Pjesnička plovidba Mediteranom

Ženska odnosno rodna strana mediteranskog univerzuma posljednjeg je desetljeća doživjela pravu znanstvenu ekspanziju. Na tom polju nastaju znanstvene institucije koje u svojim istraživačkim i obrazovnim programima povezuju srodna područja istraživanja, inače povezana sa ženom Mediterana, poput reprodukcije, patrijarhalnosti, migracije, gospodarstva, religije i slično. Hrvatska nije imala ni jedne istraživačke organizacije ili programa na tim područjima, ni istraživačkog projekta koji bi se, posebice na toposu hrvatskog Mediterana, posvetio rodnim odnosno ženskim studijama, sve do 2006., kad je Filozofski fakultet u Splitu mjerodavnom Ministarstvu RH podnio elaborat o osnivanju međunarodnoga Sveučilišnog studijskog centra za interdisciplinarna istraživanja STUDIA MEDITERRANEA. Iz elaborata o utemeljenju centra doznajemo da je tu neopravdanu prazninu jednim od dvanaest projekata programa (Penelopa – ženska strana mediteranskoga univerzuma) pokušao zatvoriti istraživanjem roda (rodno se odnosi na konstelaciju pravila, uloga i identiteta koji propisuju što i kako činiti pojedincima u njihovim socijalnim ulogama »žena« i »muškaraca«) i ženske strane antropologije Mediterana te ključne uloge žena u formiranju socijalnoga kapitala (ON je plovio, ribao, odlazio u svijet, (na)vraćao u stari kraj, mijenjao navike, društva; ONA je ostajala, održavala potrebnu mrežu lokalnih i obiteljskih odnosa). Međutim, od dvanaest, među pet odbijenih projekata programa, nije prihvaćen u mjerodavnim institucijama upravo projekt koji svojom eksploracijskom i deskriptivnom ambicijom popisuje i formulira neistražene probleme kako bi se pristupilo sistematskim istraživanjima rodnog u hrvatskoj mediteranskoj baštini i sadašnjosti funkcioniranja socijalnoga kapitala.

Sedam godina poslije, javljanjem knjige Sanje Knežević Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, shvaćamo golemost štete zbog takve odluke, no i usmjerava nas na autonomno rješavanje problema: može li se na njega takvoga, muškog, uopće gledati bez uloge i utjecaja žene? Čini se da ne, jer što bi to značilo? Gledati kako se mitovi i legende pretvaraju u stvarnost, a ne priznati autorstvo potpisa ženske ruke. Ne! Nismo ni za kakve konstrukte, pred nama je knjiga čista kao suza, jedna od rijetkih knjiga s naslovnicom, doslovnim licem Mediterana, kakvo ono jest u svojoj ontofilogenezi, umjetnički dotjerano do savršenstva arhaičnog obruba, nesagledivih, nepotrošivih granica doticanja. Autorica se odlučila kazati dosta! kopnenoj statičnosti i hrabro ušla u svoj vlastiti izbor, ono što zauvijek od mita ostaje, »kad pretvorena u vrelo svoj protok kroz morske tmine pronađe i ode, a on je stiže, da s njom smiješa vode« (Lodovico Ariosto, Bijesni Orlando). Ovdje nam nije cilj navoditi razloge reinvestiranja u petoricu pjesnika. Nije svrha ni dopravak, dogradnja više nego briljantnih teorijsko-analitičkih ekspertiza svakog pjesnika pojedinačno, njegove introdukcije i rasta spram jezičnog materijala i metodskog alata. Nije ni pisanje ozbiljne znanstvene recenzije, autorica je svoju tezu uspješno obranila. Čini se najpristalijim potražiti odgovor što je onih pet uvodnika, serpentina do očaranosti smislom dekadencije jednoga morskoga superega koji to nije prestao biti ni u svojoj dubokoj prošlosti kad se dijelila spolnost izabravši druge putove opstanka. Zapravo se pitamo: je li poiesis trajan ispravak ljudske nemoći da se suprotstavi silama prirodnih zakonitosti. Ta nit nikada nije prekinuta na Mediteranu, i kao što svako stablo u jesen odbaci svoje potrošene listove, jezik uvijek nanovo zazeleni, zaplavi svoje vjetrodare, iskonske stupove plavih pučina, jedra čovjekove sudbine.

Sadržaj ove knjige bio bi disonantan jedino kad bi čovjek (čitatelj) bio nespreman za traume plovidbe. Na otvorenom moru to bi predmnijevalo neznanje na području stelarne navigacije. Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu, s vala na val, tematizirajući zvijezde »kao nedohvatne svjetleće nebeske bisere«, naprosto osjećamo sigurnost u vođenju broda, ne samo zbog argole, koju autorica drži čvrsto u svojoj ruci, nego i kursa plovidbe (»...krećemo stoga iz orijentacijsko-plovidbene perspektive Sredozemlja, ‘krstareći’ s Juga«, 35). Didaktički gledano, ploveći po zvijezdama, pošla je po naslov u starim okvirima (po)morskog sučeljavanja – Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić, Boris Domagoj Biletić, kontra amalgama živog Sredozemlja. Svojom koherencijom, a ipak do u jednu različitost, petorica pjesnika do kraja će predstavljati ona jadranska ishodišta koja će svojom foničnošću znati nadomjestiti stvarnost transponibilnosti kontinentalnih gradova. Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i Pula, poput otočja obmane, zajedno na starom povijesnom plovidbenom putu hrvatskom obalom.

