Povijest i povjesnica, pravo i pravda

 Tijekom ožujka 2014. na Međunarodnom sudu pravde (ICJ), u Palači mira u Haagu, održana je javna (»usmena«) rasprava u sudskom procesu između Hrvatske i Srbije zbog povrede odredbi Konvencije UN-a iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Na poziv hrvatskoga pravnog tima od 10. do 14. ožujka, zajedno s kolegom povjesničarom s Hrvatskog instituta za povijest, nazočio sam izlaganju srpskoga pravnog tima.

ICJ je nadležan za tužbu Republike Hrvatske protiv Srbije

Spomenuti proces započela je Hrvatska 2. srpnja 1999., kad je tom sudu podnijela zahtjev za pokretanje tužbe protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije zbog povrede spomenute UN-ove konvencije iz 1948. godine. Detaljno obrazloženje tužbe (tzv. Memorijal) Hrvatska je sudu dostavila 2001., a s obzirom na to da je SRJ 2003. promijenila ime u Srbija i Crna Gora, a potom se 2006. raspala na Srbiju i Crnu Goru, Hrvatska se, na traženje Suda, izjasnila da postupak nastavlja u odnosu na Republiku Srbiju. Spomenutom tužbom Republika Hrvatska tražila je da Srbija privede pravdi osobe koje su počinile genocidna djela, da dostavi informacije o nestalim osobama, da vrati kulturna dobra odnesena iz Hrvatske te da plati naknadu štete. S obzirom na to da je Srbija prigovorila kako Sud nije nadležan za postupanje u ovom predmetu, prije rasprave o meritumu Sud je trebao odlučiti je li nadležan za postupanje. Usmena rasprava o nadležnosti Međunarodnog suda pravde održana je u Haagu 2008., a Sud je odluku o nadležnosti, kojom se proglašava nadležnim za tužbu RH protiv Srbije (što govori u prilog zaključku da rat u Republici Hrvatskoj nije bio građanski), objavio 18. studenoga 2008 (na 17. obljetnicu srpske okupacije Vukovara).

Prije zakazivanja usmene rasprave uslijedilo je podnošenje dodatnih pisanih podnesaka. Tako je Srbija u siječnju 2010. Sudu dostavila podnesak (»Protumemorijal«), koji je obuhvatio odgovor na hrvatski »Memorijal«, ali i protutužbu Srbije protiv Hrvatske. Potom je u prosincu 2010. Hrvatska dostavila Sudu odgovor (»Reply«) na »Protumemorijal« Srbije, u kojem su objedinjeni hrvatski odgovor na odgovor Republike Srbije na hrvatski »Memorijal« i hrvatski odgovor na protutužbu Republike Srbije. Republika Srbija je potom u studenom 2011. Sudu dostavila svoj protuodgovor (»Rejoinder«) na podnesak Republike Hrvatske. Posljednji pisani podnesak (»Additional pleading«) Republika Hrvatska Sudu je dostavila u kolovozu 2012., odgovorivši na taj način još jednom na protutužbu Republike Srbije.

Tijekom usmene rasprave Hrvatska je optužila Srbiju za genocid počinjen nad Hrvatima na području Hrvatske 1991. i 1992. godine, a Srbija je u svoju obranu navela da ratni zločini počinjeni u to vrijeme nad Hrvatima ne predstavljaju najteže kazneno djelo genocida te da Srbija ne može biti odgovorna za eventualni genocid počinjen prije 27. travnja 1992., kada je nastala Savezna Republika Jugoslavija. Iznoseći svoju protutužbu, Srbija je optužila Hrvatsku za genocid počinjen nad krajinskim Srbima u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja 1995. godine. Pritom se kao jednim od glavnih argumenata koristila tzv. Brijunskim transkriptom, kojim se kao dokazom služilo i tužiteljstvo Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u optužnici protiv Gotovine, Markača i Čermaka, no koji je u pravomoćnoj presudi odbačen jer ne dokazuje namjeru protjerivanja i ubijanja Srba. Uz to se pravni tim Srbije pozvao i na još neke iskaze svjedoka koji su se pojavljivali na suđenju Gotovini, a koji su odbačeni u pravomoćnoj presudi. Također, srpski pravni tim tvrdio je da Srbija nije odgovorna za djelovanje bivše JNA, srpskih paravojnih postrojbi i postrojbi lokalnih Srba u Hrvatskoj, odnosno da JNA nije bila srpska vojska, te da se zločini pripadnika tih vojnih snaga nad Hrvatima ne mogu smatrati genocidom, a da je Oluja bila planirana i izvedena s ciljem uništenja »krajinskih Srba«.

U vojnim operacijama većih razmjera, kakva je bila Oluja, događaju se incidenti. Nažalost, dogodili su se i u Oluji, a srpski pravni tim ih pokušava prikazati kao genocid. Pritom se poziva i na podatak da u Republici Hrvatskoj danas živi trećina Srba s obzirom na 1991. godinu. No, istodobno prešućuje najvažniju činjenicu da je za takvo stanje, odnosno za odlazak Srba iz Republike Hrvatske, odgovorna isključiva politika srpskoga vodstva, a ne Hrvatska. Ta je činjenica utemeljena u izvorima pa stoga ne ovisi o sudskoj presudi. Mogu je promijeniti samo novi, relevantni izvori. Srpski pravni tim ih u ovoj raspravi u Haagu nije ponudio. Zapravo, prema izlaganju srpskoga pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu proizlazi da je Hrvatska kriva jer se 1995. usudila vojnim putem osloboditi okupirane dijelove svoje države, nakon niza neuspješnih mirovnih ponuda koje je odbilo srpsko vodstvo, nakon što je Hrvatska 1991. bila napadnuta, a dijelovi njezina teritorija okupirani i razoreni, te nakon što je nesrpsko stanovništvo na okupiranom području uglavnom ubijeno ili protjerano.

