Rat u kojem je bilo mnogo više civilnih nego vojnih žrtava

Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990–91. i Matica hrvatska, ogranak Zadar, objavili su knjigu Andrije Hebranga o zločinima nad civilima u Domovinskom ratu. Knjiga analitički i argumentirano prodire u srž agresije koju su u razdoblju 1991–1998. godine na teritorij Republike Hrvatske izvele Srbija i Crna Gora koristeći se tadašnjom JNA i srpskim naoružanim civilima. Autor je za Hrvatsku reviju sažeo srž sadržaja knjige.

Velika Srbija prema planu Vojislava Šešelja

Politička priprema agresije na Republiku Hrvatsku 1991. s ciljem stvaranja tzv. Velike Srbije trajala je dugo, a realizacija je počela padom komunističkog jednoumlja i uvođenjem demokracije. Pod izgovorom ugroženoga srpskog pučanstva započeo je najstrašniji rat na europskom tlu u drugoj polovici 20. stoljeća. Srpskom agresoru koji je zacrtao osvajanje teritorija na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag pridružila se je i Crna Gora svojatajući jug Hrvatske uključujući i Dubrovnik. Nakon sjajne hrvatske pobjede, plaćene velikim brojem žrtava i razaranjem zemlje, nije uslijedila povijesno i politički očekivana procedura kažnjavanja agresora, njegove katarze i plaćanja ratne odštete, nakon čega bi bio moguć trajni mir. Umjesto toga, političke snage koje se nisu uključile u obranu Hrvatske, nego nastojale zadržati bilo kakvu zajednicu bivših jugoslavenskih republika, krenule su u mirnodopsku političku ofenzivu sijanja laži o ratu s ciljem izjednačavanja agresora i žrtve. Zatiranjem istinitih činjenica o ratu, a zatim njihovim iskrivljavanjem nastojali su, a čine to vrlo intenzivno i danas, pretvoriti poraz svoje projugoslavenske politike u pobjedu. Pri tome lažu ne štedeći žrtve, zanemarujući stradanja hrvatskog naroda, a sve to potpomognuto određenim međunarodnim centrima moći. Razumljiva je borba tih centara za svoje strateške interese u ovom dijelu Europe, pa čak i njihova nečista savjest što su dopustili zločin koji je imao sva obilježja genocida nad hrvatskim stanovništvom bez ikakve njihove reakcije, koja je to mogla spriječiti. Međutim, nikako nije razumljiva a ponajmanje opravdana politika nekih hrvatskih krugova koji lažima i danas štite agresora od istine.

Teritorij Hrvatske i Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba

U ovoj se knjizi argumentirano dokazuje taj genocid nad hrvatskim narodom, ali i iznosi objektivna kritika međunarodne zajednice, posebice ratnih tzv. humanitarnih udruga i njihov politički jednostrani angažman. Kao drastičan primjer takva postupanja navodi se i opisuje izbacivanje svih lijekova iz konvoja za vukovarsku bolnicu, s kojim su izvučeni ranjenici, a željelo se dostaviti lijekove i medicinski materijal, što posrednici u pregovorima nisu dopustili. Slična je bila i uloga svjetskih medija, koji su o ratu uglavnom izvještavali po diktatu svjetskih centara moći.

Civilno stanovništvo kao
glavni cilj vojnih napada

Ključna su poglavlja knjige ona koja govore o zločinima nad civilima jer dokazuju bitnu razliku između hrvatske obrane, koja je maksimalno izbjegavala stradanja protivničkih civila, i agresora, koji je svoju genocidnu strategiju dirigiranu od vojnog vrha u Beogradu temeljio upravo na zločinima nad civilima s ciljem čišćenja teritorija koji se želio osvojiti.

Poticaj na analizu stradanja civila i civilnih objekata bile su laži stvorene u poraženim centrima projugoslavenske politike, sada skrivene u pojmu regije. Podatci koji su izneseni temelje se na objektivnom i stručno besprijekornom prikupljanju i evidenciji vođenoj u Glavnom stožeru saniteta Republike Hrvatske tijekom cijeloga rata, za razliku od nestručno i namjerno iskrivljenih podataka o stradanjima srpskih civila čija je analiza na temelju dostupnih podataka također prikazana u knjizi.

