Rimska pravna baština u Hrvatskoj

Svrha je sljedećeg rada prikazati u glavnim crtama značenje i utjecaj rimske pravne baštine u hrvatskom kontekstu. U prvom dijelu rada u glavnim će se crtama prikazati dvotisućljetna prisutnost rimskog prava na tlu današnje Hrvatske. U drugom dijelu rada analizirat će se na najvažnijim primjerima normativna prisutnost rimske pravne baštine u suvremenom hrvatskom pravnom sustavu. U posljednjem dijelu ukratko će se prikazati razvitak i suvremeni položaj nastave rimskog prava u okvirima hrvatskoga sveučilišnoga pravnog obrazovanja.

Rimska pravna baština
i hrvatska pravna povijest

Tradicija rimskog prava na tlu današnje Hrvatske otpočinje prije otprilike dvije tisuće godina. Naime, u doba Augustove vladavine (27. g. prije Kr. – 14. g. nakon Kr.), nakon pokoravanja domorodačkih ilirskih plemena, današnji hrvatski krajevi definitivno potpadaju pod rimski imperij te uskoro bivaju upravno ustrojeni kao integralni dio dviju provincija: Dalmacije i Panonije. Na ovom prostoru razvijaju se značajna urbana središta koja dobivaju status kolonije (npr. Salona, Narona, Siscia, Mursa) te mnogobrojni manji centri s municipalnim statusom. Uspostavom rimske vlasti dolazi naravno i do primjene rimskoga pravnog sustava, o čemu nam izravno svjedoče sačuvani epigrafski spomenici. Zanimljivo je navesti i da su pojedini značajni rimski klasični iurisprudentes  (1–3. st.) proveli dio svojeg života u Dalmaciji te postoje određeni indiciji o njihovu utjecaju na tamošnji pravni život. Premda je u znanosti dvojbeno je li se rimsko pravo primjenjivano u Dalmaciji i Panoniji po svojoj kvaliteti približavalo onom iz metropole ili je bilo na razini vulgariziranoga provincijskog prava, nesumnjiv je kontinuitet primjene rimskog prava na ovom području sve do propasti antičke rimske države (476. g.). Nakon te propasti, navedene provincije potpale su pod vlast »barbarskih« plemena, no Justinijan je u 6. st. svojom rekonkistom uspio pripojiti Dalmaciju Bizantskom Carstvu, što je posredno iznova moralo ojačati i rimsku pravnu kulturu. Priobalni dio Dalmacije zadržao je svoj romanitet sve do dolaska Hrvata, a ponegdje se i nakon toga zadržao urbani kontinuitet te time djelomice očuvala rimska pravna baština. 

U razvijenom srednjem vijeku, rimskopravni supstrat također se nalazi u temeljima pravnog poretka pojedinih hrvatskih područja. Imajući navedeni urbani kontinuitet na umu, u nekim se starijim talijanskim radovima odlazilo u krajnosti te se smatralo da se pravni život u pojedinim dijelovima Dalmacije temeljio isključivo na rimskom pravu. Pogleda li se npr. u proemije pojedinih srednjovjekovnih dalamatinskih statuta, gdje se znamenita antička rimska određenja pravednosti (iustitia) i temeljnih načela prava (praecepta iuris) impostiraju kao središnje vrijednosti pravne kulture, doista bi se mogao steći i takav dojam. No podrobnija analiza normi pojedinih statuta upućuje na utjecaje različitih pravnih kultura. Osim rimskih, tako nailazimo i na hrvatske, germanske, specifično bizantske, mletačke i kanonskopravne elemente. Isto vrijedi i za nešto kasniji, na teritorijima ugarsko-hrvatske državne zajednice stoljećima primjenjivani Tripartit (Opus tripartitum juris consuetudinarii). Ta zbirka običajnog prava koju je sastavio I. S. Werbo˝czy, objavljena prvi put 1514. godine, izričito određuje da se ugarsko-hrvatsko pravo temelji u potpunosti na rimskom pravu. Međutim, normativni supstrat Tripartita također otkriva mnogo kompleksniju sliku, nastalu amalgamom višestranih pravnokulturnih utjecaja.

