Agrarna reforma u Hrvatskoj nakon Prvoga svjetskog rata

U Hrvatskoj su do 1990. provedene četiri agrarne reforme, 1851–1910., 1919–1941., 1941–1943. i četvrta nakon 1945. godine, ali su sve bile nedovršene, bez postizanja postavljenoga konačnog cilja zbog korekcija, odnosno iznimaka. Nizinska je Slavonija svakako zemlja velikih posjeda. Sjeverozapadna Hrvatska zahtijeva više truda na manje zemlje, a u pasivnim krajevima i Dalmaciji moralo se uvijek raditi u dvama zanimanjima: težak i ribar, težak i mornar, barem u jednom dijelu svojega života.

Prva se je agrarna reforma dogodila nakon 1848., kada su ukinute tlaka i desetina. Plemstvo je ostalo bez besplatne radne snage pa, nemajući novca za plaćanje dobrih nadnica jer se zbog svojeg odgoja i ponosa nisu znali uključiti u tržišnu privredu, većina plemićkih posjeda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj zapada u krizu, koja traje sve do 1896. godine. Plemstvo je dobilo odštetu za urbarijalnu zemlju, ali ona nije bila adekvatna vrijednosti oduzete zemlje, a osim toga odšteta se davala u ratama te se novac tako i trošio. Seljaci – bivši kmetovi – često su bojkotirali rad na zemlji bivših »zemaljskih gospodara«, osobito ako su nadnice bile niske jer veleposjednici nisu imali novca. Stoga su odnosi seljaka i veleposjednika često bili zategnuti, pojačani i zbog sukoba oko šuma koje su potraživale obje strane. Nenaviknuto na racionalno ponašanje i gospodarenje plemstvo je i na prijelazu stoljeća često živjelo iznad svojih mogućnosti a bez znanja o tržišnom gospodarstvu ulagalo je i ono malo što je imalo u neisplative i promašene investicije. Školovani na humanističkim školama s dominacijom latinskog i poslije njemačkog i mađarskog te talijanskog jezika, u Dalmaciji, plemićka elita nije se snašla u promjenama, pa su mnogi pokušali naći spas u  ženidbama s bogatim strankinjama. No zbog toga su postali još omraženiji u narodu jer se u tako stvorenim kućanstvima govorilo stranim jezikom. Narodna inteligencija u traženju promjena učinila je sve da upozna 72% naroda, koliko su činili seljaci u Hrvatskoj, s krutostima feudalnog sistema i s krvavom bunom Matije Gupca 1573. godine, onemogućavajući tako suradnju naroda s plemstvom u promjenama, za razliku od Mađarske, gdje je upravo plemstvo bilo nosilac gospodarskih i društvenih promjena, što je Mađarskoj pripomoglo u jačanju državnosti za razliku od Hrvatske, koja je sve više gubila taj status. Od seljaka se tražilo da otkupe urbarijalnu zemlju iako su oni tu zemlju smatrali svojom jer je bila natopljena znojem i radom njihovih predaka. Zbog slabosti tržišne privrede seljaci su teško dolazili do novca a još teže do jeftinoga kredita, baš kao i plemstvo. No dok seljaštvo s jačanjem građanskog društva pomalo jača, plemstvo slabi i malo-pomalo ugostiteljski objekti prelaze u ruke stranaca, osobito Židova, koji su u naše područje došli s izvjesnim kapitalom, ali i stručnim znanjem u vođenju trgovačkih i bankarskih poslova, spremni stečenu dobit ulagati u industrijske pothvate. Pokušaji malobrojnih veleposjednika da slijede primjer vitalnijih Židova nije bio uspješan jer nisu imali radne navike a ni znanje za djelovanje u novom građanskom društvu. Sve je to pogoršavalo odnose na selu, gdje je glad za zemljom bila velika ali zemlje nije bilo dovoljno da namiri potrebe svih, pa je stoga slijedila migracija proletariziranog stanovništva prema gradovima, koji se industrijaliziraju, dok se neki odlučuju na emigriranje u prekomorske zemlje. Cijepaju se i kućne seljačke zadruge koje su prije pružale utočište upravo takvim ugroženim seljačkim obiteljima. Zbog preslabe i prespore industrijalizacije ali i tehnički slabog obrazovanja stanovništva seljaci bez škole nisu bili prikladni za ubrzanu industrijalizaciju, koja također nije bila toliko uspješna koliko su očekivali vlasnici kapitala. Ništa bolje nije bilo ni bivšim krajišnicima na području vojnih krajina. Oni su istina 1809. dobili carsku zemlju uz uvjet služenja u vojsci, a onda i u trajno vlasništvo bez uvjeta, ali krajišnik nije imao kapital da se osamostali kao trgovac, poljoprivrednik ili poduzetnik, pa su mnogi krajišnici u Hrvatskoj i Slavoniji nakon razvojačenja Krajine stupili u javnu službu te postali najvjerniji činovnici Zemaljske vlade, pobjeđujući u nadmetanju školovane ljude bivše Banske Hrvatske. S obzirom na vjeru to je bio kamen nesnošljivosti Hrvata i Srba. Krajišnici su i inače bili bolje pripremljeni za društvene promjene, pa su kroz svoja traženja, osobito u pravu na šume, imali bolji položaj. Imovne općine, osnovane za svaku od bivših pukovnija, vodile su brigu o gradnji cesta i željezničkih pruga, školama i zakladama, stipendijama i drugim potrebama naroda. Šume su bile najveće blago Hrvatske. U početku se činilo da se spas može naći u industrijalizaciji pokrenutoj kapitalima veleposjednika. No bilo je malo onih koji su imali novca, znanja i sposobnosti za takvo prestrukturiranje, premda su se neki pokušali održati baveći se mlinarstvom, pilanarstvom, rudarenjem, ljekovitim kupalištima, ribnjacima, ali ponajviše osnivanjem alkoholnih pecara, gdje su prerađivali voće sa svojeg imanja jer se alkohol mnogo tražio u zdravstvu i u alkoholnoj industriji. No nedostatak kapitala, loši upravitelji i nekvalificirani radnici često su bili uzrok lošeg poslovanja tih poduzeća, koja su se brzo likvidirala. Sve do 1894. nije bilo ni jedne banke i štedionice u Hrvatskoj koja bi davala kredit na zemlju. Sve je to utjecalo na prestrukturiranje sela u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća te naseljavanja i proletariziranih seljaka i plemstva u gradovima, koji su pružali šansu za preživljavanje. Većina je seljaka stoga u jednom dijelu svojeg života nadničarila u gradovima ili na sječi šuma i gradnji željezničkih pruga, na sezonskim radovima u ciglanama. No uvijek su se vraćali na svoj komadić zemlje, koji im je pružao utočište u slučaju starosti i bolesti.