Za razumijevanje podataka o teškim stradanjima civila, čiji broj te dobna i spolna struktura odskaču od svih ostalih ratova na europskom tlu i govori o naravi agresije, potrebno je odmah na početku reći da je devedeset posto hrvatskih civila stradalo u svojim domovima. Ta činjenica pokazuje da su topovske cijevi agresora bile usmjerene na civilne, a ne na vojne ciljeve. Isto tako treba istaknuti da su ti civili stradali tijekom 1991. godine, dakle u vrijeme kada hrvatska obrana nije imala oružja da ih zaštiti. Povijesne činjenice koje se dokumentirano iznose objašnjavaju zašto je bilo tako.

 
Fotografije Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Početak oružane agresije mi u Glavnom stožeru saniteta bilježimo na dan 18. kolovoza 1990. godine, kada su srpski civili naoružani vojničkim puškama zapriječili hrvatske ceste i obustavili promet između sjevera i juga zemlje. Na hitnoj sjednici Vlade Republike Hrvatske toga dana donesena je odluka da policija uspostavi normalnu cestovnu komunikaciju koju jamče postojeći zakonski propisi. Međutim, dogodilo se ono što je najavilo namjeru vrha JNA u Beogradu. Policijske helikoptere u legalnoj i legitimnoj akciji zaustavili su borbeni zrakoplovi JNA, s petokrakom na krilima, vođeni najsposobnijim vojnim pilotima. Iz toga smo mi, tadašnja vlada Republike Hrvatske, procijenili što nas čeka u najbližoj budućnosti. Jasno je bilo da se sprema agresija koju će voditi moćna JNA i srpski civili koje je naoružala ista ta armija. Bilo je jasno da ne će prezati ni od čega, da će rušiti sve zakonske zapreke i da su spremni pod znakom petokrake, koja je već nakon Drugoga svjetskog rata u mnogobrojnim komunističkim pokoljima izgubila svoje antifašističko obilježje, ponovno činiti zločine. Valja usput pripomenuti da takav početak demantira zagovaratelje teze da se je u Hrvatskoj zbio građanski rat, ili da je rat bio posljedica raznih pogrješnih politika. Od tog početka bilo je jasno da će na agresorskoj strani biti vojska s golemim naoružanjem, a na strani obrane u početku samo policija, poslije i novostvorena Hrvatska vojska. Vojni zrakoplovi koji zaustavljaju legitimnu akciju policije nisu karakteristika građanskog rata, a zagovaranje teorije o građanskom ratu i lošim politikama uglavnom – kao što je u nas dobro znano – dolazi iz krugova koji uglavnom nisu ni osjetili rat jer se nisu javili u dragovoljnu obranu napadnute zemlje. Intervencija s borbenim zrakoplovima pokazala je da to ne će biti sukob dviju građanskih skupina, nego agresija jedne od najjačih europskih armija. Znajući to, odmah smo pristupili organizaciji saniteta kako bi se pripremili za spašavanje tisuća života.

Temeljno je pitanje zašto je Republika Hrvatska dočekala agresiju bez oružja pa su prvi dio agresije platile životima tolike civilne žrtve? Pripadnici JNA bili su na strani agresora, a tek će poslije neznatni dio zapovjednoga kadra prijeći na hrvatsku stranu. Podatci iz pisane građe govore nam da je oružje Teritorijalne obrane, koju su platili građani Hrvatske, bilo dovoljno za obranu jer je sadržavalo naoružanje za dvije stotine tisuća ljudi, uključujući i dalekometno oružje. U planiranju agresije beogradski politički vrh bojao se je upravo tog oružja pa je donio odluku o njegovu oduzimanju, što je tadašnje zapovjedništvo Teritorijalne obrane SR Hrvatske dopustilo. Za razliku od, kako piše politički analitičar Fran Višnar, Slovenije, koja nije predala sve naoružanje i to je bio jedan od razloga zašto je JNA izbjegla otvoreni rat s tom državom. Nakon toga hrvatskoj vladi preostalo je samo kupovanje oružja u inozemstvu kako bi naoružala legalne policijske snage i poslije Zbor narodne garde. Na žalost, tada na scenu stupa drugi postupak razoružanja Hrvatske, a to je traženje embarga na kupovinu oružja od jugoslavenske diplomacije u Vijeću sigurnosti UN-a, čime je JNA dobila dodatnu neprocjenjivu prednost u početku rata. Nakon toga hrvatska se je obrana morala naoružavati ilegalno, što je bilo višestruko štetno za državu. Međutim, to je prekinulo ubijanje civila potkraj 1991. godine. Ilegalna kupovina oružja omogućila je zloupotrebe, čemu jedan dio sudionika u nabavi nije odolio. To je bio početak mnogobrojnih afera ali i razlog za razočaranost hrvatskih iseljenika koji su davali donacije. Zato je embargo Vijeća sigurnosti bio višestruko štetan za hrvatsku budućnost.