Dakako, na ovom suđenju navedeni su i podatci koji nisu ugodni za hrvatsku stranu, no oni ionako ne mijenjaju karakter rata, a s njima se hrvatska javnost uglavnom već suočila i osudila ih. I ne samo javnost nego većim dijelom i hrvatsko pravosuđe. Uostalom, i hrvatski pravni tim napomenuo je da je Hrvatska svjesna da su tijekom Oluje počinjeni individualni zločini nad Srbima i da duboko žali zbog toga. Podsjetio je da su hrvatski predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović zbog toga izrazili žaljenje, no »da pomirenje mora biti utemeljeno na povijesnoj istini, a da je odbacivanje Srbije da prizna odgovornost udarac u lice tisućama žrtava i nestalih«. Naveden je i podatak da je hrvatsko pravosuđe procesuiralo 33 osobe optužene za ubojstva civila tijekom i nakon operacije Oluja, da je više od 2300 osoba procesuirano zbog kaznenih djela pljačke i uništavanja »srpske imovine« na oslobođenom području, te da su u tijeku tri postupka za ratne zločine. Istaknuto je da se u Hrvatsku vratilo više od 130 000 Srba, što je samo po sebi dokaz da nije postojala državna politika sprečavanja povratka Srba nakon Oluje, kako tvrdi Srbija u svojoj protutužbi, te da su hrvatske vlasti uložile 2,24 milijarde eura u obnovu uništenih kuća, od kojih velik broj (barem trećina) pripada lokalnim Srbima, izbjeglima tijekom ili nakon operacije Oluja, što dokazuje da je Hrvatska spremna prihvatiti sve one koji se žele vratiti.

Hrvatski pravni tim objasnio je razliku u prirodi vojnih operacija koje su predmet hrvatske tužbe i onih koje su predmet srpske protutužbe, navodeći da je »Oluja bila legitiman vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je, prema presudi ICTY-ja, proveden zakonito, a da su vojne operacije koje je provela ili podržavala Srbija bile nezakonita invazija na suverenu državu s ciljem stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske«. Kao dokaz genocidnog postupanja srpskih snaga nad Hrvatima 1991. naveden je dokument vojne obavještajne službe JNA iz listopada 1991. u kojem se priznaje da pripadnici srpskih postrojbi u okolici Vukovara čine »nekontrolirana djela genocida«. Naglašeno je da su operacije Bljesak i Oluja imale za cilj poraz onoga što je ICTY u presudi Milanu Martiću nazvao udruženim zločinačkim pothvatom, što je zapravo bila »Republika Srpska Krajina«, kao hrvatski teritorij nezakonito okupiran od države (Srbije) koja je u ovom predmetu podnijela protutužbu.

Spomenutu srbijansku protutužbu za genocid protiv Hrvatske hrvatski pravni tim drži posve neutemeljenom. Smatra da je »ona neodgovarajuće oružje Srbije da skrene pozornost s događaja 1991. za koje je odgovorna« i da služi samo odvraćanju pozornosti od hrvatske tužbe protiv Srbije, jer nema uporišta ni u činjenicama, ni u zakonu, niti u jednoj presudi Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Napomenuto je da se Srbija »očajnički drži za nepravomoćnu presudu ICTY-ja u slučaju Gotovina i Markač«, a da bi istodobno htjela da sudsko vijeće ovoga suda zažmiri na pravomoćnu (oslobađajuću) presudu ICTY-ja u istom predmetu (Gotovina – Markač), kao i da zažmiri na presude ICTY-ja u slučajevima Mrkšić i Babić te Martić (u kojoj je utvrđena odgovornost Beograda za zločine u Hrvatskoj). Pozivajući se na presude ICTY-ja, hrvatski pravni tim ustvrdio je da krajinski Srbi nisu pobjegli zbog neselektivnoga granatiranja, nego zbog poziva na evakuaciju i pritiska krajinskih vlasti, da hrvatska vlada nije poticala pljačku i uništavanje »srpske« imovine nakon Oluje te da im kuće nije konfiscirala, nego privremeno preuzela radi smještaja izbjeglica i zaštite od pljačke. Suprotno tvrdnjama Srbije, nije postojao zločinački plan u Oluji, nije bilo prekomjernoga granatiranja, prisilne deportacije, ni ciljanih napada na Srbe koji su ostali u svojim kućama nakon operacije.

