Predjelima hrvatske srednjovjekovne književnosti

Nedavno su u Matičinu nizu Stoljeća hrvatske književnosti objavljene dvije knjige o hrvatskoj srednjovjekovnoj prozi, kao prve u nizu knjiga posvećenih srednjovjekovnoj književnosti. Sveske 115. i 116. na poticaj Stjepana Damjanovića, čije je uredničko oko budno pratilo taj dugo priželjkivan izdavački pothvat, priredile su Vesna Badurina Stipčević i Marija-Ana Dürrigl, dvije istaknute proučavateljice srednjovjekovne književnosti. Tim je dvama svescima obuhvaćena tzv. srednjovjekovna pripovjedna proza na način da su sveskom 115. obuhvaćeni romani i legende, a sveskom 116. vizije, apokrifi, prenja i mirakuli. Obje su priređivačice poniknule iz književne škole Staroslavenskog instituta, čije su temelje svojim pionirskim tekstološkim istraživanjima, identificiranjima i uspoređivanjima s mnoštvom stranih predložaka postavili Vjekoslav Štefanić, Ivanka Petrović, Biserka Grabar i drugi proučavatelji. Ta dva izdanja sinteza su znanstvenoga rada na hrvatskim književnim tekstovima koji se od 60-ih godina prošlog stoljeća provodi na Staroslavenskom institutu u Zagrebu. S obzirom na to kako je dobar dio radova objavljen u domaćim i međunarodnim uglavnom znanstvenim edicijama tim dvama izdanjima srednjovjekovni su tekstovi postali dostupni širokoj javnosti.

Legenda o Svetom Pavlu prvom pustinjaku,
Glagoljski fragment 32b iz 15. st. (Arhiv HAZU)

Nakon Štefanićeve hrestomatije iz 1969. godine (koja je sastavljena u suradnji s Biserkom Grabar, Anicom Nazor i Marijom Agnezijom Pantelić), nastaju antologijske medievističke studije o legendarno-hagiografskoj književnosti i Marijinim mirakulima te kritička izdanja mnogobrojnih tekstova Ivanke Petrović (Marijini mirakuli u hrvatskim glagoljskim zbirkama i njihovi europski izvori, Zagreb, 1977; Hrvatski srednjovjekovni legendarij, u: Croatica – Slavica – Indoeuropaea, Wien, 1990., str. 181–192; L’hagiographie, latine et vernaculaire, de l’espace croate, des origines à 1350, u: Hagiographies, vol. IV, sous la direction de Guy Philippart, Turnhout, Brepols, 2006., str. 183–272, i mnogobrojne druge studije), nezaobilazni radovi Biserke Grabar (Apokrifna Djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi I–II, Radovi Staroslavenskoga instituta, br. 6, 1967., str. 109–208; ibid., br. 7, 1972., str. 5–30; Ćirilometodski i staroslavenski prijevodi u hrvatskoglagoljskim prijepisima, Slovo, br. 36, 1986., str. 87–93) i Josipa Bratulića (Apokrif o Prekrasnom Josipu u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, Radovi Staroslavenskoga instituta, br. 7, 1972., str. 31–122) o hrvatskoj apokrifnoj književnosti, zatim izdanja latinične srednjovjekovne proze Josipa Hamma (Dijalozi Grgura Velikoga, SPH, knj. 38, Zagreb, 1978; Acta Pilati i Cvitje, SPH, knj. 40, Zagreb, 1987) i Dragice Malić (Žića svetih Otaca, Zagreb, Matica hrvatska – Institut za hrvatski jezik, 1997), te nezaobilazne studije o stilskim, lingvističkim i genološkim osobitostima srednjovjekovne hrvatske književnosti, i to ponajviše iz pera profesora zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Eduarda Hercigonje (Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti, knj. 2, Zagreb, Liber, 1975; Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb, Liber, 1983), Dunje Fališevac (Hrvatska srednjovjekovna proza, Zagreb, HFD, 1980; Stari pisci hrvatski i njihove poetike, Zagreb, Liber, 1989) i Stjepana Damjanovića (radovi okupljeni u knjizi Jezik hrvatskih glagoljaša, Zagreb, Matica hrvatska, 2008).

Mirakul o vitezu (Il Cavaliere), Mirakuli slavne deve Marie,
Senj, 1507/1508.