Tu temu knjiga donosi i obrazlaže pisanim dokumentima zbog jedne od najbolnijih podjela u današnjem hrvatskom društvu, koja ide linijom dragovoljci domovinskog rata – branitelji mobilizirani temeljem zakona, u kojoj potonji na svaki način, i naposljetku objavom tzv. Registra hrvatskih branitelja, nastoje izbrisati razliku između jednih i drugih te gurnuti u zaborav činjenicu da su napredovanje agresora zaustavili dragovoljci nakon izgubljene trećine teritorija i pobijenih osam tisuća civila. Tako se briše i blijedi još jedna od istina o Domovinskom ratu.

Zvjerstva počinjena nad civilima za vrijeme Domovinskog rata od strane JNA te srpskih i crnogorskih dobrovoljaca

Civilne žrtve nakon II. svjetskog rata i civilne žrtve Domovinskog rata
kao žrtve manipulacije

Poučeni teškim iskustvom ubijanja stotina tisuća civila bez suda iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, čija tijela ni danas nisu pronađena, u Glavnom stožeru saniteta odmah na početku agresije osnovali smo uz niz operativnih odjela i Odjel za informiranje, čiji je zadatak bio identificirati i evidentirati svakog ubijenog civila. To je bio jedini način da se poslije izbjegne manipuliranje civilnim žrtvama bez obzira na to kako rat završio. Taj je odjel bio usko vezan uz Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i koristio se pomoći vrhunskih stručnjaka dragovoljaca. Proučili smo manipulacije civilnim žrtvama u drugim ratovima i spoznali da su te žrtve glavna moguća politička poluga kasnijih krivotvorina. Jasno je da tada nismo mogli predvidjeti da će se upravo to dogoditi u nas u godinama nakon agresije. Današnjim lažima o jednakim ratnim zločinima nad civilima na objema stranama naša je strana već tad počela suprotstavljati argumente o ubijenim civilima na hrvatskoj i srpskoj strani.

Sa svrhom uspostave evidencija svih ubijenih, već početkom 1991. godine osnovali smo na terenu 23 centra za identifikaciju i bilježenje svih ubijenih. U centrima su bile posebno educirane osobe opskrbljene kompjutorskom opremom i radioodašiljačima temeljenim na amaterskoj tehnologiji. Šifrirani podatci stizali su sve do posljednjeg dana rata u centralnu evidenciju. Svaka žrtva bila je identificirana temeljem nalaza patologa, mrtvozornika ili na temelju izjava svjedoka. Poslije su podatci obrađeni, uspoređeni s evidencijama borbenog sektora i u evidenciju ubijenih civila uvršteni su samo oni koji ni na koji način nisu sudjelovali u ratu. Prema međunarodnim sporazumima civil je u ratu samo ona osoba koja ne nosi oružje i ni na koji način nije umiješana u ratne operacije. Zato danas ta evidencija služi kao dokaz postupanja agresora prema civilima, a te aktivnosti imaju sva obilježja genocida. Tvrdnja o genocidnosti agresije proizlazi iz analize načina ubijanja civila, analize vrste i načina nanošenja tjelesnih ozljeda ranjenicima, razaranja bolnica, protjerivanja stanovništva, silovanja i odvođenja u koncentracijske logore.

Fotografije Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Analiza ubijenih civila obuhvaća sve stradale od početka rata pa do mirne reintegracije Podunavlja 15. siječnja 1998. godine. U tom razdoblju ubijena su 7263 hrvatska civila, ne računajući još oko tisuću civila čija tijela do danas nisu pronađena, dakle nisu još identificirana. S njima će broj ubijenih civila na žalost prijeći broj od osam tisuća, što je za gotovo tisuću više od broja ubijenih vojnika. Za genocidnu strategiju srpsko-crnogorskog agresora karakterističan je podatak da je 90 posto civila ubijeno u stanovima i kućama, što je dokaz da su primarni ciljevi njegove artiljerije bili domovi, a ne vojni ciljevi. Artiljerijski napadi usmjereni na sela i gradove počinjali su u pravilu rano ujutro, kada je najveći broj starijih, žena i djece bio u kućama. Zato je i analiza strukture ubijenih civila pokazala zastrašujuće rezultate. Gotovo polovica svih ubijenih, točnije 46,6 posto, bile su osobe starije od 60 godina. Daljnja analiza podataka utvrdila je da su 43,8 posto ubijenih bile žene, a pet posto djeca! Zašto su ubijane starije osobe, žene i djeca? Zato što je poznato da ubijanje tih skupina tjera ljude u bijeg pa je to najjednostavniji način eliminacije jednog naroda s teritorija predviđenog za osvajanje. Oba podatka, o ubijenim starijim osobama, ženama i djeci, uklapaju se stoga u obilježja genocida. Genocid po međunarodnoj definiciji obuhvaća postupke sa svrhom da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička ili vjerska skupina. Definiran je u Međunarodnoj konvenciji o kažnjavanju i sprječavanju zločina genocida, a koju je Međunarodna skupština UN-a prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Sve republike proizišle iz Jugoslavije bile su je obvezne poštivati.