Prije određenog je vremena akademik Margetić iznio interesantnu hipotezu o bitnom utjecaju postklasičnoga rimskog prava na cjelokupni srednjovjekovni pravni život u Hrvatskoj, što svakako vrijedi ubuduće podrobnije istražiti. Također, objavljeno je nekoliko radova naših znanstvenika u kojima je detaljno istražen utjecaj i značenje koje je tijekom vremena zadobilo europsko ius commune, tj. recipirano rimsko pravo, u pravnom životu pojedinih hrvatskih područja i komuna tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka. Recepcija rimskog prava, kao i u drugim dijelovima Europe, širila se i u našim krajevima zahvaljujući u prvom redu pravnicima koji su u mladosti studirali pravo u Italiji te nakon povratka u domovinu obnašali značajne funkcije u tadašnjem pravnom životu Hrvatske. No za definitivne i konačne sudove o intenzitetu te recepcije, svih njezinih općih zakonitosti i lokalnih posebnosti u hrvatskom kontekstu, potrebna su, čini nam se, još mnogobrojna specifična i detaljna istraživanja, u prvom redu sačuvane onodobne sudske prakse.

Rimska vojnička diploma iz 71. g. na kojoj je zabilježeno ime Marsonije (Marsunnia), pronađena 1997. u blizini Slavonskog Šamca. Diploma je akt rimskog prava kojom se dodjeljuje rimsko građansko pravo (civitas) vojnicima i njihovim potomcima te pravo zakonitog braka (conubium).

U novije vrijeme rimsko pravno naslijeđe bilo je prisutno u Hrvatskoj prije svega zahvaljujući odredbama austrijskog Općega građanskog zakonika (ABGB) iz 1811. godine, čije je važenje tijekom 19. st. protegnuto na gotovo sve hrvatske krajeve. Dubok utjecaj rimske pravne baštine na ABGB vidljiv je već na prvi pogled iz njegova sustava, a velik broj instituta i mnogi pojedinačni paragrafi tog zakonika posvema počivaju na rimskim načelima i kazuistici. U pogledu Hrvatske vrijedi napomenuti da je ABGB ostao u cijelosti u Hrvatskoj na snazi kao Opći građanski zakonik (OGZ) i nakon propasti Habsburške Monarhije, a kao supsidijarni izvor građanskog prava nastavio se primjenjivati čak i za vrijeme socijalističke Jugoslavije, pa sve do danas. Na ovom mjestu treba posebice istaknuti da su upravo posredstvom ABGB-a mnoga pravna načela, instituti i rješenja pripadna rimskoj pravnoj baštini prvi put recipirani u hrvatskom pravnom sustavu. Premda ni u Hrvatskoj u 20. st. nisu nedostajali pokušaji totalitarnih režima za odstranjivanjem rimske pravne baštine i na njoj utemeljenoga privatnopravnog zakonodavstva iz pozitivnopravnog sustava uime kolektivističkih ideoloških predodžbi, nakon napuštanja totalitarnih političkih paradigmi u posljednjem desetljeću 20. st. rimska pravna baština kao temelj suvremenoga hrvatskoga privatnopravnog sustava doživjela je iznova svoju nedvojbenu afirmaciju, što će se u sljedećem dijelu rada nastojati prikazati na određenom broju nadasve relevantnih primjera.

Rimska pravna baština i suvremeni hrvatski pravni sustav

U kontekstu rasprave o rimskim temeljima suvremenoga hrvatskoga pravnog sustava ponajprije treba istaknuti da je već hrvatski Ustav iz 1990. nanovo afirmira­o određene temeljne civilizacijske vrednote ponikle iz rimske pravne baštine. Primjera radi, jednakost pred zakonom (čl. 14 Ustava), čije pravne temelje nalazimo već u Zakoniku XI­I ploča iz 5. st. pr. Kr. Također, Ustav propisuje nužnost suglasnosti nižih propisa s višima (čl. 5: načelo zakonitosti) te načelnu zabranu retro­aktivnosti zakona (čl. 90). Začetci tih načela nalaze se već u  konstitucijama cara Te­odozija (5. st.) i cara Justinijana (6. st.). U Ustav (čl. 31) je nadalje pre­uzeto jedno od temeljnih kaznenopravnih načela nul­la po­ena sine lege (»nema kazne bez zakona«), čije temelje nalazimo kod slavnoga klasičnoga rimskog pravnika Ulpijana (Ulpi­anus) (2–3. st.). Osim toga, i ustavna garancija iz istog članka da nitko ne može ponovno biti suđen za djelo za koje je već bi­o suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka, očito je jedan derivat klasičnih rimskih procesnih načela ne bis in idem (»ne dvaput o istome«) i res i­udicata pro veritate ac­cipitur (»presuđena stvar smatra se istinitom«). Također, naš je ustav (čl. 43) iznova afirmira­o pravo na slobodno udruživanje, čije ćemo daleke korijene, prema izvješću znamenitoga klasičnoga rimskog pravnika Gaja (Ga­ius) (2. st.), također naći već u drevnom Zakoniku XI­I ploča. Na kraju ovoga kratkog pregleda navedimo da Ustav iznova garantira temeljna ljudska prava poniknula iz rimske pravne baštine (čl. 48), pravo na privatno vlasništvo i pravo nasljeđivanja, koja su u socijalističkom sustavu bila u velikoj mjeri limitirana.