Obje knjige obogaćene su rezultatima znanstvenih istraživanja svojih priređivačica. Dugogodišnje proučavanje i kritičko objavljivanje legendarno-apokrifne, napose monaške literature, istaknute filologinje i tekstologinje Vesne Badurine Stipčević rezultiralo je unosom nekoliko cjelovitih tekstova koji su u Štefanićevoj hrestomatiji bili uneseni u kraćem obliku (Legenda o Svetom Nikoli), kao i unosom tekstova kojih nema u izdanju Hrvatske književnosti srednjega vijeka iz 1969. godine (Legenda o Svetom Antunu Opatu, Legenda o Svetom Pavlu prvom pustinjaku). Marija-
-Ana Dürrigl, kao jedna od najboljih poznavateljica žanrovske problematike hrvatske srednjovjekovne proze, objašnjava poteškoće u primjenjivanju suvremene genološke terminologije na srednjovjekovnu prozu te zaključuje, pozivajući se na H. R. Jaussa, kako je usustavljivanje moguće provesti isključivo deduktivnim izvođenjem imanentne poetike. U glavnom je uvodu 2. sveska provedena iscrpna analiza retoričko-stilskih, kompozicijskih i naratoloških elemenata. Posebna je pozornost posvećena usmenosti i fluidnosti koje su bitna obilježja hrvatske srednjovjekovne književnosti. Istražujući žanrovska i kompozicijska obilježja tzv. hibridnih tekstova, priređivačica na primjeru pojedinih vizija i prenja pokazuje kako se oni ne mogu u potpunosti uvrstiti u samo jednu žanrovsku kategoriju, te da krajnji sud redovito ovisi o tome daje li se tijekom žanrovskog određivanja prednost tematici ili strukturi teksta.

Bitne značajke hrvatske srednjovjekovne književnosti

Hrvatska srednjovjekovna proza pripada popularnoj književnosti koja »nije bila namijenjena prašnjavim policama učenog klera nego lektiri koja će ući u narod i postati pučkim štivom, štivom za široke narodne mase«, kako je to lijepo rekao Josip Hamm opisujući ulogu Dijaloga Grgura Velikoga u kontekstu cjelokupne srednjovjekovne književnosti (Hamm 1978: 5). Većinom je riječ o polifunkcionalnim tekstovima koji su ispunjavali određene društvene i moralne zadaće koje su se sastojale u prenošenju temeljnih kršćanskih naučavanja i poticanju slušatelja na usvajanje pouke. Retoričko-stilski postupci poput različitih ponavljanja i nabrajanja nisu imali samo estetsku nego i poučnu i memorijsku funkciju. Pojedina ponavljanja zapravo su memorijska pomagala (ars memorandi) koja su poboljšavala kvalitetu pamćenja tekstova koji su se usmeno izvodili. Marija-Ana Dürrigl u uvodnoj studiji sintetizira svoja stajališta o povezanosti naslova teksta sa situacijom u kojoj se tekst mogao izvoditi, ili pak s poželjnim načinom izvođenja i slušanja teksta. Pohvalno je što je nekoliko puta priređivačica objavila dulje verzije pojedinog prijevoda, a dva je puta objavila dulju i kraću verziju kako bi se na živim primjerima srednjovjekovnih tekstova čitatelji bolje upoznali s različitim prijepisima, bilo da se ta razlika odnosi na duljinu teksta (Abrahamova vizija), ili pak na mjesto nastanka prijepisa i njegovu starinu (Protoevanđelje Jakovljevo iznosi se u brevijarskoj i zborničkoj verziji).

Zbog znatno većeg broja religiozno-pragmatičnih tekstova s obzirom na broj tekstova svjetovne tematike, kod nekih se istraživača može nerijetko čuti kako je hrvatska srednjovjekovna književnost skromna. Nepotpuna slika o srednjovjekovnoj književnosti u mnogim općim pregledima hrvatske književnosti rezultat je stroge dijakronijske podjele na književna razdoblja budući da u toj podjeli prikaz srednjovjekovnoga književnog stvaralaštva redovito završava krajem 15. ili početkom 16. stoljeća. Naime, 16. stoljeće nije samo stoljeće najznačajnijih hrvatskih renesansnih djela, nego stoljeće koje zajedno s 15. stoljećem čini vrhunac hrvatske srednjovjekovne književnosti. U srednjovjekovnu prozu osim toga ulaze i tekstovi iz 17. stoljeća koji su kasniji prijepisi starijih predložaka. Paralelno s renesansnim i baroknim književnim djelima u okviru religiozno-popularne književnosti stvaraju se djela pisana srednjovjekovnim stilom. Osim toga, interes za popularna prozna djela iz 13. i 14. st. u kasnijim stoljećima nije anakrona značajka hrvatske sredine, nego pojava koja je zahvatila cjelokupan zapadnoeuropski prostor. Naime, među najtiskanijim inkunabulama i ranim tiskanim knjigama na širem europskom tlu nalaze se legendarna, egzemplarna i propovjedna djela 13. i 14. stoljeća, te upravo hrvatski prijevodi tih popularnih zapadnoeuropskih djela među ostalim uključuju hrvatsku književnost u poglavlje europske vernakularne religiozne književnosti.