Djeca – žrtve izravnih napada. Protjerivanje

Direktna artiljerijska paljba srpsko-crnogorskog agresora ubila je 345 djece, a 50 ih je smrtno stradalo nakon rata od ostavljenih eksplozivnih naprava na terenu. Analitičkim praćenjem teško ranjenih osoba utvrdili smo da su direktnom artiljerijskom paljbom ranjena 1184 djeteta ili 12 posto od svih teško ranjenih civila. Ti se podatci danas ne mogu naći u našim prorežimskim medijima jer se svaka istina prikriva sa svrhom uspostave pomirbe temeljene na falsifikatima.

Spomenik poginuloj djeci u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu podignut 2000. od udruge Hrvatska žena

Dodamo li tomu podatak da su 4283 djeteta ostala bez jednog, a 219 bez obaju roditelja, slika agresije dobiva drugačiju dimenziju od one prezentirane u medijima i udžbenicima. Jasno je da izneseni podatci mogu zbog ratnih uvjeta u kojima su prikupljani ponešto odstupati od stvarnih brojeva, ali se to odstupanje može mjeriti s najviše 2 ili 3 postotka, što ne mijenja ništa u vezi s zaključcima o planiranom genocidu nad hrvatskim narodom. U prilog takvoj tvrdnji ide i podatak u Glavnom stožeru saniteta o protjeranim Hrvatima. S okupirane trećine teritorija JNA i naoružani Srbi protjerali su s teritorija tzv. »SAO Krajine« 260 000 nesrpskog stanovništva. Kada smo nakon pobjedničke akcije Oluja ušli u to okupirano područje, zatekli smo isključivo jednonacionalni srpski sastav stanovnika. Svakom objektivnom i nepolitičnom sudu taj bi podatak bio dovoljan u donošenju osude agresora za genocid.

U razdoblju od studenoga 1991. do rujna 1992. u Slavonskom Brodu i okolici od bombardiranja i granatiranja poginulo je 24 djece u dobi od dvije do sedamnaest godina

Analizu teško ranjenih osoba u spomenutoj smo središnjoj evidenciji vodili na temelju evidencija koje su jednako vođene u svim ratnim bolnicama. Ukupno je bilo 30 520 teških ranjenika kojima je bila potrebna hospitalizacija. Za svakoga od njih vodili smo po 150 različitih podataka, tako da je završna obrada obuhvatila više od četiri i pol milijuna podataka, koji su publicirani u stručnim časopisima širom svijeta. Zanimljivo je, međutim, da ti podatci nikad nisu bili zanimljivi hrvatskim medijima i da se u njima nikad nisu našli. Još je zanimljivija glede otpora promicanju istine o stradalnicima srpsko-crnogorske agresije sudbina evidencije stradalih civila. Pokazuje koliko su snažni otpori promicanju istine o stradalnicima srpsko-crnogorske agresije. Naime, kad je 2000. godine došlo do promjene vlasti, kompletna dokumentacija o stradalima bila je izbačena iz Ministarstva zdravstva, da bi ju prijašnje vodstvo toga ministarstva pokušalo spasiti prebacujući ju u podrumske prostorije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, odakle je također izbačena u mandatu iste vlade. Taj je triler sa spašavanjem dokumentacije o civilnim žrtvama Domovinskog rata ipak okončan pozitivno te danas možemo govoriti i pisati na temelju nje.