Nadovezujući se izravno na navedenu ustavnopravnu problematiku, u nastavku ćemo se usredotočiti na analizu romanističkog supstrata hrvatskoga građanskopravnog uređenja. Pri tome ćemo se ograničiti na područja stvarnog i obveznog prava te pokušati prikazati na konkretnim primjerima u kojoj su mjeri rimska načela, instituti i kazu­istika još uvijek prisutni ili u posljednje vrijeme iznova aktualizirani u tim najvažnijim segmentima hrvatskoga građanskog prava.

Stvarno pravo regulirano je u Hrvatskoj Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) iz 1996., koji je izrađen na temelju ABGB-a uz nužna osuvremenjenja. U njemu je, bez dvojbe, najvažniji institut upravo spomenuto pravo vlasništva kao jedna od stožernih točki cijeloga pravnog sustava. Za razliku od prethodno vladajućih kolektivističkih koncepcija, prema kojima pravo vlasništva nije bilo definirano kao potpuna privatna vlast na stvari, već kao skup taksativno nabrojenih ovlasti, čije je izvršavanje moralo biti u skladu s ideologijskim kategorijama »društvenog interesa« i »morala socijalističkog samoupravnog društva« te stoga nije vrijedio princip da vlasnik smije poduzeti sa stvarju sve ono što nije zabranjeno, već obrnuto, samo ono što je izričito dopušteno, ZV je iznova odredio pravo vlasništva kao potpunu vlast na stvari (plena in re potestas), što je koncepcija na koju nailazimo već u Justinijanovim Institucijama iz 6. st. Naime, hrvatski zakon definira pravo vlasništva kao »stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima«. Navedena definicija jest svojevrsna sinteza dviju definicija prava vlasništva iz § 354. ABGB-a i § 903. njemačkog BGB-a. No u svojoj je biti ona zapravo manje elegantna verzija jedne definicije prava vlasništva koju baštinimo iz srednjovjekovne rimske pravne baštine. Riječ je o znamenitoj definiciji Bartola de Sassoferata iz 14. st., prema kojoj je pravo vlasništva: ius de re corporali perfecte disponendi, nisi lege prohibeatur (»pravo potpunog raspolaganja nekom tjelesnom stvari, osim onoga što zakon zabranjuje«).

Sv. Bogorodica s Kristom, car Konstantin i car Justinijan, Hagía Sofija, Carigrad

Nadalje, vrijedi napomenuti da je ZV iznova usvojio rimsko načelo superficies solo cedit (»površina pripada tlu«), tj. načelo jedinstvenosti nekretnine, kao fundamentalni princip stvarnog prava. Navedeno načelo može se pronaći već u djelu Institucije spomenutoga klasičnog pravnika Gaja, a zahvaljujući rimskoj pravnoj baštini preuzeto je u sve važnije moderne građanske kodifikacije. Međutim, načelo jedinstvenosti nekretnine, kako je opće poznato, bilo je sasvim potisnuto za vrijeme socijalističkoga pravnog poretka te se znalo često dogoditi da je jedan pravni subjekt bio vlasnik zemljišta, a drugi subjekt vlasnik građevine podignute na tom zemljištu. Suprotno tomu, ZV je iznova čvrsto zauzeo rimsku pravnu poziciju, odredivši da »pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano...«. Time je jedan specifično rimski princip iznova postao nadasve relevantan čak i za pravnu regulaciju onih malobrojnih instituta stvarnog prava koji su nastali izvan okrilja rimske pravne kulture (npr. zemljišne knjige).