Život Marije Magdalene, Žgombićev zbornik iz 16. st.
(Arhiv HAZU)

Iako je istraživačka poslastica svake filologije svakako proučavanje njezinih početaka u smislu proučavanja prvih zabilježenih srednjovjekovnih tekstova koji su nerijetko fragmentarno sačuvani i teško prohodni, ništa manje uzbudljivo nije ni rekonstruiranje i upotpunjavanje naoko fragmentarne slike prvih zabilježenih prijevoda pojedinog djela tekstovima iz kasnijeg razdoblja. Tekstovi druge polovice 16. i cijelog 17. stoljeća hrvatskim su filolozima i medievistima višestruko zanimljivi. Kako se vrijeme nastanka prijepisa u pojedinom rukopisu ne mora podudarati s datumom nastanka samoga teksta, to i tekstovi iz 17. stoljeća, kod kojih je lingvistička analiza pokazala čuvanje starine, ulaze u korpus hrvatske srednjovjekovne proze. U nedostatku sačuvanih cjelovitih tekstova iz starijih razdoblja, upravo ti mlađi prijepisi pomažu riješiti pitanja ne samo o hrvatskom nego i o cjelokupnome slavenskome ćirilometodskom srednjovjekovnom korpusu. Stoga će obje priređivačice više puta spominjati latinični Dubrovački legendarij iz 17. stoljeća, koji sadrži vrlo bitne prijepise starijih legendarnih tekstova (Život sv. Abrahama pustinjaka, Život sv. Marije, Život sv. Eufrosine, Život sv. Marije Egipatske, Život sv. Barlaama i Jozafata), a priređivačica prvoga sveska upravo će iz toga legendarija unijeti nekoliko tekstova u poglavlju o legendama.

Dundulova vizija, Petrisov zbornik iz 1468.
(Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb)

Hrvatska pripovjedna proza, obuhvaćena ovim dvama svescima, većinom je pisana mješavinom hrvatsko-staroslavenskoga i hrvatskoga jezika (najčešće čakavštinom, koja je nerijetko prožeta kajkavskim elementima kao u Rumancu trojskom iz Petrisova zbornika). Dakako, hrvatska srednjovjekovna proza pisana je i latinskim jezikom, ali o tim će djelima biti govora u knjizi posvećenoj hrvatskoj književnosti na latinskom jeziku. U starijim tekstovima pojavljuje se više crkvenoslavenskih obilježja, dok su u mlađim tekstovima, koji su uglavnom pisani narodnim jezikom (čakavštinom, mješavinom čakavštine i kajkavštine ili štokavštinom poput legendâ iz Dubrovačkog legendarija), crkvenoslavenska obilježja pretežito signali visokog stila kojim su bili pisani navodi iz Biblije. Prozni tekstovi nastali su pod utjecajem stranih popularnih djela, i to istih onih djela koja su bila prevođena na brojne europske jezike. Gledano u tom kontekstu njihova pojava u hrvatskoj književnost, bilo u obliku prerada ili prijevoda, jasno govori o upoznatosti hrvatske kulture s vrhuncima srednjovjekovne religiozno-popularne književnosti. Više lingvističko-stilskih analiza pokazalo je uspješnost hrvatskih kompilatora i prevoditelja u stilizaciji teksta čijim su posredstvom brojna djela došla do šire publike. Pojedini apokrifi pokazali su kako i religiozni tekstovi mogu imati naglašenu zabavljačku funkciju. Češće slušanjem nego čitanjem upravo se kroz navedene tekstove čovjek upoznavao s različitim pojmovima: tematikom smrti, dalekim zemljama u koje su odlazili apostoli, čudesnim događajima, ali i uputama o izbjegavanju grijeha i zadovoljstava koji vode u grijeh.

