Ris – autohtoni pripadnik hrvatske faune

U hrvatskim šumama žive četiri velike zvijeri – medvjed, vuk, čagalj i ris. Dok su medvjed i vuk dio naše tradicije, narodnih priča i običaja, čagalj i ris slabije su poznati široj javnosti. Čagalj je autohtona vrsta južne Dalmacije koja posljednjih desetak godina širi svoje stanište, pa je ograničena rasprostranjenost vjerojatno uzrok tomu što ta vrsta nije bliska široj javnosti. Ris je autohtoni pripadnik naše faune, no nažalost, za razliku od svojih većih srodnika lava ili tigra, ne plijeni toliku pozornost javnosti.

Danas na svijetu postoje četiri vrste risa, dvije žive u Sjevernoj Americi – kanadski (Lynx canadensis) i crveni ris (Lynx rufus), te dvije u Europi – iberijski (Lynx pardinus) i euroazijski ris (Lynx lynx). Euroazijski ris prisutan je u središnjoj Aziji i Rusiji, u Europi nastanjuje područje Fenoskandinavije, Baltika i Karpata, dok u zapadnoj i jugozapadnoj Europi ima nekoliko manjih, izoliranih populacija. Jedna od njih je dinarska populacija, koju čine risovi iz Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Euroazijski ris najveća je od četiri vrste risa. Prosječna je masa odraslih jedinki između 15 i 30 kg. Mačje tijelo prekriveno je karakterističnim pjegastim uzorkom jedinstvenim za svaku životinju, dok je kratak rep na vrhu prekriven crnom dlakom. Karakteristično tjelesno obilježje te vrste izraženi su čuperci na ušima.

Ris u Hrvatskoj. Fotozamka Državnoga zavoda za zaštitu prirode, postavio Vedran Slijepčević

Ris je teritorijalna vrsta, svaka jedinka živi sama na određenom području koje se samo u rubnim dijelovima preklapa s područjem druge jedinke. Veličina teritorija pojedine životinje ovisi o kvaliteti staništa, odnosno količini raspoloživog plijena, pa je u Europi prosječni teritorij mužjaka risa veličine 260 km², a prosječni teritorij ženki veličine je 170 km². Risu je za opstanak prijeko potrebno prostrano i mirno stanište koje mu pruža zaklon i hranu. Prisutnost zdrave populacije risa pokazatelj je očuvana i bogata staništa koje je važno i za mnoge ljudske aktivnosti – turizam, rekreaciju, lov, izvor je hrane te nemjerljivo prirodno bogatstvo. Činjenica da je ris prisutan u našim šumama dodatna je vrijednost za hrvatski ekoturizam i naš je nacionalni ponos.

Risovi suprotnog spola druže se jedino u vrijeme parenja, tijekom veljače i ožujka. Mladi dolaze na svijet u svibnju ili lipnju, a u leglu ih je najčešće dvoje, vrlo rijetko do četvero. Majka se za mladunce brine do sljedeće sezone parenja, kada oni napuštaju njezin teritorij i počinju samostalan život. Risovi mogu preživjeti do 18 godina, no u prirodi nažalost uglavnom stradaju u prvim godinama života. Iznimno je visoka smrtnost mladunčadi do 1. godine života – oko 50%.

Karta rasprostranjenosti risa u Hrvatskoj (DZZP)

Ris je specijalizirani predator koji lovi prikradanjem, nije ustrajan trkač i ne goni plijen duže od 50 m. Najvažniji je plijen risa u Dinaridima srna, a lovi i jelena, divokozu i muflona. Manje životinje poput puha važne su u prehrani mladih životinja. Krupniji plijen, poput srne, ne može pojesti odjednom, već ostatke sakrije lišćem i zemljom te se njima hrani više dana. No često mu životinje poput medvjeda, lisice ili vrane, pojedu plijen pa mora ponovno u lov. Katkad napada domaće životinje, no u Hrvatskoj su ti napadi rijetkost, posljednjih petnaestak godina bilježi se eventualno jedan do dva slučaja godišnje. Čovjeka nikada ne napada i zapravo ga je vrlo teško susresti u prirodi.

Upravo je činjenica da je predator, da se hrani životinjskim vrstama koje su ekonomski važne čovjeku zbog lovnoga gospodarenja, bitno utjecala na opstanak risa. U lovačkim krugovima risa od davnina prati status krvoločne zvijeri, opasne za plemenitu divljač i samog čovjeka. F. Ž. Kesterčanek u priručniku za lovce Lovstvo iz 1896. godine za risa kaže »On je obće zloglava, zloćudna, ljuta i pakostna zvier«. Zbog čovjekova progona ris je tijekom 19. stoljeća nestao iz većine staništa u zapadnoj Europi. Izumiranju je pridonio i gubitak staništa te pad brojnosti plijena. Zbog istih razloga ris je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća nestao s Dinarida. Održao se jedino na krajnjem jugu Balkana, no danas je i ta balkanska populacija pred izumiranjem.

