Crkva katolička u Hrvata i nadnacionalno Austro-Ugarsko Carstvo

U osvit 20. st. u Hrvatskoj glavni širitelji politike južnoslavenskog unitarizma bili su mladi intelektualci, ponajčešće studenti Praškog sveučilišta, opijeni idejom slavenske uzajamnosti koju je zastupao ugledni tamošnji profesor Tomáš G. Masaryk, zastupajući ideju da će se samo ujedinjeni Slaveni moći uspješno suprotstaviti germanskom prodoru na slavenski istok.

Snažnu potporu ideji slavenske uzajamnosti ili okretanje Hrvata i Hrvatske prema Srbima dao je novi politički pravac koji se 1903. pojavljuje pod imenom politike »novoga kursa«. Rezultat su te politike dvije rezolucije: riječka i zadarska. Riječkom rezolucijom, objavljenom 3. listopada 1905., hrvatski su političari, zastupnici u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru, pokazali spremnost poduprijeti mađarsku oporbu u njihovoj borbi za uspostavu mađarske samostalnosti, ali uz uvjet da ona podupre Hrvate u njihovoj borbi za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i da se zauzme za suradnju mađarskog i hrvatskog naroda. Na tu su se rezoluciju nadovezali srpski saborski zastupnici posebnom Zadarskom rezolucijom (17. 10. 1905) podupirući ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, uz uvjet da Hrvati u Trojednoj Kraljevini posebno naglase ravnopravnost srpskog naroda s hrvatskim u nacionalnom smislu. Na taj su način hrvatski Srbi dobili ono što su odavno željeli, tj. da u Hrvatskoj postanu »politički« narod. Tako će u toj novoj hrvatskoj državi za koju se bore pristaše »novoga kursa« službeni jezik biti hrvatski ili srpski, a latinica i ćirilica dva ravnopravna pisma, dok će se u školama učiti hrvatska i srpska povijest, a u općinama s trećinom srpskog stanovništva uz hrvatsku će se vijoriti i srpska zastava (usp. »‘Novi kursevi’ i nove oporbe, 1904/05«, u: J. Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.–1918., Zagreb, 1994., str. 205–251).

Narodna čitaonica u Rijeci, u kojoj je donesena Riječka rezolucija 1905. godine

Među unitaristima i njihovim pristašama politika »novoga kursa« urodila je općim zanosom za slavenstvo, prije svega za srpstvo, jer se 1904. svečano proslavlja stota obljetnica Prvoga srpskog ustanka. Na temelju Riječke i Zadarske rezolucije u prosincu 1905. stvorena je Hrvatsko-srpska koali­cija (usp. D. Pavličević, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2002³, str. 290–301).

Na početku 20. st. hrvatski zanesenjaci počinju opasnu trgovinu nacionalnim vrijednostima, nesvjesni da takva trgovina ne može završiti bez tragičnih posljedica za cijeli hrvatski narod. Slavenska euforija doseže vrhunac 1918. nakon ujedinjenja Hrvatske s Kraljevinom Srbijom (D. Pavličević, Povijest Hrvatske, str. 314–320).

Stajališta i uloga Crkve

Uloga Katoličke crkve i drugih crkava u oblikovanju južnoslavenstva ili jugoslavenstva još uvijek nije dovoljno istražena. U motivaciji za prihvaćanje jugoslavenstva osim nacionalne dimenzije ima i religioznu dimenziju, jer bi po sudu predstavnika različitih kršćanskih crkava ujedinjeni Južni Slaveni omogućili njihovo brže i lakše širenje. Katolici bi mogli plodonosnije djelovati na uspostavljanju crkvenog jedinstva oko kojeg bi se okupili svi narodi slavenskog juga.