Minijatura s prikazom Svete Margarete, Hrvojev misal iz oko 1404. godine (Istanbul)

Hrvatska je književnost usvojila tekstove Istoka i Zapada, i to iz bizantsko-slavenske, češke, latinske, talijanske i još nekoliko zapadnoeuropskih nacionalnih književnosti. Tekstovi su nerijetko dolazili posredno preko drugih književnosti. Jedan dio tekstova francuske književnosti u hrvatsku je sredinu stigao preko literature venetskog prostora i sjeverne Italije (Petrović 1984: 194). Više tekstova iz glasovite Zlatne legende talijanskoga dominikanca Jakova da Voragine, u hrvatsku književnost, točnije u Petrisov zbornik, nisu stigle izravnim prijevodom s latinskoga, nego prijevodom češke prerade poznate pod nazivom Pasional. U hrvatskoj »tropismenoj i trojezičnoj« književnoj kulturi prozni se tekstovi zajedno s moralno-didaktičnim i liturgijskim tekstovima u duljim i kraćim verzijama prepisuju u neliturgijskim zbornicima, liturgijskim knjigama i brevijarima. Iskoristit ću ovu prigodu i navesti rukopise i knjige koji su prave riznice srednjovjekovne književnosti: glagoljski Petrisov zbornik, Vinodolski zbornik, Žgombićev zbornik, Ivančićev zbornik, Grškovićev zbornik, Fatevićev zbornik, Mirakuli slavne deve Marie; latinični Lucićev Vrtal, Lulićev zbornik, Dubrovački legendarij (Dubrovačke legende); ćirilični Libar od mnozijeh razloga.

Priče iz života svetaca i pustinjaka u hrvatskoj književnosti

Priređivačica prvoga sveska dala je preglednu studiju o hrvatskoj legendarnoj prozi u kojoj je sintetizirala dosadašnje spoznaje o tom slojevitom srednjovjekovnom korpusu. Legendarni tekstovi koji se nalaze u prvom izdanju uneseni su pomnim izborom i nastojanjem da se u što većoj mjeri obuhvati i primjerima prikaže raznolikost hrvatske legendarne baštine. Vesna Badurina Stipčević u knjigu je unijela legende pisane na glagoljici i latinici, te je u gotovo jednakom omjeru uključila legendarne tekstove grčko-bizantskoslavenskoga i zapadnoga podrijetla. Hagiografsko-legendarni tekstovi uvelike su obilježili cjelokupno hrvatsko srednjovjekovlje, krenuvši od prvih književnih spomenika nastalih pod utjecajem ćirilometodskih prijevoda grčke i bizantske hagiografske književnosti do prijepisa starijih latinskih legendâ u 17. stoljeću (Petrović 1984: 194). Velik su utjecaj na legendarnu književnost imali latinski legendariji nastali između 13. i 15. stoljeća, koje su sastavili dominikanski autori Vincent de Beauvais, Jean de Mailly, Bartolomeo da Trento i Jakov da Voragine (Petrović 1984: 185). Iako se od 14. stoljeća nadalje hrvatska književnost sve više i snažnije otvara zapadnim utjecajima, u glagoljskim zbornicima sve do 17. stoljeća prepisivat će se tekstovi iz ćirilometodskog razdoblja. Legende o životima, djelima i mučeničkoj smrti prvih Kristovih sljedbenika, apostola, pustinjaka i mučenika bili su omiljeno štivo hrvatskoga srednjovjekovlja. Hrvatska je književnost, smatra Ivanka Petrović, vjerojatno već u 13. stoljeću imala legendarije, cjelovite zbirke hagiografskih životopisa te pasionale, na što upućuju odlomci pasionala na kojima je zapisana Legenda o sv. Jurju i Sebastenskim mučenicima te Pazinski fragmenti koji sadržavaju prijevode tekstova iz grčko-slavenskoga korpusa te iz zapadnoeuropskih pasionala i legendarija.

Priređivačica prvog sveska odabrala je nekoliko tekstova grčko-bizantskoga podrijetla koji pripadaju širem slavenskom književnom krugu: Legendu o sv. Aleksiju, tj. o božjem čovjeku koji odrekavši se bogatstva odlazi u svijet, gdje u askezi provodi 34 godine, kao i Legendu o Svetom Nikoli. U izboru se također našla Legenda o sv. Većeslavu, tekst koji je nastao u 10. stoljeću u Češkoj i koji pripada prvim izvornim slavenskim hagiografskim djelima, te glagoljski tekst Žitje Ćirilovo. Izborom su obuhvaćeni prijevodi s talijanskoga, kao što su Cvjetići sv. Franje zapisani u latiničnom zborniku. Vrlo su popularni bili tekstovi o sv. Mariji Magdaleni (Život Marije Magdalene) i sv. Mariji Egipćanki (Život Svete Marije Egipatske), dvjema velikim grešnicama koje na dugo razdoblje odlaze u pustinju gdje ispaštaju svoje grijehe. Naći ćemo u ovom izboru i latinične tekstove o ranokršćanskim sveticama i mučenicama, Legendu o Svetoj Katarini i Legendu o Julijani, koje podnose teške muke odbijajući se vjenčati za njima odabrane muškarce. Izbor nije zaobišao ni Legendu o Svetom Pavlu Pustinjaku, iznimno popularan tekst kršćanskoga Istoka i Zapada o imućnom Pavlu, koji u vrijeme progona kršćana odlazi u egipatsku pustinju.