No nakon 70-ak godina izbivanja ris se djelovanjem čovjeka opet vratio u naše šume. Drugog ožujka 1973. godine obilježili smo 40. obljetnicu reintrodukcije risa na Dinaride. Na taj dan tri ženke i tri mužjaka uhvaćeni u slovačkim Karpatima ispušteni su u Kočevskom rogu u Sloveniji. Reintrodukciju su organizirali slovenski lovci sa svrhom vraćanja trofejne divljači u slovenska staništa. Dakle, naseljene su životinje iz druge populacije, no jednake veličine i prehrambenih navika kao naša autohtona populacija. Početkom 70-ih godina, kada se počinje buditi svijest o važnosti biološke raznolikosti, ris je reintroduciran u više zemalja zapadne Europe. Reintrodukcija risa na Dinaride drži se jednom od najuspješnijih reintrodukcija velikog predatora. Reintroducirana populacija imala je pozitivan trend, brojnost je rasla i populacija je proširila svoje stanište u Sloveniji, te se ustalila u Hrvatskoj i u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Već prve godine sve tri ženke imale su mlade, dvije po jednog i jedna dva mladunca. Prvi ris u Hrvatskoj, nakon što je posljednji primjerak iz autohtone populacije odstrijeljen 1903. godine, viđen je u Nacionalnom parku Risnjak, 15. lipnja 1974. godine. Četiri godine poslije na području Čabra odstrijeljen je prvi ris iz reintroducirane populacije, a iste je godine odstrijeljen i prvi ris u Sloveniji. Jedanaest godina nakon reintrodukcije – 1984., prvi je ris odstrijeljen u Bosni i Hercegovini, 185 kilometara od mjesta ispuštanja. Nakon početnoga širenja i rasta brojnosti populacija je stagnirala na svojem vrhuncu, a posljednjih 15-ak godina došlo je do pada brojnosti populacije.

Ris je naseljen kao lovna vrsta i unatoč određenoj zakonskoj zaštiti smatralo se da je populacija stabilna pa su se u Hrvatskoj sve do 1998. godine odobravale godišnje kvote za odstrel. U razdoblju od 1978. (kada je u Hrvatskoj ubijen prvi ris iz reintroducirane populacije) do danas zabilježena je smrtnost ukupno 234 životinje. Od toga je tek pet životinja uginulo zbog razloga koji nisu povezani s ljudskim djelovanjem. Naravno, tijekom godina dio je smrtnosti zasigurno ostao nezabilježen – bilo da nisu pronađene lešine životinja uginulih zbog bolesti ili stradalih u prometu, bilo zbog mnogih slučajeva krivolova, koji nisu otkriveni. Važno je naglasiti da je prvih dvadeset godina nakon reintrodukcije udio krivolova u ukupnoj smrtnosti bio tek 5%, dok posljednjih 15 godina taj postotak raste na više od 60% zabilježene smrtnosti. Međutim, do sada su tek za dva dokazana slučaja krivolova, 2003. i 2005. godine, donesene sudske presude i izrečene novčane kazne. Posljednji slučaj krivolova zabilježen je u prosincu 2012. godine, kad je ubijen mužjak Tomo, čije je kretanje od srpnja 2012. praćeno s pomoću radiotelemetrijske ogrlice.

Danas je nažalost populacija risa u Hrvatskoj opet dovedena pred rub opstanka. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi najviše 40 do 60 životinja, dok procjena veličine populacije za Sloveniju iznosi 10 do 15 životinja. U Bosni i Hercegovini ne postoji organizirano praćenje populacije, nisu poznate točne granice rasprostranjenosti, a i nema procjene brojnosti. Dinarsku populaciju risa primarno ugrožava gubitak genske raznolikosti i smrtnost uzrokovana ljudskim djelovanjem. 

