Sulejmanov most u Osijeku

Povijest pamti vladare i vojskovođe osobito ako su naredili rušenje kojega mosta i postupak pravdali besmislicama i višim interesima, a lako zaboravlja arhitekte i samoprijegorne graditelje te njihove timove bez obzira na to jesu li gradili impresivne unikatne mostove na zahtjevnim mjestima ili mostove konfekcijske gradnje koji se ničim nisu odlikovali, osim što su sjajno služili putnicima i lokalnom stanovništvu. Manjim mostovima ne pamtimo ni graditelja ni rušitelja, ali pamtimo da su ih prelazile okrunjene glave – sigurno ukaljanih cipela jer je donedavna bilo pametno izići iz kola ili sići s konja kada se prelazio most. Još su rimske vojskovođe branile marširanje po mostovima znajući da rezonancija čini golema zla građevinama izniknulim iz vode – možda je u blizini i bilo mosta, no u brzini su vojnici slijedeći Cezara zagazili u Rubikon i simbolično naznačili kraj republike otvarajući sezonu (carske) mostogradnje u srednjem Podunavlju; sezonu koja traje do danas.

I danas je ponegdje živa predaja kako su vile ili ina mitska bića (leteća, podzemna ili vodena, svejedno) ometali gradnju mostova. Na nekim se mostovima uzdiše, neki su mostovi stvoreni za ljubovanje (ašikovanje), a gradnju nekih mostova opisali su književnici. Mostove pamtimo po ukrasima, a neki mostovi imaju svetce na ogradi koji se brinu o sigurnosti onih što prelaze rijeku. Unatoč snažnoj nebeskoj zaštiti, na krajevima mosta postavili su graditelji okovane kapije a vladari mrtve straže od živih ljudi. Lukavi su graditelji iskrivili most tako da napadač osvoji li prednju kapiju projektilom ne može oštetiti kapiju na drugoj strani. Paranoični su vladari u utrobi mosta skrili omanje stražare kako bi eksplozijom iznenadili potencijalne rušitelje poretka, što je bilo dovoljno da nastanu priče o patuljcima koji čuvaju divovske mostove i koji rušeći most radije ginu nego da most predaju neprijatelju.

Donedavno se na mostovima ubirala mostarina, a u nekim se gradovima i danas prostori pokraj mostova zovu malte i mitnice. Prijelaz preko velikih i malih rijeka plaćali su do gradnje Lančanoga mosta koji je povezao Budim i Peštu neplemeniti društveni slojevi, a to je prvi dunavski most za čiji su prijelaz plaćali i kmetovi i građani i grofovi i prelati. Neki mostovi imaju uvrnuta imena, a u Zenici i danas stoje, vjerovali ili ne, Ženski most i Muški most. Gradnju nekih mostova financirali su političari i vojskovođe, a gradnju nekih potaknuli su kraljevi, carevi i sultani koji su si sami prigrabili važnost – upravo se s takvima povijest našalila pa turistima vodiči manje govore o pothvatima okrunjenih a više o trudu inženjera i nadahnuću kipara koji su se iskazali u gradnji ili ukrašavanju mosta te o silnoj količini jaja koju su majstori ulupali u žbuku kako bi most bio čvršći. Ako most nije sagrađen od drveta.

Jedan osječki most, ako je to pravi naziv za još jedan graditeljski pothvat ostvaren za renesansnoga vladara Sulejmana iz dinastije Osmana, sažeo je umalo sve do sada izrečeno.