Vrste rana i smrtnost civila

U evidenciji ranjenika vidljivo je da je 76,7 posto civila ranjeno u svojim domovima, a najveći je broj ranjen od eksplozivnih naprava. Po vrsti i učestalosti pojedinih ozljeda civili su imali veći broj najtežih ozljeda koštanog i mišićnog sustava nego vojnici. Imali su češće prijelome lubanje i ekstremiteta nego vojnici, a isto vrijedi i za frakture kostiju lica i amputacije. To je i razumljivo, jer onaj tko je artiljerijom napadao ljudska naselja znao je da civili nemaju zaštitnih sredstava koja bi ublažila ozljede. Nedostatak skloništa, zaštitnih sredstava ali i starija te dječja dob također su razlogom većeg broja ubijenih civila nego vojnika. Isti razlozi uzrokovali su i veću smrtnost civila nakon ranjavanja nego u ranjenih vojnika. Rezultati rada saniteta mjere se brojem umrlih ranjenika. Zbog izvrsne organizacije i vrhunskih stručnjaka među liječnicima i sestrama dragovoljcima ukupna smrtnost ranjenika među teže ranjenim vojnicima bila je samo 1,69 posto, dok je ukupna smrtnost ranjenika manja od 1 posto. Među civilima, zbog iznenadnosti napada i osjetljivije dobi, smrtnost ranjenih bila je veća nego u vojnika i iznosila je 3,5 posto. Razlog tomu je najvećim dijelom činjenica da je među ranjenim civilima bilo čak 18,8 posto starijih od 65 godina i 12 posto djece. Svi su ti podatci prešućeni, a jasno oslikavaju i dokazuju genocidnu strategiju agresora, preko koje dio danas vodećih političara želi prijeći kako bi mogli lošom pomirbom temeljenom na lažima restaurirati nekakvu regiju i zajedništvo bivšeg agresora i žrtve. Bez istine to nije iskren ni trajan postupak, a ne jamči ni da se zlo ne će ponoviti u nekim budućim vremenima.

Razaranje bolnica

U evidenciji su Glavnog stožera saniteta i razaranja bolnica. Poznato je da su bolnice zaštićene u ratovima Ženevskim konvencijama, no unatoč tomu katkad su oštećene slučajnim pogodcima. U srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku doživjeli smo nešto o čemu nismo do tada ni čitali. Artiljerija je bila uperena u bolnice, koje su bile primarni cilj, a jedina moguća namjera takva masovnog zločina psihološki je pritisak na stanovništvo sa svrhom njegova protjerivanja. Poznato je da se grad bez bolnice ne može braniti. Ubrzo smo shvatili da su bolnice i drugi zdravstveni objekti uvršteni u primarne civilne ciljeve. Zato smo napravili široku mrežu ratnih bolnica i njihovih rezervnih lokacija kako bismo poništili agresorsku strategiju spaljenog zdravstva. Nevjerojatan je podatak da je agresor opetovano gađao 17 hrvatskih bolnica, od čega je 14 znatno oštećeno a četiri su potpuno uništene. Uz to je uništeno više od stotinu ambulanti i nekoliko stotina sanitetskih vozila. Uništavanje bolnica i drugih zdravstvenih objekata propisno označenih znakom crvenoga križa pripada u najteže ratne zločine. Nekada ponosna crvena petokraka uništavala je nemilice crvene križeve. Tijekom rata poslali smo u svijet stotine apela međunarodnoj javnosti, državama i humanitarnim udrugama s molbom da osude postupke agresora i spase bolesnike. Vapaji su bili uzaludni. Zbog toga je na bolnice svakodnevno padalo na stotine eksplozivnih projektila. Međutim, do danas nije podignuta ni jedna kaznena prijava za ratni zločin napada na bolnice. O razmjerima tog zločina govore podatci. Tragedija vukovarske bolnice ogleda se u podatku da je na nju padalo prosječno po 70 do 80 granata dnevno mjesecima, a u tom paklu hrabro osoblje bolnice zbrinulo je 3474 ranjenika i izvelo više od 2500 operacija.

Bolnica u Pakracu, jesen–zima 1991. (Toni Hnojčik)

Od stradanja ostalih bolnica valja navesti vinkovačku, koja je potpuno uništena s više od 500 projektila. Više stotina granata potpuno je uništilo i pakračku bolnicu. Pakračka bolnica bila je utočište braniteljima, poglavito policiji koja je držala taj dio bojišnice, a iz bolnice smo ranjenike mogli izvlačiti jedino u oklopnim transporterima. Osoblje je izvelo i poznati herojski pothvat kada je pod artiljerijskom paljbom evakuiralo 300 psihijatrijskih bolesnika i to srpske narodnosti. Kako u ratu tako i u miru pakračka je bolnica objekt od strateškog razvoja cijeloga kraja, preko čega se danas prelazi: naime, ona je nedavno izgubila svoju pravnu osobnost pripajanjem bolnici u drugom gradu.

