkoj odori austrougarske vojske

Prema Pilarovu mišljenju svjetski je rat, kao svoj krajnji rezultat, mogao imati sljedeće opće posljedice: »1. Oslabljenje zaraćenih država prema nezaraćenim državama, dakle dosele najjačih evropejskih država naprama Italiji i srednjim malim državama. 2. Oslabljenje evropejskoga državnog sistema prama izvanevropejskom t.j. naposeb prama Sjevernoj Americi, Japanu i Kini«.

Posebno su zanimljiva Pilarova razmišljanja o posljedicama rata na Austro-Ugarsku Monarhiju: »svjetski je rat odsudna kušnja o životnoj snazi Monarhije, i ona će je časno preturiti. U svijetu može trajno obstati samo ono, što se vlastitom snagom može održati. Monarhija će pružiti taj dokaz na dostojni način, to će se u političkom životu očitovati na taj način, da će ona uživati veći ugled, i da će s njome više računati nego dosele. [...] U nutarnjoj politici biti će znatnih promjena. Te promjene uslijediti će kao nužne posljedice izvanjske politike Monarhije. Ovoj politici bio je stup njemačko-austro-ugarski savez, i sadanji rat je dokazao, da je politika sadržana u ovom savezu bila dobra, ne samo to, nego da je bila po Monarhiju jedina spasonosna. Nijedna druga država ne bi bila u stanju takvu pomoć dati Austriji u sadašnjoj borbi za opstanak, kao što je to mogla i morala dati Njemačka. Snaga toga ugovornog odnošaja ležala je u tome, što je on bio u jednakom interesu obijuh kontrahenata. Niti bi se u tom strašnom ratu bila mogla održati Austrija bez Njemačke, niti Njemačka bez Austrije. Posljedica će toga biti, da će oni politički faktori, koji su ovaj ugovor zagovarali, ojačati, a oni pako, koji su ga pobijali, oslabiti i izgubiti na političkom uplivu. Ojačati će dakle Njemci i Magjari, a Slovjeni će izgubiti na znamenovanju. [...] Mi ovu činjenicu, premda Hrvati i Slovjeni, spominjemo posve mirno, ma kako ona za nas bila neugodna, čak i bolna. Tek one činjenice, koje upoznamo, svim mirom uočimo i njihove uzroke upoznamo, možemo ukloniti«. Uzrok nepovoljnom položaju Slavena, dosljedno tomu i Hrvata, Pilar je vidio u njihovu nedosljednom odnosu prema Austro-Ugarskoj Monarhiji i Rusiji: »svi naši neprijatelji svakom našem narodnom poduzeću u posljednjih 60–70 godina predbacuju, da je panslavističko, i za državu pogibeljno. Proti tome prigovoru smogli smo samo prezir i omalovažavajući smješak i primjetbu, da su svi odnosi Slavjena megju sobom i prema Rusiji samo kulturne naravi bez političke primjese. Ovaj današnji rat obara ovu našu obranu [...], jer je izvan svake dvojbe, da je Rusija u težnji za svojim svjetskim carstvom odredila svima Slovjenima svijeta zadaću, da imadu biti pomoćnici ruske politike i konačno se rasplinuti u moru velikoruštine. Slovjeni dolazili su u dilemu izmegju svojih odnošaja prema Rusiji, koji su bili čuvstvene naravi, i svojih odnošaja prama Monarhiji, koji su bili racionalne, praktično-interesne naravi. [...] Uz to nisu Slovjeni shvatili bivstva Monarhije, nisu si umjeli iskristalizirati jedan opširni, čitavu Monarhiju opsežući zajednički program sa pozitivnim programom, nego su se ograničili lih na negativnu politiku opozicije ili politiku sićušnih postulata«.