Stilizirani prikaz Sulejmanova mosta (druga polovica 17. stoljeća)

***

Ljudsku vrstu unaprijedili su odvažni pojedinci koji su širili iskustva – u ćudi je čovjeka da proviri preko rijeke i iza planine – a ne oni koji su tvrdili da razumiju poruke bogova; spoznaja i razvoj tehnologije oduvijek su predmet konflikta kreativnih pojedinaca i bogova. Upravo su znatiželja i nužda nagnale ljudske skupine da prate kretanje stada divljači (a još više predatora koji su ih napadali najčešće na prijelazima vodotokova) i uvide da je prijelaz preko rijeke najlakši tamo gdje postoje geofizičke anomalije. Tradicionalne migracijske staze pružile su se preko vodotokova baš na geološki pogodnim mjestima i u kolektivnu memoriju Slavonije upisale (u toponime) mnogobrojne mostanke, mostonge, skele, grede, brodove, laze, laziće, laciće i ine izvedenice drumskih toponima. Do tradicionalnih prijelaza preko rijeka i potoka, a i današnji se mostovi nalaze na istim lokacijama ili u njihovoj blizini, vodile su Rimske brazde, Vražje brazde, rimski drumovi, stare ceste i lenije. Pokraj srednjovjekovnih riječnih prijelaza i mostova sagrađeni su samostani i crkve svetaca zaštitnika trgovaca, putnika i hodočasnika, najčešće svetoga Nikole i svetoga Kristofora – u kršćanskom svetačkom panteonu postoji cijela lista zaštitnika putnika i onih koji upravljaju plovilima na tekućicama ili stajaćicama. I utvrde iz kojih se nadzirala sigurnost cestovnog i riječnog prometa. I pretovarna mjesta sa skladištima. I odmorišta za trgovce s gostionicama i svratištima za hodočasnike. I hospicijima za one koji traže zdravlje. I nisi se imao vremena ni okrenuti, a već su pokraj mostova u blizini ruševina antičkih naselja izrasli srednjovjekovna slavonska trgovišta i gradovi. Mostovi imaju čarobnu urbogenu moć.

***

Most, dakle, nije osamljena pojava.

***

Lijevu, nižu i močvarniju obalu Dunava naselila su nedobronamjerna germanska plemena pa su Rimljani podignuli obrambeni sustav, limes, na (desnoj) uzdignutoj baranjskoj i slavonsko-srijemskoj obali, a pritom nisu znali za Coriolisovu silu. Na tim je područjima građevinski nadahnuta rimska civilizacija objedinila i romanizirala Kelte i panonska plemena (neka je plemena istrijebila), podignula kule-stražarnice na obali Dunava iz kojih su motrili Bačku prepunu Germana i stražarnice povezala stazama i premrežila Baranju, Slavoniju i Srijem odličnim cestama i mostovima kako bi oružje, hrana i odmorne trupe brzo stizale do granice. Borbenu gotovost mekog trbuha prema germanskim plemenima podignuli su mrežom kanala i ustava na njima. Ako bi primijetili pokrete germanskih trupa podignuli bi ustave i poplavili središnju i južnu Bačku, južnu Baranju puštajući vode iz močvare Karašice te otvorili ustave na Vuki. I danas su vidljivi ostatci rimskoga irigacijskog sustava, a ovdašnji ih ljudi zovu Rimski kanal, Rimski bent, Petra-skela, Velika skela, Vražja brazda...

Kada su unutrašnji problemi uzrokovali podjelu Carstva pa ubrzo i njegov slom, na desnu obalu Dunava prodrla su germanska plemena. Koje stoljeće poslije s Avarima stižu na naša područja slavenska plemena, među njima i Hrvati. Ratnički organizirano društvo postupno se diferenciralo a nekadašnji ratnici postajali su čvršće vezani za zemlju pa nisu trebali rimsku urbanu, prometnu ni hidrološku infrastrukturu. Mnoga polja su zapustili, ceste, mostove, korita vodotokova i kanale nitko nije održavao pa su se vode razlile i nekoć plodne ravnice postale su močvare, bare i trščaci koji su sjajna osnova za život ranosrednjovjekovnih ljudi – počela je dominacija močvarne vegetacije, osobito hrasta lužnjaka, koji je nakon približno tisuću godina postao zaštitni znak Slavonije. Rimske seoske kuće od opeke i gradovi u kojima su infrastrukturni elementi i javne građevine bili od kamena postali su rudnici građevnoga materijala. A raskošne vile rimskih bogataša s bazenima koje su krasili mozaici naselila su hrvatska i sveslavenska zmijolika mitološka bića.