Konačno, treba istaknuti da je u sustav hrvatskoga stvarnog prava u novije vrijeme prvi put uveden i fiducijarni prijenos vlasništva. Ta pravna figura, koja izaziva osobitu pozornost u svijetu suvremenoga tržišnoga gospodarstva, zapravo je oblikovana na tragu drevne rimske fiducia cum creditore contracta, koja je već u klasičnom rimskom pravu postupno napuštena te zamijenjena ručnim zalogom (pignus) ili hipotekom kao sofisticiranijim oblicima osiguranja tražbina. Na navedenom primjeru, što je posebice zanimljivo istaknuti, možemo uvidjeti kako čak i pravni instituti koje su već sami Rimljani u određenom razdoblju smatrali prevladanima mogu u današnje doba iznova postati aktualni.

Statut grada Rijeke (Statutum terae Fluminis) iz 1530. g., koji propisuje primjenu recipiranoga rimskog prava (ius commune) kao važnoga pravnog izvora

Nunc transeamus ad obligationes! Novi hrvatski Zakon o obveznim odnosima (ZOO) donesen je 2005., na temeljima starijeg istoimenog zakona, s primarnim ciljem modernizacije hrvatskog obveznog prava i njegova približavanja europskim standardima. U nastavku će ukratko biti prikazani rimski temelji navedenog zakona. Ponajprije ćemo promotriti sistematizaciju pravnih osnova obveza. Prema ZOO-u, obveze nastaju iz ugovora (čl. 247–375), prouzročenja štete (čl. 1045–1110), stjecanja bez osnove (čl. 1111–1120), poslovodstva bez naloga (čl. 1121–1129) te jednostrane izjave volje (čl. 1130–1162). Ta sistematizacija evidentno slijedi shemu iz Gaju pripisanog djela Res cottidianae: obligationes aut ex contractu nascuntur aut ex maleficio aut proprio quodam iure ex variis causarum figuris (»obveze nastaju ili iz ugovora ili iz delikta ili po posebnim pravnim propisima iz različitih pravnih osnova«). Na navedenu činjenicu izričito je upozoreno i u suvremenoj hrvatskoj znanosti građanskog prava.

Romanistički supstrat Zakona napose je izražen u glavi »osnovna načela«. Tako već čl. 2. ZOO-a određuje, proklamirajući načelo autonomije volje, da »sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva«. Posljednji dio tog člana zvuči kao parafraza jedne rečenice iz djela Sententiae ad filium znamenitoga klasičnoga rimskog pravnika Paula (Paulus) iz 3. st.: Neque contra leges, neque contra bonos mores pacisci possumus (»ne možemo zaključivati sporazume ni suprotno zakonu, niti suprotno dobrim običajima«). Taj navod uvjerljivo svjedoči u kojoj je mjeri rimska koncepcija o dobrim običajima (boni mores) kao pravnom standardu utkana i u hrvatsko obvezno pravo. Nadalje, čl. 4. određuje »da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se savjesnosti i poštenja«. Hrvatska doktrina jedinstvena je u shvaćanju da je sintagma »savjesnost i poštenje« pravni sinonim rimske bona fides, kao jednog od najvažnijih načela obveznog prava. Čl. 6. zabranjuje zlouporabu prava. Kao što je poznato, ideja o zabrani zlo­uporabe prava javlja se također već kod klasika Gaja (Male enim nostro iure uti non debemus – »ne trebamo zlouporabiti svoje pravo«), da bi se u kasnijim vremenima razvila u posebno načelo. Slično stvari stoje i s načelom ekvivalent­nosti činidaba, koje nalazimo u čl. 7. ZOO-a. Prva misao o potrebi razmjera između vrijednosti predmeta i kupovne cijene (iustum pretium) javlja se u postklasičnim konstitucijama cara Dioklecijana (3. st.). Srednjovjekovna romanistička tradicija generalizirala je tu misao, interpretirajući rimska vrela u svjetlu Aristotelova naučavanja o komutativnoj pravednosti te time stvorila načelo ekvivalentnosti činidaba. Nadalje, Zakon u čl. 8. propisuje načelo zabrane uzrokovanja štete. Za razliku od prethodnih dvaju načela, to je načelo nastalo već u klasičnom rimskom pravu: neminem laedere (»nikoga ne povrijediti«) drugo je od tri spomenuta praecepta iuris. Kao posljednji izabrani primjer osnovnog načela tog zakona koji počiva na rimskim temeljima možemo navesti čl. 9. ZOO-a koji normira načelo dužnosti ispunjenja obveze. Premda je načelo pacta sunt servanda (»sporazume treba poštovati«) konačno oblikovano tek u srednjovjekovnoj znanosti kanonskog prava, drevne rimske začetke tog načela nalazimo već u obećanju antičkoga rimskog pretora: pacta conventa servabo.

