Pelješki most

Ovaj je članak dio knjige dokumentarističkih zapisa koja nastaje, a započela je u devet sati, devetog dana, devetog mjeseca godine 2012. Prve su riječi zapisane na jednom od stotina brodova, lađa i barki kojima su mali ljudi sagradili veliki san: most po moru u zavjet za most zrakom koji će jednoga dana spojiti hrvatsko kopno s poluotokom Pelješcem, ostalu domovinu s krajnjim jugom.

Naslov je jednostavan, a tema složena. Priča se slaže od davnina, u rasponu od svetih ideala do sramotne izdaje. Naša generacija dočekala je njezin konačni rasplet, bolje reći situaciju koja daje mogućnost izabrati i odlučiti. Čija će biti posljednja i konačna?

Svjetlost nad tamom bezdana, svemoćno vječno Sunce čuva život u kolijevci Zemlji i kazuje kako su svaki njezin djelić i stvorenje jednako vrijedni. Svoje moćne zrake uronilo je u sićušnu kapljicu vode i dopustilo njezinoj prozirnoj nježnosti da ih razlomi u skrivene boje. Zajedno su sagradili most preko nebeskog svoda. Dúga se potom čarolijom pretvorila u bezbroj malih mostova koji Svijet drže na okupu. Pojavom čovjeka, bića inteligencije i slobodne volje, sve se mijenja, ali ne istoznačno. Jedni poštuju prirodne mostove kojima prolaze u potrazi za znanjem i stvaralačkim genijem grade nove mostove svoje civilizacije. Drugi uništavaju »taj divni Božji svijet« (fra Bože Vuleta), ruše mostove i ubijaju mostograditelje.

Tako je bilo, tako je i danas. Mostovi se grade. Mostovi se ruše.

U zapisima starih bizantskih putopisaca i kroničara iz vremena stoljećima prije Krista nalazimo svjedočenje i divljenje »kako su Hrvati spretni s vodom… plivaju brzo, rone duboko… a rijeke prelaze brvnima ili napuhanim volovskim kožama«. Kakvi bili, takvi ostali.

Računalna simulacija izgleda Pelješkog mosta (fotografije Udruge Pelješki most)

Sljedeće godine 2015. svijet će proslaviti četiri stoljeća od izdanja knjige Machinae novae hrvatskog izumitelja, jezikoslovca i diplomata fra Fausta Vrančića (1551–1617., otok Prvić). Jedno je to od najvažnijih tehničkih djela iz početka 17. stoljeća, koje na pet jezika donosi opise i nacrte 59 različitih izuma i konstrukcija. Među njima je i viseći, ovješeni most. Dar hrvatske pameti čovječanstvu, koji se od tada do danas primjenjuje u projektiranju i mostogradnji diljem svijeta. Na internetskoj stranici »Udruge Pelješki most« (www.peljeski-most.hr) pokazali smo genijalni Vrančićev izum i uz njega poleđinu novčanice od 500 eura, koja je ukrašena takvim mostom. Ta je veličanstvena činjenica razlog više da od Europe ne prosimo pomoć, nego da ju ukrasimo Pelješkim mostom, projekt kojega je u trenutku objavljivanja izazvao veliku pozornost međunarodne struke.

Nije čudno što su Hrvati u svojoj domovini sagradili mnoge mostove. Rijeka ima u izobilju, a gradnja nam dobro ide. Veliki su napor i trud, respektabilno znanje i moć uloženi da bi svladali nesvladano, povezali nepovezano. U zasjedi netko nepoznat, nepozvan vreba priliku da sruši most. Iz zloće, iz zlobe, iz mržnje – za inat.

Lijepo je i ugodno biti na strani ljudi koji su odavno počeli smišljati, projektirati i graditi svoje mostove, a za koje su prve ideje i poučke dobili u prirodi. Iz te je skupine i Ivo Andrić, koji nije sagradio most, nego je mostovima sagradio svojevrsnu himnu:

Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo. (»Mostovi«, Politika, 1933)

Roman o mostu Na Drini ćuprija Andriću je donio Nobelovu nagradu. U Domovinskome ratu diljem Hrvatske 90-ih godina srušeno je točno stotinu mostova. Sve smo ih obnovili. O tome postoji izvrsna dokumentacijska knjiga s opisom i fotografijama: Prije, ruševina, obnovljeno.