***

Osijek su oblikovala četiri freatska potoka koja se ulijevaju u Dravu zdesna i potok Darna, koji se u Dravu ulijeva s baranjske strane sučelice Osijeku – freatski vodotoci nemaju izvor, već visina vode u njihovim koritima ovisi o propusnosti terena do matičnoga vodotoka, pritokama i sezonskim oborinskim vodama. Nijedan nije duži od 12 kilometara i njihov međusobni raspored i surduci čine sjajnu zaštitu stanovnika koji su u prošlosti živjeli na njihovim obalama. Potok Čmale, koji je tekao današnjim Donjim gradom, donosio je antičkoj Mursi svježu vodu, a u Dravu odvodio nečisti, što je Rimljanima bilo od životne važnosti. Nešto zapadnije od Čmale tekao je prema današnjim Vodenim vratima u osječkoj Tvrđi eponimski potok Osijek, koji je vodom punio grabe srednjovjekovne i turske utvrde – u njega se ulijevao Klanac, sanitarni kanal koji je tekao s glavne osječke tržnice, koji i danas prolazi pokraj franjevačke crkve Svetoga križa i dijeli barokni samostan na dva dijela; iznad Klanca i danas stoje dva mosta koja spajaju stariji i noviji dio nekadašnjega baroknoga franjevačkog samostana. Potok Selištanac tekao je od današnjega Čepina prema zapadnom rubu osječke Tvrđe i ulijevao se u Dravu kod zgrade današnjega veslačkoga kluba Iktus. Potok Petreš i danas skuplja vode iz atara zapadnih osječkih prigradskih naselja i dok proteče pokraj Retfale i presiječe Gornji grad prikupi dosta vode i ulije se u Dravu u današnjoj Zimskoj luci – njegovo ušće iskorišteno je za gradnju Zimske luke.

Shematizirani prikaz Darde, Osijeka i Sulejmanova mosta

Nije poznato kako su predrimski stanovnici Osijeka prelazili Dravu, no pouzdano znamo da su Rimljani za vrijeme cara Hadrijana sagradili kameni most sa šest potpornja koji je bio najljepši most Carstva. Na most se dolazilo s nekadašnjega Ribarskog trga, prvoga donjogradskoga javnog prostora. S propašću rimske civilizacije propao je i Hadrijanov most. U posttursko doba osnažila je plovidba Dravom i ostatci potpornja Hadrijanova mosta postali su smetnja pa su uklonjeni sedamdesetih godina 18. stoljeća. Svaka je regulacija Drave uklanjala potpornje rimskoga mosta (osobito sredinom 19. stoljeća i 1937. godine), a posljednjih približno stotinu kamenih blokova (na nekima se još uvijek naziru reljefi) izvučeni su 1985. godine.

Od Murse su na sjever vodile tri ceste. Jedna je pratila obalu Dunava i na njoj su stajale rimske kule, od kojih je najbolje sačuvana kula u donjem dijelu današnjega zvonika kalvinske crkve u Luču – u srednjem vijeku bila je to crkva franjevačkoga samostana. Srednja je cesta išla pravo prema današnjem Čemincu, a zapadna je cesta pratila tok potoka Darne i preko današnje Darde vodila do današnjega Luča i dalje do današnjega Pečuha. Potok Darna cijedi se iz velike močvare koju stvara Karašica između Luča, Branjina Vrha i obronaka Banske kose, tj. današnjega Beloga Manastira. Možemo pretpostaviti da to nije prirodna močvara, nego rimski hidrološki zahvat koji je Karašicu pretvorio u bifurkacijski vodotok. Karašica je do tada tekla gotovo pravocrtno s obronaka Mečeka i u Dravu se ulijevala između današnjega Jagodnjaka i Bolmana. Rimljani su gradnjom ustava stvorili močvaru iz koje se cijede tri korita. Karašica danas teče duž sjeverozapadne (strme) strane Banske kose i stvara sjajnu sigurnosnu liniju lesne uzvisine na kojoj su Rimljani sagradili nekoliko utvrda i naselja veterana, koji su uzgajali vinovu lozu i pravili nadaleko glasovito vino. Drugi krak odveli su Rimljani također u Dunav pokraj današnjega Kozarca, u kojem se spajaju sve tri ceste koje vode od Murse prema sjeveru. I treći krak formira potok Darnu. Potkraj 18. stoljeća pretvoren je gornji tok Darne u Albertov kanal.