Bolnica u Vinkovcima, 1991.

Bolnica u Slavonskom Brodu također je bila cilj napada: pogođena s više od tri stotine granata, također je bila predmetom teškoga ratnog zločina. Zapravo, nema ni jedne bolnice udaljene dvadesetak kilometara od bojišnice koja nije pogođena mnogobrojnim projektilima a kao kuriozitet služi podatak da je čak i Dječja bolnica u Zagrebu pogođena raketom iz okupirane Petrinje. Gađanje bolnica izazivalo je velik strah u lokalnog stanovništva, zbog čega je evakuiran velik broj građana. Međutim, ni za taj ni za ostale navedene zločine napada na bolnice nije kaznenu prijavu protiv počinitelja podigla država Hrvatska, nego Udruga liječnika dragovoljaca 1990–91. To je podatak koji otvara mnoga politička ali i moralna pitanja. U hrvatskoj politici dominiraju snage koje se nisu uključile u obranu države i kojima je cilj zataškati sve zločine, dakle krenuti u budućnost s lažima koje opterećuju sadašnju i buduću sudbinu zemlje. Time su preuzeli odgovornost prekrajanja povijesti, dakle, neprestanog okretanja k prošlosti, umjesto trošenja nacionalne energije na kreiranje budućnosti.

Civilne žrtve na srpskoj strani. Srpska evidencija žrtava

Za pisanje istine o srpsko-crnogorskoj agresiji i zaokruživanje slike o zločinima potrebno je analizirati i opisati i civilne žrtve na srpskoj strani te ih usporediti s prikazanim podatcima o hrvatskim civilnim žrtavama. Budući da sa srpske strane nema pouzdanih podataka temeljenih na identifikacijama žrtava i evidencijama, u knjizi se navode i analiziraju tri relevantna izvora s kojima se u javnosti barata. Na njih se pozivaju neki političari, razne nevladine udruge pa i različita strana središta. Pritom se može uočiti da nisu proučili te izvore – koji vrve falsificiranim podatcima – ili ih pak namjerno zloupotrebljavaju. Zato krenimo u analizu srpskih civilnih žrtava s isticanjem stajališta da je svaka civilna žrtva, bez obzira na predznak, tragedija za cijelo čovječanstvo, ali da je manipuliranje brojem civilnih žrtava bez pouzdanih podataka jednak zločin.

Osnovni je predmet zloupotrebe u brojenju civilnih žrtava falsificiranje njihova statusa. Civilna odjeća poginuloga bez evidencije njegova statusa ne jamči da je žrtva civil, jer u ratovima postoje razne skupine lažnih civila koji su u funkciji rata, ali ne nose vojnu odoru. Zato su evidencije žrtava važne i svi koji idu u rat s namjerom poštivanja međunarodnih konvencija o zaštiti civila ne će se ustručavati organizirati vođenje takvih evidencija. Na žalost, prema priznanju Save Štrpca, srpska strana nije bilježila podatke o civilnim žrtvama temeljene na identifikacijama. U popisu srpskih žrtava nalaze se i civili u službi JNA, skupina koja se službeno navodi u izvješćima Ministarstva obrane u Beo­gradu. Nadalje, tu su tzv. seoske straže na­oružane od JNA ali bez odora, pripadnici tzv. teritorijalne obrane koji nisu zadužili odore, postrojbe raznih vođa koje su se nazivale njihovim imenima, povremeno u borbama angažirani rezervisti itd. Lažnom predstavljanju civila od srpske propagande, a zapravo naoružanih osoba bez vojničke odore, nasjedale su i neke ozbiljne međunarodne organizacije; zato su u knjizi navedeni primjeri njihova ponašanja koji znače opasno miješanje u sam rat. Primjerice, Amnesty International i Helsinki Watch opisuju srpske civilne žrtve bez identifikacije a pozivaju se na kazivanja i medije. Tako opisuju ubojstvo skupine »srpskih ustanika« na južnom bojištu za koje navode da trenutno nisu nosili oružje. Nema opisa događaja ni svjedoka da tzv. »srpski ustanici« nisu poduzimali vojne akcije. Poznat je i primjer utjecajnih medija, poput CNN-a, čija je novinarka Milena Gabanelli, koja je ušla u Vukovar sa srpskim okupatorima, objavila ubojstvo srpske djece koju je našla u jednom podrumu. Naravno da nije bilo svjedoka ni fotografije, a poslije ispravljena laž nije otklonila negativne posljedice u javnosti jer je vijest već prenio i Reuters.