Snaga pojedinca i naroda jest ustati iz pepela. Obnoviti uništeno i graditi novo, iako je sadašnjost tmurna, a budućnost neizvjesna. Ali tko će zaustaviti pjesnika i graditelja da sanjaju nove mostove? Udrugu Pelješki most da sagradi spojnicu domovine?

Spoznaji je nedostižno je li slučajnost ili odluka da se pri odvajanju kopna od voda, u malom oceanskom zaljevu, ukrašenom s 2144 otoka, grebena i hridi, nalaze i dva uska, visoka, izdužena rta postavljena jedan prema drugome? Milijardama godina poslije zaljev će nazvati Jadranskim morem, rt od sjevera Komarnom, a od juga Brijestom. Idealni, prirodni, kameni nosači mosta koji su nedavnim završetkom trinaestostoljetne povijesti Hrvata postali presudno važni za vrijeme i ljude koji pišu novu povijest.

Položaj budućega Pelješkog mosta

Iza nas su burna, nestabilna događanja, izmjena junačkog i izdajničkog ponašanja, znani i neznani razlozi da je golemo Hrvatsko Kraljevstvo svedeno na današnje ostatke ostataka. Cijelo središnje područje (gdje je danas BiH) sve tamo do Drine nije, kao nekoć, hrvatski državni prostor, pa je potpuno prekinuta kopnena veza na jednom dijelu obale, dolje na jugu. Ni jedan uski puteljak nije ostao. Valja sagraditi most između kopna i poluotoka Pelješca. Od tuda ime mosta »Pelješki«. Započeta je gradnja, ali most je zaustavljen i zabranjen. Priležni mediji niječu istinu i činjenice, ponavljaju laži kako novca nema – a ima! kako se pregovara s Europom o sufinanciranju – a ne pregovara! i kako je tunel bolje, jeftinije i brže rješenje – a nije, jer 50 metara visoke obale upućuju na jedino moguće povezivanje mostom. Obični, normalni, mali ljudi ne mogu promijeniti silu političko-medijske sprege, ali desetorica entuzijasta pronašla su rješenje. Probleme preskočiti, novac prikupiti, more premostiti. Onoga lijepoga sunčanog jutra pod modrim nebom na modrom moru mostom od brodova napisana je poruka: »Bılo naroda – gradimo most!«

Udruga je posve i u svemu originalna, nemamo račun, ne tražimo i ne primamo donacije. Nikoga ne molimo za novac niti o njemu razgovaramo. Samo objašnjavamo našu ideju i ustrajavamo svladavajući zapreke. Novac se prikuplja na račun namjerno otvoren kod najstarije hrvatske banke, 100 % u domaćem vlasništvu i koja nije na prodaju. Podatke o načinu slanja novca iz zemlje ili inozemstva u Samoborsku banku također smo objavili na internetskoj stranici. Sav prikupljeni novac Samoborska banka pretvara u blagajničke zapise Hrvatske narodne banke i tako čuva u trezoru koji je jedini potpuno siguran. Obvezali smo se da će svaki uplaćeni novčić ako akcija propadne biti vraćen ulagateljima, mostograditeljima. Neću govoriti o brojkama, još manje o imenima, ali odziv i prikupljeni novac do sada su vrlo skromni. Može se govoriti o ulozi medija, o tome da siromašni ljudi nemaju, a bogati ne daju, kako se dijaspora umorila od pomaganja, a ljudi kod kuće pasivni, depresivni, u beznađu im se čini da se ništa ne može napraviti, pa ni u što ne vjeruju. No nije sve baš tako – svaki od nekoliko stotina uplatitelja dokaz je da se može odvojiti malo novca za veliku stvar. Raspon uplata od 7 kuna do 100 tisuća dolara dokazuje da »još dobrih ljudi ima« i da se oni nalaze u različitim dijelovima društva. Dúga je počela svoj put procesima u najsitnijim kapima dok jednog dana nije povezala zemlju i nebo. Što su zapreke koje uočavamo i spoznajemo veće, mi smo jači, uporniji. Govorimo, pišemo, tumačimo ljudima što se zapravo dogodilo, kako smo došli nad ponor preko kojega ne možemo na drugu stranu, tko i zašto ne želi most, kako ga možemo sagraditi sami. Dubrovački biskup Mate Uzinić kaže da je naša udruga most već sagradila, a o ostalima ovisi hoće li jednom zablistati pod južnim nebom.