Srpski plakat u povodu referenduma za pripojenje dijela hrvatskog teritorija Srbiji: »Srpski narod u jednoj državi – za prisajedinjenje«

Činjenicama protiv krivotvorenja povijesti

U odgovoru na izlaganje srpskoga pravnog tima u kojem je naveden citat iz Brijunskog transkripta, hrvatski tim upozorio je na selektivan pristup, jer dio koji je citiran – »Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu«, ima i svoj nastavak koji je srpski tim prešutio: »Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana«, što dokazuje da predsjednik Tuđman nije mislio na Srbe kao civile, nego na srpske vojne snage. Hrvatski pravni tim odbacio je kao nevjerodostojne i pretjerane podatke o stradalima u Oluji koje je prikazao Dokumentacijsko-informacijski centar »Veritas« i njegov voditelj Savo Štrbac. Podatak da je u »Veritasovu« popisu iz kolovoza 2005., pod naslovom »srpske žrtve ubijene od strane hrvatskih oružanih snaga«, navedeno više od 500 imena osoba čiju smrt nije uzrokovalo djelovanje hrvatskih oružanih snaga, pokazuje spremnost njegovih autora na manipulaciju u prezentaciji događaja, činjenica i broja žrtava iz Domovinskog rata. Sudsko vijeće u Haagu na to je upozoreno navođenjem primjera s »Veritasove« liste, na kojoj su kao žrtve u Oluji navedeni i ljudi koji su bili živi i deset godina nakon Oluje, ili su poginuli u prometnim nesrećama, neki od njih već 1991., ili nesretnim slučajem prije Oluje, itd.

U svojem izlaganju pred sudskim vijećem srpski pravni tim propustio je navesti važan podatak da je Savo Štrbac, koji se na ovom suđenju pojavio kao svjedok Srbije i suradnik srpskoga pravnog tima, bio dužnosnik »vlade« samoproglašene paradržave »Republike Srpske Krajine«, u čijem je mandatu ubijano i protjerivano nesrpsko stanovništvo na tom okupiranom području Republike Hrvatske, te koja je, provodeći isključivu velikosrpsku politiku, odbila sve mirovne inicijative i okupirano područje Republike Hrvatske namjeravala pripojiti Republici Srbiji. Među mnogobrojnim izvorima koji pokazuju da je vodstvo dijela Srba u Hrvatskoj uporno odbijalo mirnu reintegraciju okupiranoga hrvatskoga područja jesu i izjave Save Štrpca iz 1994. i prve polovice 1995. stranim novinarima da »ne dolazi u obzir da se Srbi vrate pod vlast Hrvatske« te da »ne žele ni u kojem obliku biti dio Hrvatske«. Srpski je pravni tim Savu Štrbca predstavio kao vjerodostojnog i istaknutoga humanitarca, iako izvori pokazuju suprotno. Naime, uz to što njegovi podatci o događajima u Domovinskom ratu i stradanju žrtava nisu točni, ni njegov odnos prema stradanju civila Hrvata ne može se nazvati humanim. Tako je, kao odvjetnik – branitelj Nikole Gagića, pripadnika srpskih snaga u Hrvatskoj (na području Dalmacije), kojemu se sudilo zbog ubojstva dvoje starijih civila (!) Hrvata u njihovoj kući u studenom 1991., Savo Štrbac 1992. zatražio da se okrivljeni pusti na slobodu, među ostalim i zato »jer je delo učinio u odnosu na lica koja je sa puno osnova smatrao pripadnicima druge strane u sukobu, a vojnik nikada ne odgovara za ubistvo protivnika«(!?), pri čemu je »bez značaja to što su oštećeni imali svojstvo civilnog lica, jer reč je o građanskom ratu i o neprijateljskoj teritoriji«(!?). Za­ista humano ...

Hrvatski pravni tim osporio je i tezu srpskoga pravnog tima da su Miloševićeva politika »svi Srbi u jednoj državi« i pobuna hrvatskih Srba bile »reakcija na nacionalistički separatizam predsjednika Franje Tuđmana«, a ne pokušaj stvaranja velike Srbije. Govoreći o »Tuđmanu kao prvom separatistu«, srpski pravni tim pozvao se na pisanje jednog od savjetnika današnjeg predsjednika Republike Hrvatske, no činjenica je da je dio Srba u Hrvatskoj već 1989. počeo javno nastupati protiv Hrvatske i njezine tadašnje vlasti, dakle prije nego što su HDZ i Franjo Tuđman pobijedili na izborima u Hrvatskoj, te da je »srpski nacionalizam taj koji je uništio SFRJ« i uzrokovao rat u Hrvatskoj, »rat koji Hrvatska nije željela«. Na takvu tezu »da je rat u Hrvatskoj isprovocirao Tuđman«, hrvatski pravni tim odgovorio je podatcima da Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za rat u Hrvatskoj nije optužio ni jednoga Hrvata, dok je osudio brojne srbijanske čelnike, što »govori o prirodi rata u Hrvatskoj, bez obzira na to što Srbija to negira«. Uostalom, i istaknuti je član srpskoga pravnog tima u ovom procesu, kanadski profesor William Schabas, prije desetak godina u svojoj knjizi zaključio da su za rat u bivšoj Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj, odgovorni upravo Slobodan Milošević i Srbija (Michael P. Scharf and William A. Schabas, Slobodan Milosevic On Trial: A Companion. The Continuum International Publishing Group Inc, 2002., str. 19–20). Dakle, tvrdio je isto ono što su na ovom suđenju, na temelju izvora, rekli predstavnici hrvatskoga pravnog tima i svjedokinja iz Srbije.

