RIJEČ UREDNICE

Poštovano čitateljstvo,

drugi broj Hrvatske revije u ovoj godini otvaramo mostom, odnosno mostovima kao temom broja. Pojam mosta oduvijek je privlačan. Most postoji da bi spajao i stoga je često motiv umjetničke obrade. Mnoge izvedbe mostova pripadaju među najveće građevinske pothvate, u koje je ugrađeno mnogo ljudskog znanja. Jedni su mostovi ostvarenje najsuvremenijih tehničkih zamisli, a drugi postojano odolijevaju stoljećima i svjedoče o znanju i umješnosti ljudi iz prošlih vremena i to iz najrazličitijih civilizacija.

U osnovi naše odluke za most kao temu broja jamačno je sve navedeno, ali povod je vrlo konkretan: kao i toliki naši sunarodnjaci i sugrađani razmišljali smo i razmišljamo o mostu koji bi trebao spojiti danas dva razdvojena dijela Hrvatske i omogućiti normalno odvijanje svakovrsnog prometa po cijelom hrvatskom prostoru. O tom velikom problemu govori samo jedan od pet tekstova u tematskom bloku o mostovima, prilog Branke Šeparović, dočim se u ostalim prilozima most tematizira iz različitih očišta: povijesti mostogradnje, književnosti, sudbine mosta u Domovinskom ratu... Nažalost, nekoliko stručnjaka iz različitih područja (povijesti, međunarodnog prava i dr.) nije moglo prihvatiti suradnju u okviru ove teme zbog nedostupnosti najnovijih podataka i stanja pregovaranja i odlučivanja o gradnji Pelješkog mosta. Međutim, rekli bismo da spomenuti prilog o problematici Pelješkog mosta vrlo rječito govori o reakciji onih koji su za taj most jamačno najzainteresiraniji, stanovnika hrvatskog juga, na čudno stanje u kojem nitko u javnosti ne zna što je zapravo s mostom, a on je imperativ u svakodnevnom životu kao i u pitanjima cjelovitosti državnog teritorija i svih implikacija toga temeljnog pitanja. Dakle, kao i temom života na Velebitu u prošlom broju, i ovom temom, na drukčiji način, podsjećamo na jedan od gorućih problema života na tom našem dragom, ali zahtjevnom prostoru.

Drugi vrlo aktualan blok ovoga je puta u stalnoj rubrici »Povjesnica«. Naime, nedavno je pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu održano suđenje u povodu tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije za genocid u Domovinskom ratu, te protutužbe republike Srbije koja je uslijedila kao odgovor na hrvatsku tužbu. Zamolili smo povjesničara Antu Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je imao priliku pratiti suđenje kao promatrač, da prikaže i komentira baratanje povijesnim činjenicama u jednoj i drugoj tužbi. Premda je neposredan povod za drugi prilog u istoj rubrici, iz pera ratnog ministra zdravstva Republike Hrvatske Andrije Hebranga, njegova nedavno objavljena knjiga o civilnim žrtvama Domovinskog rata, Nazorov i Hebrangov tekst mogu se čitati kao komplementarni. Oba nas u svojoj iscrpnosti, temeljenoj na stručnosti i istinskom poznavanju problematike, podsjećaju kako se rasprava o najnovijoj povijesti, Domovinskom ratu, u javnosti pretvorila u niz površnosti i nametnutih obrazaca koji najčešće skrivaju više nego što otkrivaju. U tom kontekstu držimo da ovim prilozima dajemo doprinos u okviru naših mogućnosti otvaranju tema koje bi trebale biti ključne u povijesnom pamćenju, ali i odnosu državnih institucija prema ukup­noj problematici Domovinskog rata.

Držimo da su i svi ostali prilozi u ovom broju baš onakvi kakve je ovo uredništvo zamišljalo pri postavljanju kriterija za vlastiti rad: naime, govore stručno i u isti mah dovoljno popularno o vrijednim temama: srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti, baštini rimskog prava u nas, o Hrvatima u pretkršćanskom vremenu itd.

Nadamo se da ćete ih sve rado pročitati.

Za uredništvo,

Mirjana Polić Bobić

Glavna urednica