Lađama, brodicama i brodovima spojeni kopno i Pelješac (lijevo pogled s poluotoka Pelješca, desno pogled s kopna)

Od brzine kojom galaksije (i naša od 200 milijardi zvijezda) jure Svemirom i brzine kojom se naš maljušni planet okreće oko Sunca i oko svoje osi, jedino je brže vrijeme kroz čovjekov život. Tako je u trenu od stoljeća sedmog prošlo prvih šest stotina godina uspona i razvoja hrvatskog naroda. Onda je odjednom stiglo šesnaesto stoljeće, a s njim i silni ratni pohodi mletačke i osmanlijske vojske. Sastali su se negdje na polovici Bosne. Dok procjenjuju, smišljaju, odlučuju što će dalje – povući se ili nastaviti, pa tko ostane? – treba im tampon-zona, razgraničenje na prostoru površine dometa topovske tanadi. Dubrovačka Republika ustupa im područje oko današnjeg Neuma, a dobiva garanciju da neće dirati Stonsku solanu. U to je vrijeme cijena jednoga kilograma soli iznosila jedan kilogram zlata, a treba puno zlatnih talira za kupovinu slobode male državice koja je spjevala najljepšu himnu slobode na svijetu: O lijepa, o draga, o slatka slobodo...

Remek-djela poslije će ovjekovječiti lik tvorca himne Ivana Gundulića – Vlaho Bukovac kistom i bojama na znamenitoj slici Gundulićev san, a Ivan Rendić dlijetom i broncom u kipu koji krasi Gundulićevu poljanu u staroj jezgri Dubrovnika. No krajnje ozbiljna, napeta, nepredvidiva situacija nije omela mudrost ni umanjila oprez starih Dubrovčana. Točno su napisali i potpisom protivnika osigurali da se »dobiveni prostor koristi samo do pjene morskih vala«. Nema pristupa obali ni moru. O tome do danas svjedoče kameni međaši iz toga doba, pamćenje naroda koji ondje živi i velik broj dokumenata sabranih i objašnjenih u knjizi Prijevara ili zabluda? (S. Ćosić, N. Kapetanić, N. Vekarić). Bili su prisiljeni napisati i objaviti istinu kako bi spasili hrvatsko vlasništvo, odnosno spriječili njegovo otuđenje. Naime, 1999. godine došao je na red sastanak Tuđman – Izetbegović o tisuću kilometara dugoj granici između dviju država. Tuđmana su uputili na sastanak s laži da Hrvatska nema ni jednog dokumenta o Neumu, a Izetbegovićevi su pregovarači imali jedan jedini dokument, poslije dokazani falsifikat bez datuma i potpisa.

I tako dok smo mi slomljeni strahotama plaćene slobode i ushićeni veličanstvenom pobjedom Domovinskog rata pogrešno mislili da smo konačno oslobođeni od komunističkih urota, stvarnost je bila potpuno drukčija. Naš predsjednik na pregovorima o hrvatskim pravima, o granici na moru razgovara bez točnih podataka, a Izetbegović pokušava loviti u mutnom. Međutim, podatci spomenute knjige uvjerili su oba predsjednika o čemu je riječ, njihov sporazum je skinut s dnevnog reda i ni jednom se ne spominje.

Nakon osnivanja i omeđivanja BiH na AVNOJU-u, na stolu je ostao Neum. Prošla su stoljeća od dogovora Dubrovnika s Turcima i Mlečanima, svijetom je protutnjalo mnogo krvavih ratova i prijevara podle diplomacije, pregaženi su toliki ugovori, promijenjene tolike granice. Samo je Neum tvrd orah. Đuro Pucar Stari (poznat po tome što je svoj visoki položaj u kulturi obilježio odbijanjem novca za balet) i Eduard Kardelj velikodušno predlažu da BiH dobije izlaz na obalu i u more kod Neuma. Vladimir Bakarić odmah se složio, skrušeno si predbacujući što se sam toga nije sjetio. Doduše u tom trenutku dobili su samo male unutrašnje vode, a u Jugoslaviji to nije bilo važno jer se more smatralo »svačijim«. Ipak u pričuvi je sljedeći korak, plan dobivanja vrha Kleka i dvaju otočića ispred obale, koji bi nosili teritorijalno more i Bosnu pretvorili u pomorsku zemlju. U rujnu 1993. godine Zulfikar Ališpago, zapovjednik postrojbe za posebne namjene Stožera vrhovne komande Armije BiH, kaže kako pritisak prema Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije pa pojašnjava kako očekuje da dobrovoljno napustimo Mostar i Neum. Valja zapamtiti njegovu rečenicu: »Ja hoću da iskoristim ove Srbe što napadaju Zagreb i dabogda zapalili cio Zagreb i Hrvatsku«.