Zastupnik srpskoga pravnog tima Obradović je na početku svojega izlaganja poručio sucima najvišeg suda UN-a da »u ime srbijanske vlade i naroda, ponavlja iskreno žaljenje za sve žrtve rata i zločina počinjenih u oružanom sukobu u Hrvatskoj, bez obzira na pravnu kvalifikaciju tih zločina i bez obzira na njihovo nacionalno i etničko podrijetlo, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje i sjećanje«. Međutim, nastavak izlaganja srpskoga pravnog tima često je odudarao od sadržaja takve civilizirane poruke. Naime, prilikom izlaganja u tako uglednoj ustanovi kao što je Međunarodni sud pravde u Haagu i pred uglednim tijelom kao što je sudsko vijeće spomenutoga suda, govornici bi navođenjem provjerenih informacija i podataka, odnosno istinom, trebali pokazati dužno poštovanje prema žrtvama i stradalim civilima, u ovom slučaju stradalima u Domovinskom ratu, bez obzira na njihovu narodnost i vjersku pripadnost. Nažalost, u svojem izlaganju na Međunarodnom sudu pravde u Haagu od 10. do 14. ožujka 2014. pojedinci iz srpskoga pravnog tima prelazili su granicu razumnog objašnjenja događaja i manipulacijom navedenim izvorima, prije svega izjavama sudionika događaja i videozapisima te faktografijom i brojevima, stvarali konstrukcije koje nas vraćaju u razdoblje vladavine Slobodana Miloševića. Tako su vađenjem iz konteksta izjave prilagođavane potrebi uvjeravanja sudaca, a brojevi su izmišljeni (npr. broj stradalih civila) ili netočno prikazani (npr. broj hrvatskih generala koji su iz JNA prešli u Hrvatsku vojsku), odnosno prikazani su kao gole činjenice, bez objašnjenja okolnosti u kojima su nastali (npr. smanjenje broja Srba u Hrvatskoj).

Veličajući Miloševićevu politiku, zastupnik srpskoga pravnog tima u svojem se govoru »nevino« zapitao što je loše u tome da Srbi žele živjeti u jednoj državi?! Takvo pitanje može izgledati bezazleno samo onomu tko nije upoznat s načinom na koji su srpsko vodstvo i JNA pokušali ostvariti takvu želju. Stoga, nakon svega što se dogodilo početkom 1990-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, takva retorika – u stilu »Srbija do Tokija« – i svjesna zamjena teza, odnosno falsificiranje povijesti, nije temelj za mirniju budućnost na ovim prostorima. To pogotovo nije usporedba sastanka hrvatskoga vodstva na Brijunima potkraj srpnja 1995., koji je zastupnik srpskog tima nazvao »zločinačkom zavjerom«, sa sastankom u Wannseeu u veljači 1942., na kojem su nacisti donijeli odluku o »konačnom rješenju židovskog pitanja«. Zastupnici Hrvatske u spomenutom procesu nazvali su takvu »optužbu nedostojnom ovoga suda« i izrazili žaljenje »što je sud morao čuti usporedbu holokausta i Oluje«. Zapravo, kako je rečeno, u svojem skandaloznom izlaganju zastupnik srpskog tima prof. Schabas je sve one koji ne tumače Brijunski transkript kao srpski pravni tim izjednačio s poricateljima holokausta, uključujući i predsjednika ICTY-ja Theodora Merona, koji je i sam preživjela žrtva holokausta.

Zemljovid: »Krajina – Srbi u sjevero-zapadnim pokrajinama« (1939); preuzeto iz: Mirko Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991.–1995. –  velikosrpski projekti od ideje do realizacije, Zagreb, 2010 (zemljovidi u dodatku knjige): tamnije označena područja na zemljovidu tijekom 1991. i 1992. okupirale su srpske snage

Inzistiranje na povezanosti Nezavisne Države Hrvatske iz Drugoga svjetskog rata sa suvremenom Republikom Hrvatskom nije utemeljeno u izvorima i promašen je pokušaj prikaza Hrvatske kao zločinačke države, tim više što i Ustav Republike Hrvatske iz prosinca 1990. jasno pokazuje da je tadašnja hrvatska vlast suvremenu Hrvatsku, među ostalim, gradila na temelju državne suverenosti u razdob­lju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963–1990) (Izvorišne osnove Ustava RH, 22. prosinca 1990).

U suprotnosti je s činjenicama i pokušaj srpskoga pravnog tima na Međunarodnom sudu pravde u Haagu da predsjednika RH Franju Tuđmana prikaže kao provoditelja ideja ustaškog pokreta u NDH, odnosno pokušaj da ga se prikaže kao sljednika nacističke/fašističke ideologije, s obzirom na to da je predsjednik Tuđman u Drugom svjetskom ratu bio pripadnik hrvatskih partizana, odnosno antifašističkih formacija u Hrvatskoj. Činjenica da je upravo Franjo Tuđman bio pozivan na međunarodne proslave godišnjica pobjede antifašističkih snaga i da je bio jedini živi antifašistički borac iz Drugoga svjetskog rata među pozvanim predsjednicima država pokazuje koliko su neutemeljene takve tvrdnje srpskoga pravnog tima o predsjedniku Tuđmanu.

Jednako tako, dijelovi govora predsjednika Tuđmana, odnosno selektivno i tendenciozno navedeni primjeri iz njegovih knjiga i govora, koje je pred sudskim vijećem Međunarodnog suda pravde u Haagu prezentirao srpski pravni tim, izvađeni su iz konteksta ili su netočno citirani, tako da su amaterski konstruirana manipulacija izvorima. To je proziran pokušaj da se sudsko vijeće uvjeri u nešto što ne odgovara činjenicama, a predsjednik Tuđman prikaže kao osoba s genocidnim idejama. Cjelovit uvid u sadržaj govora ili knjiga iz kojih su prikazani citati upućuje na sasvim drugačiji zaključak od onoga koji je pokušao nametnuti srpski pravni tim, a koji se uporno nameće i u dijelu medija u Hrvatskoj. To ponajbolje pokazuje primjer manipulacije govorom predsjednika Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a, održanom potkraj veljače 1990. u dvorani Vatroslava Lisinskog. Srpski je pravni tim u svojem izlaganju pred sucima naveo samo dio toga govora, u kojem predsjednik Tuđman navodi da »NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskoga naroda«. Zapravo navedena je ista rečenica koja se navodi u dijelu medija u Hrvatskoj kad se želi »dokazati« da je Tuđman veličao NDH i nacizam, odnosno da je imao genocidne namjere.