Međusobna suprotstavljenost, pa prema tome i neostvarivost tih očekivanja, jedan je od faktora neuspjeha praktičnog življenja jugoslavenstva. Naime, svaka od Crkava imala je svoje stajalište o jugoslavenstvu, iako se ne može govoriti o dosljednom stajalištu koje bi se protezalo kroz sve vrijeme od nastanka te ideje uvjetovane širim društvenim, osobito državnim kontekstom. Općenito bi se moglo reći da je jedno stajalište prevladavalo prije nastanka zajedničke državne zajednice, drugo u vrijeme prve Jugoslavije, treće u vrijeme Drugoga svjetskog rata, četvrto u poratnoj komunističkoj Jugoslaviji, a peto devedesetih godina minuloga 20. st. nakon raspada te države.

Vinko Pribojević, O podrijetlu i uspjesima Slavena (De origine successibusque Slavorum, 1525)

Valja podsjetiti da većina spomenutih crkava svoje vidljive strukture imaju od državnih vlasti. Budući da je Istočna crkva tisuću godina imala iza sebe moćnu kršćansku državu, ona joj se bez puno obzira prepustila u zagrljaj i oblikovala se kao posebna državna odnosno nacionalna crkva, dok je Zapadna crkva nadomjestila nedostatak države uzevši i njezinu funkciju, što će predstavljati izvor stalnih sukoba države i Crkve, koja nije mogla izmaknuti revolucijama na političkom, nacionalnom, intelektualnom i zemljopisnom području, kao ni izazovima različitih ideologija. Osim toga, hrvatski je kler dugo vremena imao i službenu političku ulogu: biskupi i episkopi u Saboru su po svojoj službi, dok su svećenici u istu instituciju uključivani izborom.

Katolički kler i jugoslavenska ideja

Razvoj ideje o povezivanju naroda na slavenskom jugu najjasnije se može pratiti kod katoličkoga klera, počevši od Vinka Pribojevića, autora djela O podrijetlu i uspjesima Slavena (De origine successibusque Slavorum, 1525), preko Mavra Orbinija, pisca rasprave Kraljevstvo Slavena (Il regno degli Slavi, 1601), do povjesničara Franje Račkoga (1828–1894), jezikoslovca Vatroslava Jagića (1838–1923), a s vremenom i gotovo cijeloga »jugoslavenskog episkopata«.

Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena (Il regno degli Slavi, 1601)

Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) nije bio zagovornik Jagićeva i Račkijeva jugoslavenstva, iako će ga poslijeratni širitelji »bratstva i jedinstva« koristiti u tom smislu. Kao đakovački i bosansko-srijemski biskup, humanist i političar, svojom je snažnom ličnošću obilježio zbivanja iznimno značajna za oblikovanje moderne hrvatske nacije. U crkvenoj podijeljenosti hrvatskih prostora vidio je neprijateljsku kampanju na svjesnome razjedinjavanju hrvatskoga nacionalnog prostora. Poznato mu je da je Beč spriječio obnovu starohrvatske kninske biskupije u sklopu zagrebačke metropolije. Beču npr. nije smetalo da smederevski biskup bude sufragan Zagreba, ali Knin – po riječima grofa Thuna, carskog ministra vjera – nije u Hrvatskoj, nego u Dalmaciji?! Strossmayer je u približavanju crkvenom Istoku bio otvoren i tolerantan, ali svoja plemenita nastojanja nije mogao provjeriti u praksi, jer druga strana nije odgovorila njegovu pozivu bojeći se »pokatoličenja«.

Naravno, velike su razlike između humanističkih djela kojima se nastojala opravdati konkretna slavenska zemljopisna rasprostranjenost na europskom jugoistoku potičući čitatelje na otkrivanje svoje prošlosti, upoznati sami sebe da se mognu odvažno okrenuti budućnosti i kasnijih jasno definiranih političkih stajališta (usp. M. Vidović, Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996., str. 345–366).