Mislimo da se i iz tako sumarne analize osnovnih načela obveznog prava mogu izvući određeni zaključci. Budući da ta načela predodređuju i prožimaju do u najsitnije detalje cjelokupnu materiju obligacija, po njima se može jasno razvidjeti da i taj segment hrvatskoga građanskog prava u velikoj mjeri počiva na rimskim temeljima.

Time je u osnovnim crtama prikazana normativna prisutnost rimskog naslijeđa u najbitnijim dijelovima suvremenoga hrvatskoga pravnog sustava. Čini se nedvojbenom čvrsta pripadnost mnoštva temeljnih vrednota, načela i instituta hrvatskog prava rimskoj pravnoj baštini kao važnoj sastavnici u procesu integracije hrvatskoga pravnog sustava u europski pravni prostor.

Rimska pravna baština i hrvatsko pravno obrazovanje

U očuvanju i nastavljanju rimske pravne baštine presudno značenje oduvijek je imala nastava rimskog prava na pravnim fakultetima. Premda se prvi tragovi javne poduke rimskog prava i kanonskog prava javljaju u hrvatskim krajevima već u 15. stoljeću, akademska nastava rimskog prava u Hrvatskoj ima neprekinutu tradiciju tek posljednjih stoljeće i pol. Točnije, od 1854., kada su na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu prvi put održana predavanja iz rimskog prava. God. 1868. osnovana je i zasebna katedra za rimsko pravo, a nakon što je 1874. Akademija pretvorena u Pravni fakultet, otpočinje i sveučilišna nastava rimskog prava. Program i plan te nastave bili su podudarni s nastavom na ostalim pravnim fakultetima u Habsburškoj  Monarhiji. Sukladno ondašnjoj austrijskoj reformi pravnog obrazovanja, 1897. osnovana je i druga katedra za rimsko pravo te je romanistička nastava podijeljena na dva dijela, sa zasebnim ispitima: povijest i institucije rimskog prava kao historijski-dogmatski uvod u rimsko pravo na prvoj godini studija te pandektno pravo u obliku detaljnoga sistematsko-dogmatskog izlaganja načela, ustanova i kazuistike pripadne rimskom privatnom pravu kao temelju modernoga građanskog zakonodavstva na drugoj godini studija. Takav raspored nastave rimskog prava uporno se održavao i nakon pada Monarhije, sve do Drugoga svjetskog rata, dajući snažan romanistički pečat ukupnom zagrebačkom pravnom studiju i hrvatskoj privatnopravnoj znanosti. Stoga nisu pretjerane riječi Mayer-Malyja, jednog od najvećih europskih znanstvenika rimskog prava iz 20. st., koji je, govoreći jednom prilikom o pravnoj naobrazbi austrijsko-
-hrvatskoga pravnog filozofa Renéa Marčića (1919–1972), istaknuo: »Sveučilišna naobrazba u Zagrebu stajala je odista u znaku humanističke tradicije. U Zagrebu je pozicija nastave rimskog prava ostala još jača nego u Beču. Marčić je cijeloga svog života poznavao primarne izvore rimskog prava bolje nego mnogi romanisti«.

Nakon Drugoga svjetskog rata nastava rimskog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu u određenoj je mjeri reducirana, u prvom redu iz ideologijskih razloga. Rimsko pravo ostalo je obligatorni predmet na prvoj godini studija, no pandektno pravo u cijelosti je eliminirano iz studijskog programa. Zahvaljujući ponajviše naporima i znanstvenoj kvaliteti Marijana Horvata (1903–1967), inače neprijeporno najvećeg imena hrvatske romanistike, katedra rimskog prava uspjela se održati i u kadšto nesklonom političkom okružju. Nakon osamostaljenja Hrvatske u studijskom programu Pravnog fakulteta u Zagrebu zadržan je glede položaja nastave rimskog prava status quo, jednako kao i nakon najnovije reforme pravnog studija potaknutog tzv. bolonjskim procesom harmonizacije europskih sustava visokog obrazovanja. Tako se danas kolegij »Rimsko privatno pravo« predaje kao obligatoran na prvoj godini studija i predmet je zasebnog ispita. Rečeno vrijedi i za položaj rimskog prava na novijim hrvatskim pravnim fakultetima (Split, Rijeka, Osijek), osnovanim u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Tomu valja pridodati da se u okviru najnovije reforme, barem na središnjem hrvatskom pravnom fakultetu, otvorila mogućnost za intenzivnije uključivanje romanističkih kolegija kao obveznih predmeta u poslijediplomske doktorske studije. Ti kolegiji usmjereni su prije svega na detaljno sistematsko-dogmatsko izlaganje o najvažnijim institutima rimskoga privatnog prava uz istodobnu komparaciju s odgovarajućim odredbama najvažnijih europskih građanskih kodifikacija, odnosno produbljeni studij razvitka teorijskih osnova i temeljnih načela privatnog prava zajedničkih svim kontinentalnim europskim sustavima na osnovi općeg prava (ius commune), sa svrhom kritičkog preispitivanja rješenja sadržanih u pozitivnim građanskopravnim sustavima.