Kurija Gornja Bedekovčina obitelji Vranyczány iz 1886. godine

Prva je faza završila oko 1896., kada su veleposjednici izgubili veći dio svojeg imetka kupnjom loših dionica uoči sloma na  Bečkoj burzi 1873. Ozbiljno je bilo pogođeno plemstvo sjeverozapadne Hrvatske koje nije imalo velikih posjeda ni šuma, ali je uspjelo zadržati izvjesne privilegije i časti koje su obnašali vjekovima tijekom obrane Hrvatske od Turaka. Car i kralj Franjo Josip nije smatrao da hrvatsko plemstvo, tako osiromašeno i neprilagođeno novim vremenima, može imati neku veću ulogu u organizaciji privrede, pa su se rado priklonili novim bogatašima kakvi su bili baruni Gutmanni u Belišću ili Gyzyjevi i knezovi Thurn-Taxis u Gorskom kotaru, koji su došli u posjed velikih kompleksa šuma. Odescalchijevi u Iloku koji su dobili taj posjed za kredit caru u vrijeme velikog rata za oslobođenje živjeli su u Rimu i svoj srijemski posjed vodili preko upravitelja. Krupni veleposjednici Slavonije i Srijema koji nisu pripadali starom državotvornom plemstvu Kraljevine Hrvatske i Slavonije i koji su do svojih posjeda došli ili kupnjom kao Eltzovi u Vukovaru ili su ih dobili za zasluge kao baruni Prandau-Normann u Valpovu često su upravljali posjedom  preko upravitelja. Interesi bogatih veleposjednika Slavonije, Srijema i Baranje često su se razlikovali od čašću i ugledom bogatih ali materijalnim dobrima osiromašenih plemića Hrvatskog zagorja. Slavonski i srijemski veleposjednici poslovali su sa svojim zemljama na principu pruskog plemstva, plasirajući svoje proizvode u središte Austro-Ugarske Monarhije. Njihov je predstavnik bio ban Khuen-Héderváry, čija je obitelj imala posjed u Nuštru kraj Vukovara, otpremajući proizvode Dunavom u velike gradove Srednje Europe. Tu mogućnost nije imalo plemstvo Hrvatskog zagorja, koje osim nešto loše rađenog vina i nije imalo značajnijih tržišnih viškova, pa su živjeli mnogo siromašnije, iako su upravo oni bili državotvorni element Hrvatske koji je pozivom na Pragmatičku sankciju 1712. održavao autonomiju Hrvatske i u okviru Austro-Ugarske Monarhije. To je plemstvo bilo u stalnom sukobu s bivšim kmetovima zbog regalnih prava i šuma. Nisu mogli doći do povoljnoga kredita sve dok nije 1892. osnovana Hrvatsko-
-slavonska zemaljska hipotekarna banka u Zagrebu (danas Ministarstvo vanjskih poslova na Zrinjevcu). No bilo je prekasno. Prva agrarna reforma već je pokazala uništavajuće posljedice zanemarivanja veleposjeda. Ona nije utažila glad seljaka za zemljom, ali je zaoštrila odnose seljaka i građana na jednoj i plemstva na drugoj strani. No zemlja je počela mijenjati vlasnike. Jedino se u Dalmaciji nije ništa promijenilo. Ondje su i dalje trajali kolonatsko-težački odnosi uz dvostrukost zanimanja svakog težaka, koji je bio i ribar, odnosno vinogradar i maslinar i sve što je trebalo.

* * *

S takvom je raslojenošću društva ušla Hrvatska i u Prvi svjetski rat, koji je seljačke sinove najbolje dobi odveo na daleka bojišta. Prvi svjetski rat nije gotovo nikoga poštedio. Pale su sve maske pogotovo zato što su plemićke obitelji sudjelovale u ratu kao časnici a seljaci su gubili zdravlje u zemljanim rovovima i život od sve ubojitijih oružja koja su se pojavila tijekom Prvoga svjetskog rata.