Vesna Badurina Stipčević koja niz godina proučava monašku književnost u ovo je Matičino izdanje unijela više različitih legendâ o životima pustinjaka čiji je život obilježen nepokolebljivom borbom protiv mnogobrojnih iskušenja. U izbor je ušlo nekoliko tekstova iz latiničnih Žića svetih otaca koje pripada djelu Verba seniorum. Taj je sastav pretežito poučnih tekstova i mudrih izreka u korpus Vitae Patrum ušao tek naknadno budući da se djelo Vitae Patrum u početku sastojalo prvo isključivo od životopisa egipatskih monaha, a potom i životopisa pustinjakinja u kojima se izlaže cijeli niz pustinjačkih tema, obrazlaže asketski način život. U ovom je izdanju objavljeno više tekstova iz latiničnoga Dubrovačkog legendarija iz 17. stoljeća (Od Svete Eufrosine, Život Svete Marije Egipatske), koji sadržava hrvatski prijevod legendâ iz zbirke Vitae Patrum koji je nastao prema talijanskom predlošku.

Ot ljubve, Žića svetih otaca, 1513. (Arhiv HAZU)

Hrvatsku su glagoljsku i latiničnu književnost (na hrvatskom i latinskom jeziku) značajno obilježili Dijalozi pape Grgura Velikoga, jednoga od najvećih autora pustinjačkih životopisa i tvorca prvoga nacionalnoga legendarija. U svesku 115. navode se Grgurovi tekstovi prema latiničnom rukopisu iz 1513. godine, koji je nastao na temelju talijanskoga volgarizzamenta dominikanca Domenica Cavalke. Grgurovo djelo jedno je od najpopularnijih djela europskoga srednjovjekovlja u koje su se čak i mnogo stoljeća poslije zagledali brojni sastavljači proznih i moralno-didaktičnih tekstova, a posebno je nadahnjivalo autore zbirka egzempla i mirakula. Naime, sastavljanje kompilacija, tj. kompiliranje od 13. stoljeća imalo je značenje korisnoga skupljanja i prenošenja znanja. U srednjem vijeku, a i poslije, brojni će sastavljači religioznih tekstova posuđivali motive, odlomke iz života svetaca ili veće dijelove teksta iz popularnih srednjovjekovnih djela (Grgurovi Dijalozi, Vitae Patrum ili Legenda aurea).

Srednjovjekovni roman – svijet viteške časti i kršćanske pouke

U svesku br. 115 prvi su put sva četiri srednjovjekovna hrvatska romana (Rumanac trojski, Aleksandrida, Barlaam i Jozafat, Priča o premudrom Akiru) objavljena u cijelosti. Hrvatska književnost poznaje nekoliko srednjovjekovnih romana, no to nisu romani u današnjem značenju, nego dulji prozni pripovjedni ostvaraji. Pretpostavlja se kako je korpus hrvatskih srednjovjekovnih romana mogao biti bogatiji, na što upućuju popisi knjiga i inventari pojedinih trgovaca. U romanima se redovito antičke i istočnjačke teme prilagođavaju srednjovjekovnoj kršćanskoj i feudalnoj svakodnevici. U Rumancu trojskom motiv antičke književne tradicije prenesen je u kršćansko-feudalni svijet u kojem se tematizira viteška čast, dok su imena likova izrazito kroatizirana. Rumanac trojski hrvatski je prijevod romana o padu Troje, tj. jednog od viteških romana o trojanskoj povijesti koji u 12. stoljeću nastaju na temelju kasnoantičkoga spisa i latinskih kompilacija. Aleksandrida je bila vrlo popularan roman koji je prerađen gotovo 80-ak puta na više od trideset jezika. Njegova se popularnost u hrvatskoj književnost prati čak i u djelima Dominka Zlatarića i Junija Palmotića. Glavni lik Aleksandar prikazan je kao ideal srednjovjekovnog viteza, fabula je stepenasto građena, a radnja ispunjena nizom anegdota i fantastičnih epizoda. Roman Barlaam i Jozafat zapravo je kristijanizirana Budina legenda koja je turskim i perzijskim posredništvom, preko grčkih, a potom latinskih tekstova, stigla do zapadnoeuropskih književnosti. U tom se srednjovjekovnom romanu pripovijeda o indijskom kralju Aveneru, protivniku kršćana, koji pokušava zaštititi sina Jozafata od proročanstva da će postati kršćanin. Naravno pustinjak Baarlam uspijeva Jozafata preobratiti na kršćanstvo, iznoseći mu u svojim odgovorima kršćanska naučavanja o postanku pakla, rođenju Marije, drvu znanja, Kristovu rođenju i smrti. Za razliku od Rumanca trojskog i Aleksandride, Barlaam i Jozafat ima izrazito razvedenu naratološku strukturu. U tom se djelu prepleću orijentalne parabole o smrtnoj trublji, ptičaru i slavuju, o četiri kovčega i drugo, zatim uok­virene priče, alegorije, prilike (Hercigonja 1975: 295–296; Fališevac 2012: 120). Romanom se smatra i Priča o premudrom Akiru, stara semitska pripovijetka orijentalnoga podrijetla. U njoj se opisuje život Akira, savjetnika kralja Sinaheriba, koji svojeg nećaka Anadana uči dobrom životu tako da mu u raznim situacijama iznosi mudre izreke, vrlo slične onima iz biblijskih mudrosnih knjiga, tj. iz Knjige Mudrosti, Siraha i Mudrih izreka. Taj je roman zapisan na svim trima pismima i to u: glagoljskom Petrisovu zborniku, ćiriličnom Libru od mnozijeh razloga te latiničnom Derečkajevu zborniku.