Sudbinu austrougarsko-njemačkog saveza Pilar je procjenjivao s obzirom na budući razvoj međunarodne situacije: »ovaj savez bio je Njemačkoj assekuracija proti Franceskoj i Rusiji, a Austriji assekuracija proti Rusiji. Iza rata postati će ovaj savez poglavito megjusobna assekuracija Njemačke i Monarhije proti Rusiji i time će ona postati zidom proti proširenju ruske ekspanzije u srednju Evropu. Njegova sudbina ovisiti će o smjeru, koji će uzeti ruska politika iza rata, a o tom se danas ni približno ništa reći neda. Uvažavajući ali zakon socijalne ustrajnosti, držimo, da Rusija, dok ne bude u temelj oslabljena, ne će napustiti ni svoje težnje za ostvarenjem svjetskog carstva, ni težnje za osvajanjem Carigrada, ni težnje za narodnom i vjerskom asimilacijom svih Slovjena, a dosljedno tome ni težnje za uništenjem Austrije. Dok ta težnja pako postoji, postojati će i Austrijsko-Njemački savez kao prirodna i geografski uvjetovana protuteža te ekspanzije i za to moramo s njime računati još na nedogledno vrijeme«.

Izvodeći dalje svoje misli, Pilar je izrazio nadu da će »Slovjeni u Monarhiji jedared uvidjeti, da će ruska politika vazda oštećivati interese neruskih Slovena s jednostavnoga razloga, jer ona identificira slavenstvo i velikoruštinu, dosljedno tome ne poznaje drugih interesa doli velikoruskih i dosljedno tome smatra ne samo svojim pravom, nego i svojom dužnošću oštećivati svaki interes, koji nije ujedno i veliko-ruski, dotično interes države, koju su oni stvorili«.

Nastojeći osnažiti svoju misao, Pilar je ustvrdio, oslanjajući se na svoje prije iznesene raščlambe, da je »svjetski rat nastao i postao tako neotklonivim, da je prije ili kasnije morao doći, što su u tripple-antanti našle spoj i utjelovljenje dvije težnje: francesko-engleska težnja za uništenjem Njemačke i rusko-srpska težnja za uništenjem Austro-Ugarske. Ovaj rat pokazao je svakome, tko nije slijep, da je cilj njegov megju inima bio odcijepljenje hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske Monarhije i pridruženje kraljevini Srbiji, čime bi se ostvarila ‘zavjetna misao’, čiji je sadržaj bio stvorenje ‘velike Srbije’. U koliko nismo vjerovali srpskom novinstvu, koje od godina varira ovu misao, izjavio nam ju jasno i glasno srpski poslanik u Parizu, [Milenko] Vesnić [1863–1921], te je bilo moguće početkom ove godine čitati u francuskim novinama njegovu izjavu, da Srbi kao nagradu za svoje velike žrtve i usluge ententi traže osim Bosne i Hercegovine, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju«. Stoga je, nastavlja Pilar, »ovaj rat u slučaju uspjeha tripple entente nosio u svome krilu, ne mogućnost, nego sigurnost, diobe hrvatskih zemalja. [...] Ne treba pustiti iz vida, da bi ova dioba imala neizbježivo najnepovoljnije posljedice za hrvatski narod, da bi bila za nj upravo katastrofalna [...]«. Predviđajući, pak, sudbinu hrvatskog naroda u slučaju nestanka Monarhije, Pilar je ustvrdio: »Jedan dio hrvatskih zemalja došao bi u okvir države talijanske, nacionalno najjedinstvenije velevlasti u Evropi. Čuvstva Talijana za nas poznata su, a ne treba zaboraviti da Talijani imadu godišnji suvišak ljudi od četvrt milijuna duša. Italija bi nedvojbeno već pod vidom osiguranja novostečenih pokrajina tok svog iselivanja navrnula u dotične zemlje i slavenstvo dotičnih hrvatskih i slovenskih pokrajina spadalo bi u najkraće vrijeme u prošlost«.

Vlast srbijanske države nad dijelovima hrvatskih zemalja bila bi, prema Pilarovu mišljenju, također kobna za hrvatski narod: »A tko je tako naivan, da vjeruje, da bi i sami Srbi u stečenim hrvatskim zemljama čuvali i njegovali Hrvate? Pokrajine, koje bi Srbi dobili bile bi one, gdje Hrvati živu pomješani sa Srbima. Srbi buduć pravoslavni, uživali bi puno veće povjerenje pravoslavne Srbije, koja katoličkim Hrvatima ne bi nikada potpuno vjerovala. [...] Moramo ustvrditi, da bi Hrvati u novo-osvojenim zemljama imali najtužniju sudbinu«.