***

Cisterciti su u Osijek došli odmah nakon osnutka čikadorske opatije 1142. godine. Čikadorska opatija nalazi se na obali Dunava sjeverno od Mohača kod današnjeg Bátaszéka. Samodostatni u proizvodnji, cisterciti su opatije povezali šljunčanim cestama koje su izbjegavale zapreke i viškove proizvoda izvezli na međunarodno tržište. Na vlastelinstvima i pokraj mostova i skela imali su grangijske kule. U Baranji i Slavoniji obnovili su rimske prometnice i počeli naplaćivati prometovanje i prelaženje preko vodotokova. U istočnoj Slavoniji nadzirali su sve važnije prijelaze preko Drave, Save, Orljave, Vuke i njezinih pritoka te slavonske i baranjske Karašice, a važna im je magistrala tekla sljemenom Papuka.

Medalja s prikazom Sulejmanova mosta
(druga polovica 17. stoljeća)

Cistercitskim cestama putovalo se pješice i polagano. Odmorišta su bila na svakih 12 do 15 kilometara, što je ovisilo o konfiguraciji terena i težini prelaska pojedinih dionica. Roba se nosila na leđima ili na leđima životinja – ceste su bile loše i lako se moglo skrenuti s trase pa je velika sreća bila pronaći potkovu jer je to bio znak da se putnik nalazi na cesti.

Osječka grangijska kula djelovala je urbogeno i označila početak razvoja srednjovjekovnoga Osijeka. Nakon haranja Mongola, Tatara i njihovih saveznika vladari su redovnicima oduzeli imanja i dodijelili ih novim plemićima pa je održavanje prometnica, skela i mostova postala obveza plemića.

Ušće Drave u Dunav prije regulacija

Plemići su dali proširiti ceste, koje su sada  bile široke približno 70 centimetara, nešto šire od razmaka kotača na kolima, i izgraditi kvalitetne postaje za odmor, okrjepu i izmjenu vučnih životinja (do tada su konji i volovi bile isključivo militarne ili agrarne životinje). Putnici su dnevno prelazili tridesetak kilometara, a na jednoosovinskim kolima prevozili i nekoliko tona tereta.

I uskoro su baruni Korođski došli u konflikt s osječkim cistercitima oko prava ubiranja pijacovine i naplaćivanje prekodravskoga prijelaza. Na duži rok izgubili su cisterciti i baruni Korođski postali su potpuni gospodari donjega toka rijeke Drave.

***

Rijeke nisu samo vode koje srednjovjekovnim ljudima nude sigurnost i svoje resurse, nego su rijeke i rječice najvažnije srednjovjekovne prometnice i gospodarske transverzale, kojima su putovale i ideje, recepti i nova društvena pravila. Kopnom se prometovalo tek toliko da se roba prebaci s rijeke na rijeku, pa u početnim stoljećima srednjega vijeka mostova gotovo da nije bilo. Samo rijetki vodotoci imaju karakteristiku slabe oscilacije vodostaja, a kako je opasno ploviti rijekama za visokoga vodostaja i nadmetati se sa santama leda, trgovina je bila sezonskoga karaktera.

***

Srednjovjekovni mostovi nisu bili duga vijeka. Tehnologija izrade bila je skromna, a osnovni građevni materijal bilo je drvo, koje lako i brzo propada ako stoji u vodi ili ako je periodično izloženo bujicama i zaleđivanju. Zato su srednjovjekovni stanovnici srednjega Podunavlja velike rijeke prelazili skelama i brodovima, a mostova je bilo tek preko potoka i rječica.