Rat je izmijenio čitav dotadanji svijet Europe. Ništa više nije bilo kao prije. Seljaci, boreći se na raznim bojišnicama za interese Austro-Ugarske Monarhije, kojoj se bližio kraj, vidjeli su da je stari feudalni sustav davno mrtav i da se države moraju prilagoditi novom vremenu u kojem će proletarijat, bezemljaši gurani prema radu u tvornicama, činiti velik postotak stanovništva. U Dalmaciji su peronospora i plamenjača već potkraj stoljeća prisilile znatan broj težaka na iseljavanje u prekomorske zemlje, a slaba povezanost Dalmacije s unutrašnjosti Hrvatske činila ju je pogodnim terenom za političke pretenzije s druge strane mora, što je imalo posljedice da je Rapalskim ugovorom iz kraja 1920. godine potvrđeno da Talijani imaju pravo na Istru, ali i Zadar, a dobili su nešto kasnije i Rijeku, pa je sjeverna Hrvatska ponovno postala izolirana od mora, kao što je to činjeno više puta u prošlosti Hrvatske. Beneficirani status talijanskih državljana u Dalmaciji na osnovi Nettunskih konvencija jamčio im je vlasništvo i na zemlji, pa agrarna reforma u Dalmaciji stoga nije provođena istodobno s agrarnom reformom u sjevernoj Hrvatskoj. Prijelaz iz slabo razvijenog feudalizma u Hrvatskoj s relativno siromašnim plemstvom i još siromašnijim seljacima u novo vrijeme bio je sudbonosan za obje strane. Kroz sedam ratnih zajmova plemstvo je izišlo bez novca, a mržnja bivših kmetova prema stanovnicima dvoraca i plemićkih kurija udarala je pečat društvenim odnosima izvan gradova, pa su veleposjedi, čak i oni osrednji, bili zahvaćeni rušilačkim tendencijama povratnika iz rata koji su spoznali svoju razornu moć, ali i kako se drugdje živi. Seljaci s malo zemlje i dakako bezemljaši s čežnjom su gledali na zemlju i šume veleposjednika i crkava smatrajući da sve to pripada njima, a zadovoljni nisu bili ni bivši krajišnici, koji su tražili mnogo više nego što su dobivali preko krajiških imovnih općina. Ulje na vatru dolijevali su povratnici iz Rusije koji su sudjelovali ili prisustvovali rušenju carskog sistema u Rusiji te su priželjkivali sličan proces i ovdje, pogotovo što je boljševička revolucija pod Bélom Kunom zahvatila i susjednu Mađarsku. Revolucija u Mađarskoj je ugušena, ali poljoprivreda u Hrvatskoj nije se mogla oporaviti jer je zemlja postala predmet borbe ne samo između plemstva i seljaka nego i između seljaka međusobno koji su se nadmetali za bolju zemlju. Plemstvo, već oslabjelo prvom agrarnom reformom iz vremena bana Josipa Jelačića, nije moglo pružiti veći otpor propisima koje je donosila centralizirana vlada nove države u Beogradu. A ona se s osobitim intenzitetom okomila na veleposjede sjeverozapadne Hrvatske gdje je živjelo plemstvo koje je bilo nosilac hrvatske državnosti u Austro-Ugarskoj Monarhiji još od Pragmatičke sankcije iz 1712., pa su Kraljevine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija uživale posebnu autonomiju, kakvu nisu imale druge pokrajine u Monarhiji. No bila je to zemlja bez investicijskoga kapitala, jer su svi stvoreni kapitali iznošeni od plemstva koje se osjećalo nesigurnim u Austriju i Mađarsku pa je i otporna moć plemstva novoj agrarnoj reformi bila slaba. Seljaštvo je nagrnulo na veleposjede nakon Prvoga svjetskog rata, paleći i pljačkajući najbolja imanja, pa su mnogi vlasnici veleposjeda napustili zemlju spašavajući goli život. Već prije parcelirani veleposjedi kao što je bilo Batthyányevo ludbreško vlastelinstvo ili virovitički posjedi grofova Janković pokazivali su put kako se može promijeniti posjedovna struktura, a sada su parcelirani i posjedi Festetića u Međimurju i kod Ivanca te se je seljaštvo osjetilo jakim da dobije zemlju, koja se pokazala kao najsigurniji izvor egzistencije, u svoje ruke. Na prostoru Austro-Ugarske Monarhije pojavljuju se agrarne stranke, a Hrvatska pučka seljačka stranka Stjepana Radića, čiji brat Antun izdaje od 1900. list  Dom s uputama za seljake, zadržava tu tendenciju i u vrijeme kada Stjepan Radić vodi tu stranku, a to je do smrti 1928. godine.

Tijekom listopada 1918. formirano je u Zagrebu Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je potkraj listopada proglasilo odcjepljenje južnoslavenskih dijelova Austro-Ugarske od Beča i Budimpešte. Delegacija od 26 delegata obavila je svoj zadatak i došlo je do stvaranja centraliziranoga kraljevstva bez ikakvih uvjeta, a detalje je trebalo dogovoriti nakon provedbe parlamentarnih izbora, u kojima su gotovo svi muškarci iznad 25 godina imali izborno pravo. Na osnovi Vidovdanskog ustava iz lipnja 1921. nakon izbora Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila je centralizirana država s dinastijom Karađorđevića na čelu i s pseudoparlamentarnim sistemom u kojem je kralj imao prvu i zadnju riječ. Na dan srbijanske Nove godine regent Aleksandar proglasio je agrarnu reformu vrlo važnim ciljem i nužnom reformom nove države. Taj je proglas bio najveća nada seljaštvu Hrvatske koje je bilo gladno zemlje. S time je računao i regent koji je upravljao Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca. On je to obećanje mogao lagano dati a i ispunjavati jer ono nije pogađalo stanovništvo Srbije, gdje i nije bilo posjeda koji bi potpali pod agrarnu reformu jer je još Miloš Obrenović ograničio zemljišni posjed u Srbiji na samo sedam hektara.

U delegaciji od 26 osoba koja je otišla u Beograd radi ujedinjenja  nije bilo vođe Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića, iako je upravo on bio najveći ekspert za seljačka a i gospodarska pitanja, doktoriravši na pariškoj Sorboni ekonomske i sociološke nauke. Smatrajući pogrešnim brzopleto ujedinjavanje Hrvatske sa srpskom monarhijom, držeći da se to ujedinjenje može dogovoriti tek na osnovi pregovora, preferirajući republikanski oblik države nad monarhijom, koja je naše narode stajala toliko krvi, Radić je postao državni neprijatelj broj 1. Životno ugroženi Stjepan Radić morao se je skloniti u već stvorenu Masarykovu Čehoslovačku, ali kada se vratio u zemlju bio je zatvoren i s prekidima je po zatvorima odležao sve do 1925. godine pune tri i pol godine, pa je na politički život mogao utjecati samo posredno preko svojih suradnika Josipa Predavca, Đure Basaričeka, Pavla Radića i drugih.