Srpska propaganda utemeljena na prije sklopljenim poznanstvima djelatnika jugoslavenske diplomacije u svijetu bila je moćno oružje protiv Hrvatske. Zato smo tijekom rata pronalazili razne načine da istina prodre u svijet, ali za taj posao nismo imali profesionalaca koji su se mogli nositi s neprijateljskom stranom. I zato je važno da raspolažemo urednom i istinitom dokumentacijom o hrvatskim žrtvama kojom možemo pobiti srpske krivotvorine.

U namjeri objektivizacije srpskih civilnih žrtava krenimo od najcitiranijeg izvora – Save Štrpca, direktora tzv. Dokumentaciono-informacionog centra Veritas. Na njegove podatke pozivaju se oni naši političari koji traže opravdanje za svoje neuključivanje u hrvatsku obranu, a i nevladine organizacije financirane iz raznih inozemnih ali i domaćih izvora. Prije bavljenja falsifikatima o žrtvama Savo Štrbac bio je rezervni oficir obavještajne službe JNA, član okupatorskoga ratnog štaba u Benkovcu a jedno vrijeme i predsjednik vojnog suda srpske paradržave u Hrvatskoj. Procesuiran je kao okupatorski vojnik, ali je poslije aboliran zakonom koji je spasio mnoge zločince od ruke pravde. Unatoč tomu, on je najcitiraniji svjedok izmišljenih hrvatskih zločina u inozemstvu, ali i u krugovima domaćih falsifikatora povijesti. Vrijedi pogledati njegov dokument u kojem optužuje hrvatsku stranu za ubojstvo više od 2500 srpskih civila.

Štrpčev se uradak ne temelji na identifikaciji žrtava; nema ni imena svjedoka ni vođene evidencije. U nevješto sročenu dokumentu i sam autor priznaje: »Raspršenost podataka i nedostatak vlastite državne administracije značajno otežava prikupljanje podataka o srpskim žrtvama«. O nestručnosti vođenja podataka govori opis načina prikupljanja podataka. U poglavlju o metodologiji prikupljanja podataka autor navodi da o 14 posto nestalih civila uopće nema podataka gdje i kako su nestali, ali ih ipak ubraja u civilne žrtve. Navodi kako je kasnija evidencija stvarana na temelju raznih izvora, među kojima nabraja »informacije iz medija«, »memoarsku građu«, »posjete mjestima egzekucije i pokopa« i slične neprovjerene i neprovjerljive izvore. Štrbac se poziva i na »provjere spiskova stanovništva«, iako se u istom dokumentu navodi da u tzv. Republici srpskoj krajini nije obavljen službeni popis stanovništva! Ističe da je prepisao informacije o popisima nestalih osoba u medijima, ali ne navodi imena medija ni izvor kojim su se mediji koristili. Nadalje, on nevješto uvodi novu kategoriju stradalih civila koje naziva »uvjetno vojnici«. To se odnosi na tzv. seoske straže i teritorijalnu obranu. Po međunarodnoj klasifikaciji žrtava nema kategorije »uvjetno«, jer civili koji su nosili oružje nazivaju se teroristima i imaju u ratu status vojnika. Najbolja je ilustracija uratka Save Štrpca citat njegova zaključka: »...od 2 631 poginulih pripadnika JNA, TO, milicije i boraca RSK utvrdilo se da je na tom spisku 35 aktivnih vojnih lica, 63 aktivna vojnika, 90 milicionera, 80 civila, 2 221 vojnik obveznik među kojima su i pripadnici TO i mjesnih straža za koje se samo uvjetno može reći da su vojnici«. Prema tome i sam Štrbac navodi da je za samo 80 osoba sigurno utvrđeno da su civilne žrtve. Taj je podatak blizak podatcima iz ostalih izvora koji su na raspolaganju javnosti.