***

Sulejmanu nije bilo teško zauzeti Osijek. Loše ustrojena, malobrojna i nemotivirana vojska hrvatsko-ugarske državne zajednice nije se mogla nositi s tehnološki superiornijim i motiviranim osmanlijskim trupama. Sulejmanova inženjerija prionula je gradnji pontonskoga mosta koji se naslonio na obnovljene rimske prometnice kroz Baranju. U samo dva dana sagradili su ćupriju široku približno metar i pol, a dugačku 215 metara. Preko glavnoga toka Drave most je ležao na usidrenim čamcima međusobno povezanim lancima. Gradnju mosta nadgledao je Ibrahim, veliki vezir. Kako bi pokazao trupama ozbiljnost pohoda, Sulejman je nakon prelaska vojske naredio rušenje mosta – ista sudbina zadesila je mostove na pohodima 1529., 1532. i 1543. godine; most 1532. godine poživio je nekoliko godina i ubrzao je gospodarske tokove te se Osijek počeo uzdizati na trgovačkoj karti Osmanlijskog Carstva. Sulejmanove su trupe napredovale nekadašnjom cistercitskom cestom prema Mohaču.

Rat je u Osmanlijskom Carstvu česta pojava, a mir još češća. Osmanlije su početkom 16. stoljeća nerazjašnjene i zategnute odnose imali s hrvatsko-ugarskom državnom zajednicom i sve snažnijom kućom Habsburga, koji su gospodarili Španjolskom i nastojali ovladati Podunavljem. Osmanlije su skladne političke odnose njegovali s ostalim europskim zemljama i izvrsno surađivali na gospodarskom i znanstvenom polju. Osmanlijski su liječnici odlazili na specijalizaciju u Francusku, Englesku i Švedsku, a grčki znanstvenici i umjetnici koji su živjeli u Carigradu bili su nositelji renesanse u tom dijelu Mediterana. Inženjeri i tehničari francuskoga, njemačkog i talijanskoga podrijetla rado su primani u službu osmanlijske vojske i u njoj ostvarili zapažene karijere, osobito u mornarici, riječnim flotilama i inženjeriji.

Godine 1526. propala je hrvatsko-ugarska državna zajednica i srednjim Podunavljem zagospodario je Sulejman. Nakon povratka s pohoda Sulejman se utaborio pokraj Osijeka i prihvatio sugestije da se obnovi osječka utvrda. Osijek i okolica su četrdesetih godina 16. stoljeća postali pozadina jer su Sulejmanovi vojnici zauzeli Valpovštinu, našički kraj i Požeštinu, a ubrzo zatim i Viroviticu te obale Česme, Pakre i Ilove. Četrdesetih godina 16. stoljeća učvrstili su vlast oko Budima i Pešte.

Osmanlijsko Carstvo omogućilo je bogaćenje i uspon na društvenoj ljestvici članovima svih slojeva. Nije odveć marilo za agrikulturu i nije ulagalo u melioracije i preskupe hidrološke zahvate na našem području, ali je poticalo gradnju i održavanje trgovačke, hotelske i prometne infrastrukture.

Stvoreni su uvjeti za gradnju svjetskoga čuda – Sulejmanova prekodravskoga mosta – mosta kojim će se prometovati cijele godine neovisno o vodostaju Drave i oborinama.

Gradnja Sulejmanova mosta potaknula je gradnju mreže cestovnih prometnica i desetke mostova preko Orljave, Londže, Karašice, Vučice, Vuke, Jošave, Bosuta i njegovih pritoka, za čije su održavanje bili zaduženi stanovnici okolnih sela, što im se ubrajalo u porezna davanja; veličinom i značenjem isticali su se mostovi kod Valpova i Požege. Na Papuku je stajalo i devet mostova preko planinskih potoka, a vrela spominju i viseće pješačke mostove.