Dakako, agrarno pitanje bilo je vrlo važno pitanje za zemlje koje su do 1918. pripadale Austro-Ugarskoj Monarhiji i beogradska vlada odlučila je riješiti to pitanje politički u svoju korist a bez štete za sebe. U vrijeme do Vidovdanskog ustava ministar socijalne politike socijaldemokrat Vitomir Korač, rodom iz Šida, izdao je uredbu da seljaci preko agrarnih odbora mogu zaposjesti zemlje veleposjeda, te je to učinjeno u stampedu čak i na već zasijane zemlje veleposjednika, ostavivši vlasnike bez novih prihoda, a mnogi su kroz sedam ratnih zajmova ostali bez materijalnih sredstava te u novom građanskom, prividno demokratskom društvu nisu više bili nikakav faktor.

Kao sredstvo za učvršćenje nove jugoslavenske države a i smirivanje socijalnih nemira i otklanjanja opasnosti od izbijanja boljševičke revolucije  trebali su poslužiti veleposjedi čija se zemlja potkraj rata a osobito od stvaranja nove jugoslavenske države počela grabiti. Osobito je bilo teško prvo vrijeme, ali su socijalni nemiri doista zaustavljeni a država se počela pomalo stabilizirati.

Sve do 1931. agrarna reforma provođena je na osnovu Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme od 25. veljače 1919. godine. Njome su ukinuti svi kmetski i kolonatski odnosi a veliki su posjedi eksproprirani uz obvezu naknadne isplate, ali samo vlasnicima koji su državljani Kraljevstva SHS. Zabranjeno je davanje zemljišta u podzakup a veće su šume podržavljene. Obećana je i revizija nepravedno provedene segregacije šuma i zemlje iz prijašnjeg vremena. Ta odredba nije nikada prošla kroz beogradski parlament kao ni Uredba iz 1925. godine, pa je sve do 1931., kada je beo­gradska Narodna skupština izglasala Zakon o likvidaciji agrarne reforme, agrarna reforma provođena poprilično neujednačeno, odlukama agrarnih komisija ovisno o traženjima seljaka i solunskih dobrovoljaca, koji su tržili najbolju zemlju, ali i statusu veleposjednika.

Dvorac grofa Teodora Pejačevića u Našicama početkom 20. stoljeća

Plemstvo Hrvatske je obezvlašćeno i osiromašeno u tom prvom vremenu a kolonizacijom dobrovoljaca u krajevima uz Dunav i Dravu naseljenici su postali i politički faktor, utječući planski i na mijenjanje demografske strukture. No i autohtoni su se domaći seljaci pokazali nevjerojatno zahtjevni. Vidjevši da im jednogodišnji zakup ne osigurava stalnost, tražili su četverogodišnji zakup do zakona koji će provesti agrarnu reformu. To su i dobili, uza stalnu nesnošljivost prema plemstvu. Pokušaj Inkéyevih iz Rasinje kraj Koprivnice da prodaju nešto šume kako bi došli do novca za život završio je zabranom svake daljnje prodaje zemlje dok se ne dovrši agrarna reforma, za koju još nije bio donesen ni zakon. A taj je zakon donesen tek 1931. i u međuvremenu se manipuliralo veleposjedima po političkoj volji i na nečuveno korupcionaški način. Mnoge su plemićke obitelji gladovale u svojim hladnim dvorcima i kurijama koje više nisu mogle održavati, jer okolni seljaci nisu htjeli za njih raditi čak ni onda kad su im ponudili plaću jer su tijekom prve agrarne reforme do 1914. ipak došli do svojih malih posjeda. Drukčija je bila situacija u Slavoniji, gdje su nadničari bezemljaši morali raditi na veleposjedima ako su htjeli preživjeti, ali je većina veleposjeda već ušla u proces industrijalizacije pa se tako stopila proizvodnja poljoprivrednih sirovina s njihovom preradom.

Pokazalo se da pitanje agrarne reforme treba što prije riješiti zakonski, jer da tako nedefinirana i različito provođena agrarna reforma u raznim dijelovima zemlje više koči nego pomaže razvoju gospodarstva. Naime, u tom je vremenu bilo lagano unovčiti tržišne viškove jer su se žito a i stoka mnogo tražili u susjednoj Austriji, koja se do 1918. opskrbljivala iz dijelova koji su sada postali samostalne države. Zemlje su bile zahvaćene velikom inflacijom i seljaštvo je lagano otplatilo svoje predratne dugove da bi onda posegnulo za nabavom nove zemlje na kredit, smatrajući da će ga lagano otplatiti. Bilo je to zlatno doba za privatne banke i štedionice ali i trgovce koji su davali seljacima kredite uz lihvarske kamate koji su ih okovali u dužničko ropstvo kojega se mnogi nisu mogli riješiti sve do Drugoga svjetskog rata. Bavljenje poljoprivredom postalo je nesiguran i rizičan posao. Tržište je bilo neuređeno a zamjena krune u dinar u omjeru četiri za jedan utjecala je na slabljenje kupovne moći poljoprivrednika u Hrvatskoj pa se činilo da su urbanizacija i industrijalizacija najpovoljnije rješenje za prenapučeno selo. Banke i štedionice pomažu taj razvoj, ali selekcioniranim pristupom. Naime, nakon 1907. a u doba kada vlast drži Hrvatsko-srpska koalicija neke tvornice u Hrvatskoj dobile su isti status kao privilegirane tvornice u Mađarskoj. Rat je doveo do otvaranja novih pecara jer je za potrebe ratnih bolnica trebao alkohol, ali su se te pecare prve našle na udaru novih vlasti te su mnoge prestale raditi zabranom a forsirane su samo velike pecare kao Arkova u Zagrebu i Teslićeva u Sisku, koje su uživale državnu zaštitu. Pokušaj osnivanja mnogih novih poduzeća bez kapitala ubrzo se pokazao neuspješnim, što je dovelo do velike nezaposlenosti i velike ponude jeftine radne snage.