Svijest katoličkih laika o odgovornosti za Crkvu, da budu aktivni sudionici crkvenog života i promicatelji katoličkih vrijednosti u širem društvenom kontekstu, snažno se pokazala početkom 20. st. kroz Hrvatski katolički pokret, o kojem se u hrvatskoj historiografiji podosta pisalo, iako ga je nemoguće promatrati izvan jugoslavenske ideologije čiju je usmjerenost poticao Seniorat kroz Riječke novine. Jedna od temeljnih ličnosti HKP-a bio je Slovenac Antun Mahnić. Njegova višestruka suradnja sa Slovenskim katoličkim pokretom HKP-u je davala jugoslavensko obilježje, koje se osobito snažno razvilo tijekom Prvoga svjetskog rata kada je Seniorat postao gorljivim zagovornikom političkog ujedinjenja s drugim južnoslavenskim narodima, ali i ideologije jedinstva hrvatskog i srpskog naroda, čemu su pridonijeli i balkanski ratovi (A. Bozanić, Biskup Mahnić i crkvena gibanja u Hrvatskoj, Zagreb–Krk /Kršćanska sadašnjost/, 1991., str. 95–120; J. Krišto, Hrvatski katolički pokret, 1903.–1945., Zagreb, 2004).

Prvi balkanski rat (1912/13) pobudio je slobodarske težnje i među Hrvatima, osobito mladima, a Srbiju je učinio još zanimljivijom saveznicom te ojačao ideju o potrebi jedinstva s tom zemljom. Sve je više onih koji smatraju da se hrvatsko pitanje može riješiti jedino ujedinjenjem u jedinstvenu državu, a preko toga i naciju s drugim Južnim Slavenima. Organizirani se katolici priklanjaju jugoslavenstvu te su sa zadovoljstvom 29. 10. 1918. dočekali odluku kojom Hrvatski sabor prekida sve državnopravne odnose s Monarhijom (M. Strecha, Katoličko hrvatstvo, Zagreb /Barbat/, 1997; Z. Matijević, U sjeni dvaju orlova: Prilozi crkveno-nacionalnoj povijesti Hrvata u prvim desetljećima 20. stoljeća, Zagreb, 2005).

Valja istaknuti da se u početku većina hrvatskoga katoličkoga klera protivila politici jugoslavenstva, a bilo je i onih koji su je oštro kritizirali. Riječ je ponajprije o svećenicima koji su se priklanjali pravaškoj politici Josipa Franka. Ni istarski katolički kler nije prihvatio politiku »novoga kursa«, jer su istarski Talijani, vidjevši kako su Srbi u Hrvatskoj s lakoćom dobili ono što su tražili (priznanje »političkog« naroda, srpski jezik i ćirilsko pismo), također zahtijevali talijansko obilježje Istre, što istarski Hrvati nakon stoljetnih borbi za narodni jezik nisu mogli prihvatiti (usp. S. Trogrlić, Katolički pokret u Istri, 1895.–1914., Zagreb, 2000).

Franjo Rački (1828–1894)

Katolički kler Bosne i Hercegovine također je bio podijeljen. Nadbiskup Josip Stadler i njegov krug podupirali su pravašku politiku, jer su u unitarističkoj politici »novoga kursa« vidjeli put koji bosanskohercegovačke Hrvate može voditi jedino u propast. Sarajevski je nadbiskup zamjerao hrvatskim političarima jer su novom politikom nepotrebno žrtvovali hrvatske interese za volju srpske politike (usp. Z. Matijević, U sjeni dvaju orlova, str. 46–64). U sukobu s nadbiskupom Stadlerom zbog podjele župa dio franjevaca bio je okrenut prema Srbiji, što se može iščitati i iz naslova franjevačkog lista – Glasnik jugoslavenskih franjevaca. Suprotno od bosanskoga glasila, list hercegovačkih franjevaca, mostarski Osvit, zastupa Stadlerovo stajalište o političkom rješenju Bosne i Hercegovine (O dr. Josipu Stadleru v. Studia Vrhbosnensia 3, ur. Dr. Želimir Puljić, Sarajevo, 1989; Z. Grijak, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb, 2001).