***

Sulejman je 1566. godine namjeravao podići skelu ili pontonski most na Dunavu kod Vukovara i ići lijevom obalom Dunava do Pešte i Budima, no visok vodostaj Dunava prisilio je njegovu inženjeriju na promjenu plana i ponovnu gradnju mosta preko Drave – artiljeriju je prevozila Dunavska flotila, a desetci tisuća pješaka i konjanika s dijelom komore išli su kopnenim putem. Hamzi-begu, pečuškom sandžakbegu, poručio je kako će ga nataknuti na kolac ispred njegove kuće ako ne sagradi most. Most je Hamza-
-beg podignuo negdje između Valpova i Donjega Miholjca, no na njegovu nesreću vodostaj Drave se naglo podignuo i odnio most. Sulejman (koji je bio nagle naravi) je Hamzi-
-begu poslao crvenu maramu na kojoj je zlatnim slovima bilo izvezeno sultanovo ime i porukom da dovrši most jer će ga dati objesiti o tu maramu na kraju mosta ako ne izvrši zadatak. I ovaj je brže-bolje kod Osijeka dao privezati 118 lađa, a preko uske srednjovjekovne ceste poleći balvane i na njih učvrstiti daske. Važnu je ulogu u organizaciji dvadesetak tisuća graditelja imao i Nasuh, požeški sandžakbeg. Bila je to, zapravo, drvena cesta na stupovima koja je premostila Dravu i njezine rukavce. Graditeljima je trebalo čak 17 dana da ga dovrše, a nakon što je osobno pregledao most, Sulejman je pucnjem iz topa označio početak prijelaza vojske. Organizator gradnje ostao je živ. Nekoliko dana poslije, prilikom opsade Sigeta, umro je Sulejman. Ali je ostala sjajna osnovica za izgradnju impresivnoga mosta.

M. Prandstätter, Vukovarska utvrda 1680.

Most preko Drave koji je stajao na lancima povezanim čamcima i cesta do Darde na balvanima preko baranjskih močvara (neka vrsta drvenoga vijadukta) postali su trgovačka žila-kucavica europskoga dijela Osmanlijskoga Carstva. Premda jednostavan, bez dekorativnih elemenata (osim promatračnica), izazivao je divljenje društvene i političke elite europskoga zapada i postao dizajnerski uzor mnogim europskim inženjerima. Pjesnici, političari i geografi razmetali su se u opisima Sulejmanova mosta, a neki opisi donose različite i kontradiktorne informacije o poziciji, dizajnu, anatomiji i dimenzijama mosta. Most je pratio konfiguraciju terena i povezivao suhe mikropovišice i sigurno nije bio pravocrtan, kako ga prikazuju neki litografi i crtači, niti zmijolik, kako ga prikazuju drugi. Bio je dug približno osam kilometara, drvene konstrukcije podignute iznad tla i močvara (neki tvrde da je most bio podignut nekoliko metara od tla i srednjega vodostaja, dok većina tvrdi da je bio tek povišen pa često i poplavljen), širok oko pet metara (da su se kola mogla mimoilaziti), a hrastove daske bile su čvrsto sabijene u podnici mosta. Imao je ogradu, nekoliko ugibališta za mimoilaženje većih tereta, kule i tornjiće te mnoštvo potpornih stupova i trupaca koji su stabilizirali most poput kontrafora i stuba kojima su obrtnici silazili s mosta i pratili stanje stupova – nakon svakoga bujičnog udara i zamrzavanja Drave valjalo je provjeriti usidrene čamce i pilone pa je most neprestano popravljan i u nekim dijelovima često mijenjao trasu. Uskoro je Osijek postao najvažniji grad osmanlijskoga Podunavlja, u koji su dolazili trgovci iz svih dijelova Osmanlijskoga Carstva, mediteranskih gradskih komuna i europskih zemalja. Most je zaposlio mnoge obrtnike, koji su neprekidno radili na njegovu održavanju, i, pokazat će se, premalo stražara koji su pazili na sigurnost putnika i sigurnost mosta.