Računalna simulacija izgleda Pelješkog mosta

No rat je završen, pobjednik se zna, a raspadom Jugoslavije avnojske granice postaju državne pa međunarodno pravo potvrđuje da hrvatsko more počinje od crte unutrašnje uvale Neuma. Pokušaj da se to promijeni 1999. Sporazumom Tuđman – Izetbegović nije uspio, ali nije zaboravljen – samo čeka pravu ekipu i pogodan trenutak da ponovno ugleda svjetlo dana i eto ih: Milanović odjednom najavljuje ratifikaciju sporazuma »zbog kojega se čak i divi predsjedniku Tuđmanu«, kako je to izjavio u Saboru. Pojašnjava – »ne ćemo se valjda sa susjedima svađati zbog dva kamenčića!«. Mimica grmi kako »moramo poštivati pravne dogovore ako želimo u Europu i zato Sabor mora ratificirati sporazum«. Tvrdnja je lažna jer Sabor upravo ne smije automatski ratificirati, nego mora svaki sporazum provjeriti i procijeniti dvotrećinskom većinom hoće li ga prihvatiti ili ne. Prijetilo se danima, prijetilo Europom, ali je otpor javnosti bio prejak pa su se stišali. Kupuju vrijeme. Taj pakleni veleizdajnički plan ustupanja hrvatskoga državnog teritorija razlog je zaustavljanja gradnje Pelješkog mosta jer uspiju li da više od 10 hektara hrvatskoga kopna i više od 10 četvornih kilometara hrvatskoga mora promijeni vlasnika, onda o Komarni i Brijesti nemamo što razgovarati.

Nekako istodobno objavljena je nova iskaznica pripremljena za hrvatske građane kada uđemo u EU. Granice, obrisi Hrvatske nacrtani su do Komarne, do gornje obale s koje bi trebao krenuti Pelješki most. Nedostaje cijeli prostor Dubrovačke Republike. Resorni je ministar nonšalantno objasnio da ga ima, ali je sitno pa treba upotrijebiti povećalo… zatim se korigirao i dopustio da se valjda dizajner malo zaigrao… iskaznica je ipak »dopunjena«. Javnost sve više bruji, sve češće traži nastavak izgradnje mosta. Ministrica (s kojom je po vlastitim riječima počela hrvatska diplomacija) ubacuje provjereni autoritet pred kojim u Hrvatskoj zamre svaki glas i misao: Europa. Ondje treba zamoliti da nam pomognu naći ono što smo mi odavno našli.

Sve što je Hrvatska napravila: mnogobrojne stručne studije, projekt mosta, građevinsku dozvolu, izbor izvođača, početak radova, pristupne ceste, dva glavna stupa upornjaka, pripreme sidrišta za stupove u morskom dnu, nabava specijalne skupe opreme za tako zahtjevan posao, utrošeno nekoliko stotina milijuna eura, sve je to krpom obrisano kao nepostojeće. Hrvatska moli Europsku komisiju da nam pomogne savjetovati kako povezati Komarnu i Brijestu. Kakvo poniženje za ekipu koja je počela stvarati veličanstveni most. Zbog ugovora s BiH predviđena je maksimalna visina, a tada su zbog statike uvedena četiri traka. Cijeli most dug 2 i pol kilometra visi na čeličnoj užadi usidrenoj u dva glavna stupa – pilona, među kojima je razmak po dužini četvrti u svijetu. Ovješeni most mora izdržati: težinu samoga mosta, težinu prometa i snagu prirodnih sila. Za Pelješki most to znači osigurati otpor najjačem potresu, koji se u Hrvatskoj predviđa da se može dogoditi baš na tom mjestu, i najjačem vjetru, koji puše baš na tom dijelu obale. Raznolik sastav morskog dna određuje da svaki stup ima svoj projekt i izvedbu sidrišta.

Europska unija, to je uvedeno kao pravilo, pristaje na suradnju samo ako sve počinje ispočetka. Oni doduše o prihvaćenoj temi ništa ne znaju ali odobravaju 200 tisuća eura, biraju konzultante. Piše: »za početak treba odrediti tendere za izbor stručnjaka koji će pomoći pri izboru stručnjaka za izradu pojedinih studija«. Spominjalo se njih četiri, pa pet, pa osam, a ministrica je važno govorila i deset i dvanaest. Što su radili, tko će znati, tek vrijeme je prolazilo, a naša je politika neistinito i tendenciozno podgrijavala verziju da u Europi lobira za financiranje mosta. Istodobno su novinari izvještavali kako je rad komisije tajan i zahtjevan i ne trpi nikakve pritiske, ali to im nije smetalo objavljivati priče o tunelu kao boljem, bržem, jeftinijem rješenju. Zla namjera iščitava se iz činjenice da nisu mogli biti u zabludi, jednostavno da tunel na tome mjestu ne dolazi u obzir jer se automobili ne mogu spustiti 50 metara do površine mora, a tek onda na dno.