Pilar je svoja tmurna razmišljanja o mogućoj poslijeratnoj sudbini Hrvata zaključio riječima: Uspjeh trojnog sporazuma značio bi diobu Monarhije, dioba Monarhije značila bi diobu hrvatskih zemalja, značila bi ne samo »finis Croatiae«, konac Hrvatske kao političke oline, stare sada već dvanajest stotina godina, nego »finis Croatarum«, značilo bi konačnu propast i zator jednog historičkog slovjenskog plemena.

Nastavljajući svoja razmatranja o posljedicama rata, Pilar je ustvrdio: »Svjetski rat biti će i po tom za nas sudbonosan, što će iza njega uslijediti silne promjene u misaonom svijetu kulturnih naroda. [...] Nastati će ono što prirodoznanci zovu ‘mutacija’, nagla promjena značajnih svojstava naroda i država. Narodi, koji imaju snage za život promjeniti će svoj duševni život na bolje a koji te snage neimaju, na gore. Ovaj rat sa svojim silnim tegobama i patnjama, prokaliti će značajeve [...]. Narodi će u toj teškoj školi sazoriti i započeti, koji budu imali snage za to, bolji, snažniji i ljepši život. Pitanje nastaje sada za nas Hrvate, hoćemo li mi upotrijebiti tu priliku, da mutiramo, i da najprije svoj misaoni život poboljšamo i obogatimo, i da s tim misaonim preokretom pokrenemo sve naše tužne prilike na bolje. Na gore neide više, u tom smo, mislimo, svi složni. Ako su veliki Napoleonski potresi na početku XIX. vijeka rodili hrvatski preporod, tu sjajnu i privlačivu pojavu hrvatskog života, zašto ne bi gorostasni potres svjetskog rat rodio nješto slično, novi jedan preporod?«.

Pilar je imao iznimno kritičan odnos prema hrvatskoj politici i njezinim nositeljima: »Osobito pada u oči, da naša politika i dosadanje tekovine hrvatskoga naroda nije znala očuvati. [...] navest ćemo samo da dragocijena svijest o narodnom jedinstvu, o skupnosti hrvatskih zemalja propada u rukama hrvatske dekadentne politike. […] Svaka stranka živi samo u svom najužem okviru, ne brine se, dapače neće da se brine za potrebe drugih hrvatskih pokrajina. Tako su, sve stranke sitne, nemoćne, bez šireg horizonta, bez ugleda i upliva naprama gori i naprama doli. Upliv i znamenovanje hrvatskih političkih stranaka spao je na najniži mogući stepen. [...] Raspoloženje naroda je nepovoljno. Narod osjeća tek da pada, da nazaduje, da se ne može održati, a ne zna si pomoći. Stranke koje se izdaju za mentora, i koje su narodu utuvile, da su mu spasiteljice, nisu u stanju na ovom kobnom razvitku išta promijeniti. Narod je uslijed toga izgubio vjeru u sebe. Jedan od najnepovoljnijih momenata hrvatske sadašnjosti je gubitak samosvijesti i vjere u svoju snagu i sposobnost samoodržanja. [...] Ovo općenito stanje u pogledu orientacije i raspoloženja proteže se i na sadašnji rat. Hrvatski narod nije orientiran [...], neima svoga mnijenja ni o uzrocima, ni o izgledima ovoga rata. [...] Hrvatski narod u cijelosti ne shvaća zamašnost ovoga rata za svoju budućnost. [...] I zato, ako se ne poradi za vremena, ovaj sudbonosni rat prohujati će preko glave hrvatskoga naroda, i onda kad dogje vrijeme, da se narod prihvati opet posla, hrvatski narod neće znati sa kojega gledišta, na kojem temelju bi trebalo početi raditi«.

Novo izdanje brošure Svjetski rat i Hrvati, objavljeno u nakladi Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Družbe Braća hrvatskog zmaja, Zagreb, 2014.