»Odluka Skupštine SAO Krajine« (čl. 2. i 3) od 16. svibnja 1991. godine (Glasnik Krajine, broj 3, strana 123)

No, sadržaj cjelovito pročitanoga teksta govora jasno pokazuje da predsjednik Tuđman ne veliča NDH te da »kao činjenicu od dalekosežne povijesne važnosti navodi da se ZAVNOH-om utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom hrvatski narod na koncu Drugog svjetskog rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila i da je zahvaljujući tome izbjegao plan četničkoga genocida, posljedice kojega su za Hrvate mogle biti katastrofalne«. Dakako, srpski je pravni tim u svojem izlaganju u Haagu to prešutio. Također se prešućuje da predsjednik Tuđman nije zaboravio »povijesne zasluge zavnohovske Hrvatske«, odnosno »hrvatskih komunista i partizana, s kojima se u granicama Hrvatske našla Istra i druga područja na Jadranu, od Lastova, preko Zadra do Rijeke, kao i Međimurje«, što ne znači da se isto ne bi dogodilo i u nekim drugim okolnostima. Istodobno, predsjednik Tuđman tvrdio je da Hrvati nisu pristupili antifašističkom pokretu zbog komunizma, nego zato što su težili slobodi i ravnopravnosti.

Uz to je predsjednik Tuđman u spomenutom govoru argumentirano pokazao da su planovi o stvaranju velike Srbije već javno predstavljeni prije održavanja Prvog općeg sabora HDZ-a u dvorani Vatroslava Lisinskog, te da je pojedine teze u svojem govoru iznosio kao odgovor na njih, odnosno da je federalni poredak SFRJ i prije njegova navedenoga govora već bio skršen »miloševićevskim velikosrpskim neoekspanzionizmom i odlučnim slovenskim zahtjevima za uspostavu dosljedno konfederativnih odnosa«. Pritom je zaključio da su i napadi u srpskom tisku na Josipa Broza Tita, a može se reći i na Ustav SFRJ iz 1974., kao najvećega krivca za sve probleme srpstva zapravo »dokaz obračunavanja s njegovim federalizmom, s kojim se pretežiti dio srpskog političkog mnijenja nikada nije pomirio«.

Preuzeto iz knjige Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije, Ceres, Zagreb, 1997.

Govoreći o zločinima nad Srbima u Hrvatskoj u vrijeme NDH, koji su se nažalost dogodili, srpski pravni tim prešutio je činjenicu da su se »pobjednici« 1945. – partizanske snage, odnosno komunistički i velikosrpski ideolozi – surovo osvetili za zločine počinjene u NDH i bez suđenja poubijali više desetaka tisuća Hrvata. Nasuprot tomu činjenica je da se pobjednici 1995. nisu na isti način obračunali s poraženima, koliko god to neki pokušavali prikazati kao genocid.

Velikosrpska politika
uzrok je rata u RH i BiH

Bez obzira na izlaganje srpskoga pravnog tima, izvori nedvojbeno pokazuju da uzrok rata u Hrvatskoj 1991. ne treba tražiti u postojanju NDH, nego u kontinuitetu velikosrpske politike, odnosno u sadržaju velikosrpskih projekata i dokumenata nastalih prije 1941. godine i stvaranja NDH. Iako zbog koncepcije i vremena izlaganja hrvatski pravni tim o tome nije govorio u Haagu, činjenica je da je ciljeve navedene u velikosrpskim projektima iz 19. stoljeća srpska politika pokušala ostvariti i u prvoj Jugoslaviji. Tu je državu zastupnik srpskoga pravnog tima u svojem izlaganju u Haagu naveo kao primjer zajedničkog i bratskog života Hrvata i Srba, potpuno ignorirajući podatak da se u hrvatskoj historiografiji ta država s razlogom naziva »tamnicom naroda«. Istina je da su južnoslavensku ideju zagovarali pojedini hrvatski političari, no ne na način na koji su je velikosrpski vlastodršci u Beogradu prihvatili i provodili u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u Kraljevini Jugoslaviji, kako se prva Jugoslavija službeno zvala. Karakter te države i odnos prema Hrvatima u njoj opisuje i podatak da su 1928. u jugoslavenskom parlamentu – »Narodnoj skupštini« – u Beogradu ubijeni hrvatski zastupnici, a da je u hrvatskom narodu omiljeni političar i vođa Stjepan Radić od posljedica ranjavanja u tom atentatu ubrzo umro. Toliku mržnju prema Hrvatima sljedbenici velikosrpske politike pokazali su i tijekom brutalne agresije JNA i srpskih snaga na Hrvatsku od ljeta 1991. godine, kao i tijekom okupacije dijelova Republike Hrvatske. O njezinim razmjerima svjedoči najmanje 145 masovnih i 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina koje su počinili srpski ekstremisti te masovno uništavanje katoličkih crkava, hrvatskih spomenika i stambenih objekata na okupiranom području, kao i primjer promjene imena ulica u okupiranom Vukovaru 1992., kad su srpske okupacijske vlasti ulicu Stjepana Radića preimenovale u ulicu njegova ubojice, srpskoga radikala Puniše Račića (»Rešenje o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar«, »Izvršni savet Opštine Vukovar«, 16. srpnja 1992).