Odluka Europske unije dugo se čekala, ali to je bilo »korisno« vrijeme kada se kovao onaj drugi plan. Bosanci također crtaju dimnjak, kao Slovenci na sjeveru i Crnogorci na jugu Jadranskog mora, a to znači prisvajanje našeg mora. Konačno komisija donosi odluku. I to se izvodi nekako jadno, više se puta odgađa i na kraju umjesto službenog sastanka stiže samo papir na kojem piše kako je most najbolje rješenje, kako se očekuje da će konačnu odluku donijeti hrvatska vlada samostalno i preuzeti odgovornost. O novcu ni riječi.

Faza s Europskom komisijom je završena ali ostaje jedna uspomena, jedna opomena. Koji mjesec prije ulaska Hrvatske kao ravnopravne članice u EU hrvatski političari u komisiju o hrvatskom problemu povezivanja svoje granice dovode člana iz BiH i objašnjavaju da pred ulazak u EU žele pokazati našu kooperativnost prema susjedima. O tome je naša javnost saznala mjesecima poslije, kada je Izet Bajrambašić čest gost naših medija. Govori o mostu, o komisiji i nezadovoljstvu odnosima s Hrvatskom, Bajrambašić je pomoćnik ministra prometa i komunikacija BiH te za Pelješki most kaže sljedeće: »Bosna i Hercegovina neće dati nikakvu suglasnost gradnji Pelješkog mosta dok se ne riješi naš spor (?!) oko granice na moru. Glavni naš problem jest u tome što Hrvatska pogrešno misli da je automatska sljednica jugoslavenskog mora a nije i neće tako da bude...«

Slovenci su od 50-ih godina prošlog stoljeća malo pomalo prisvojili golemo područje od prave granice s Hrvatskom na polovici rijeke Dragonje. Sagradili su na mjestu gdje su trenutačno zastali kanal Svetog Odorika, koji od tada i Slovenija (!) i Hrvatska (?) smatraju rijekom Dragonjom. Odigrali su dogovorenu igru blokiranja pregovora Hrvatske s EU-om i odblokiranja kada su Kosor – Pahor potpisali da se rješavanje graničnog spora neće odvijati na Međunarodnom sudu, koji sudi po međunarodnom pravu, nego prepustiti arbitraži, koja je uvijek kompromis. Za Hrvatsku je sporno što dogovor o arbitraži već u naslovu sugerira kako se očekuje rješenje slobodnog prilaza Slovenije otvorenom moru. Pamtit će se dugo kako su uspješno pregovarali: uz vatricu koja pucketa u kaminu, uz kuhano vino, a u pozadini snježne planine, u crvenoj kravati i crvenoj haljini iste nijanse i istog materijala. Saznajem da su Slovenci na arbitražu poslali sljedeće zahtjeve: cijeli Piranski zaljev, pripadajuće kopno Istre i gospodarski pojas do Veneta.

I na krajnjem jugu isti problemi. Iako se po AVNOJ-u socijalistička republika zvala Crna Gora i Boka kotorska, Crnogorci su s vremenom jednostavno prisvojili, anektirali taj hrvatski dragulj, prisvojili golemo prirodno i kulturno blago, a broj Hrvata smanjili na 1 %. Taj je narod bez stida desetljećima uzimao novac koji su svi stanovnici Jugoslavije morali izdvajati za »nerazvijene krajeve i Crnu Goru«. Nekoliko godina nakon rata duh (duhovi) AVNOJ-a doveo im je tada hrvatskog predsjednika Mesića s izjavom da nismo nikada međusobno ratovali. Dakle, nema suda, kazne ni odštete. Pisalo se o idiličnom sporazumu razgraničenja polovicom mora prema Prevlaci.