Vatroslav Jagić (1838–1923)

Razočaran izjavama Frana Supila, koji je 1907. u Saboru rekao da je »bolje da Bosna pripadne Srbiji, ako ne može Hrvatskoj, nego da pripadne tuđincima« (usp. I. Petrinović, Politička misao Frana Supila, Split, 1988; T. Ganza-
-Aras, Politika novog kursa, Split, 1992), nadbiskup Stadler, koji se u to vrijeme zauzimao za pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj pod pokroviteljstvom Austrije, drži da je za Hrvatsku i Hrvate uvijek korisnije povezivanje s Bečom nego s Mađarima i Srbima (v. J. Buturac–A. Ivandija, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973., str. 278–279). 

Jugoslavenstvo i balkanski ratovi (1912/13)

Jačanju jugoslavenskih unitarističkih ideja u Hrvata pridonose srpske pobjede nad posrnulom Turskom, koje veličaju slavenstvo odnosno srpstvo. U časopisu Hrvatska straža (11/1913) jedan anonimni svećenik piše da je »bojna sreća naše braće (Srba, Bugara i Crnogoraca u balkanskim ratovima) opojila radošću sve Slavene, napose nas Hrvate. Radujmo se, a imamo i zašto. Uništena je sila onoga (tj. Turskog Carstva), koji je stoljeća sijao strah i užas po Evropi, koji je osobito hrvatske zemlje harao i natopio rijekama krvi«. I nastavlja: »Junacima, koji osvjetlaše svoje ime u bojnome polju i osvetiše pređe mučenike, svaka čast i slava! I mi skidamo pred njima kapu. Ne slažuć se sa svim čestitim svijetom u dobru, čudimo se ludovanju nekih Hrvata. Njih je ratni uspjeh srpski tako obvladao, te se naprosto odriču svoga hrvatskog imena i prošlosti i oni se, nekada žarki Hrvati, danas izdaju za Srbe. Ponavljamo: to je ludovanje. Time čine nepravdu i Hrvatstvu i Srpstvu (…) Gledajuć sve to, a sjećajuć se prošlosti, krvi i žrtava, misle nagli Hrvati, e će im biti bolje, svrate li pozornost pobjednika na jade potištene Hrvatske, pa se izdaju za Srbe među kojima ima odavno megalomana, koji sve hrvatske krajeve držahu i drže srpskima, pa se već opojeni bojnom srećom i slavom spremaju, da izbave i ove nespasene srpske zemlje (…) A znade se opet, da među Hrvatima i Srbima još uvijek stoji onaj stari jaz, koji treba istom zajaziti. Dijeli nas prošlost, dijeli kultura, dijele nazori i načela. Najprije to treba zbližiti (…) U Srbiji se svaki podanik, pa bio i rođen Hrvat, mora priznavati političkim Srbinom. Neka se tako radi i u Hrvatskoj (…) Složimo se dakle svi u hrvatskim stranama i ponosimo se imenom, kojim su se ponosili naši pređi preko tisući i tristo ljeta: imenom hrvatskim! (…) Hrvatsku mladost upozorujemo, da trijezno misli i sudi, da se ne da voditi strašću već razumom. Uz hrvatsko je ime vezana naša prošlost i sadašnjost, naša slava (i naša) prava« (Hrvatska straža. Časopis namijenjen filozofiji i drugim znanostima, god. XI, Rijeka, 1913., str. 499–500).