O kontinuitetu velikosrpske politike svjedoči i brošura »Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama«, tiskana u Zadružnoj štampariji u Berislavićevoj ulici u Zagrebu 1939. te pokret pod nazivom »Srbi na okup«, o kojem svjedoče letci istoimenoga naziva tiskani potkraj 1939. i u 1940. godini, dakle u razdoblju prije uspostave NDH. Spomenuti izvori pokazuju da je već tada dio Srba želio pojedine kotare odcijepiti iz netom stvorene Banovine Hrvatske i pripojiti srpskom dijelu tadašnje Jugoslavije, jednako kao što je gotovo identično područje vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj namjeravalo pripojiti Republici Srbiji i 1991. godine. Uz ostale izvore, o tome jasno svjedoče: »Odluka o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji«, koju je »Izvršno veće SAO Krajine« donijelo 1. travnja 1991. u Korenici; »Odluka Skupštine SAO Krajine« (čl. 2. i 3.) od 16. svibnja 1991. godine (Glasnik Krajine, broj 3, strana 123) i »Zakon o privremenoj teritorijalnoj organizaciji RSK«, donesen 6. veljače 1992. na sjednici »Vlade RSK« u Kninu.

Kontinuitet velikosrpske politike dokumentiran je i projektom »Homogena Srbija« Stevana Moljevića i uputama (»Instrukcije«) Draže Mihailovića iz 1941. godine. U skladu s genocidnim namjerama spomenutih autora četnici su u Drugom svjetskom ratu, a potom i početkom 1990-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, počinili masovne zločine nad Hrvatima i muslimanima, o čijim razmjerima, uz već spomenuti broj masovnih grobnica u Hrvatskoj, svjedoče i ubojstva Bošnjaka – muslimana u Bosni i Hercegovini; posebice 1992. u Podrinju i okolici Prijedora te 1995. u Srebrenici.

S obzirom na navedeno neumjesno je da Hrvatsku za ustaške zločine u NDH, kojima se već tada suprotstavio velik broj Hrvata i hrvatskih antifašista, i koje je već tada blaženi kardinal Stepinac nazvao »najvećom ljagom«, a s kojima se suvremena Republika Hrvatska suočila i osudila ih, prozivaju oni koji niječu postojanje velikosrpske politike te prešućuju djelovanje »kvislinške« vlasti u Srbiji tijekom Drugoga svjetskog rata i njezinu suradnju s nacističkom Njemačkom u provedbi zločina nad Židovima. Iako su za istrebljenje Židova u Srbiji najodgovorniji njemački predstavnici vlasti u Srbiji, o toj suradnji i karakteru tadašnje srbijanske vlasti govori podatak da je zapovjednik njemačke civilne uprave za Srbiju Harald Turner u rujnu 1942. objavio da je »židovsko pitanje u Srbiji riješeno i da je Srbija prva zemlja u Europi koja je proglašena slobodnom od Židova (‘Judenfrei’)« (Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije, Ceres, Zagreb, 1997., 131).

Dakako, hrvatski pravni tim ni te podatke nije spomenuo u svojem izlaganju u Haagu, jer događaji iz Drugoga svjetskog rata nisu predmet navedenog procesa, niti se u ozbiljnim raščlambama smatraju uzrokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini početkom 1990-ih. Kao što zbog toga što je predmet rasprave genocid u Hrvatskoj, u Haagu nije spomenut ni podatak da je iz Vojvodine – prema Ustavu SFRJ iz 1974. autonomne pokrajine u Srbiji kojoj je srbijanska vlast potkraj 1980-ih »de facto« ukinula autonomiju – tijekom 1990-ih protjerano više od 30 000 Hrvata, iako na tom području nije bilo rata. No, i taj podatak govori o karakteru tadašnje srbijanske vlasti i njezinu odnosu prema Hrvatima.

»Nismo svi isti« – važnost procesa između Hrvatske i Srbije na ICJ

O mogućem ishodu spomenutoga postupka pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ne želim govoriti. Uostalom, i procesi pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu pokazuju da je nezahvalno prognozirati rezultat suđenja, ne samo zbog toga što pravo i pravda nisu uvijek isto. Naime, zbog svojih posebnosti metodologija korištenja izvora i način donošenja zaključaka u pravnom procesu nije uvijek isti kao u povijesnoj znanosti, pa se može dogoditi da neke činjenice iz materijala prezentiranoga na sudu ne dođu do izražaja. Primjerice, zbog pitanja nadležnosti suda ili odgovornosti za počinjeno nedjelo prije nekoga određenoga datuma, u ovom postupku riječ je o 27. travnju 1992. i proglašenju Savezne Republike Jugoslavije. No, činjenica je da je uglavnom isto vodstvo provodilo politiku – i tijekom druge polovice 1991. u SFRJ i od 27. travnja 1992. u SRJ, kao što je i činjenica da se Vojska Jugoslavije koristila istom vojnom opremom, naoružanjem, objektima kao i JNA. Dakle, promjenom naziva u praksi, tj. na terenu, nije se ništa promijenilo, promjene su bile samo formalne naravi. Naravno, vidjet će se kako će to protumačiti suci.