Od apokrifa do Marijinih mirakula – istočno i zapadno u hrvatskoj prozi

U hrvatsku su književnost s ćirilometodskom baštinom uz već spomenute legende ušli brojni apokrifi koji su nastali »u vrijeme moravske misije i općeslavenske zajednice« (Grabar 1986: 87), kao što su: Uspenije Bogorodice, Apokrif o drvetu križa, Djela Pavla i Tekle. Apokrifi označuju tekstove koji nisu ušli u biblijski kanon, a opisuju biblijske osobe i njihove zgode koje Biblija ili prešućuje ili o kojima se u Bibliji šturo pripovijeda. Apokrifi najčešće počinju odlaskom apostola u daleke krajeve u kojima on pridobiva pristaše na način da čini čudesa ili vodi rasprave. Hrvatska književnost sadrži znatno manje apokrifnih tekstova od slavenskih ćiriličnih književnosti, ali ipak više od zapadnoeuropskih književnosti. Najznačajniji apokrifi prevedeni su između 9. i 12. stoljeća na makedonsko-bugarskom području te je upravo s toga prostora najveći broj apokrifa stigao u hrvatsku književnost, i to znatno više u njezinu glagoljsku nego u latiničnu i ćiriličnu sastavnicu. U starozavjetnim apokrifima opisuje se stvaranje svijeta, život prvih ljudi, iznose priče o starozavjetnim prorocima (Život Adama i Eve, O krsnom drvetu). Veliku je popularnost u srednjem vijeku imao apokrif O prekrasnom Josipu, u kojem se govori o sudbini Josipa kojega su zavidna braća prodala u egipatsko ropstvo. Motiv prodaje Josipa u značenju bratske izdaje često će se pojavljivati u tekstovima o Isusovoj muci. U novozavjetnim apokrifima pripovijeda se o životu Isusa Krista, djelovanju njegovih učenika te o Djevici Mariji. Jedan od najčitanijih apokrifa svakako je Protoevanđelje Jakovljevo, inače apokrifno evanđelje rođenja i djetinjstva, u kojem se govori o Marijinim roditeljima, njezinim zarukama s Josipom, o njezinu djevičanstvu i drugim događajima. Vrlo je popularno bilo i Nikodemovo evanđelje, koje se sastoji od dva dijela: Djela Pilatova (Acta Pilati) i Kristov silazak u limb. Pripovijedanje u apokrifima nerijetko teče vrlo živo, kao što je slučaj u apokrifu Djela Andrije i Mateja u gradu ljudoždera, koji je pun obrata, čudesa i dramatičnih epizoda. U tom tekstu apostol Andrija odlazi u grad ljudoždera osloboditi Mateja iz tamnice te na tom putu doživljava niz peripetija, da bi se nakon izbavljenja Mateja iz tamnice dogodilo čudesno preobraćenje ljudoždera u kršćane. Apokrifna Djela apostolska u kojima se govori o najvećim Isusovim učenicima i apokrifna evanđelja u hrvatskoj su prozi vrlo dobro zastupljena, a sačuvano je i više prijepisa popularnog apokrifa o Marijinoj smrti i uznesenju koji je poznat pod nazivom Uspenije Bogorodice.