Agrarna reforma u Kraljevstvu SHS provođena je samo na područjima koja su do 1918. pripadala Austro-Ugarskoj Monarhiji, ali je i tu imala posebne odredbe za Hrvatsku, Slavoniju a posebne za Dalmaciju. No uvijek su dobitnici agrarne reforme bili privilegirani. U kolonizaciju vezanu s agrarnom reformom mogli su se uključiti samo oni koji nisu sudjelovali u štrajkovima i pobunama, a prvenstvo su imali oni koji su sudjelovali u srpskim ratovima u prošlosti. A takvih je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bilo malo.

Glavni cilj agrarne reforme u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je zatrti ostatke feudalnih odnosa u državi gdje su se oni još zadržali. No težište je stavljeno na likvidaciju plemićkih i crkvenih veleposjeda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, te je tu agrarna reforma bila najoštrija i ni jedan posjed, osim Draškovićeva, nije preživio agrarnu reformu, a većina je već u prvom razdoblju do 1925. započela s likvidacijom, pokušavajući poslije očajnički spasiti nešto od svojega prijašnjeg posjeda. U prvom je razdoblju prvo najbolja zemlja po seoskim agrarnim odborima podijeljena seljacima u jednogodišnji zakup, a oduzeta je i zemlja koja je trebala za gradnju novih kuća u naseljima, pa je tako npr. noviji Ludbreg sagrađen na zemljištu koje je oduzeto vlastelinstvu Ludbreg, primaknuvši tako građanski Ludbreg zemaljskoj cesti od koje je do tada naselje bilo izolirano. Međutim odredbe ministra socijalne politike i narodnog zdravlja Vitomira Korača, socijaldemokrata koji je bio zadužen za agrarnu reformu, nisu zadovoljile seljaštvo, koje je tražilo zemlju u stalan posjed, a nisu zadovoljile ni vladu, jer su neki veleposjedi našli način da spase svoj posjed od radikalne agrarne reforme kroz politiku. Zato je osnovano posebno ministarstvo za agrarnu reformu, a za prvog je ministra imenovan dr. Franjo Poljak, koji je završio Visoku školu za kulturu tla u Beču i od 1905. djelovao kao tajnik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Bilo bi za očekivati da će Poljak uvažavati vrijednosti dotadanjih posjeda i da će čuvati cjelovite i dobro uređene veleposjede. No on se, pristajući uz srpske radikale, okomio svom silinom na sve plemićke posjede, pa i one koji po europskim kriterijima nisu bili veliki posjedi. 

Veleposjedi stranih državljana odmah su oduzeti i uključeni u agrarnu reformu, ali su njihovi vlasnici poslije na međunarodnom sudu u Den Haagu izborili odštetu, što je poprilično oštetilo financije jugoslavenske države uoči Drugoga svjetskog rata. Vlasnicima veleposjeda, ako su bili jugoslavenski državljani, ostavljeni su dvorci i povrtnjaci te šume manje od tisuću jutara, ali je najbolja zemlja – koja je davala agrarne prinose – uključena u agrarnu reformu, što je mnoge veleposjednike prisililo da pristupe definitivnom likvidiranju svojih posjeda i iseljavanju ako nisu uspjeli dobiti neko činovničko mjesto u privredi ili se na drugi način nisu uključili u građansko društvo ne ističući više svoje plemićke titule, koje su već 1919. zabranjene. Vlasnicima koji su živjeli na veleposjedu ostavljeni su dvorci, ali život u hladnim dvorcima koje je napustila kućna posluga jer ih vlasnik nije mogao plaćati, ostajući bez najbolje – često i zasađene zemlje i pod stalnim prijetnjama zelenoga kadra kroz cijelu 1919. godinu, učinio je život na veleposjedima nemoguć vlasnicima, a o tom nam je ostavio zapise u svojem dnevniku grof Stjepan Erdődy, vlasnik jastrebarskog veleposjeda. Odnose su pogoršali i povratnici koji su bili svjedoci boljševičke revolucije u Rusiji koja je dala zemlju seljacima a vlast radničkim sovjetima.  

No ubrzo se pokazalo da nije dovoljno ljudima dati zemlju, nego da im treba dati i strojeve, alate, pouke. Kolonisti su tražili bolju zemlju i bolje uvjete te je to bio predmet sudskih odluka, koji se teško rješavao čak i od najviših tijela vlasti, a pljačke, teror, prijetnje nikako nisu prestajali u mnogim dijelovima zemlje. Srbijanci su se pozivali na svoje srbijanske zakone, a unifikacija zakonodavstva za cijelu zemlju započeta je  tek 1929. godine, dok su mnogi krajevi zemlje poslovali većinom po prijašnjim zakonima. Bilo je mnogo svađa i o cijeni zemlje koja se mogla kupiti. Ona je bila različita za solunske dobrovoljce a različita za domaće stanovništvo unatoč njegovu siromaštvu.