Drugi dostupan i često citiran izvor podataka o ubojstvima srpskih civila sastavljen je u Hrvatskom helsinškom odboru. Dok je Savo Štrbac tvrdio da su Hrvati u Oluji pobili 769 srpskih civila, HHO navodi 677 srpskih civilnih žrtava. Na temelju tih podataka godinama je kriminaliziran vrhovni zapovjednik pobjedničke hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman i svi branitelji. Dodajmo k tome i izmišljeno protjerivanje srpskih civila, za koje postoji pisana zapovijed Mile Martića, koji ih je natjerao u bijeg prije same akcije, jasno je da su falsifikatori povijesti nastojali optužiti za zločin cijelu ratnu vladu i sve koji su se angažirali u obrani hrvatskoga državnog teritorija. Izjave vodstva HHO-a i njihov dokument opovrgnuo je sam haški sud. Utvrdio je da je dokument pod oznakom P2402 rađen po podatcima HHO-a imao naziv »Vojna operacija Oluja i poslije«. Nakon obrade tog dokumenta sudsko vijeće navodi da u njemu »nema izvora podataka te da postoje dvostruki opisi istih događaja«. Utvrđeno je da ne postoji jedinstvena evidencija žrtava, da nema bilježaka aktivista HHO-a s terena, identifikacije žrtava i niz drugih propusta. Zato je sud zaključio da se »neće oslanjati na navedene informacije u dokumentu P2402 ako informacije nisu potkrijepljene nekim drugim dokaznim materijalom«. Prema drugim dokaznim materijalima, od ukupno 677 navedenih srpskih civilnih žrtava civilni status utvrđen je u 42 slučaja. Takav stav suda, koji se može odrediti kao profesionalni i moralni neuspjeh autora tog dokumenta, nije imao odjek u hrvatskoj javnosti koji je trebao imati jer riječ je bila o kleveti vlastite države.

Treći i najrelevantniji dokument koji govori o srpskim civilnim žrtvama jest izvješće DORH-a. Na temelju identifikacija i detaljnih istraga do sada je utvrđeno ubojstvo 47 srpskih civila, dok još traju istrage za 156 osoba. Zaključno, do sada objavljeni izvori pokazuju da je na srpskoj strani poginulo između 42 i 80 osoba za koje se može stvarno utvrditi da su bili civili. Bili su to zločini u obrani, a počinitelji su procesuirani. Na hrvatskoj strani ubijena su po­imence 7263 civila i još je skriveno više od 800 grobova civila za koje srpska strana ne želi dati podatke. Za smrt više od 8000 hrvatskih civila osuđen je neznatan broj počinitelja planiranoga ratnog zločina.

Zaključna razmišljanja

Ratovi i sudionici u ratovima sude se po zločinima nad civilima. Ovdje izneseni dokazi ne ostavljaju puno prostora za raspravu, osim rasprave koja umjesto argumenata želi trgovati ljudskim žrtvama. Preostaju pitanja na koja odgovor mora dati generacija potpisnika ovih redaka, kako ne bi opterećivale buduće. Naime, čudno je da se ni danas, nakon toliko vremena, istiniti podatci o hrvatskim civilnim žrtvama, zločinima nad bolnicama, tragediji oko tri tisuće silovanih i tridesetak tisuća zatočenih, o dvije stotine tisuća srušenih hrvatskih domova i uništenom hrvatskom gospodarstvu višegodišnjim prljavim ratom ne nalaze na stranicama naših medija, udžbenika, u televizijskim emisijama? Deklaracija Europskog parlamenta utvrđuje da nema pomirbe bez istine. Stoga se valja pitati tko ne želi pravu pomirbu temeljenu na istini, katarzi i isprici agresora, na plaćenoj odšteti i izraženoj počasti žrtvama. Isto tako postavlja se pitanje kako je moguće govoriti o simetriji krivnje kad je razlika u zločinima između agresora i žrtve tako očita i znakovita? Kreatori politike laži tjeraju nas ponovno u lažni mir i potiču nekažnjene počinitelje ratnih zločina na planiranje novih. Kako laž o žrtvama utječe na sadašnjost i budućnost Hrvatske vidimo po zatajenim desetcima i stotinama tisuća žrtava komunističkog zločina nakon Drugoga svjetskog rata. Provalija koja dijeli dvije Hrvatske puna je zatajenih leševa. Ne bi valjalo dodavati im nove tragedije civila. Time bi se perpetuirala stalna vrtnja u krug i trošenje nacionalne energije na istjerivanje povijesnih istina. Stoga je iznošenje istinitih podataka u individualnom smislu važan moralni čin, a njegova je korist za zajednicu neprocjenjiva. U vremenskoj projekciji pak on jamči dobrobit novih naraštaja.