Priređivačica 2. sveska poglavlje od čak 13 mirakula otvara mirakulom O djevojci bez očiju koja žrtvuje svoje oči kako bi sačuvala djevičanstvo, tekstom koji je Ivanka Petrović nazvala »biserom hrvatske i europske Marijine legende« (Petrović 1977: 32). Uneseni su razni mirakuli iz glagoljskih rukopisa te iz glasovite senjske knjige Mirakuli slavne deve Marie: Djevojka bez ruku, Mirakul o vitezu, Sakristanka, Mirakul o razbojniku, Mirakul o čovjeku koji je pao u jamu. Marijini se mirakuli kao jedna od najpoznatijih književnih vrsta europske književnosti u hrvatskoj prozi pojavljuju već u 14. st., i to nedugo nakon pojave zapadnoeuropskih zbirka na narodnim jezicima (Petrović 1977: 19). Nalazimo ih u Ivančićevu zborniku, Vinodolskom zborniku, Žićima svetim otaca, Disipulima te u knjizi Mirakuli slavne deve Marie, koja je 1507. ili 1508. tiskana u Senju. Upravo je tom zbirkom, kako kaže Ivanka Petrović, hrvatska glagoljska književnost dobila najopsežniju zbirku mirakula. Za razliku od primjerice žanra prenja koji je određen svojim oblikom (tj. dijalogom), žanr Marijinih mirakula određen je ponajprije svojim sadržajem, tj. čudom koje Marija čini pomažući ljudima u nevolji. Mirakuli mogu biti napisani u formi kratkog ezgempla (poput mirakula o zlu vitezu koji je svaki dan pet puta izgovarao molitvu Djevici Mariji koji čitamo na str. 314 drugoga sveska), jednostavne priče (Mirakul o razbojniku), ali i složene novelističke forme poput mirakula Djevojka bez ruku. Za razliku od ostalih spomenutih proznih žanrova u kojima su likovi gotovo u potpunosti polarizirani na dobre i zle, u mirakulima je psihologizacija likova ipak razvijenija (Petrović 1972: 202). U svijetu mirakula čitatelji su nailazili na likove poput pohotnoga viteza, pokvarenoga klerika, redovnice kojoj Marija pomaže roditi dijete ili pak viteza koji radi ugleda u društvu želi vragu prodati ženu.

Studija o prenjima priređivačice 2. sveska korisna je sinteza u kojoj se kroz raspravu o tom književnom obliku opisuje binarnost i polariziranost svijeta srednjovjekovnog čovjeka, u kojem je najčešći način izražavanja osim ponavljanja bila antiteza kojom su se sučeljavali oprečni pojmovi poput duše i tijela, dobra i zla, života i smrti, vrline i grijeha. Antiteza se kao dominantan kompozicijski postupak pojavljivala u tekstovima koji su imali naglašenu vjersko-poučnu funkciju. Taj je postupak do izražaja posebno došao u prenjima, hibridnom žanru u kojem istodobno supostoje elementi dramskog i moralno-didaktičnog. U tim se tekstovima tako pozitivnom junaku suprotstavlja negativni, raj se suprotstavlja paklu, a duhovno tjelesnom. Najpoznatije je prenje Prepiranje duše s tijelom iz 14. st., u kojem se duša i tijelo u trenutku smrti prepiru o tome tko je kriv za osudu na paklene muke. Riječ je o djelu koje je nastalo u Engleskoj, u medievistici poznato kao Visio Philiberti. Da je na hrvatskom prostoru bilo vrlo popularno govore prijepisi na svim trima pismima, ali i pojavljivanje nekih dijelova toga prenja u djelima više hrvatskih književnika. Na motivu smrti kao jednom od omiljenih srednjovjekovnih motiva temelji se Slovo meštra Polikarpa, u kojem Bog prihvaća molbu meštra Polikarpa te mu dopušta razgovarati s personificiranom Smrću koja postupno od čovjekova najvećeg neprijatelja postaje učiteljica koja čovjeku daje savjete o tome kako voditi ispravan život i izbjeći smrt. Marija-Ana Dürrigl, koja istražuje otvorenost forme srednjovjekovnih tekstova, kao najbolji primjer žanrovskoga composita navodi trodijelno prenje Milost i Istina sretosta se, Pravda i Mir obcelivasta se, u kojem se četiri Božje kćeri (Milost, Istina, Pravda, Mir) prepiru oko kazne i oprosta grijeha.