* * *

Kaos koji je nastao u provedbi agrarne reforme prisilio je vladu da u listopadu 1925. donese Pravilnik o fakultativnom otkupu zemlje, kojim je komisijski ustanovljeno što pripada veleposjednicima, omogućavajući im da prodaju svoju zemlju seljacima ako su odustali od daljeg vođenja veleposjeda. Pokušaji plemstva da im se vrati najbolja zemlja bili su protkani politikom i stoga uglavnom slabo uspješni. Tu i tamo je Ministarstvo agrarne reforme održalo neki veleposjed, vrativši i nešto zemlje, što je na međunarodnom planu davalo novoj državi privid demokratske zemlje. U tom razdoblju, koje je trajalo do 1931. godine, Ministarstvo agrarne reforme bilo je uglavnom u rukama radikala. Pavle Radić, nećak Stjepana Radića, bio je jedini ministar agrarne reforme u vrijeme kada su Radić i Pašić surađivali u vladi, te je upravo u to vrijeme dano veleposjednicima pravo da prodaju i svoje zemlje koje su komisijski potvrđene kao uži i širi maksimum. Radić je naime također bio za likvidaciju veleposjeda, smatrajući da budućnost treba ležati u rukama srednjih seljaka i malog doma koji će biti organizirani u zadrugama. U nastojanju da dođu do novčanih sredstva, vidjevši vrlo veliku nestabilnost države zbog žestokih stranačkih borbi, prijašnji vlasnici počeli su uz dozvolu Ministarstva prodavati i šume i pašnjake i oranice jer zbog krize kredita i nisu mogli više doći do povoljnih bankarskih kredita. Pa i politika Hrvatske seljačke stranke nije im išla u prilog, premda su gotovo svi vođe Hrvatske seljačke stranke došli do nekog posjeda.

Zahtjevi Josipa Predavca iz Dugog Sela i Tome Jalžabetića iz Đurđevca da zemljišni maksimum bude jednak u Hrvatskom zagorju kao i u Slavoniji nije prošao jer su vlastodršci nemilo skraćivali pravo na supermaksimum zagorskim veleposjedima, budući da se time postizala i potpuna eliminacija plemstva iz političkog i gospodarskog života. Pavle Radić kao ministar osmislio je i provedbu agrarne reforme u Dalmaciji, ali ju zbog otpora posjednika zemlje nije uspio provesti za vrijeme svojega kratkog mandata. Stoga agrarna reforma nije dovršena u Dalmaciji ni do Drugoga svjetskog rata, jer su problemi utvrđivanja vlasništva zemlje i problemi nasljeđivanja  u Neretvanskoj dolini bili gotovo nerješivi.

Neki su se zemljoposjednici ujedinili u Savez društava kućevlasnika i zemljoposjednika, čiji je tajnik bio dr. Ivo Pilar, pa je problem agrarne reforme dobio i međunarodnu dimenziju. No odštetu za oduzetu zemlju i šume uspjeli su dobiti samo najbogatiji stranci odlukom međunarodnog suda u Den Haagu.

* * *

Zakon o likvidaciji agrarne reforme iz 1931. pokušaj je da opstanu veleposjedi koji su do tada preživjeli agrarnu reformu i osposobili se za racionalno poslovanje. Revizija stanja na veleposjedima pokazala je što je ostalo od veleposjeda i u kakvu stanju. Mogli bismo to uglavnom nazvati bijedom jer je sjeverozapadna Hrvatska ostala bez veleposjeda a i u Slavoniji ih se održalo nekoliko kao primjer demokratske vladavine. Proces provođenja agrarne reforme u Dalmaciji započet je ali nije dovršen. Država je morala isplatiti veliku odštetu za šume stranim veleposjednicima, kao što je Thurn-Taxis u Gorskom kotaru. Tim zakonom omogućen je nastavak rada velikim slavonskim, srijemskim i vojvođanskim veleposjedima iako su mnogi već prešli u ruke drugih vlasnika. Takvo je bilo i najveće državno dobro Belje u Baranji, nekoć vlasništvo kuće Habsburg, sada pod upravom Ministarstva poljoprivrede, a bilo je zapravo dobro kuće Karađorđevića, koja je ondje organizirala lov za strane diplomate, ali se koristila dvorom i kao mjestom za internaciju nekih političkih ljudi. Takvo je dobro bilo i dobro Topolovac nedaleko od Siska.

Naime, industrijska politika Kraljevine Jugoslavije pokazala se promašenom tijekom velike svjetske krize te se zemlja ponovno usmjerava prema agrarnoj proizvodnji jer tržišne viškove kupuje Hitlerov Treći Reich u svim raspoloživim količinama. Zakonom o likvidaciji agrarne reforme omogućeno je održanje krupnog posjeda, osobito onoga koji je prešao u ruke simpatizera i suradnika radikalnog režima nakon što su i Pribićevićevi demokrati ubrojeni u neprijatelje režima, jer su i seljaci te stranke u Hrvatskoj bili izloženi istim nevoljama kao i ostali seljaci. Veleposjednici koji se nisu uspjeli održati sredstva dobivena prodajom zemlje i dobiveni novac nisu ulagali u nove agrarne investicije. Agrarna je reforma poslužila za bogaćenje ljudi na vlasti, osobito u sklopu afera sa šumama većim od 1000 hektara, koje su također došle pod udar agrarne reforme, pa je Našička afera 1935. ozbiljno uzdrmala povjerenje u rad Ministarstva poljoprivrede, šuma i ruda, koje je preuzelo poslove 1931. ukinutoga Ministarstva za agrarnu reformu.