Trag risa, fotografirao T. Gomerčić

Reintroducirana dinarska populacija razvila se iz šest naseljenih životinja, među kojima su već bila dva para srodnih životinja – majka i sin, te brat i sestra. Također populacija je izolirana i smatra se da nema protoka gena između Dinarida i najbližih susjednih populacija – alpske u Švicarskoj te balkanske na granici Makedonije i Albanije. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Biotehnološki fakultet Sve­učilišta u Ljubljani proveli su istraživanje genetike reintroducirane populacije risa, koje je pokazalo da naša populacija ima najniže vrijednosti parametara genske raznolikosti od svih do sada istraženih populacija risa. Genska raznolikost temelj je za evolucijske promjene, pa populacije niske genske raznolikosti nisu sposobne prilagoditi se promjenama u okolišu, poput pojave novog nametnika, što znatno umanjuje mogućnost dugoročnog opstanka populacije. Istraživanja su također pokazala da je unutar dinarske populacije prisutno parenje u srodstvu, odnosno da se zbog niske brojnosti populacije i maloga broja jedinki iz kojih je nastala populacija bliski srodnici međusobno razmnožavaju. To dobro pokazuje podatak da je 21 ris od 29 risova iz Slovenije i Hrvatske, čiji su uzorci nasumično prikupljeni u razdoblju 2000–2010. i provedena je genska analiza srodnosti, bili u međusobnom srodstvu u prvom koljenu. Kao i kod ljudi, potomci bliskih srodnika kod životinja očituju tjelesna oštećenja koja im onemogućuju preživljavanje ili im, ako prežive do spolne zrelosti, onemogućuju daljnje razmnožavanje. Jedino je rješenje za problem niske genske raznolikosti i parenja u srodstvu naseljavanje novih jedinki iz karpatske populacije, što se planira u skorijoj budućnosti.

Usporedbena krzna

Euroazijski je ris u Hrvatskoj zaštićen temeljem Zakona o zaštiti prirode i Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim, te mnogim međunarodnim ugovorima i konvencijama. Sve odluke o aktivnostima koje je potrebno provesti da bi se osigurao opstanak risa u budućnosti temelje se na znanstvenim istraživanjima koja provodi Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Veleučilište u Karlovcu. Javnosti su vjerojatno najzanimljivija radiotelemetrijska istraživanja – životinje se hvataju u posebno izrađene zamke, uspavaju se, zatim se provode mjerenja i uzmu uzorci, nakon čega se oko vrata životinje stavi ogrlica s pomoću koje se prati aktivnost i kretanje. Starije ogrlice rade tako da odašilju UKV radiovalove koji se onda bilježe s pomoću prijamnika i na karti utvrdi položaj životinje, a noviji tipovi ogrlica preko satelita utvrđuju GPS položaj životinje koji zatim istraživači prime SMS porukom. Istraživanja toga tipa vrlo su zahtjevna, vremenski i financijski, a zbog specifičnog načina života i niske brojnosti vrlo je teško uhvatiti žive životinje. Problemi su česti i nakon hvatanja, javljaju se kvarovi na ogrlicama ili životinje katkad stradaju u prometu ili krivolovu, poput posljednjeg slučaja risa Tome. Telemetrijska istraživanja risova u Hrvatskoj počela su 2001. godine, a do sada je u Gorskom kotaru različitim tipovima radiotelemetrijskih ogrlica bilo obilježeno ukupno osam risova. Najduže je praćena životinja risovica Luna, koja je prvi put uhvaćena kao mladunče, u studenom 2007. na području Bjelolasice. Tada je obilježena VHF ogrlicom, koja je nakon ponovnoga hvatanja u travnju 2008. godine zamijenjena GPS-GSM ogrlicom. Nažalost, ta je ogrlica imala iznimno loš uspjeh određivanja položaja preko satelita (manje od 2%) i, nakon što se u ožujku 2009. godine baterija GPS-GSM ogrlice potrošila, novo hvatanje nije uspjelo. Ipak smo saznali da se tijekom godinu i pol praćenja kretala na području od najmanje 250 km², te da se nakon odvajanja od majke uspješno osamostalila i zauzela vlastiti životni prostor. Lunu smo nakon toga nastavili pratiti automatskim fotoaparatima koji su postavljeni na više lokacija u Gorskom kotaru radi praćenja populacije risa. Budući da svaki ris ima jedinstveni uzorak krzna, na fotografijama možemo razlikovati jedinke, pa se tom neinvazivnom metodom mogu prikupiti mnogi podatci o populaciji – može se pratiti područje kretanja pojedine jedinke, reprodukcija ženki i uspješnost preživljavanja mladunčadi, a statističkom obradom podataka može se procijeniti i brojnost populacije na određenom području. Automatskim fotoaparatima, koji su u Gorskom kotaru postavljeni od lipnja 2011. g., do sada je identificirano 12 različitih risova. Nažalost, posljednjih godinu dana veći dio tih životinja više nije prisutan na svojem teritoriju, što upućuje na mogućnost da su stradali ili da su ubijeni u krivolovu.

Ris je veliko bogatstvo hrvatskih šuma i nadamo se da ćemo ga uspjeti očuvati za buduće generacije.