Mirakul o tatu (Ebbo), Ivančićev zbornik iz 14/15. st.
(Arhiv Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, Zagreb)

Knjiga br. 116 sadrži vrlo iscrpnu studiju o kompozicijsko-stilskim i žanrovskim obilježjima eshatoloških vizija, u kojoj se tumači njihova polifunkcionalnost i tematika. Eshatološke vizije oblikovane su kao putovanja vidjelaca ili njihovih duša kroz prostore pakla i raja, ili pak kao ukazanja i snoviđenja. Uloga je vizija bila poučiti slušatelje o tome na koji se način čuvati grijeha kako bi se izbjeglo nepovratno putovanje u pakao. Muke grešnika u paklu detaljno se opisuju u Bogorodičinoj apokalipsi, dok u Pavlovoj apokalipsi apostol Pavao putuje paklom, a potom rajskim prostranstvom. Dvije vizije irskoga podrijetla, Dundulova vizija i Čistilište sv. Patrika, od ostalih se razlikuju u tome što vidjelac nije promatrač, nego grešnik koji ovisno o svojim postupcima i načinu življenja može izbjeći pakao i dospjeti u raj i obratno. U Baruhovoj viziji Bog Baruhu otkriva tajne neba i zemlje, a Baruha anđeo Panuel vodi kroz sedmera nebesa. Na kraju se Baruh vraća na zemlju kako bi ljudima ispričao sve što je vidio i čuo. Marija-Ana Dürrigl navodi i one primjere (tzv. mala prenja, male vizije) u kojima se prenja i vizije ne pojavljuju kao samostalni tekstovi, nego kao dijelovi drugih žanrova, uglavnom vizija i pasija. Tako ona primjerice elemente vizije nalazi u Legendi o Svetom Agapitu, dok elemente prenja vidi u Bogorodičinoj apokalipsi i Dundulovoj viziji, u kojoj se anđeo i đavao bore oko toga komu će pripasti Dundulova duša.

Zaključak

Obje priređivačice napravile su velik posao skupivši u popisu literature recentne radove o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti kako bi zainteresiranim čitateljima olakšale put do stručne literature. Vrlo su korisne i bibliografije u kojima se navode izvori i izdanja odabranih književnih tekstova s napomenama o tome sadrže li odabrana izdanja samo odlomke ili cjelovite verzije pojedinog teksta. Također pozdravljam i unos slikovnih prikaza koji čitatelje ovih dvaju izdanja vode u svijet srednjovjekovnih rukopisa i njihovih pisara. Dobar se dio priređivačkoga posla sastojao i u sastavljanju rječnika manje poznatih riječi kako bi se široj publici omogućilo lakše razumijevanje starijih tekstova. S tim je povezan i način transkripcije, gdje se pokušalo pronaći optimalno rješenje koje dovoljno čuva starinu i izgled predloška, a koje istodobno ne zbunjuje i ne stvara poteškoće čitateljima kojima stariji tekstovi nisu svakodnevica. Šteta je samo što se u svescima ne navodi točno podrijetlo odabranih transkribiranih tekstova, tako da čitatelji ne znaju koju od više različitih verzija imaju pred sobom, iako obje priređivačice u uvodnim studijama gotovo uvijek spominju u kojim je sve neliturgijskim zbornicima, knjigama i rukopisima sačuvano pojedino prozno djelo. Vesna Badurina Stipčević i Marija-Ana Dürrigl ovim su nas dvjema knjigama uspjele uvjeriti kako poznavanje srednjovjekovnih proznih djela itekako pomaže boljem razumijevanju ne samo tekstova religiozne književnosti nego i nekih svjetskih klasika. Autori religiozne književnosti 17. i 18. stoljeća poput Matije Divkovića i Hilariona Gašparotija u svoja će djela unositi brojne odlomke i legende upravo iz srednjovjekovnih tekstova, ili iz zbirka koje se u jednom svom dijelu oslanjaju na srednjovjekovne izvore. Osim toga, dobrom dijelu javnosti manje je poznato kako se upravo u jednom Marijinu mirakulu o mladiću Teofilu, na što je upozorila Ivanka Petrović, pojavljuje motiv o prodaji duše vragu, motiv koji će svoju najveću popularnost steći Goetheovim Faustom. Ova će dva izdanja biti iznimno korisna kako stručnjacima i studentima tako i široj publici. Predmete svojih budućih istraživanja na stranicama dvaju svezaka pronaći će filolozi, povjesničari, teolozi i drugi proučavatelji, dok će se zaljubljenici u hrvatsku kulturnu baštinu pod vodstvom dviju znanstvenica na putovanju kroz predjele srednjovjekovne književnosti upoznavati s njezinim ishodišnim i nezaobilaznim mjestima.