Prof. dr. Marijan Horvat (1903–1967), najveći hrvatski znanstvenik rimskog prava kao rektor Sveučilišta u Zagrebu (autor portreta Miljenko Stančić, 1958)

U tom kontekstu zaključno valja istaknuti da sveučilišno obrazovanje u rimskom pravu u Hrvatskoj – za razliku od nekih drugih sredina – nikada nije pretvoreno u puko historijski studij. Mos italicus i mos gallicus ostali su u našoj sredini čvrsto združeni, pružajući studentima neodmjenjivi dogmatski temelj za produbljeno proučavanje privatnog prava. Zahvaljujući navedenoj činjenici, treba očekivati da će u nas nastava rimskog prava i nadalje zadržati svoj postojeći položaj, uvodeći buduće studente u temeljne pravne vrijednosti, pojmove i institute europske privatnopravne tradicije i iznova nastajućeg europskoga privatnog prava.

* * *

Prethodnoj raščlambi svrha je bila prikazati ulogu i značenje rimskog prava u hrvatskom kontekstu. U osnovnim crtama nastojali smo rasvijetliti utjecaje rimske pravne baštine u hrvatskoj pravnoj prošlosti, njezinu normativnu prisutnost u suvremenom hrvatskom pravnom sustavu te položaj studija rimskog prava u okvirima našega sveučilišnoga pravnog obrazovanja. Hrvatska se danas iznova teži u potpunosti ostvariti u okviru Europe, a njezina nepobitna pripadnost krugu zemalja koje su dionici rimske pravne kulture te svjesno buduće građenje sveukupnoga pravnog života na tom tradicijskom temelju uvelike joj mogu pomoći pri ostvarenju navedene težnje.

Apostolova-Maršavelski, M., Znanstvena obrada i nastava Rimskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 27 (1977), 97 i sl.

Apostolova-Maršavelski, M., Iz pravne prošlosti Zagreba (13.–16. stoljeće), Zagreb, 1998.

Gavella, N., Građansko pravo u Hrvatskoj i kontinentalnoeuropski pravni krug – u povodu 140. godišnjice stupanja na snagu OGZ u Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 43 (1993), 335 i sl.

Horvat, M., Rimsko pravo u današnjem svijetu, Alma mater Croatica. Glasnik Hrvatskog sveučilišnog društva u Zagrebu, 5 (1942), br. 5–6, 186 i sl.

Horvat, M., Rimsko pravo u našem pravnom studiju, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1 (1951), 97 i sl.

Horvat, M., Oporuka splitskog priora Petra, Rad JAZU, 283 (1951), 120 i sl.

Lonza, N., Pod plaštem pravde – Kaznenopravni sustav Dubrovačke republike u XVIII st., Dubrovnik, 1997.

Margetić, L., Rimsko pravo kao europski fenomen i hrvatska pravna povijest, lectio annalis, Rijeka, 1997.

Margetić, L., Rimsko pravo. Izabrane studije, Rijeka, 1999.

Petrak, M., Rimsko pravo i ideologijski prijepori u NDH (1941–45), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 50 (2000), 1003 i sl.

Petrak, M., Ulpijanova definicija pravednosti u hrvatskoj srednjo­vjekovnoj pravnoj povijesti,  Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 6 (2007), 955 i sl.

Smodlaka-Kotur, A., Prolegomena za temu: Pravo rimske antike na tlu Hrvatske, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, XXIX, 1–2 (1992), 103 i sl.