Antun Mahnić (1850–1920)

Josip Stadler (1843–1918)

Razvojem događaja, među hrvatskim klerom bilo je sve više pristaša unitarizma. Tako se i vodstvo Hrvatskoga katoličkog pokreta (Seniorat) od početka 1912. opredijelilo za unitarističku politiku, koju propagira kroz svoje riječko glasilo – Riječke novine. Unitaristička politika navedenih novina bila je razlogom njihove zabrane 1914. godine, pa su poslije toga izlazile u Zagrebu pod nazivom Novine. Unitarističkom raspoloženju Hrvata pridonijele su svojom politikom i tadašnje europske sile: Francuska, Engleska i Rusija (usp. Hrvatski katolički pokret, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku 29–31. ožujka 2001., Zagreb, 2002; Z. Matijević, Lučonoše ili herostrati? Prilozi poznavanju crkveno-nacionalne povijesti Hrvata početkom 20. st., Zagreb, 2006).

Prvi balkanski rat: bugarska teška artiljerija; ulazak srpske vojske u Mitrovicu

Svibanjska deklaracija (30. 5. 1917)

Predzadnjeg dana mjeseca svibnja 1917. u Zagrebu je donesena Svibanjska deklaracija u kojoj se ističe da »potpisani narodni zastupnici u Jugoslavenskom klubu udruženi, zahtijevaju ujedinjenje sviju zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom Habsburško-
-Lotarinške dinastije, te će se svom snagom zauzimati za ostvarenje ovoga zahtjeva svoga jednog te istog naroda«. Tu je deklaraciju velikodušno prihvatio hrvatski episkopat, sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Antunom Bauerom i krčkim biskupom Antunom Mahnićem (O biskupu Mahniću i Svibanjskoj deklaraciji v. Z. Matijević, U sjeni dvaju orlova, str. 38–42).

Seniorat Hrvatskoga katoličkog pokreta istu je ideologiju južnoslavenstva prihvatio još 1912. godine. Od spomenute se deklaracije javno ogradio tek vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler s još pedesetak sarajevskih uglednika, što je posebno oneraspoložilo zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera i ostale prijatelje deklaracije. Naime, vrhbosanski je nadbiskup u deklaraciji vidio opasnost za katolicizam zbog mogućnosti utapanja u pravoslavlju, a smetalo mu je i to što se Hrvati odriču svojeg suvereniteta u korist Srba.

Odluka o razrješenju državnopravnih veza s Austro-Ugarskom

Hrvatski sabor 29. 10. 1918. donosi odluku o razrješenju svih državnopravnih veza između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom i pristupanju Hrvatske Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, u koju bi ušle Bosna i Hercegovina i Vojvodina, s tim da se Narodnom vijeću priznaje vrhovna vlast.

Hrvatski sabor 29. listopada 1918.

Hrvatski su biskupi svojim pismenim potporama Narodnom vijeću poticali svoje svećenstvo da to isto učini. U svojoj okružnici kleru zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer govori o jednom jugoslavenskom narodu, ističući da će nova država biti »ujedinjena i slobodna jugoslavenska država Slovenaca, Hrvata i Srba«. Narodnom vijeću je još prethodnoga dana pismenu potporu uputio i splitski biskup Juraj Carić, dok senjski biskup Josip Marušić u posebnoj okružnici nadbiskupa dr. Antuna Bauera naziva »jugoslavenskim metropolitom zagrebačke nadbiskupije«.

Potporu Narodnom vijeću uputio je 12. 11. 1918. i nadbiskup Stadler s nadom da će Narodno vijeće zadržati vlast dok se ne provedu izbori za ustavotvornu skupštinu koja će donijeti odluku o obliku jugoslavenske države, tj. hoće li ona biti monarhija ili republika. 

Novoustrojena državna tvorevina nije trajala ni mjesec dana, jer je u noći s 23. na 24. studenoga 1918. Narodno vijeće u Zagrebu zaključilo ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Stjepan Radić je na toj noćnoj saborskoj sjednici, u kojoj je oštro napao centralizam zauzimajući se za priznanje hrvatske državnosti, podsjetio prisutne: »Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte u nepoznato kao guske u maglu«, ali kao da nitko nije ozbiljno shvatio Radićeve riječi (S. Radić, Politički spisi, priredio Z. Kulundžić, Zagreb, 1971., str. 334).  