I BiH je aktivna, posebno od kada je Europa završila nepotreban posao oko izbora mosta. Tvrde da »Hrvatska pokušava osporiti BiH dio morskog teritorija i uporno tvrdi da pristup otvorenom moru ide kroz unutrašnje i teritorijalne vode Hrvatske«. Nastavljaju kako BiH mora izboriti suvereni morski teritorij do otvorenog mora i citiraju svoja prava po međunarodnom pravu mora, a sve to polazi od pretpostavke da su vlasnici kopna na Kleku i pripadajućeg mora te da su pomorska zemlja. Najnovija izjava glasi: »u svim dosadašnjim igrama BiH je imala crne figure. Dosta. Tako neće moći dalje! Izgradnja mosta za poluotok Pelješac može eventualno biti dogovorena kao koncesija Republike Hrvatske«.

Skice mosta

Naša mala udruga naslutila je da se nešto krupno krije iza zaustavljanja gradnje mosta. Obuli smo Guliverove čizme i krenuli Hrvatima govoriti što se događa. Istodobno smo stvorili vezu s državama koje su sagradile najveće ovješene mostove na svijetu i podsjetili ih da ideju i projekt zahvaljuju Hrvatu Faustu Vrančiću. Posebno smo u vezi sa San Franciscom, gradom koji je svoj Golden Gate sagradio bezbrojnim donacijama običnih ljudi u vremenu od 1933. do puštanja u promet 28. svibnja 1937., dakle u doba strašne depresije u Americi. San Francisco je grad nazvan po svetome Franji, koji je otprije 800 godina postao otac naših franjevaca, a uzor je i sadašnjem Svetom Ocu u Vatikanu, papi Franji. Pisali smo mu o našoj akciji da narod sam sagradi most, a on nas podupro i poslao apostolski blagoslov. Poslali smo mu i male brončane replike anđela, koji će u veličini od 5 metara uskoro sletjeti s oltara stare lepoglavske pavlinske crkve na uzvisine obala budućega Pelješkog mosta. Onaj na Brijesti, sa strane dubrovačke biskupije, zvat će se Vlaho, a onaj na Komarni, sa strane splitske nadbiskupije, Duje. Barokni originali, drvo presvučeno zlatom, spomenik nulte kategorije, stoje na zidu s čije je druge strane samostan. U doba komunizma bio je to zatvor. U jednu ćeliju nakon montiranoga političkog procesa zatvorili su osuđenoga zagrebačkoga kardinala Alojzija Stepinca. Čovjeka i svećenika koji je govorio »da se u ljubavi prema hrvatskom narodu ne da ni od koga natkriliti«. Trovali su ga i zračili pa na smrt bolesnog otpustili da skonča u kućnom pritvoru župnog dvora u Krašiću. Iz zatvorske ćelije, sam s Bogom, poslao nam je poruku, oporuku: »Kada Vam sve uzmu, ostaju dvije ruke, ako ih sklopite na molitvu, onda ste najjači«. Uklesat ćemo je u kamenu ploču pokraj anđela, ali dodati i poruku naše udruge: »Anđeli su naše dvije ruke, a most molitva da nam spasi Domovinu«. Dogodilo se slučajno ili odlukom da će anđeli pod plavim nebom, nad modrim morem dočekati da Stepinac bude uzdignut u svece. Preko strašnog trnja uspeo se do zvijezda, što je prema tome naša muka da sagradimo jedan most. Čini mi se da nas nitko nije tako brzo i potpuno razumio kao papa Franjo, Sveti Otac, pontifikat – graditelj mosta između Boga i čovjeka podupro je nas koji gradimo most od Komarne do Brijeste.

Hoće li on postati stvarnost, hoće li se probuditi novo Hrvatsko proljeće, hoćemo li izboriti autocestu Zagreb–Dubrovnik, ovisi o hrvatskom zajedništvu.

Udruga Pelješki most poručuje:

1. Spojit ćemo rastavljenu državnu granicu krvlju generacija iscrtanu, od UN-a priznatu.

2. Premostit ćemo apsurd prebogate zemlje, a siromašnih ljudi – tragediju domovine iz koje se Hrvati iseljavaju, a stranci useljavaju.

3. Naći ćemo izlaz iz džungle globalne krize kojom tutnji agresija manjine, a jauče agonija većine.

4. Sve ćemo to postići jer most gradimo sami, slobodni od zamki kredita i ucjene bilo kojeg lobija.

5. Vlada Republike Hrvatske koja donese odluku o izgradnji Pelješkog mosta dobit će od nas svaki novčić koji smo prikupili, a dolje na Komarni i Brijesti čekaju ih anđeli i apostolski blagoslov upućen svim mostograditeljima.