Stara zadružna kuća u Pisarovini

No problem zemlje u Hrvatskoj pokazao se nerješivim kraj postojećeg Zakona o nasljeđivanju po kojem su se seljački posjedi i dalje cijepali do nevjerojatno sitnih čestica, otežavajući i seljacima srednjeg imovnog stanja brzu i racionalnu obradu zemlje, a proces komasacije shvaćen je tek kao problem budućnosti. Glad za zemljom i šumom i dalje je bila vrlo velika. Od 1895. do 1941., kada je obavljen popis zemlje, broj je veleposjeda prilično smanjen, ali nije smanjen broj sitnih i malenih posjeda, jer su se mali posjedi nastavili dijeliti, pa je gospodarstava s manje od pet hektara bilo 1931. godine 78% od ukupnog broja gospodarstava a raspolagala su sa 40,1% ukupne površine. Među tim gospodarstvima bilo je 42% s manje od dva hektara.

Najdulje su preživjeli oni veleposjedi koji su posjedovali šume, ali su i oni zbog poreznog sistema a onda i oduzimanjem šuma većih od tisuću jutara počeli propadati. Šume su država, odnosno novi vlasnici počeli neracionalno sjeći bez obzira na potrebu očuvanja šumskog fonda u nekim krajevima gdje su šume bile velika dragocjenost. Svuda se vode mnogo godina parnice zbog šuma koje potražuju pojedina sela. Na području Križevaca seljaci – zaštitari Seljačke zaštite su nakon sporazuma Cvetković–Maček 1939. podijelili šumu križevačke grkoistočne biskupije, što je izazvalo ljutnju dr. Vladka Mačeka pa su ti seljaci počeli vraćati svoje iskaznice.

 Agrarna je reforma bila dugotrajan proces koji je potpuno promijenio posjedovnu strukturu Hrvatske formiranu tijekom stoljeća, omogućavajući manipuliranje državnom i privatnom zemljom u poslijeratnom razdoblju. Agrarna reforma nakon Prvoga svjetskog rata bila je promašena, ne ispunivši ni jedan cilj radi kojega je pokrenuta. Umjesto bolje strukture zbog sistema nasljeđivanja posjedi su se i dalje dijelili, s time da se šume više nisu štedjele od sječe, predstavljajući jedan od najvažnijih izvoznih artikala zemlje. Dijeljenje po političkom i nacionalnom ključu ostavilo je mnoge seljaka bez zemlje ili su dobili premalo zemlje pa njihov socijalni problem nije bio riješen. Nisu u potpunosti likvidirani ni svi veleposjedi pa su ostali neki veliki posjedi u Slavoniji u rukama stranaca, kao i veleposjedi u Dalmaciji čiji su vlasnici bili Talijani, a likvidirani su svi veleposjedi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj osim Draškovićeva u Bukovcu. Mnogi bezemljaši i sitni seljaci koji su živjeli oko veleposjeda nisu dobili zemlju, a najbolju zemlju dobili su doseljenici – solunski dobrovoljci i stočari iz pasivnih krajeva monarhističke Jugoslavije, koji su se tek trebali učiti poljoprivrednom poslu u ravnici. U cjelini proizvodnost je zbog tako provedene agrarne reforme pala, osim u Slavoniji na očuvanim velikim dobrima, ali je njihova proizvodnost bila manja nego u drugim agrarnim zemljama Europe, razmjerno tehničkoj opremljenosti i znanju kojom se je zemlja obrađivala.

* * *

Ciljevi agrarne reforme bili su višestruki. U početku je trebalo smiriti nezadovoljno republikanski raspoloženo stanovništvo koje je činilo oko 73% ukupnog stanovništva. To je učinjeno radikalnim obećanjima da će zemlja pripasti narodu. No nakon gušenja boljševičke revolucije Béle Kuna u Mađarskoj i propasti pokušaja Karla I. da ponovno uspostavi habsburšku monarhiju ciljevi su se počeli mijenjati, ali je još uvijek zadatak agrarne reforme bio pridobiti stanovništvo kući Karađorđević, pa je dano i opće pravo glasa muškarcima starijima od 25 godina uz nastojanje bojkotiranja Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke. Odluke o agrarnoj reformi i povoljna kretanja u otvaranju industrijskih tvrtki koje su bile orijentirane na preradu i izvoz poljoprivrednih i šumskih proizvoda zadovoljile su u prvom vremenu narod u Hrvatskoj i revolucionarnost je postupno slabjela, ali se zbog stranačkih sukoba društvene tenzije nisu smanjivale. Seljaštvo je i dalje priželjkivalo zemlju a nabava veleposjedničke zemlje bila je moguća kupnjom, pri čemu su cijene u raznim krajevima bile određivane prema kupcu od strane agrarnih odbora, pa su kolonisti kupovali zemlju mnogo jeftinije nego domorodci u Hrvatskom zagorju. Iako su predratni dugovi isplaćeni, u poslijeratnoj inflaciji narod je do 1929. ponovno utonuo u nove dugove zbog kupnje zemlje i tog se duga nije riješio do Drugoga svjetskog rata.