Stjepan Radić (1871–1928)

Podsjećamo da je među članovima Narodnog vijeća bilo i pripadnika katoličkoga klera. Narodnom vijeću predsjedao je slovenski katolički svećenik Anton Korošec (1872–1940), kasniji ministar u više jugoslavenskih vlada, dr. Janko Šimrak (1883–1946), profesor istočnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, urednik katoličkog dnevnika Hrvatska straža i kasniji vladika križevački, Stanko Banić (1886–1932), vojni kapelan u Beogradu. Svećeničkom staležu pripadali su također Ferdo Rožić, Fran Barac, Svetozar Rittig, Ljubomir Galić, Kerubin Šegvić i hercegovački franjevac i istaknuti socijalni radnik fra Didak Buntić (1871–1922).

Prosvjedi 5. prosinca 1918.

Delegacija Narodnog vijeća 1. 12. 1918. potpisala je akt o ujedinjenju u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Valja podsjetiti da je »Jugoslavenski katolički episkopat« poslao Okružnicu podrške ujedinjenja u kojoj vrlo emotivno podsjeća kler da je »glavna stvar ujedinjenje i sloboda naša, a u tom smo, hvala Bogu, svi složni«. U Zagrebu se 29. 11. 1918. sastao katolički episkopat (13 nadbiskupa i biskupa) s područja nove države, koji u svojoj poruci kleru i narodu ističe da su »popucali lanci koji su nas sapinjali, porušila se (Austro-Ugarska) tamnica u kojoj smo čamili i mi izlazimo na slobodu, na svjetlo sunca Božjega«. Bila je to Prva konferencija jugoslavenskoga katoličkog episkopata, održana 27–29. 11. 1918. u Zagrebu, nazvana »jugoslavenskom«, dakle puno prije nastanka državnog imena Jugoslavije (1929).

I grkokatolici, po svojem podrijetlu živi svjedoci povezivanja slavenskih naroda, držali su da bi zajednička država svih Južnih Slavena mogla dovesti pravoslavne u uniju s Rimom. Na taj bi način ta crkva postala najbrojnija vjerska zajednica u Jugoslaviji. Ne čudi stoga već spominjani angažman dr. Janka Šimraka u Narodnom vijeću. U tom se kontekstu čini također bitnom želja mnogobrojnih katoličkih Hrvata za specifičnim oblikom katolicizma koji bi ih ne samo povezao s ostalim Slavenima nego također osigurao jasnu distinkciju od katoličkih Talijana, Mađara i Austrijanaca, koji su u tim trenutcima – po mišljenju naših grkokatolika – bili veća prijetnja hrvatstvu nego što su to bili pravoslavni Slaveni.

Euforija kratka daha

Delegacija Narodnog vijeća 1. 12. 1918. u Beogradu potpisuje ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom pod dinastijom Karađorđevića. U isto vrijeme zagrebački svećenik i unitarist dr. Svetozar Rittig traži od nadbiskupa dr. Antuna Bauera da se u zagrebačkoj prvostolnici održi svečani »Te Deum« uz pjevanje srpske himne »Bože pravde«, što je učinjeno 5. 12. 1918. U tom je času zagrebačka prvostolnica bila potpuno prazna, čime je hrvatski katolički narod jasno pokazao da je prevaren i da nema zbog čega zahvaljivati.

Istoga dana, tj. 5. prosinca 1918., u Zagrebu je počinjen neviđeni zločin nad hrvatskim vojnicima koji su demonstrirali protiv ujedinjenja. Rezultat zločina je 15 ubijenih i više desetaka ranjenih vojnika povratnika s različitih bojišta Prvoga svjetskog rata. Takvi i slični događaji bili su, čini se, novoj vlasti potrebni da upokori Hrvatsku, dok u Hrvata malo-pomalo dolazi do otrježnjavanja. Spomen-ploča prosinačkim žrtvama postavljena je na Trgu bana Josipa Jelačića.