Bez obzira na ishod procesa između Hrvatske i Srbije na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, njegova je važnost u tome što su otvorena neka pitanja o kojima do sada nije raspravljano na međunarodnim sudovima. Na to je upozorio i ministar pravosuđa RH Orsat Miljenić u svojem komentaru početka suđenja: »Hrvatska je u Haag došla prikazati činjenice i prepustiti sudu da donese odluku. Nitko iz Hrvatske nije prešao u Srbiju da bi tamo počinio bilo što, nego je upravo bilo obrnuto. Svi znamo da je Srbija time rukovodila i smatramo kako je ovo bio zadnji forum gdje su se te stvari mogle iznijeti. Očekivanja su, znači, već ispunjena kroz to«. I pravna zastupnica hrvatske strane Vesna Crnić Grotić istaknula je da je »Hrvatska podignula tužbu u vrijeme kad je u Srbiji još uvijek bio na vlasti Slobodan Milošević (koji je završio u zatvoru s optužbom za genocid u BiH, no presudu nije doživio) te da je Hrvatskoj kao jedino sredstvo za pravdu ostao ovaj sud, jer žrtve do sada nisu imale priliku nastupiti na bilo kakvom međunarodnom forumu i reći što se zapravo dogodilo u Hrvatskoj«. Dakle, ovaj proces je i prilika da se na neki način isprave nedostatci u radu Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, koji se također bavio događajima iz 1990. na području bivše Jugoslavije. Primjerice, ignoriranje i prešućivanje odgovornosti vodstva JNA za razaranje Vukovara i ubijanje njegovih stanovnika, jer nitko od najviših dužnosnika JNA nije osuđen za taj zločin. Držim da nitko ozbiljan ne vjeruje da je za razaranje Vukovara i zločine nad njegovim stanovnicima odgovoran samo Goran Hadžić, kako to sugeriraju dosadašnji postupci spomenutoga suda.

Vjerujem da će spomenuti sudski proces prije svega dokazati odgovornost srbijanskoga vodstva iz 1990-ih za agresiju na Hrvatsku, koja je provedena zajedno s JNA. Izvori jasno pokazuju da je JNA 1991. praktično djelovala kao srpska vojska i da je zapravo postala sredstvo provođenja velikosrpske politike, koja je ustanove i vojsku bivše države iskoristila za ostvarenje svojega cilja. Činjenica je da pobunjeni Srbi iz Hrvatske nikada ne bi krenuli u pobunu protiv nove, na demokratski način izabrane hrvatske vlasti, da nisu imali pomoć srpskih vlasti iz Beograda, jednako kao što je činjenica da se srpsko vodstvo ne bi odlučilo za provedbu novoga velikosrpskog projekta da na svoju stranu nije pridobilo JNA. Zajednički interes srbijanskog vodstva i vodstva JNA razlog su njihova zbližavanja – centralizirana država, odnosno očuvanje Jugoslavije kao strogo centralizirane države s prevlašću i političkom dominacijom najbrojnijega, srpskoga, naroda u njoj. To su činjenice koje ne ovise ni o kakvoj sudskoj presudi.

Jednako tako vjerujem da će nakon ovoga procesa u Ha­­agu svjetskoj javnosti biti mnogo jasnije činjenice o uzroku rata, odnosno o tome čija je politika dovela do rata, te da nije primjereno izjednačavati odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-ima. Izvori pokazuju da su od sredine 1980-ih u Srbiji započele pripreme za provedbu novoga velikosrpskog projekta, koji je na tragu velikosrpskih projekata od prve polovice 19. stoljeća. Dakle, uzrok rata je kontinuitet velikosrpske politike, a ne konglomerat loših politika, kako to neki pokušavaju interpretirati. Zajedničko je svim tim projektima da je zapadna granica zamišljene / planirane velike Srbije duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti koju su tijekom agresije na Hrvatsku zagovarala tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji. U tom kontekstu ovaj je proces bio potreban i zbog sadašnjega stajališta srbijanskoga vodstva, koje poriče odgovornost Srbije i srbijanskog vodstva iz 1990-ih za rat u Hrvatskoj, odnosno za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 1991. i aspiracije prema teritoriju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Čak se niječe i postojanje koncentracijskih logora za zarobljene Hrvate iz Hrvatske na području Srbije, koji jasno potvrđuju umiješanost Srbije u agresiju na Hrvatsku, a u Srbiji se još uvijek može čuti da je Vukovar u studenom 1991. »oslobođen« (što su 1991. govorile i vođe Srba u Hrvatskoj koji i danas imaju istaknutu ulogu u srpskoj zajednici i javnom životu u Hrvatskoj), te da je pokolj Bošnjaka – muslimana u Srebrenici »mit«.

Sve to pokazuje da će, bez obzira na presudu, i nakon ovoga suđenja budući hrvatsko-srpski odnosi ovisiti o spremnosti vodstva obiju država na suočavanje s prošlošću, odnosno s činjenicama. No, činjenica je da se ni jedna srbijanska vlast od 1990. nije jasno odredila prema postojanju osvajačkih velikosrpskih programa i agresivnoj politici srbijanske vlasti koja je u 1990-ima pokušala ostvariti cilj »da svi Srbi žive u jednoj državi«. Sukladno tomu, vraćanje pojedinaca u srpskom pravnom timu na suđenju u Haagu retorici koja je potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih stradanje Srba u NDH zlorabila za demonizaciju svih Hrvata, kako bi se opravdala agresija na Hrvatsku 1991., izaziva zabrinutost. Tim više jer se glas razuma onih snaga u Srbiji koje su se već u spomenutom razdoblju usprotivile velikosrpskoj politici, a koji su tada nadjačale ratne trube srpskih radikala i odluke tadašnjega srbijanskoga vodstva, u izlaganju srpskoga pravnog tima u Haagu, nažalost, nije ni osjetio.