Upućujući na činjenicu kako na Mediteranu nije moguće provesti jezični apsolutizam, Sanja Knežević nam sugerira životnu iskru kao umijeće kontinuuma što vodi u sarkazam odgovora zašto je u njemu sve tako strasno a nedostupno. Poručuje nam danteovski – svatko treba računati na kratkovječnost. Na toj objekciji počiva njezina izbornička uloga u kojoj se autorstvom razliježu osjećaji sjedinjenja s čovjekom, koliko i s potrebom znanstvenog valoriziranja i sveučilišnog zauzimanja za fenomene mediteranske kulture poput toposa ili maricentrizma. Zato aktualno djelo, i mimo književnog sudioništva, ima golemu važnost. Ono podiže razinu zemljopisnosti naše obale do najviše skale europskoga humanizma.

Uz to što izborom petorice pjesnika ne diskriminira postojeći poetsko-književni prostor Dalmacije, Primorja i Istre, pače naglašava potrebu širenja sličnih istraživanja i na druge književne žanrove i podvrste, unosi u hrvatsku književnost još jedan vrijedan povijesno-znanstveni prinos. Osvjetljava nama nerazumnu i politički nametnutu geografsku zapuštenost i marginaliziranost kao svjetonazorsku laž historiografije na tragu blistave Valéryjeve esejistike ili još snažnog patosa Kulundžićevih riječi kako su »naši historičari književnosti i naši bibliolozi silom zatvarali oči jer ih nikako nisu mogli strpati u svoju shemu o nama samima kao srednjovjekovnim barbarima koji bi bez Rima i dalje ostali gdje su i bili« (Z. Kulundžić, Tragedija hrvatske historiografije, Zagreb, 1970).

Opservirajući pet kompleksnih biografija kao asinkrone dijelove njihova opusa, Sanja Knežević koristi se golemim kontrategom poznavanja teorijskih cjelina da bi kroz analitiku putova dopremanja materijala dokazala suprotivost kao funkciju ravnopravnih obala i time logičnu uključenost u sustav mediteranske kulturne zajednice. Mikrokozmos Jadrana preuzak je okvir za distribuciju pjesnika izraslih na djelima velikana starije hrvatske književnosti, kao što golemost Sredozemlja uvijek navraća i u najmanje džepove matrixa svoje slobode, poput Jadranskog zaljeva. Jer medijator je zastalno more. Držimo to iznimno bitnim dijelom knjige, koliko god da je teza kroćena samokritičnošću, u kojoj je i određene količine kombinatorske sposobnosti, igre fantazije, intuicije i invencije (conditio sine qua non). Od onog dosada neuočenog znanstveno i do tog momenta znanstveno neiskorištenog, izvornim postupanjem, fenomenima mitsko-simboličkog (Bilosnić), intertekstualno-ludističkog (Paljetak), popularno-kulturnog (Fiamengo, Dedić) i hermetičko-palimpsestnog (Biletić) modusa pjesničkoga mediteranizma, osigurala je poveznice iz poetskog u geografsko, iz geografskog u tradicijsko, s težnjom k rekonstrukciji obnovljivih izvora nostalgije. Razvidno je, navodi autorica, da je mediteranski tekst u svojem kontinuiranom razvoju potpuna i autentična slika hrvatske moderne i postmoderne umjetnosti. (»Ono što je u trosloju prostor – povijest – baština započelo s Kranjčevićem, Nazorom i Ujevićem, nostalgičnim su povratkom rekonstrukciji tradicije zatvorili postmoderni ‘Jadranci’.«)

I to nam se čini arhitravom kronoloških mogućnosti analitičara, od dosada nesagledanoga golemi spomenik ne samo petorice sretnika nego i naše drevne prošlosti, tako rječit i monumentalan da ga možda neće shvatiti i priznati kao književno-povijesnu činjenicu samo oni koji na našu prošlost još uvijek gledaju kroz »zamagljene tuđinske naočari«. Autorica je bez zadrške jasna »što je to znanstvena istina i način mišljenja, a što kruhoborstvo« (Z. Kulundžić). Aristotelovski kazano: drag joj je Platon, ali joj je draga i istina. Prema stilu i načinu na koji interpretira pjesničku građu ova je knjiga klasični periplus ako na mediteranski tekst petorice pjesnika motrimo s aspekta živčane stanice, dakle onog što pulsira u njihovoj ambijentalnoj muskulaturi, ali također je i kompas ako ih uvrstimo u astralni atlas za sigurnu plovidbu pod ovom kapom nebeskom. Ergo, nije im udarila žig dugovječnosti, jer ona to i ne može, ali je sad povijesti književnosti predala argolu u ruke.

Znanost je neumoljiva, Sanja Knežević zapalila je sporogoreći fitilj – ontofilogenetsku vezu čovjeka i mora trajno zapisanu u poetici petorice »Jadranaca«. Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva stoga je dobar razlog za revitalizaciju danas već zabrinjavajuće zamrle ideje o Hrvatskoj kao maritimnoj mediteranskoj zemlji s najdužom morskom obalom na Mediteranu i zadnjim nedevastiranim arhipelagom u Europi. Danas je Mediteran mitologem kolektivne europske nostalgije za izgubljenim zavičajem – otok mora u oceanu kopna, čija likvidna narav jest njegova bit iz koje se mogu deducirati mnoge pojavnosti na svim razinama interpretacije (J. Božanić). Takve spoznaje do danas nisu utjecale na razvojne hrvatske potencijale. Hrvatska treba na europskoj i svjetskoj razini valorizirati sve svoje resurse kako bi opstala i sačuvala svoj identitet u procesu europske integracije i globalizacije. A postmoderno pjesništvo hrvatskoga dužobalja u tom procesu kapitalno je i rudimentarno vrelo sredozemne pismenosti, koju više nije moguće opovrgnuti ni na političkoj sceni.

Zar je to više zahtjevno od mogućnosti da se Alfej preobrazio u Odiseja, ili manje, da je Odisej postao Alfej.