***

Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović nosio je ideju pre­orijentiranja Osmanlijskog Carstva u državu brzorastućega gospodarstva kopanjem kanala između Dona i Volge te Sueskoga kanala pa je poticao i gradnju mostova, poput osječkoga mosta. No, Habsburgovcima mir nije bio na pameti. Osječka palanka i most oštećeni su već 1599. godine. Nikola Zrinski, potomak branitelja Sigeta pod kojim je umro Sulejman, napravio je pothvat koji je odjeknuo Europom – u zimskoj vojni potkraj siječnja 1664. godine prodro je s vojskom do Darde i Osijeka. Posade su se razbježale, a Zrinski je opljačkao i opustošio osječku palanku (jer nije mogao osvojiti utvrdu) i Dardu te oštetio Sulejmanov most na nekoliko mjesta. Zamrznuta trska teško je palila kvalitetno konzerviranu hrastovinu pa požar (premda su dijelovi gorjeli dva dana) mostu nije nanio veću štetu. Osmanlije su postrožili stražu, obnovili Dardu i osječku palanku te do svibnja iste godine popravili most – prvi tjedan u svibnju u Osijeku je bio najveći europski sajam raznovrsne robe na koji su dolazili trgovci i veletrgovci iz cijele Europe i Bliskoga istoka – a neki su dijelovi zbog izgorjelih potpornih stupova sagrađeni pokraj stare trase. Vjerojatno je tada na polovici trase sagrađen pokretni most koji se noću dizao i zatvarao prometovanje mostom.

Postturska osječka utvrda s označenom pozicijom Sulejmanova mosta

***

U rujnu 1683. godine pod Bečom su Osmanlije doživjeli katastrofalan poraz koji je do 1699. godine pomeo osmanlijsku vlast u Baranji, Bačkoj, Slavoniji i većem dijelu Srijema. U tom turbulentnom razdoblju nestao je Sulejmanov most. Godine 1685. Osmanlije su ga rastavili i pustili da lađe i trupce odnese Drava. Premda je brzo popravljen, već je sljedeće godine habsburški vojskovođa Ludovik Badenski za­uzeo Dardu. Posada je bježala preko Sulejmanova mosta prema Osijeku i u povlačenju uništavala i palila most. Konačni udar zadan je Osmanlijama kod Nagyharsánya 1687. godine i Osmanlije su se sasvim povukli iz Slavonije. Spaljeni dijelovi Sulejmanova mosta potonuli su u baranjskim močvarama. Tek stotinu godina poslije, za vrijeme Josipa II., habsburškoga vladara, kada je sasvim minula opasnost od osmanlijskoga protuudara, sagrađena je cesta između Osijeka i Bilja, pa se Osijek oslobodio prometne izoliranosti.

***

Ljepšu sudbinu ima drugi Sulejmanov most, onaj sagrađen još 1526. godine preko Vuke u Vukovaru. Bio je dug približno 550 metara i premostio je muljevitu i razlivenu Vuku. Nije bio ni hvaljen ni slavljen ni raskošan, ali je Vukovarcima znatno olakšao svakodnevne brige. Carski poslanik Rym spominje ga 1571. godine i piše da most ima 130 lukova. Sulejman je još 1526. godine utro trasu Carskoga druma, koji je povezao Beograd i Budim. Jedan je krak bila zapravo staza uz Dunav, a drugi je od Beograda preko Srijemske Mitrovice vodio do vukovarskoga mosta, gdje su se sretale obje trase i dalje vodile put Osijeka. Ne samo da je nadživio vladavinu Osmanlija nego je bio u upotrebi do kraja 18. stoljeća. Na istom je mjestu 1787. godine  Josip Ruhigger (?) sagradio masivni kameni most s devet lučnih propusta za vodu. Na ogradi mosta stajali su kipovi Bogorodice i svetoga Ivana Nepomuka. Uklonjen je 1932. godine, kada ga je znatno oštetila nabujala Vuka.n