Stoga je drugi cilj provođenja agrarne reforme bio nacionalni. On se prepletao s političkim i socijalnim ciljevima. Vlasnici zemlje bili su većinom stranog podrijetla, a oduzimanjem zemlje smanjila im se i moć i ugled te obezvrijedilo mišljenje da je hrvatsko plemstvo kao »politički Hrvati« nosilac hrvatske državnosti, zagarantirano još Pragmatičkom sankcijom iz 1712., kada su Hrvati prije Mađara priznali habsburšku lozu po ženskoj liniji, te im je bila zagarantirana izvjesna autonomija, koju su u većem ili manjem obliku uspjeli sve do 1918. ipak održati. Plemstvo je održavalo veze s narodom i financiranjem i pomaganjem humanitarnih i drugih društava, uzdržavanjem škola i crkava, ali i mecenatstvom nad športskim djelatnostima i bolnicama, no sve je to palo u zaborav tijekom rata. Odredbama agrarne reforme pravo na dodjelu zemlje imali su samo državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvati, Srbi i Slovenci postali su automatski državljani nove države a seljaci koji su govorili njemački i mađarski i naselili se u Slavoniji i Srijemu u drugoj polovici 19. stoljeća našli su se u prijelaznom statusu optanta u svoje matične zemlje i nisu imali pravo na zemlju dok se ne riješi pitanje njihove nacionalne pripadnosti. Odmah nakon donošenja Uredbe 1919. započelo se s kolonizacijom dobrovoljaca iz uže Srbije, iako oni nikada nisu živjeli uz Dunav, Savu i Dravu. Dodjela zemlje malim grupama nije uspijevala, osim ako su dolazili kompaktni kao pripadnici nekog sela ili kraja. Tako su npr. trojica Nišana koji su dobili zemlju u Ludbregu dali svoju zemlju u najam a onda su ju i prodali. Istodobno je naseljavanje na zemlje u okolici Virovitice bilo vrlo uspješno ako je bilo u grupama istoga kraja. Kroz kraće vrijeme uspjelo se naseliti mnoštvo takvih doseljenika na veleposjede uz Dravu i Dunav. Naseljavanjem tih dobrovoljaca uz granicu trebalo je razvodniti njemačke i mađarske nacionalne manjine te postupno pripremiti priključenje tih krajeva Srbiji.

Agrarna reforma imala je i socijalni cilj. Trebalo je smanjiti broj bezemljaša, koji su bili stalna prijetnja državnom uređenju. Isticalo se da će se zemlja dati invalidima, udovicama, ratnoj siročadi i drugima, ali je zemlja faktički davana samo onima koji su bili politički simpatizeri nove vlasti i onima koji su stradali u srpskim ratovima za oslobođenje i ujedinjenje. Stvoreni su agrarni odbori koji su se brinuli da se nadjeljenici zemlje dobro snađu na dobivenoj zemlji, pa je to činjeno direktnim poukama, ali i davanjem savjeta, alata i kredita. Briga je bila stalna i bilježi se sve do Drugoga svjetskog rata. Gotovo polovicu zemlje obuhvaćene agrarnom reformom dobili su »došljaci«, odnosno »politički ispravni« kolonisti.

Četvrti je cilj bio gospodarski. Vlasti u Srbiji htjele su izjednačiti seljaštvo u Srbiji sa seljaštvom ostalog dijela nove države. Naime knez Miloš nakon protjerivanja Turaka nije stvorio velike posjede, nego je snažio srednje posjedničku strukturu do 7 hektara težeći stvoriti slobodne, politički zainteresirane seljake. Zemlja je trebala biti dodijeljena i mjesnim interesentima, to jest siromašnim seljacima i bezemljašima i nadničarima koji su živjeli na veleposjedu, a često i imali malo zemlje. No to nadjeljivanje nije prelazilo dva jutra, što znači da je agrarnom reformom mnogo više dano kolonistima nego domaćim sitnim seljacima koji su bili željni zemlje. Katkad su zemlju dobili i bogatiji seljaci, što je obično nailazilo na žestoku kritiku onih koji su dobili manje a bili su potrebitiji. Kako bi se zadovoljila potražnja, u početku su agrarnom reformom zahvaćeni i veleposjedi manji od stotinu jutara, a u prenaseljenom Hrvatskom zagorju čak i manji od dvadeset jutara, jer se je agrarna reforma odvijala u uvjetima silne socijalne i gospodarske napetosti, praćeno nastojanjem jednih i drugih da se organizirano bore za svoje interese. Tako su se veleposjednici učlanili u Društvo kućevlasnika i zemljoposjednika, u kojem je tajnik jedno vrijeme bio dr. Ivo Pilar, koji je kao i crkva podnosio molbe za izuzeće nadležnim ministarstvima, ali su te molbe rijetko rješavane u korist podnositelja molbe i žalbe jer vezanje gospodarskog i političkog cilja nije davalo mogućnost povoljnog rješenja.

Agrarna reforma nije nikada istraživana u vrijeme monarhističke Jugoslavije kao povijesna tema. Ona je ostala nedovršena pa se stoga govori o različitim površinama zemlje koje su potpale pod agrarnu reformu. No i u socijalističkoj Jugoslaviji ona je obrađivana po vremenskim segmentima i temama pa su vrijedne radove napisali dr. Zdenka Šimončić Bobetko, Josip Vrbošić i Marijan Maticka, ali još uvijek nemamo pravu sintezu agrarne reforme kroz povijest Hrvatske, što bi bilo nužno radi razumijevanja tla, klime i vremena od agraraca koji svoju egzistenciju zasnivaju na poljoprivrednom radu.

U svakom slučaju agrarna reforma nakon Prvoga svjetskog rata nije postigla zadani cilj i stoga su tijekom Drugoga svjetskog rata a i nakon njega provedene još dvije agrarne reforme. Reforma nije svuda provođena ni jednako ni istodobno. Prolazeći kroz razne faze, možemo zaključiti da je do danas agrarna reforma završila gdje je i počela jer i danas je Slavonija zemlja određena za zemlju velikih farma (Gutsherschaft), Dalmacija treba biti turistička zemlja s maslinama i vinogradima, tj. u kombinaciji zanimanja, a sjeverozapadna Hrvatska morala bi imati maloposjedničku, radom intenzivnu strukturu zasnovanu na sitnoj obradi zemlje (Grundherschaftu). Tako su austrijski državnici podijelili Hrvatsku još potkraj 18. stoljeća na osnovi iskustva. U svakom slučaju zatvoren je krug, ali uz uvažavanje onoga što se dogodilo u prošlosti mogli su se ili su se morali izbjeći mnogi promašaji i mnogi gubitci narodnog bogatstva u sadašnjosti.