Nakon što je podvrgnuo oštroj kritici programe i djelovanje hrvatskih političkih stranaka, Pilar se osvrnuo na držanje hrvatske inteligencije: »Kod pretresanja nutarnje situacije u hrvatskim zemljama tijekom rata, ne smijemo ali previgjeti jednu velevažnu činjenicu. Jedan dio inteligencije, osobito znatni dio slobodne inteligencije u Dalmaciji i u Banovini nije na strani Monarhije, dapače na neprijateljskoj [je] strani. Narod ali je svom dušom na strani Monarhije i nečuvenim se junaštvom i prezirom smrti bori za državu, jer samo tako se dade rastumačiti herojsko junaštvo i požrtvovnost hrvatskih četa. Nijedan narod se ne bori za ono, u što ne vjeruje. [...] To znači naprotiv, da [je] narod bolje shvatio situaciju i da ne odobrava avantirsku, katastrofsku politiku većine hrvatske inteligencije, kojom je ona zakoračila sa hrvatsko-srpskim narodnim jedinstvom. Narod neće podraživanja fantazije, nego hoće svoje realne interese, a te smatra bolje osiguranim u okviru Monarhije. Politika jedinstva dovela je dakle danas do rascjepa, do jaza izmegju hrvatskoga naroda i hrvatske inteligencije, do pojava, koji može za našu budućnost biti upravo sudbonosan«.

Ustvrdivši da je cilj njegova »narodnoga rada« održati »našu narodno-političku individualnost« i »hrvatskomu narodu« stvoriti što bolje »uvjete života i snažnoga razvitka«, Pilar je ratu koji je trebao biti »okretna točka« dao upravo heraklitovski značaj: »Ratovi su bljeskovi u noći. Za tren njegova svjetla čitav kraj je vidan. I tko je taj tren upotrebio, da vidi, da razabere, taj će naći put iz mrkle noći. Tako mi Hrvati moramo otvorenim očima u ovom rata nastojati, da što više vidimo, i da što više pukne pred našim očima«.

Pilar se, konačno, osvrnuo i na hrvatsko-njemačke odnose: »Nije od bitne važnosti, ali ipak aktualno, da revidiramo stanovište, koje će hrvatski narod zauzeti prema Njemstvu. Naše dosadašnje stanovište bilo je pritajena mržnja i upravo panički strah pred Njemstvom i ‘Drangom’. Taj strah bio je tolik, da se ne žacamo ustvrditi, da je taj strah bio opasniji za nas od samih Njemaca. Politika straha i mržnje prema Njemcima neima smisla. [...] Bez obzira na prigovore što se dižu protiv Njemaca, u ovom ratu naše simpatije iz principijelnih razloga moraju biti na njihovoj strani. Ovaj rat ide za uništenjem Njemaca kao naroda. A ako uspije uništiti ovako veliki narod, šta čeka nas Hrvate, koji smo mali narod a imamo neprijatelja sa svih strana? Hodie tibi, cras mihi. Uspjeh kao što ga mi predvigjamo znači pobjedu ideje: narode u opće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propasti u u njima. Ta je ideja izvanredno utješna za nas, i mi se njezinoj pobjedi možemo i moramo samo radovati«.

Svoju neskrivenu nadu glede dobroga prijma svojih misli u hrvatskome javnome životu, Pilar je izrazio sljedećim riječima: »ako će ova knjižica uspjeti da i malo samo krene maglu ispred očiju narodnih i potaknuti narod, da učini i jedan samo smjeli korak naprijed, tada nije uzalud pisana«.

Premda se Pilarova osnovna pretpostavka da će u svjetskom ratu pobjedu najvjerojatnije izvojevati članice Centralnih sila pokazala pogrješnom, njegova raščlamba strateških interesa velikih europskih sila (Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija, Italija) te prikaz geopolitičkog položaja hrvatskih zemalja kao dijela Austro-Ugarske Monarhije, odnosno srednjoeuropskoga uljudbenoga kruga, nisu ni danas izgubili na svojoj zanimljivosti, pogotovo ako ih se promatra u širem kontekstu turbulentne povijesti XX. i početka XXI. stoljeća.