Nasuprot tomu, sve vlade u suvremenoj Repubici Hrvatskoj osudile su zločine i politiku koju je provodila NDH, posebice zločinačke i sramotne rasne zakone i koncentracijske logore u NDH, a osudile su i zločine koje su pripadnici hrvatskih postrojbi počinili u Domovinskom ratu. Kad se s negativnim stranicama povijesti svojega naroda suoče i vlasti u Srbiji, steći će se uvjeti za zdrave dobrosusjedske političke odnose i trajan mir, kojemu bi svi trebali težiti. Stoga ostaje nada da će prevladati razum te da će u Srbiji sve veći politički utjecaj imati oni koji su se i 1990-ih suprotstavili velikosrpskoj politici i Slobodanu Miloševiću, a koji i dalje poštuju činjenice te jasno govore da je za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih odgovorna velikosrpska politika.

Srpski plakat: »Jedan narod, jedna volja, jedna država«; na rubovima »cvijeta« ispisani su gradovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je srpska osvajačka politika željela pripojiti »velikoj Srbiji«: Beli Manastir, Petrinja, Knin, Banja Luka, Sarajevo, Trebinje...

Prema tome, budući hrvatsko-srpski odnosi ovisit će prije svega o tome hoće li srbijansko vodstvo priznati odgovornost za agresiju na Hrvatsku te okupaciju i razaranje dijela Lijepe Naše početkom 1990-ih. Jer netko je tada došao u Knin i Drniš i rekao »ovo je Srbija«, netko je došao u Petrinju i rekao »ovo je Srbija«, netko je došao u Vukovar i rekao «ovo je Srbija« itd. Netko je tada želio ući u Viroviticu, Pakrac, Karlovac, Ogulin, Karlobag i reći »ovo je Srbija«. Netko je tada razorio Vukovar, Vinkovce, Osijek, Slavonski Brod, Novu Gradišku, Novsku, Pakrac, Lipik, Karlovac, Sisak, Petrinju, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i druge gradove i naselja diljem Hrvatske. Netko mora biti odgovoran i odgovarati za sve to. Pojedinac to nije mogao sam učiniti, to je učinila vojska, točnije JNA, čije vodstvo nije djelovalo samostalno, nego je odluke donosilo zajedno sa srbijanskim vodstvom.

Izvori, odnosno razmjeri zločina koje su nad nesrpskim stanovništvom 1991. počinile srpske snage, kao i stanje na okupiranom teritoriju RH, s kojega bi, da se takva velikosrpska politika nastavila provoditi, Hrvati bili istrijebljeni, pokazuju da su 1990-e bile presudno razdoblje za opstojnost Hrvata na svojim ognjištima i u svojoj domovini, odnosno da je Domovinski rat za Hrvate zapravo bio borba za goli život. Stoga vjerujem da će na temelju podataka koji su prezentirani tijekom spomenutoga procesa na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, ponavljam, bez obzira na njegov konačni ishod, svjetskoj javnosti sada biti jasnije da je Hrvatska 1991. stavljena pred gotov čin i da hrvatsko vodstvo nije imalo izbora – Hrvatska je napadnuta i mogla se samo braniti ili predati, što bi značilo izgubiti najmanje trećinu državnoga teritorija i stanovništvo na tom području.

Također, bez obzira na retoriku srpskoga pravnog tima i na ishod ovoga procesa, ostaje činjenica da je 1991. Srbija, uz pomoć JNA, provela agresiju na Hrvatsku, da su srpske snage 1991. okupirale gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske te da je cilj te agresije, sukladno velikosrpskim projektima i politici čiji kontinuitet možemo pratiti najkasnije od 19. stoljeća, bio pripojiti Republici Srbiji dijelove Republike Hrvatske, kako bi se ostvario plan velikosrpskih stratega da »svi Srbi žive u jednoj državi«.

U završnoj riječi zastupnica hrvatskoga pravnog tima rekla je da »Srbija ne niječe da su u Hrvatskoj počinjeni zločini, ali umjesto da uperi prstom u srbijansko vodstvo tvrdi da su u ratu patile sve strane, da u raspadu Jugoslavije nitko nema čiste ruke i da sve treba kazniti, istaknuvši da nema sumnje da su u Hrvatskoj počinjeni i zločini protiv Srba, ali da oni nisu bili dio državne politike«. Nasuprot tomu »brojni su dokazi da je Srbija počinila genocid u Hrvatskoj kao dio službene politike s ciljem stvaranja velike i etnički čiste Srbije«. Stoga je, zatraživši od Suda odbacivanje srbijanske protutužbe, istaknula kako »ni sami srbijanski zastupnici pred sudom nisu djelovali kao da vjeruju u argumente koje su iznijeli«, te poručila: »Hrvatska nije imala nikakve zločinačke namjere prema Srbima, kao što je to dokazano i u brojnim presudama Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Nismo svi isti i tražimo da Srbija preuzme odgovornost za svoju politiku«.